Kanonade po Pelješcu

Subota 9. svibnja 1992.

Dok su prekjučer ministri Jarnjak i Rudolf bili zauzeti s novinarima, Pero i ja smo se u jednom trenutku u razgovoru dotaknuli Pelješca.

“Jesi li kroz ovo vrieme bio u Stonu,” upitao sam ga.

“Nisam. Zašto pitaš,” odgovorio mije.

“Mislio sam kako si bio tamo. Često si na Pelješcu. Trebalo bi poći u Ston. Tamo se brani Pelješac. Ako ti nemaš vriemena, ja ću poći,” rekao sam mu.

Dobio sam dosta očekivan odgovor:

”Dobra zamisao. Idemo zajedno. Najbolje bi bilo to učiniti u subotu. Ja mogu nakon toga nastaviti do Trstenika. Znaš što. Pusti to meni. Ja ću to organizirati.”

Organizirao je sve poprilično dobro. Jedino je otvoreni gliser s kojim smo jutros izplovili iz Lapadske uvale bio ponešto premalen za toliki broj putnika i posade.

Posadu su činili tri mladića i jedna djevojka u prikrivnim odorama i s rubcima oko glava, zavezanima na gusarski način, a uz Pera i mene, ukrcao se i član predsjedničtva Skupštine Andrija Rubin, novinari Dubrovačkoga vjesnika i Slobodne Dalmacije, Antun Švago i Antun Masle, te škvadra HTV-a na čelu s Vedranom Benićem.

Put do Prapratnoga trajao je oko uru vriemena. JNA još kontrolira ulaz u Stonski zaljev, pa zbog toga nismo mogli izravno uploviti u Ston.

Na obali nas je sa samovozom dočekao Jadran Delaš, a naši "gusari" su nakon što smo se izkrcali, odmah izplovili. Odlučili su “skoknuti” do Mljeta na kavu!

U Stonu na ulici nismo mogli vidjeti baš nikoga.

“Ovdje i u Ponikvama sad živi samo desetak civila. Svi su ostali otišli,” izpričao nam je Delaš.

Odlazak civila iz Stona i Ponikava dogodio se jer je postojala mogućnost povlačenja. Uz takovu sigurnu cestovnu odstupnicu, vrlo vjerojatno bi se  isto dogodilo i u Dubrovniku. S podpunim obkoljenjem JNA nam je zapravo napravila uslugu. Prazni Dubrovnik bilo bi nam doduše puno lakše braniti, ali vrlo vjerojatno bi bilo premalo ljudi, koji bi ostali braniti ga. I ovako ih je nedostajalo. JNA bi se u takovoj situaciji vjerojatno lakše odlučila za konačni napadaj.

Zaustavili smo se izpred škole u kojoj je sad smješten vojni stožer.

Unutra smo u jednoj ovećoj prostoriji zateknuli častnika Žuvelu s dvije djevojke kako nešto gledaju na zemljovidu razširenim  na stolu.

Žuvela je, kako mu prezime govori, s Korčule. Pozdravio nas je bezvoljno i nezainteresirano i zatim nam gledajući u zemljovid pokušao nešto izpričati.

Nisam uzpio shvatiti što je htio reći. Govor mu je bio nerazumljiv. Imao sam dojam kako čak namierno govori na taj način. Ili se barem nije trudio govoriti jasnije.

Nismo se puno zadržali. Izišli smo i krenuli prema Brocama, koje se računaju kao prva crta bojištnice, kako se u medijima zna često reći.

Tamo se nije mogao dobiti takov dojam. U dvorištu koje je dielilo liepu staru zgradu od morske obale našli smo tridesetak naših vojnika, kako sjede u skupinicama i zajutarkuju. Jedan od njih je to već razvidno bio obavio i već se pripremao za objed čisteći ulovljenoga smuduta težkoga oko jednoga kilograma. Upravo on ga je ulovio na udicu s malog mula koji se takodjer nalazio u sklopu dvorišta.

“Kuća je pripadala nekom liečniku Srbinu iz Valpova. Pokazala se odličnom za vojarnu,” izpričao nam je Jadran Delaš, razvidno već dobro informiran o situaciji.

I on je, kao i Pero, Pelješčanin. I on i Pero su na odredjeni način pokazivali kako se nalaze na svojemu domaćemu terenu.

Nitko od vojnika nije našao pristojnim ustati se i pozdraviti nas. Nastavili su mrzovoljno sjedati i jesti. Medju njima nije bilo moguće identificirati nekoga, tko bi mogao biti zapoviednik. Prišli smo najvećoj skupini i sami započeli razgovor. Odmah smo shvatili razlog njihove mrzovolje. Nisu sretni što su mobilizirani baš oni, a ne i neki drugi koji su se uzpjeli izvući.

Odore su im većinom bile neuredne. Neuredne, dapače prljave bile su i njihove spavaone u koje smo ušli nakon toga kratkoga utvrdjivanja razloga mrzovolje.

Nisam se osjećao sjajno. Ravnotežu razpoloženja mi je pak vraćala spoznaja o tomu kako je ovdje ipak nešto organizirano. Bolje išta nego ništa mislio sam ne dieleći svoja razmišljanja ni s kim.

Nakon povratka u Ston otišli smo do Mjestne zajednice.

Bila je zaključana. Tajnica je bila tko zna gdje. Želio sam je susresti jer sam dobio nekoliko njezinih pisama u kojima se tuži kako bi joj za golemi posao koji obavlja trebalo dati znatno više novaca.

Razvidno nije  bila saznala za moj dolazak.. Kad sazna sigurno mi više ne će pisati.

Stajali smo na sriedišnjemu stonskomu trgu razgovarajući o tomu što nam je činiti dalje, kad je naše dvojbe prekinuo Božo Šare koji se dovezao odnekud. Na sebi je imao prikrivnu odoru. Jedan je od onih koji su se tako počeli odievati i prije nego nas je JNA napala.

Nakon što smo se pozdravili predložio nam je odlazak u Mali Ston.

Zaustio sam prihvatiti njegov priedlog, kad me preduhitrio Pero Poljanić:

“Ne želim nikakove tvoje priedloge Božo, nakon svega što se ovdje dogadjalo. Bolje bi ti bilo kad biste se ti tvoji kompanjoni pokrili po ušima!”

“Ne znam o čemu govoriš Pero,” uzvratio mu je Šare razvidno se nalazeći u neprilici.”

“Znaš ti dobro o čemu  ja govorim. Nemamo mi tu što razgovarati,” nastavio je Pero povišenim tonom.

Stajao sam iznenadjen. Nisam baš ništa razumio. U trenutku sam odlučio prekinuti razpravu. Učinila mi se neprimjerenom. Umjesto obilazaka crte bojištnice, što je bio osnovni razlog našeg dolazka, došlo je do prepirke u kojoj se nije moglo zaključiti o čemu se radi.

“Ostavimo sad priče. Možete nastaviti o tomu kad se vratimo Sad za to nemamo vriemena. Ja bih rado otišao do Malog Stona. Hoćemo li,” rekao sam otvarajući vrata Šarina samovoza.

“Ne želim s ovim čovjekom nigdje. Ti ne znaš o čemu govorim,” nastavio je Pero uzrujano.

“Dobro, možete o tomu razgovarati kad hoćete. Sad je jednostavno dobro otići do Malog Stona. Ja idem, a vi nadjite vriemena za razgovor. Možete i u Malomu Stonu. Andrija, hoćemo li,” rekao sam obrativši se Rubinu.

“Ja ne mogu ići. Upravo sam se sjetio kako ovdje moram još nešto obaviti,” odgovorio mi je

Nije zvučio ni najmanje uvjerljivo. Bilo je razvidno kako nastoji izbjeći odlazak preblizu opasnosti.

Nisam dalje čekao nego sam se ukrcao. Dok smo polazili primietio sam kako Pero ulazi u drugi samovoz i kreće za nama. Rubin je ostao na sigurnom.

Dovezli smo se do ulaza kroz zidine u Malomu Stonu. Za nama su stignuli i novinari.

Ostavili smo samovoze na čistini i pored naslaganih vreća kroz prolaz u zidinama i ušli smo u ulicu, kojom smo odšetali do obale. Pridružila nam se nekolicina vojnika koju smo tu našli. Pero nije pokušavao nastaviti razpravu sa Šarom. Uostalom doista nije ni bio trenutak za to.

Od naših vojnika smo saznali sjajnu viest. Naše snage su baš jučer osvojile Bistrinu odnosno Jadransku magistralu do blizu crpke na razkrižju prema Pelješcu. Sad s te strane Malomu Stonu ne prieti opasnost, pa je moguće, uz zaštitu zidina izići na rivu. Potvrdili su nam i informacije o našemu osvajanju terena u dubini Dubrovačkoga primorja. Naše snage su potisnule JNA od Stupe prema iztoku.

Dobre viesti su odmah zatim bile zasjenjene. Bilo je razvidno kako vojnici gledaju prema meni i Peru s nesnošljivošću. Sve gnjevnije su nam počeli prigovarati, a kroz njihove rieči su se jasno mogle prepoznati neistine tiskane u ST-u. Napadi biesnih vojnika bili su ipak, na moje odredjeno olakšanje, jednako usmjereni i prema meni i prema Peru.

“Predavali ste Dubrovnik! Niste htjeli uzeti oružje! Hoćete se obogatiti dok ljudi ginu”.

Zatražili smo od vojnika neka malo zastanu i utihnu, kako bismo im bili u mogućnosti odgovoriti. Pristali su i nakon toga je usliedio težak razgovor u kojemu smo Pero i ja pokušavali objasniti ljudima koliko su krivo informirani.

Novinari su stajali sa strane i slušali naš razgovor poprilično nezainteresirano. U jednomu trenutku su zamolili Jadrana Delaša neka ih odveze natrag u Ston i otišli su zajedno s njim, ostavljajući Pera i mene u razpravi s vojnicima.

Učinili su to u pravi trenutak. Pet minuta kasnije započeo je topnički napad. Pero i ja smo za vojnicima potrčali prema skloništu. Bio je to podrum jedne od stonskih kuća.. Tu smo nastavili razgovor uz svietlo voštanice, dok su uokolo odjekivale explozije. Neke su bile toliko blizke da se jasno moglo čuti padanje slomljenih kupa i kamenja po ulici.

Netkomu tko bi to gledao sa strane, zasigurno bi djelovala groteskno ta podpuna posvećenost razpravi i podpuno zanemarivanje opasnosti.

Bio sam strašno srdit, ali sam uzpio zadržati mirnoću.

Nakon nekoga vriemena tenzije su popustile. Vidjelo se kako smo pronašli zajednički jezik. Stonjani u vojničkim odorama su shvatili kako su bili u zabludi. Tu s njima su se od explozija sklonili ljudi koji su ugroženi kao i oni.

Razgovor je postajao sve više prijateljski. Pod svjetlom voštanice naši, sad ljubazni domaćini, otvorili su neke konzerve, narezali kruha i ponudili nas. Jeli smo zajedno, osluškujući sve rjedje explozije.

“Ovo je naš beztrzajac. Naši su im počeli vraćati,” rekao je u jednom trenutku jedan od ljudi u odorama. U žaru razprave sam opet zaboravio pitati ih za imena. A nisu nam se sami predstavili.

Malo zatim nastupila je tišina.

“Koliko bi ovakovih izravnih razgovora moralo biti, kako bi se izbrisale sve te strašne laži. Na žalost to je nemoguće izvesti. Medjutim, sretan sam što ste barem vi ovdje danas mogli dobiti objasnitbu,“ rekao sam kad su nas vojnici brižno upozorili kako bi, po njihovomu izkustvu, bio pravi trenutak za naš siguran odlazak.

Ako se zamor neprijateljskih topovskih i minobacačkih cievi uobće može nazvati sigurnim. I ako su neoštećeni  naši samovozi ostavljeni na nezaštićenomu mjestu.

Bili su. Premda je pod udarcima granata sa zidina u čijoj su blizini bili parkirani odpalo dosta kamenih krhotina.

Našao sam još topao vrh jedne granate i uzeo ga sa sobom za uzpomenu. Držeći ga u rukama zamišljao sam razarajući učinak toga težkoga šiljastoga komada metala pri udaru u kuću, automobil, brodić. Medjutim za stonske zidine je to bila sitnica.

Ranije nisam imao dojam neke velike njihove čvrstoće. U uzporedbi s dubrovačkim zidinama činile su mi se slabašnima. Mislio sam kako je njihova vriednost jedino u činjenici što su poslije Kineskoga zida druge po dužini na svietu. Tako su me barem učili još u osnovnoj školi.

Stonske zidine su se pokazale čvrstim poput dubrovačkih. Tadanji majstori su znali kako obavljati svoj posao.

Gume naših automobila su škripale dok smo naglo polazili.

U Stonu  smo zateknuli glumicu Desu Begović koja se zaputila u Orebić u svojstvu predstavnice “Konvoja”. U njezinoj pratnji bio je novinar Radio Dubrovnika Božo Brzica, koji je mudro odlučio ne izlagati se opasnosti prateći čelničtvo obćine u posjetu prvim crtama obrane, nego se radije priključio glumačkim poslovima.

U skupini ljudi bio je i Andrija Rubin.

“Hajdemo sad u Ponikve. Tamo je naše topničtvo. Idemo ih posjetiti,” rekao sam Peru i Andriji.

“Dosta mi je ovoga dana. Mislio sam kako ću ranije stići u Trstenik. Već kasnim. Ne mogu s tobom,” odgovorio mi je Pero

“Hajdete vi. Ja ću vas čekati ovdje. Umoran sam,” odgovorio mi je Rubin.

Otišao sam bez njih. Vozio me redarstvenik Ante Franković.

Uskoro smo pronašli naše topničtvo. Medju maslinama bila su ukopana i maskirana tri topa kalibra 76 mm i četiri topa od 88 mm. Ponosni topnici s Korčule upoznavali su me sa značajkama topova, kad je  s jednim kombijem pristignuo topao objed, koji je prekinuo njihovu prezentaciju.

Tek što su se vojnici razmjestili pod masline i počeli jesti, stignula je preko krugovala zapovied za paljbu. Vojnici su odmah prekinuli svoje obroke i potrčali prema topovima. Bilo je razvidno kako su dobro uvježbani i kako svaki zna što mu je činiti.

Stajao sam sa strane i s prstima u ušima promatrao kako cievi rigaju vatru. Nevidljive granate zviždeći su nestajale u daljini. Njihov cilj su bile Lisačke rudine udaljene četrnaest i pol kilometara!

Čudno sam se osjećao. Topnici ne znaju točno koga gadjaju i jesu li nekoga pogodili. Njihovi su ciljevi koordinate nacrtane na topografskim kartama. Sjetio sam se kanonade pred kojom sam se bio prije neka dva sata sklonio u podrum zgrade u Malom Stonu. Sjetio sam se svih onih granatiranja koje sam pretrpio u Gradu.

Topnici JNA su se vjerojatno znali naći i nalaze se u sličnoj situaciji kao i naši Korčulani. Razgovaraju, jedu, piju, a onda dodje zapovied pa trče k svojim topovima i pucaju tamo gdje im se kaže. Na žalost medju njima ima puno onih koji mogu uživati i uživaju gledajući izravno učinke svojih projektila. U takovom položaju su njihovi tenkisti na Žarkovici, poslužitelji minobacača s Pobrežja, brodski topnici i piloti zrakoplova koji su izpuštali rakete. Naši topnici na Pelješcu nemaju tu mogućnost.

Prvi put sam gledao kako naši napadaju. Doduše bila je to ipak više obrana nego napad, jer je cilj bio na našemu okupiranomu ozemlju. Medjutim, liepa je spoznaja što oni prokleti vojnici tamo konačno nisu više bezbrižni. I njima može iznenada niodkud doletjeti granata, ubiti ih ili raniti. Taj osjećaj je do nedavno bio “rezerviran” za naše ljudi, naše žene i djecu.

“Hrabri” vojnici JNA, “zaslužni” za bezdušno ubijanje civila, sad više ne ginu i ne će ginuti samo od metaka naših pušaka, što su mogli izbjegavati ne dolazeći nam preblizu. Sad se ne osjećaju sigurnima ni desetcima kilometara daleko od nas.

Nakon izpaljenih nekoliko plotuna naši vojnici su se uredno povukli  u podkope. Nastupila je čudna tišina i mir. Ni zvuka ni pokreta. Jedino je bio vidljiv zapoviednik bitnice koji nije zaboravio na mene i  Frankovića, nego nam je prišao brzim korakom.

Objasnio nam je kako je njegova postrojba nakon izpaljivanja granata postupila po ustaljenomu pravilu. Neprijateljsko topničtvo može izračunati odakle su izpaljene granate pa može uzvratiti. Zbog toga se nakon pucanja vojnici po običaju zadržavaju u zaklonima oko pola sata. Nakon toga izlaze.

Palo mi je na pamet upitati ga što bi se dogodilo kad bi neprijatelj lukavo pričekao sat ili dva a onda uzvratio, ali sam odustao. Uostalom nije ni bilo vriemena za razgovor. Častnik nas je upozorio kako bi nam bilo pametno odmah napustiti to područje, a zatim je otišao pridružiti se svojim vojnicima u zaklonu.

Odmah smo poslušali častnikov savjet ušli u samovoz i krenuli prema Prapratnomu. U susret mogućim granatama. Što smo se duže vozili to smo bili bliže neprijateljskomu topničtvu, a u isto vrieme i sigurniji od njega. Ako je JNA odgovorila, onda su njihove granate preletjele iznad nas.

Vozeći se u bučnom kombiju nije bilo moguće znati je li došlo do topničkoga protunapadaja naših neprijatelja. Vjerojatno nije. Tko zna je li onim “junacima” s crvenim zviezdama petokrakama na kapama uobće od straha palo na pamet izračunavati odakle su stignule granate. Nadam se kako im je jedina matematika s kojom se bave izračun broja dana do povratka u svoje istočne jazbine.

U Prapratnomu je bio privezan veći gliser od onoga s kojim  smo doplovili. Vozio ga je Ivica Herendija.

Dok smo plovili prema Dubrovniku, susreli smo kod Jakljana gumeni čamac s našim vojnicima, kako u gumenim odielima love ribu. Naši ljudi žabe trenirali su svoju preciznost i umieće.

Spoj ugodnoga i koristnoga. Ribe i onako sad vjerojatno ima u izobilju. Bolje je ne dopustiti dielu  riblje populacije umiranje od starosti, zaključili su neki naši mladići i djevojke u gumenim odjelima. A ni neprijateljske podmornice se ne mogu prišuljati dok su oni tu.

Nesporno je kako smo vojno svakim danom sve brojniji i jači. Formiraju se svi rodovi vojske. JNA mora popustiti, ako zbog ničeg drugog, onda barem zbog šoka što joj se nasuprot odjednom stvorila velika snaga.

Stega nam doduše nije još uviek onakova kakova bi mogla i trebala biti.

Možda u tomu griešim. Dojam s Broca, gdje je bilo mirno možda uobće nije uzorak po kojemu bi se mogao dobiti pravi dojam. Izkustva s vojnicima u Malomu Stonu i u Ponikvama, u trenutcima kad se trebalo boriti, odnosno kad je trebalo disciplinirano ciljati i pucati posve su povoljna.
Nastavak