Brod Miljenko

Utorak,  9. veljače 1993.


Na rivi u Gružu održana je svetčanost puštanja u uporabu brodića za spašavanje na moru.
U nekim drugim okolnostima, taj čin ne bi bio osobito značajan. Sad nije tako. Svaki napredak puno veseli. A u ovomu slučaju postojao je i jedan osobiti dodatni razlog. Ime brodića je “Miljenko”. Na taj način sam uzpio barem s minimalnom simbolikom ostaviti zapisan spomen na Miljenka Bratoša.
Priedlog o nabavi broda bio je baš Miljenkov, a Izvršno vieće je prošle godine cielu priču popratilo s  izdavanjem jamstva Dubrovačkoj banci, kod koje je podignut odgovarajući zajam.
O dolazku broda iz Amerike izviestio me je Jadran Delaš prije mjesec dana točnije u četvrtak 7. siečnja.
“Krasno. Molim vas organizirajte stavljanje imena Miljenko na brod. To zasigurno nije težko obaviti, a ne trebam vam objasnjivati, koliko bi to bilo pošteno i koliko bi mi to značilo,” rekao sam tad Delašu.
“Izvrstna ideja. Medjutim, na žalost ja to ne mogu učiniti. Brod je preuzela Civilna zaštita. Nalazi se u hangaru u Lapadu. Još je u dielovima, a Krešo Milas mi je rekao kako ga ne treba osposobiti i porinuti dok ne prodju izbori, jer mu je tako rekao Nojko Marinović.”
Nisam se prepustio čudjenju zbog Marinovićeva neobičnoga zahtjeva, nego sam nazvao Kreša Milasa, koji mi je odmah potvrdio Delaševe rieči.
Rekao sam Milasu neka osposobi brod čim prije i neka se ne upušta u politiku. Naglasio sam kako prije porinuća na brod treba staviti ime i kako je ime “Miljenko” daleko najprikladnije.
Na njegov upit tko je to tako odlučio, odgovorio sam mu kako sam odluku donio sam i kako stojim iza svoje odluke, spreman snositi možebitne posljedice.
Sve sam izgovorio  poprilično oštrim tonom, na što me je prestao izpitivati i nastojao uvjeriti kako će postupiti po mojemu zahtjevu.
Milas je učinio onako kako sam mu rekao, ali s tempom točno primjerenim zahtjevu Nojka Marinovića. U stvari nekako spontano sam odlučio ne forsirati. Zašto bi se natezao oko jednoga tjedna više ili manje.
Dapače svoju zamisao sam u medjuvriemenu bio uzpio provući kroz odgovarajući zaključak Izvršnoga vieća. Poslao sam zaključak Civilnoj zaštiti i nakon toga čekao i dočekao informaciju o završetku radova na brodu.
U prošli petak sam se odvezao u Lapad  i u hangaru preko puta crpke kod Orsana zateknuo brodić spreman za porinuće. Ime “Miljenko” je bilo uredno na svojemu mjestu, a provjera imena je bio glavni razlog mojega obilazka broda. Nisam želio doživjeti neugodno iznenadjenje prigodom porinuća.
Za organiziranje svetčanosti porinuća prije izbora bilo je  prekasno. Premda ga o tomu nisam ništa pitao, za vrieme dok sam obilazio oko broda, Krešo Milas se trudio objasniti mi kako nije bilo moguće sastaviti ga  kraćemu roku. Možda je i bio izkren, ali činjenica je kako se rok poklopio s Nojkovim bizarnim zahtjevom.
Taj zahtjev je doista čudan. Marinović je sad HDZ-ova uzdanica, a spriečio je dogodjaj koji je pred izbore mogao samo pomoći HDZ-u!
Uglavnom svetčanost je danas održana, bilo je novinara, a sve je snimila HRT. Kuma brodića je bila Miljenkova žena Marina. 
Tako mi se pružila prigoda na jednom većem skupu progovoriti o Miljenku. Nije mi se trebalo pripremati. Rieči su mi izlazile same od sebe.
Nakon mene govorio je general Daidža (alias Mate Šarlija alias Nijaz Batlak).
Nisam se iznenadio s toplinom Daidžinoga nastupa. O Miljenku je razvidno imao izuzetno liepo mišljenje. A po svemu sudeći, i Daidžino mišljenje o meni je jako dobro.
Barem sudeći prema onome što je govorio u subotu za vrieme večere u Argentini, koju su organizirali vriedni Marići zajedno sa svojim poslovnim partnerom poduzetnikom Župom u cilju  prezentacije Župinih mogućnosti u preradi kamena, a što je bila jedna od dopuna sajmu obnove u Gospinu polju.
Na tu večeru-prezentaciju bio sam došao zajedno s Čićom Obuljenom, nakon što smo predhodno zajedno posjetili biskupa, koji je svoj trenutni entuzijazam u svezi s dugoročnim planovima oko izgradnje crkve na Montovjerni,  sad opet zamienio s brigom za aktualne probleme oko skladištenja i carinjenja humanitarne pomoći, u čemu je procienio kako bi bilo pametno uključiti, ne samo odlazećeg obćinskoga nego i budućeg gradskoga čelnika.
Biskupa Puljića sam opet susreo i prekjučer kad se završetak svetkovine svetoga Vlaha slavio u crkvi svetoga Mihovila, umjesto na Gorici. Nismo imali prigode razgovarati, ali je zato lapadski župnik don Grgo uzpio pronaći prigodu i reći mi kako ga je silno neugodno iznenadila biskupova iniciativa i moje prihvaćanje pokretanja izgradnje crkve na Montovjerni.
Don Grgo drži tu zamisao konkurencijom za nastavak izgradnje i završetak nove crkve svetoga Mihovila. S pravom. To mi do tad uobće nije padalo na pamet. Pokazuje se kako svaka zamisao u pravilu ima neke negativne strane, ma koliko izgledala na prvi pogled izvrstna.
Ipak morati će se naći novci i za jedan i za drugi projekt.
Za  vrijeme te večere u svezi s obradom i prodajom kamena u Argentini  je za jednim od susjednih stolova sjedao Hrvoje Kačić u družtvu s Vanom Ivanovićem, koji je doputovao negdje iz inozemstva i kojemu se dive i Kačić i Pero Poljanić, a ja na žalost do sad nisam stignuo saznati za razloge njihova divljenja.
Za drugim susjednim stolom sa svojim družtvom sjedao je Daidža.
Kad me je uočio počeo me glasno dozivati neka mu se malo pridružim.. Poslušao sam ga, ne samo iz pristojnosti prema starijemu čovjeku, nego i kako bih zaustavio njegovu glasnost, koja je na odredjeni način narušivala razgovor za našim stolom.
Kad sam sjeo do njega Daidža nije spustio glas. A ono što je govorio, sigurno je još više narušilo razgovore za susjednim stolovima. Stao me glasno hvaliti, kao čovjeka koji je “iznad svih“ i koji „jedini nije korumpiran“!
Kad sam ga zamolio za spuštanje glasa, poslušao me, shvativši kako se osjećam neugodno.
U Gružu se nismo podsjećali na taj naš susret. Obojica smo bili puni sjećanja na Miljenka.
Miljenkovo ime sad barem opet plovi.
Vratio sam se u ured pun emocija, a tamo su me na zemlju spustili viećnici Ivo Grgurević i Pero Kosović, koji su mi se, kao članovi upravnoga odbora u hotelu Libertas, a  na čelu ovećeg poslanstva, došli potužiti na direktora Dubrovačke banke Darka Kacigu, jer je Libertasu blokirao račun. Kaciga je upravnom odboru Libertasa predhodno blagonaklono predložio uzimanje u bančin posjed trideset i šest posto dionica u procesu pretvorbe vlastničtva, a kad se s tim nisu složili, spriečio im je pristup novcu.
Viećnici i njihova pratnja pokazivali su svoje ogorčenje s Kaciginim postupkom, a najdalje je, ne neočekivano, otišao Grgurević, koji je od mene zahtievao trenutnu smjenu direktora banke!
Rekao sam im kako nisam mjerodavan za promjene direktora u bankama, pokušavao ih uvjeriti, kako i inače moj utjecaj više nije osobit, a i Obćina kao takova nestaje, ali su bili uporni i molili su me neka barem nazovem Kacigu i vidim, može li se smekšati, s obzirom na situaciju u kojoj se hotel nalazi.
Oprezno sam im pokušao reći, kako se ne bi trebali uzrujavati oko Kacigina zahtjeva. I onako je sve državno, pa pripadalo nešto državnomu hotelu ili državnoj banki - nije velika razlika.
Ipak, kako bih ih umirio morao sam im obećati kako ću nazvati Kacigu i pokušati ga navezti na veće razumievanje prema njima.
Po svemu sudeći dolazi do sve većeg jaza izmedju onih poslovnih obstojaka, koji su pretrpjeli manju štetu i onih koji su teže postradali. Medju prve spadaju banke. Ljudi trebaju novac i zadužuju se, a banke, znajući kako će svoj novac težko dobiti natrag, snalaze se kroz material i nekretnine. I dionice, kad se provede pretvorba.
Sve je to podpuno logično, ali ljudi u postradalim tvrdkama takodjer vide stvari dosta dobro. Istina je, u težkoj su trenutnoj situaciji, ali su sviestni kako objekti u kojima su zaposleni, imaju veliku potencialnu vriednost, što će se vrlo vjerojatno, ne u tako dalekoj budućnosti, pokazati u svojoj punoći.
A do tad bi trebalo občuvati što je moguće više toga, jer zaposleni u tvrdkama se nadaju, kako će njima pripasti ozbiljan dio toga kolača.
Ta zainteresiranost djelatnika za vlastničtvo tvrdke u kojoj su zaposleni, sigurno je još jedan od razloga neprihvaćanja onoga mojega koncepta privatizacije.
Veći špekulanti blizki sriedištima odlučivanja, imali su i imaju podporu u množtvu djelatnika u tvrdkama, koji se nadaju dobiti nešto za sebe, i zato im ne odgovara ono moje načelo o podpuno jednakomu pravu svih hrvatskih gradjana, glede razpodjele družtvenoga vlastničtva.
Većina ljudi u stvari zna o svemu ovomu jako malo, ali je puno njih vjerojatno čak i instinktivno stalo na špekulantsku stranu.
Borba za dobre startne položaje dogadja se na svim razinama i u njoj sudjeluje u stvari izuzetno puno ljudi. Nisam se u tomu smislu osobito začudio kad me je Marin Mileta danas nazvao i, poput čovjeka s kojim se nisam susreo dugo vriemena, a vidjeli smo se i jučer i prekjučer,  zamolio me za sastanak, na koji bi on došao, i koje „iznenadjenje“, zajedno s Vinkom Brnadićem. Najavio je i temu razgovora. Opet „veliko iznenadjenje“ – upravni odbori!
Vidjet ćemo s kojim će zamislima doći.
Premda razvidno već sve više i više ljudi razmišlja i skrbi o svojoj možebitnoj dobiti kroz privatizacijsku kombinatoriku, sigurno većini ipak to nije ni na kraj pameti, jer se moraju boriti za održanje svakodnevne egzistencije sebe i svojih obitelji. A ima ih i s problemima, za koje drže, kako bi se za njih moglo pronaći riešenje u Obćini, pa se evo i dalje prijavljuju za razgovore utorkom.
Nemam srdca, a ni pravo ukidati priam gradjana. Očekivao sam kako će se redovi pred mojim vratima sada smanjiti, ali se to još nije dogodilo.
Družtvo u razgovoru s gradjanima danas mi je pravio Davor Miloglav.
Prije nego smo počeli primati ljude pokazao mi je jedan zanimljiv papir – platnu listu zaposlenih u Dubrovačkoj banci!
Tihi, nenametljivi, čvrsti i spretni Davor, koji mi je kroz cielo ovo vrieme bio uzdanicom, rekao mi je, dok sam prielazio pogledom preko liste, kako brojke nisu nikakova iznimka prema drugim bankama.
Tako sam, nakon samo uru vriemena, ponovno došao do imena Darka Kacige.
Uztvrdio sam kako direktor Dubrovačke banke ima četiri i pol puta veću mjesečnu plaću od mene! Ne četiri i pol posto, ne četrdeset i pet posto, nego četiri stotine i pedeset posto više!
Za tri mjeseca dragi Kaciga zaradi više nego ja godini dana, točnije onoliko koliko zaradim u trinaest i pol mjeseci!
Nisam želio gledati dalje, jer bih vrlo vjerojatno uztvrdio, kako bi mi posao teklića u banki bio izplativiji od ovoga što radim!
Zanimljiv je to fenomen. Država je vlastnik većine dobara u Hrvatskoj. Medju njima su i banke i hoteli i sve donedavne družtvene tvrdke obćenito.
Po tomu bi bilo za očekivati kako djelatnici u državnoj upravi bolje prolaze od onih, koji su zaposleni u različitim tvrdkama. Jer po logici stvari, nalaze se hierarhijski, pa i vlastnički, ako se tako može reći,  na višoj razini.
Zbiljnost je dramatično suprotna!
Ljudi u državnoj upravi životare, a neki koji su se smjestili u državnim tvrdkama, poput INA-e ili banaka sami sebi odredjuju daleko veće  plaće!
U stvari, procesi su u životu i medju ljudima uviek podpuno prirodni. Tamo gdje se ima više vriemena brinuti o sebi, i to vrieme se rabi u tomu smislu, rezultati su u pravilu bolji.
Žene koje više vriemena provode misleći o svojemu izgledu – u pravilu izgledaju privlačnije od njihovih vršnjakinja, odnosno od onih koje svoje vrieme posvećuju samo težkomu  radu.
A mužkarci, koji drže do mišljenja žena, sviestni su kako u tomu cilju trebaju priskrbiti čim više novaca. Pri tomu se služe s različitim sriedstvima, a jedno od takovih je i svako prielazno i slabije definirano razdoblje, u kojemu najviše dolazi do izražaja razlika izmedju s(p)retnih i nes(p)retnih.
Pojam sreće i zadovoljstva je barem ipak relativan. Odkriće ranga u koji sam se s vriemenom svrstao kad su u pitanju plaće, nisu mi ni za trun umanjile sveukupno izvrstno razpoloženje i zadovoljstvo zbog činjenice što je jedan brodić dobio ime po mojemu dragomu pokojnomu prijatelju. Ako u budućnosti budem imao ikakovoga utjecaja, zalagati ću se za Miljenkovo ime na jednomu novom brodu Atlantske plovitbe.
Ipak, ako o bilo čemu ovih dana budem stignuo popričati sa ženom, sigurno ne ću iznositi ili poticati priču o plaćama, ili ne daj Bože, o uzporedbi plaća u Obćini i Dubrovačkoj banci.
Nastavak