Izbori i riblje glave

Ponedjeljak, 8. veljače 1993.

Od danas Obćina Dubrovnik formalno ne postoji. Jučer su se održali izbori za lokalnu upravu po sustavu koji na mjestu današnje obćine zahtieva osnutak sedam nezavisnih obćina, u stvari jednoga grada i šest obćina, jer na ovomu području nije bilo naselja koje bi se, uz Dubrovnik, moglo kvalificirati kao grad.

Grad Dubrovnik će imati svojega gradonačelnika, a obćine Konavle, Dubrovačko primorje, Mljet, Ston, Janjina i Trpanj svoje načelnike, koji će voditi svoja poglavarstva, kako će se nazivati obćinske odnosno gradske vlade.

Tu su naravno i gradska i obćinska vieća, za koje su i održani jučerašnji izbori. Svako od tih novih sedam vieća imat će svojega predsjednika.

Dubrovačka obćina nije nikakova iznimka. U cieloj Hrvatskoj je došlo do toga nevjerojatnoga usitnjavanja, koje se onda pokušalo kompenzirati s okrupnjivanjem na sliedećoj, do sad nepostojećoj upravnoj razini, a što je u biti samo još jedan način povećanja broja jednotaka i ljudi zaposlenih u njima. Po toj zamisli dosadanje obćine Dubrovnik, Metković, Ploče, Korčula i Lastovo ujedinjene su u jednu županiju.

Županiji su, kao i gradovima i obćinama, jučer izabrani članovi vieća, koje će imati svojega predsjednika, a sa županijskim poglavarstvom, koje poput poglavarstava obćina i gradova, tek treba izabrati i formirati, ravnat će župan.

Tako je Hrvatska napravila “racionalizaciju” svoje lokalne uprave praktički udeseterostručivši broj lokalnih uztrojstva i lokalnih čelnika! Kako bi se novi predsjednici vieća, načelnici, župani i gradonačelnici mogli lakše snalaziti u potragama za svojim mjestima u svemu tomu, izišlo im se u susret i s predvidjanjem izbora njihovih zamjenika, i to ne po jednoga nego po dva!

Mala i jednostavna kalkulacija. Na području dosadanje dubrovačke obćine do sad su postojala dvojica obćinskih čelnika a sad će ih biti najmanje četrnaest, ali ih se može namnožiti i do četrdeset i dva! Sedam obćina svaka s dva do šest čelnika.

Tomu treba dodati i županijske čelnike, od kojih bi barem polovica trebala skrbiti o području i pučanstvu dosadanje obćine Dubrovnik, koja je pokrivala sedamdeset posto nove županije. A tih novih čelnika bit će sigurno više od dvojice, vjerojatno pet ili šest.

Ovaj smiešni zakon bi trebalo kandidirati za Guinnessovu knjigu rekorda u oddjelu neučinkovitosti uprave! Taj zakon je donesen je krajem prosinca prošle godine i evo već je realiziran kroz provedene izbore.

Golemu broju novih čelnika lokalne uprave, bez sumnje će se pridružiti i zapošljavanje velikoga broja tajnica, tajnika, vozača. Trebat će pronaći urede za sve te ljude. Trebat će uzpostaviti nove brzoglasne brojeve, a vrlo vjerojatno ne će izostati ni kupovina novih službenih samovoza.

Tu nije kraj nevoljama. Sva ta gomila novih čelnika trebat će se dogovoriti  izmedju sebe i razpodieliti područja za koja su mjerodavni. I to ne samo zemljopisno, što bi bilo najlakše. Nije jasno gdje će završiti poreznici, inšpekcije, komunalni odjeli, uredi za prostorno uredjenje, matični uredi, lokalni prievoz, uredjenje zelenih površina, odvoz odpada, vodovod, pogrebnici, i t.d.

Hoće li se namnožiti nove tvrdke i odjeli ili će ih obćine i gradovi održati zajedničkima. Ili će podpasti pod županije, što bi pak  značilo integraciju ureda koji se sad nalaze više od stotinu kilometara udaljeni jedan od drugoga?

Odgovori na sva ova pitanja tek se trebaju pronaći, a izbori su već provedeni! Zbog toga će se s prestankom rada dosadanjih obćina trebati pričekati. I zbog toga moram još neko vrieme trpjeti i raditi nešto što bih volio zaključiti i ostaviti iza sebe.

Ciela stvar bi bila doista izuzetno smiešna kad ne bi bila tragična. Umjesto racionalizacije krenulo se u nevjerojatno raztrošnu zbrku. 

Kad sam došao u Obćinu predpostavljao sam kako su i na području uprave komunisti bili neracionalni.

Bio sam u krivu. Barem kad se to uzporedjuje s ovim što je sad smišljeno.

Podjela na stotinjak obćina za Hrvatsku je blizu optimumu. Komunisti su desetljećima lutali i tražili. Uzpostavljali su tako kotareve i zajednice obćina i odustajali od njih. Na kraju su stignuli do riešenja koje smo zateknuli kad smo preuzeli vlast. Tamo gdje smo vlast zbiljno bili preuzeli. To nije bilo svugdje. Na primjer u Rieci ili Puli to nismo bili uzpjeli učiniti, ali to sad nije bitno.

Bitno je što su se riešenja koja smo bili nasliedili pokazala poprilično kakvoćnima i trebalo ih je mienjati pozorno i bez žurbe. Onoliko koliko je to zahtievala njihova nesavršenost. Jer ništa nije savršeno.

Možda je za početak, samo trebalo obćine preimenovati u županije, Izvršna vieća u poglavarstva, a sekretarijate u urede, kako bi se na nazivnoj razini pokazale promjene, odnosno u uporabu vratile hrvatske rieči.

Za ovo proteknulo vrieme ovdje u dubrovačkoj obćini uzpjeli smo smanjiti broj zaposlenih za nekih dvadesetak posto. Nije bilo novih zapošljavanja u slučajevima dragovoljnih odlazaka na druga radna mjesta ili odlazaka u mirovinu.

Smanjenju broja zaposlenih pridonieli su i neki djelatnici, koji su se, dobivši signal, pravovremeno bili sklonili na sigurno, tamo odakle se na nas sručila ciela ona strašna agresija.

Većina je do sad ostala tamo, a neki se evo pokušavaju i vratiti. Medju njima i gospodja Milena, koju sam zateknuo u Obćini zaposlenu kao tipkačicu, a govorila je čisto srbski, što joj je, nakon dolazka hrvatske vlasti u Obćinu, postao ozbiljan hendikep. A onda je pronašla riešenje u odlazku na područje gdje je srbski jezik i dalje dobrodošao, a uz to se mogla nadati, kako će agresija na Dubrovnik s tih područja taj njezin jezik vratiti i ovdje.

Vrativši se sad, nije imala sreće s ponovnim zaposlenjem, premda je svoje pravo već pokušala izboriti. Zanimljivo je kako je to pokušala obaviti preko suda, a tek nakon što je od predsjednika suda Zorana Čengije dobila tumačenje kako se na svoj ondašnji posao, na kojemu je bila radila privremeno, ne može vratiti jer je to mjesto zauzela povratnica s rodiljnoga dopusta, stignula je u Obćinu. I to k meni.

Ovakovi povratci i pokušaji mi u pravilu, zbog još svježih sjećanja na nedavne težke dogodjaje, nisu simpatični. Sviestan toga, želio sam održati objektivnost, pa sam nazvao Čengiju, a on mi je liepo objasnio kako je sve napravljeno točno po zakonu. Odgovorio sam na to gospodji Mileni, kako je sudski pravoriek nešto, na što ne mogu utjecati.

Ciela ta racionalizacija, na kojoj sam toliko inzistirao, čini se sad smiešnom.

Taj nevjerojatni skok prema neracionalnosti bacio mi je nekako u sjenu činjenicu što su komunisti odnosno Jugoslaveni ovaj put izgleda potučeni do razine nestanka s političke scene. HDZ je odnio veću pobjedu nego 1990. HSLS je pak pokazao golemi napredak. HSS i HNS su tek ostali postojati.

Komunisti su kroz svoj SDP zadržali samo Rieku. U Zagrebu su od mogućih šestdeset dobili dva viećnika!

Na rezultate s područja dubrovačke obćine mogu biti ponosan. Uzprkos  činjenici što sam u predizborno vrieme stavljen u jednu doista neprimjerenu ulogu.

Izborni stožer ili preciznije MOB je itekako “računao” sa mnom. U slučaju gubitka imali bi izpriku u mojemu "lošemu" radu, a dobitak bi mogli tumačiti s činjenicom što su se na vrieme od mene distancirali.

Ta se logika može jednostavno okrenuti u moju korist. U pobjedi se kao jedan od bitnih činbenika može ubrajati moj predani i uzpješni rad, a možebitni gubitak izbora bih  mogao objasnjivati s uzkakanjem pridošlica u prve redove, što birači ne vole.

Za vrieme predizborne kampanje u jednoj razpravi na Radio Dubrovniku, Čićo Obuljen je stoički i bez komentara slušao kako me se iz oporbe neargumentirano i paušalno napada, u čemu je prednjačio Vido, sin liečnika Bogdanovića.

Kroz odašiljbu se moglo lako zaključiti kako je moje ime sinonim za dosadanju obćinsku vlast, jer se samo ono  spominjalo uz naziv „Izvršno vieće“.

Druge članove Izvršnoga vieća se ni tom ni bilo kojom drugom prigodom nije spominjalo niti prozivalo. Dapače HDZ-u su dobro došli, poglavito, Burić i Kisić, kao nove snage, a oporba ih ne vidi kao problematične u bilo kojemu pogledu.

Nije mi padalo na pamet bilo što dokazivati, a nemam volje to činiti ni sad, nakon što su izbori prošli.

Ruku na srdce, nemam dojam kako u HDZ-u sad svoju pobjedu žele tumačiti s distanciranjem od mene. Dapače, MOB bez O-a mi je stalno u blizini s izrazima prijateljstva i zahvalnosti.

Iz pristojnosti ih ne mogu odbiti, premda im ne vjerujem. Vuk dlaku mienja, ali ne mienja ćud. Ti su ljudi svoju ćud ipak pokazali.

Medjutim, činjenica je kako smo članovi iste stranke i od toga ne bježim niti želim bježati. Premda sam se za vrieme predizborne kampanje držao onoliko neutralno koliko je to bilo moguće.

Takovo moje držanje neki su protumačili s mojim odmakom od HDZ-as, pa su to željeli uporabiti u svoju korist. Čelnik dubrovačkoga ogranka jedne oporbene stranke čak mi je došao s priedlogom mojega stavljanja na čelo njihove liste. Kad sam ga odbio, molio me neka ne  iznosim u javnost njegov priedlog. Dao sam mu obećanje. I održat ću ga.

U četvrtak su me Slaven Letica i Ljubomir Čučić iz Hrvatskoga vieća Europskoga pokreta, HVEP-a, došli pozvati na sastanak u Argentini. S njima u družtvu je bio Adam Benović koji je našao svoje političko utočište i mjesto na listi HNS-a.

Benović mi je poslužio kao izprika za odbijanje poziva. Rekao sam im kako svojom nazočnošću ne želim podržavati bilo čiju predizbornu aktivnost, pa ni Benovićevu.

Bio sam zadovoljan što sam se sjetio razloga, s kojim ću izbjegnuti gubitak vriemena i posvetiti ga djeci, jer vrieme posvećeno djeci je najbolje uporabljeno vrieme.

Plan nisam mogao realizirati, jer me je odmah zatim Hrvoje Macan pozvao na promociju knjige Trpimira Macana „Poviestni priepori“.

Nije mi bilo žao. Trpimir Macan mi je još jedan put ostavio dojam izuzetno poštene inteligentne i skromne osobe.

I u petak sam, na žalost, opet zanemario djecu. Umjesto odlazka doma, nakon posla sam popustio znatiželji i ostao vidjeti završne predizborne predstave HDZ-a i nezavisnih boraca izpred crkve Svetoga Vlaha.

Stajao sam sa strane blizu ulaza u Gradsku kavanu i promatrao. Nametala mi se uzporedba s predizbornim skupovima 1990.  Razvidno je bio nestao ondašnji naboj i entuzijazam. Kako medju govornicima, tako i u publici..

Za HDZ-ov skup su dekor s dječicom i zastavicama pripremili Marko Brešković i Djelo Jusić, čija podpora HDZ-u je izuzetno gorljiva i domišljata, počevši od one ideje o uporabi ciele svetkovine svetoga Vlaha u korist predizborne promičbe.

Vidjevši tada kako njegov priedlog nisam komentirao, Djelo je svoje zamisli razvidno pokušavao realizirati kroz druge kanale.

U petak je kompletan MOB trio govorio vatreno i predano, a pridružio im se i novi HDZ-ovac Jure Burić, čije se prezime jednostavno s Brnadićevim prezimenom uklopilo u kraticu. MOBB ili MOB. Jednostavnije je ostaviti samo MOB, koji se eto pretvorio u kvartet.

Kvartetu su podporu sa strane pružili Ivan Bender iz Neuma,  s još jednim podupirućim B-om u prezimenu, te Pero Djukan, i nezaobilazni Šime Djodan,  s početnim slovom koje je u blizini.

Djodan me ovaj put iznenadio sa svojom nespremnosti i indisponiranosti.

Nakon "HDZ"-a nastupilo je na istom mjestu, zajedno nekoliko “nezavisnih”.

Njihovo okupljanje nije imalo logičnoga uporišta. Ako su nezavisni, onda su trebali nastupati svaki za sebe, a ne zajedno. Ovako su se pokazali zavisnima jedni od drugih.

Bila je to čudna kombinacija pjevanja, težkih rieči i samohvale.

Zanimljivo je kako svoje kritike nisu usmjerili prema svojim izbornim protivnicima, nego su svoje otrovne strjelice složno upućivali na moju adresu.

Kad god bi sa skalina svetoga Vlaha začuo svoje ime izgovoreno u negativnom kontextu snažno sam zapljeskao. Ljudi koji su stajali u mojoj blizini, gledali su me u čudu.

Nametnula mi se uzporedba s koncem drugog svjetskoga rata. Partizani su tada srušili hrvatsku državu i tadanju vlast, koja je na početku rata bila srušila Jugoslaviju.

Razlika je sad naravno golema. Partizani su onda ubijali, a ovi sada samo kritiziraju i omalovaživaju.

Premda bi i u tomu, kad bi malo promislili, trebali biti obzirniji i oprezniji. I kad bi imali razloga za prigovore, ne bi smjeli tako brzo zanemariti i odbaciti našu zajedničku borbu za slobodu Hrvatske. Pa mi svi smo u biti članovi istoga pobjedničkoga tima. S tim što su neki od nas, poput mene,  u borbi za nezavisnost sudjelovali od samoga početka, a neki su se priključili puno kasnije. I to bi neki trebali uzeti u obzir.

Uglavnom svi ti “nezavisni” pokušaji nisu u rezultatima izbora imali nikakovog učinka. HDZ je iz izbora izišao jači nego ikad.

Vidjelo se to već sinoć vrlo brzo nakon što su zatvorena biračka mjesta. Nisam odolio poći uvečer u Obćinu gdje su se prikupljali rezultati, kako bih mogao pratiti trend.

Vrlo brzo, nakon što su rezultati počeli stizati,  prednost HDZ-a se pokazala izrazitom i nadmoćnom, pa nije bilo nikakove dvojbe.

Kad sam krenuo preko Straduna kući, naišao sam na Miletu i Brnadića, koji su razvidno svoje veselje već bili počeli intenzivno zalievati.

Gotovo na silu su me uvukli u svoj izborni stožer iznad Dubrovačke banke, gdje se bilo prikupilo dosta članova stranke.

Jedan od njih, kojega nisam poznavao, prišao mi je i rekao kako je velika šteta što nisam sudjelovao u izborima. Dodao je kako sam „pravi gospar“ i kako sam, po njegovu mišljenju, „u Dubrovniku jedina osoba pogodna za pravog vodju“.

Moji domaćini su mi u medjuvriemenu natočili whiskey i pozvali me sjesti k njima. 

Malo zatim došao je s mikrofonom Dubravko Cota kako bi javio slušateljima Radio Dubrovnika o tomu kakovo je ozračje u stožeru najsnažnije stranke.

Mileta i Brnadić su odmah svima, koji su se tu zateknuli,  rekli neka izidju dok se razgovor ne obavi. Kad sam i ja krenuo prema vratima, zaustavili su me i zamolili Cotu neka me intervjuira. U Cotin mikrofon sam, ne spominjući HDZ, rekao kako su izabrani upravo onakovi pristupnici kakove gradjani zaslužuju.

Na Cotino pitanje o tomu kako vidim buduće vrieme na dubrovačkom području, odgovorio sam kako će dani, krećući se u smjeru ljeta, biti sve dulji i topliji.

Moji odgovori nisu onerazpoložili dvojac. Nisu ni mogli. Jer svakoga su trenutka stizale sve povoljnije viesti za HDZ.

Dvojac me ni danas nije izpustio iz ruku. Odvukli su me popodne u Lapad u restaurant Europa. Umjesto veselja na njihovim licima se vidio strah. Izpričali su mi kako im je na samovozu netko ostavio glavu od ribe, i poučili me kako to u mafijaškim krugovima znači prietnju ubojstvom.

To ih nije odbilo od ponovne naručbe ribe za objed!

“Tu glavu od ribe je mogla donieti neka mačka, ili se možda netko našalio, primietivši kako vas dvojica volite jesti ribu,” pokušao sam ih umiriti kroz šalu.

Moje rieči nisu ih smirile, ali su ih smirili riba i vino.

Uz objed su mi izpričali kako je zbiljni vlastnik ovoga restauranta Šemso Bavčić, koji je inače direktor tvornice boja Dubravka.

Poduzetni i snalažljivi Šemso po njihovim riečima je i vlastnik jednoga od kafića na tržnici u Lapadu.

U Šemsovu restaurantu dvojac je našao jedno od stalnih prehrambenih utočišta. Spoj i suradnja politike i gospodarstva, rekao bi netko stručno.

Šemso dakako nije jedini koji je u ugošćivanju dvojca našao svoj interes. U stvari Mileta i Brnadić se ne mogu obraniti od poziva HDZ-u sklonih ugostitelja. Vjerojatno stoga uglavnom za obroke biraju ribu, i na taj način lakše održavaju svoju tjelesnu težinu u razumnim granicama.

Cielu tu priču oko njihove prehrane spretno je uočio i književnik Fedja Šehović. Prihvatio je njihov poziv na objed, a onda na svoj način u Slobodnoj Dalmaciji od prošloga četvrtka opisao njihove prehrambene kapacitete. Koliko god cienim Šehovićevo literarno umieće, sastavak je u nekim svojim dielovima prešao granicu dobroga ukusa.

Na objedu “kod Šemsa” od dvojca sam saznao kako su im životi ugroženi najviše od strane boraca, te kako su im protivnici Poljanićevi štićenici Konsuo i Bazdan, a izdao ih je i šef tajnih službi Luburić, kojega od milja nazivaju Max. U Zagreb je stignulo obširno Maxovo pismo u kojemu se dvojac prikazuje u poprilično lošemu svietlu.

Slušajući ih još jednom sam si u sebi čestitao zbog odluke o nesudjelovanju u izborima i odlazku iz cieloga ovog okružja.

Bio je izvrstan potez izbjegnuti bilo kakovo pojavljivanje na izbornim listama.

Kako na HDZ-ovim, tako i na drugim.

Prielaz na izbornu listu neke druge stranke ili pak na neku nezavisnu listu bio bi izdaja stranke čiji sam član, a to mi se činilo i čini nečastnim.

Zanimljivo ne kako sam i sad, po svemu sudeći, još uviek jedan od najozbiljnijih imena za mjesto župana. Ne bi se inače Mileta i Brnadić toliko trudili oko mene.

Odluka o tomu je u rukama predsjednika Tudjmana. A oni ne znaju kakove su moje veze s njim.

Oni bi sigurno voljeli kad bih se ja još odredjenije izjasnio o svojoj budućnosti. Nemam volje, onako čisto iz športskih razloga, pričinjati im to zadovoljstvo. Inače ne samo njima, nego i nekima drugima se od pomisli o meni kao županu sigurno diže kosa na glavi.

Paradoksalno je kako mi sve u svemu neprijatelji zapravo "žele" dobro, a prijatelji loše. Način rada s minimumom kompromisa i s oslanjanjem na (po mojoj spoznaji) nekompromitirane ljude, koji su sukladno tomu nepovezani i bez uporišta u Zagrebu, traži izcrpljujuću koncentraciju i sposobnost primanja nizkih udaraca. Kroz dulje vrieme to postaje pretežak teret i vodi samouništenju. Zbog toga mi je najjednostavnije ne prihvatiti priedloge i želje prijatelja, i prikloniti se težnjama onih koji me ne vole.

A i skidanje nezaslužene hipoteke sad se čini ponešto vjerojatnijim. Izbori su doveli do odredjenoga pražnjenja medju onima koji me ne vole. Počeli su shvaćati kako im nisam opasnost upravo stoga jer se ne želim više boriti, pa će me vjerojatno barem pustit na miru.

Još samo kad bi se nekako explicitno mogla odbaciti povezivanje mojega imena s mjestom župana. To im zadovoljstvo ipak sam ne ću pružiti. Neka još malo pate. Imam pravo na malenu osvetu prema onima koji su me bili izabrali za žrtvenoga jarca i to još  dosta prije napada na Dubrovnik.

Jesam li sa svojim ponašanjem prije i za vrieme obrane od agresije pokvario neke račune? Vrlo vjerojatno jesam. I ovdje na lokalnoj, ali vjerojatno i na državnoj razini.

Mogao sam na samom početku agresije JNA, zajedno s obitelji dignuti sidro i otići, na primjer u Zagreb? Netko na mojemu mjestu bi to vrlo vjerojatno učinio. U Zagrebu bih takodjer vrlo vjerojatno dobio stan i  neku visoku dužnost. U medijima bih bio popularan zbog junačnih izjava kako "Dubrovnik moramo vratiti u okrilje Hrvatske". 

Srećom to je scenarij koji se mogao ostvariti samo s nekim drugim na mojemu mjestu, pa sad Dubrovnik ne samo što ne treba vraćati u okrilje Hrvatske, nego iz hrvatskoga okvira nije bio ni izišao. Kao što se to dogodilo na primjer s Vukovarom, ili s Kninom, ili s Drnišom, gdje ne samo što još lepršaju tudjinski barjaci, nego je upitno hoće li se ta mjesta ikad i vratiti pod našu vlast.

A na cielomu slobodnomu hrvatskom području, pa tako i na dubrovačkomu, sad se evo na odredjeni način gubitak ozemlja naknadjuje  s  uvišestručenjem  broja hrvatskih čelnika. Kad se na to gleda s aspekta zapošljavanja, radi se u stvari o znatnom postignuću. U ovim vriemenima je svako zapošljavanje dobro došlo.

Samo je pitanje hoće li Šemso i njegovi kolege naći snage i interesa nahraniti sve te novo zaposlene.  Ili će im ostaviti samo riblje glave.

Novo uztrojstvo lokalne uprave je pokazatelj, kako su u Hrvatskoj zadržani snažni refleksi iz komunističkoga doba, kad su se provodile takozvane reforme, samo kako bi se pokazala i dokazala odredjena aktivnost kao takova, a bez sustavnoga promišljanja. Na žalost, baš tamo gdje je ondašnja komunistička vlast bila pronašla pristojno riešenje, sad je to pokvareno. Ljudima se težko odmaknuti od starih navika. Na jedan takov, doduše benigan dogodjaj bio sam pozvan prošloga četvrtka. 

Predsjednik gospodarskoga povjerenstva Izvršnoga vieća Stanko Lazo, na poticaj Duje Žarka iz Gospodarske zbornice,  sjetio se konačno sazvati sjednicu, ali na žalost ne kako bi se razpravilo ili promislilo o nečemu ozbiljnomu, nego samo kako bi se doniela odluka o dodjeli nagrade Gospodarske zbornice jednoj gospodarski uzpješnoj dubrovačkoj tvrdki.

Očekivao sam kako će to biti jedan od onih dogodjaja, na kojemu ću samo formalno odsjedati svoje vrieme. A onda sam shvatio kako se moram umiešati.

Čuvši objasnitbu, kako je za dobitnika nagrade predvidjen hotel Argentina samo iz razloga što je radio kroz cielo ovo vrieme, i uglavnom su se u njemu izmjenjivali gosti, bitni za Dubrovnik, za razliku od drugih hotela, u kojima su bili smješteni prognanici, zainteresirao sam se o kakovoj se točno vrsti nagrade radi.

Pružene su mi napisane propozicije u kojima precizno stoji kako se radi o nagradi za uzpješnost u gospodarskom poslovanju obćenito.

Upitao sam nazočnu predstavnicu Argentine Zoranu Petrušić kakovi su poslovni rezultati hotela za prošlu godinu. Odgovorila mi je kako su poslovali s gubitkom, ali se odmah i razplakala opisujući požrtvovnost djelatnika hotela.

Pogledao sam ponovno u propozicije i zaključio kako u njima nema govora o nagradama požrtvovnosti ili nečega drugog nego se radi samo o promicanju gospodarske uzpješnosti.

Rekao sam kako bi, po mojemu mišljenju, bilo neumjestno nagradjivati za uzpješnost nekoga tko posluje s gubitkom.

Ako budemo zatvarali oči pred istinom, ne ćemo daleko dospjeti, naglasio sam i rekao kako nemam ništa protiv nagrada požrtvovnosti, samo onda nagradu treba nazvati drugčije, a za tu vrstu nagrade se onda mogu natjecati i neki drugi.

Odmah su me podržali predstavnici Dubrovkinje, Dubrovačke banke, Mediatora, Atlantske plovitbe i TUP-a, Miloglav, Kaciga, Škerlj, Savin i Žeravica, s tim što se Savin ogradio rekavši kako „Duje Žarak u svemu ovomu ima puno više izkustva, pa se to mora uzeti u obzir“.

U cilju ne odstupanja od vlastitih načela, a u isto vrieme ne kvarenja razpoloženja nekim ljudima, odlučio sam se za jedino moguće riešenje. Otišao sam prije kraja sjednice.

Snašli su se i u Gospodarskoj zbornici. Sjednicu su u medijima prikazali kao svoju, i na taj način su u isto vrieme zaštitili moja načela, a i novinare poštedjeli potrebe spominjanja moje osobe i citiranja mojih rieči.

Špiro Savin je imao pravo. Dugogodišnje izkustvo se pokazalo odlučujućim.

Što se tu može. Izkustvo je izkustvo, ma kakove ono vrste bilo. Iz izkustva obično proizlaze sliedeći potezi.

Braća Marić, na primjer,  razvidno imaju dosta različita izkustva od zaposlenih ljudi u Gospodarskoj zbornici, kod kojih  dominira teorija iz gospodarski neučinkovitoga sustava.

Na strani Marića pokretačka snaga je njihova poduzetnička praksa. Sad je vrieme obnove i oni se u to nastoje uklopiti. Čak su u predvorju športske dvorane organizirali skroman sajam obnove, kojega sam, na njihovu zamolbu, bio otvorio u četvrtak. 

Nastavak