Inducirana nesreća
Petak, 8. svibnja 1992.
U životu je to uviek tako. Ne treba se previše veseliti i biti previše razpoložen, jer se u pravilu onda dogodi nešto loše.
Početak tjedna proveo sam nastavljajući uživati u svemu, pa i u stvarima, zbog kojih bi se ranije znao srditi. Slika Jugoslavena koji odlaze i nestaju iza debelih briega nije mi izlazila iz glave. Pod tim čudnim YU utjecajem, stvari oko sebe sam počeo promatrati uglavnom u odredjenomu šaljivomu svjetlu.
U nedjelju nakon mise sam se zabavljao gledajući kako saborski zastupnici Ivan Mustač i Matko Medo, te čelnici svih stranka koje djeluju u Dubrovniku, s puno entuzijazma prodaju izpred Sponze kolače i piće, kako bi namaknuli sriedstva za pomoć Herceg Bosni. Organizator prodaje je bio “Konvoj Libertas”.
Scena je bila šaljiva, ali u isto vrieme i duboko humana. Uživao sam posebice iz razloga što mi ovdje pronalazimo snagu i imamo volju za solidarnost s drugima u nevolji.
Promatrajući scenu izpred Sponze čuo sam iz jedne skupine ljudi i neke primjedbe.
“Tko zna gdje će prikupljeni novac završiti?”
“Ovo je sve jedna reklama za ove koji prodaju.”.
“Pokušavaju ovdje u Dubrovniku kopirati Zagreb. To nema smisla. Pa mi smo daleko od situacije u kojoj se Zagreb nalazi.”
Primjedbe mi se nisu svidjele. Jedna je stvar nešto promatrati kao šaljivo ili veselo, a druga je prigovarati ljudima koji svoje nedjeljno jutro troše na prodavanje slatkiša u korist onih kojima je potrebita pomoć.
Odlučio sam intervenirati na svoj način, kako bi prekinuo zlobu. Prišao sam skupini i glasno upitao:
„A što mislite kad bismo mi organizirali svoj konvoj do Zagreba.“
U skupini je bilo nekoliko ljudi koje sam poznavao „iz vidjenja“. Moje su ih rieči zateknule, a onda su se počeli smijati, shvativši moje rieči kao dobru šalu. I ja sam se nasmijao zajedno s njima. A onda im nisam dopustio vraćanje na prijašnju temu nego sam nastavio.
„Doista, zašto se ne bismo i mi množtveno prošetali do Zagreba. Zašto se ne bi našlo novca i za šetnju do Zagreba većega broja Dubrovčana, koji ovdje žive već osam mjeseci u skučenosti, neudobnosti i opasnosti. Uz put bi mogli u Splitu. Zadru, Rieci izručiti pozdrave iz Dubrovnika. Možda bi se nekima ponešto i razbistrilo. Ako i ne bi, ljudi bi se barem dobro proveli,“ rekao sam.
Ljudi su stajali u dvojbi bi li se nastavili smijati. Dvojbu sam im prekinuo nasmijavši se sam, pa su me odmah sliedili i oni.
Namierno sam se nakon toga udaljio, mahnuvši im na pozdrav, kako bih ih ostavio neka na miru razprave o onome što su čuli od mene.
Konvoj u suprotnom smjeru, u biti sad ima dosta smisla. Puno više nego onaj u uobičajenom smjeru. U stvari našim ljudima sve nuždniji postaje odredjeni odušak. Kad već imamo konvojsko izkustvo, zašto ga ne uporabiti kao ventil, razmišljao sam razpoložen i zadovoljan što sam umjesto zlobe ljudima u uši ubacio nešto praktično i neobično.
Nakon nedjeljnoga objeda, Mariana me je upozorila na našu nezavidnu financijsku situaciju. Bez uzrujavanja sam prihvatio kako sam u minusu na tekućemu računu u iznosu većemu od ciele mjesečne plaće.
Odmah sam odlučio uvesti odredjene restriktivne mjere u obiteljskim financijama.
Pokušao sam Mariani i djeci prezentirati ozbiljnost naše financijske situacije. Nisam naišao na neko osobito razumievanje. Nisam ga doduše ni očekivao. A nisam se zbog nerazumievanja ni uzrujao niti razsrdio. Bio sam predobro razpoložen. Na radost Mariane i djece, koji se vjerojatno dugo nakon toga nisu prestali čuditi koji je razlog za tako drastičnu promjenu mojega uobičajenoga ponašanja u sličnoj situaciji. Namierno im nisam objasnio kako za moju dobru volju mogu zahvaliti slici Jugoslavena iza debelih brjegova, koja mi je neprestance u mislima. Da sam im to izpričao, vjerojatno bi mi tekući račun ušao u još veći minus.
Kako bi me održala veselim Mariana mi je pokazala paket koji je stignuo na moje ime na našu kućnu adresu. Kao pošiljatelji su se podpisali učenici škole iz Freudenstadta.
Tko zna, možda je nekim čudom viest o našem obiteljskom financijskom stanju stignula sve do Njemačke. Ipak puno je vjerojatnije kako je sve čisti slučaj, ili su možda njemačka djeca onako iz vica na svoj popis primatelja humanitarne pomoći u Dubrovniku stavili i mene i Pera Poljanića.
U paketu je bilo preslikano popratno pismo malih Niemaca, u kojem se izpričavaju što do sad nisu uzpjeli formirati više od dvadeset paketa pomoći i u kojemu obećavaju nastavak svojega humanitarnoga rada. S pismom je bila i preslikana lista svih obitelji koje su dobile pomoć. Na popisu sam prepoznao samo Pera Poljanića.
U tomu trenutku sam shvatio. Djeca ili njihovi roditelji ili nastavnici su se, želeći postići odredjenu pozornost za svoje dobro djelo, razpitali za imena dubrovačkih čelnika, pa su nakon toga na listu stavili i Perovo i moje ime.
Kako je Pero bio na putu, ja sam obavio ono što sam morao. Poslao sam toj dragoj djeci pismo zahvalnosti u ime svih nas koji smo dobili pomoć.
U nekim drugim vriemenima sigurno bih paket bio odnio u neku humanitarnu ustanovu. Ovako sam ga zadržao i prepustio ga ženi i djeci kao odredjenu kompenzaciju restriktivnoj fiskalnoj politici koje bi se oni od sada trebali pridržavati.
Točno nakon što sam u ponedjeljak sastavio pismo zahvale njemačkoj djeci, u dobromu razpoloženju me zateknuo glavni urednik časopisa Dubrovnik Miljenko Foretić, koji se prihvatio pisanja nekakove kronike. Kako je sam malo toga znao, krenuo je prikupljati podatke.
Foretić bi od mene najradije izvukao sve moje zapise, ali se morao zadovoljiti s kratkim opisom pregovora na razaraču i kod zračne luke, jer se u našem razgovoru izpostavilo kako on za njih uobće nije bio čuo. Na brzinu sam sročio nekoliko rečenica, koje opisuju te dogodjaje.
U ponedjeljak sam našao strpljenja i za Stojanov neizravni zahtjev za vodjenjem Zavoda za obnovu kroz osnutak Obćinskoga ureda za obnovu. U stvari Ante bi želio zadržati dosadanje ingerencije i dodati im vlast nad Zavodom za obnovu i Zavodom za prostorno planiranje. On i njegova skupina su nešto smislili ili nešto smišljaju, ali nisu u stanju to precizno artikulirati. Rekao sam mu neka zamoli Iva Golušića za riešenje po kojemu bi u statutu Ureda za obnovu stajale odgovarajuće mjerodavnosti.
Možda bih u nekoj drugoj situaciji pokušao dublje ući u cielu tu problematiku, koju je Ante nekako zamrsio. Ovako, nastojeći izbjegnuti bilo kakovu stvar koja bi mi mogla poremetiti vrhunsko razpoloženje, samo sam Anti pokušavao pomoći u razmišljanju. Volio bih kad bi se on prihvatio toga posla, medjutim imam dojam kako više nije onako svjež i precizan. Razvidno ga razdire donošenje odluke o tomu hoće li ostati ovdje ili će se za stalno preseliti u Zagreb.
Ante je kod toga predlaganja svojega osnaženja, vjerojatno kao nekakovu podporu, doveo i Čića Obuljena, koji se bio ušutio i nije uobće sudjelovao u razgovoru izmedju Ante i mene. Vjerojatno se tek, kad je ušao k meni u ured sjetio, kako bih ga mogao upitati je li sastavio onaj proglas o mojoj zaštiti, koji je dobio u zadaću od obćinskoga predsjedničtva.
Baš ta njegova neobična šutnja me je podsjetila na to. I upitao sam ga. Nevješto je izbjegao odgovor. To me je samo dodatno razpoložilo.
I nastavak progona u ST-u me ovaj put samo nasmijao. U utorak sam iz Zagreba dobio s dalekopisom preslik najnovijeg sastavka.
Slučaj s Pavom Župan sad je podignut na razinu političkoga i redarstvenoga progona, za što se mene gotovo izravno obtužuje, a onako uz put se ponovno izvlači priča o mojemu navodnom uzimanju provizije kod nabave računala za Obćinu.
... Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja kontaktiranja s predsjednikom IV SO Dubrovnik gospodinom Željkom Šikićem, i kad nam je postalo jasno da nas izbjegava i ne želi primiti na razgovor, u kome bi se pojasnili politički i policijski pritisci na Pavu Župan-Rusković, direktoricu "Atlasa", da odstupi s funkcije, odustali smo od svakog daljnjeg pokušaja. Njegova "ljubazna" tajnica nas je nekoliko puta upozorila da nismo ubačeni u kompjutor i nemamo rezervaciju za razgovor s predsjednikom. Moramo napomenuti da je kompjutor u kancelariji tajnice, kao i cijeli računski sustav u općini, nabavljen od kompanije IBM, a njen je zastupnik predsjednik IV Šikić. Općini je, po dolasku na vlast, računarski sustav upravo on prodao po visokim cijenama, a na račun toga uzeo veliku proviziju...
Ovaj put se novinar ipak odlučio napisati i nešto istine. Doista sam do dolazka u Obćinu radio za IBM, doista sam sudjelovao u dogovoru oko tipa računala koje bi Obćina trebala nabaviti, a utjecao sam i na cienu, jer sam za Obćinu izvukao najveći mogući popust. Razlika je u „sitnici“. Nisam uzeo bilo kakovu proviziju, nego je obćina zahvaljujući meni, prošla financijski maximalno povoljno.
Za cielo vrieme svojega dugogodišnjeg rada u IBM-u nigdje ni u primisli nisam sudjelovao ni u davanju ni u primanju bilo kakove provizije, niti sam čuo i za jedan takov slučaj, što je inače čvrsto ugradjeno u kod poslovnoga ponašanja zaposlenika ove najveće svjetske računalne tvrdke. Novinar je našao baš IBM kao primjer tvrdke, koja u svojemu poslovanju rabi davanje provizije! To se zove neznanje!
Alikafić nije ni ovaj put iznevjerio svoj običaj i uzpio je napisati stotinu postotnu izmišljotinu. Izmislio je nekakovu prepirku izmedju mene, Pava Miloglava i Marija Mrkušića, ili kako ga novinar naziva „Mekušića“, u nekakovoj krugovalnoj odašiljbi, koja je prekinuta zbog naše svadje.
... U programu Radio Dubrovnika, umjesto o prognanicima, kojih je u ovom kraju 20.000, naglo je ubačena emisija u kojoj su gostovali Ž. Šikić, P. Miloglav i Mario Mekušić. Bila je to obrana općinske vrhuške od napada u ST-u, a mnogobrojni slušatelji Radio Dubrovnika naprosto su zagušili veze postavljajući pitanja gostima emisije i izravno ih optužujući. Potkraj emisije došlo je do žestoke prepirke između Miloglava i Šikića, pa je time prekinuta emisija...
Odašiljbe nije bilo, pa nije mogla ni biti prekinuta!
Početak prošloga tjedna doista sam nastavio provoditi u veselomu razpoloženju i ništa me nije moglo uzrujati.
Nisu me uzrujali ni nevješti odgovori Hrvoja Macana Radio Dubrovniku u svezi povećanja plaća u Obćini, koje sam igrom slučaja čuo u utorak. Nije me uzrujalo ni odkriće kako je obćinska administracija pogrieškom ili “pogrieškom” izračunala i izplatila veće plaće nego je to Izvršno vieće odobrilo. Samo sam pozvao na odgovornost novoga šefa Zajedničkih službi Obćine Mata Krmeka. Skrušeno je priznao pogriešku i preuzeo na sebe njezin izpravak.
Trajno sjajno razpoloženje prekinula mi je strašna tragedija.
Kad sam prekjučer nakon posla hodom prilazio kući na inače uobičajeno praznom putu primietio sam množtvo ljudi kako u skupinama stoje i gledaju prema Gružkoj luci.
“O čemu se radi. Što se dogodilo,” obratio sam se glasno najbližoj skupini.
“Ilirija je potopila brod iz Cavtata,” dobio sam odgovor.
Nisam se dalje razpitivao nego sam potrčao prema Gružu. Učinilo mi se kako ću do rive na taj način stignuti prije nego kad bih to pokušao učiniti vozeći se sa samovozom, jer bi se morao okretati i voziti unaokolo. Procjena mi je bila dobra. Do rive koja je od moje kuće udaljena oko jedan kilometar dotrčao sam za nekoliko minuta.
Zateknuo sam strašan prizor. Upravo su ronitelji na obalu počeli izvlačiti mrtva tiela!
Saznao sam kako je malena Aurora s putnicima iz Cavtata neoprezno pokušala proći izpred Ilirijina pramca. Nije uzpjela! Puno veći brod ju je udario u bok i poslao na dno zajedno s dosta putnika.
Stajao sam i tužno promatrao kako se na rivu slažu mrtvac do mrtvaca.
“Jesi li vidio tragedije,” začuo sam glas Pera Poljanića. U trenutku mi je bilo silno drago što ga vidim, jer se pojavio pravi čovjek s kojim mogu podieliti svoj užas i tugu.
“Stignuo sam s Ilirijom. Ovo je strašno,” mahao je Pero tužno glavom.
Zajedno smo šutke nastavili tužno stajati i promatrati nadajući se kako će izvlačenje utopljenika prestati i kako se broj više ne će povećavati.
“Sreća u nesreći je bila ova brza intervencija s obale,” javio se Pero u jednom trenutku tek kako bi nešto kazao.
U grlu sam osjetio stiskanje.
Zar nas je i to moralo pogoditi? Zar nam nije dostatno jada?
U turobnim mislima prekinuli su nas novinari HINE i Slobodne Dalmacije.
“I za ovo što se dogodilo krivi su ovi koji su nas napali i nalaze se uokolo Dubrovnika. Oni su osnovni uzrok ove tragedije. Zbog njih smo prisiljeni održavati vezu s Cavtatom na ovaj način. Ti jugoslavenski zločinci su korien svake naše nevolje. Nepažnja ili nemar zapoviednika, jednog, drugog ili oba broda, tek su posljedice,” govorio sam im gnjevno.
Odahnuli smo kad su ronitelji izišli iz mora i rekli kako ne mogu naći više ni jedno tielo.
Ipak našli su još jedno jučer.
Inače jučerašnji dan mi je praktički cieli prošao u znaku te pomorske tragedije. Kad sam ujutro došao u Obćinu dočekao me je Pero i rekao kako bi on rado pridružio sjednicu Predsjedničtva zakazanoj sjednici Izvršnoga vieća, pa bismo zajednički mogli proglasiti dan žalosti.
“Odakle ti ta zamisao,” upitao sam ga.
“To mi je još jučer predložio Čićo. Mislim kako su na Radio Dubrovniku već najavili takovu odluku. Ja sam bio u dvojbi,” odgovorio mi je oklievajući i nastojeći mi s lica pročitati slažem li se.
Odmah sam mu riešio dvojbu:
“O tomu u nekom drugom vriemenu ne bismo uobće trebali razgovarati, nego to jednostavno provesti. Ovako, mislim, u stvari sam siguran, kako to nema smisla. Nismo proglašivali dane žalosti ni prvoga listopada, ni šestoga prosinca. Uostalom zašto uobće spominjati nadnevke. U tomu smislu trebali smo proglasiti dan žalosti svaki put kad je netko od naših poginuo. I u Konavlima i u Župi i u Primorju, i u Mokošici i ovdje u Gradu. Ovako će Jugoslaveni biti sretni. Proglas dana žalosti zbog poginuća u prometnoj nesreći stvara dojam kako nas to više žalosti nego kad JNA ubija naše ljude.”
“I ja sam razmišljao na takov način, ali znaš ti Čića. Došao je s priedlogom i rekao mi kako je razgovarao o tomu s puno ljudi i svi su se složili,” bio je Pero u neprilici.
“Drago mi je što se slažeš. Sazovi Predsjedničtvo u 10 sati. Tad je zakazana sjednica Izvršnoga vieća pa ne moram mienjati termin. Pripremit ću priedlog zajedničkoga priobćenja za javnost. Na žalost to je jedino što možemo učiniti. Je li tako?”
Pero se složio.
Otišao sam u ured i napisao priedlog.
Na početku zajedničke sjednice održali smo minutu šutnje, Pero je zatim sa svojim riečima opisao što se dogodilo i zbog čega ne bi bilo prikladno proglasiti dan žalosti, te nabrojio imena poginulih, a ja sam pročitao text priobćenja kojega sam sastavio.
Članovi Predsjedničtva i Izvršnoga vieća jednoglasno su podržali i Perovo tumačenje i moj text. I Čićo Obuljen se složio. On sebi ne dopušta biti u manjini. Pero je spomenuo imena devetero poginulih, medjutim istoga popodneva izvadjeno je još jedno tielo.
Kako je na sjednici Izvršnoga vieća, koja je trebala usliediti, na dnevnomu redu bila pomoć obiteljima poginulih, predložio sam stavljanje na istu listu i obitelji stradalih u Gružu, što je takodjer bilo prihvaćeno s jednoglasnim odobravanjem.
Nakon što su članovi Predsjedničtva napustili viećnicu, u tmurnomu razpoloženju sam otvorio sjednicu Izvršnoga vieća prema predvidjenomu razporedu.
Prihvaćen je moj priedlog o razpodjeli prikupljenih sriedstava iz fonda “Pomoć Dubrovniku”. Razmišljajući o tomu na koji način bi se mogle uporabiti te male sume uglavnom deviznih sriedstava, došao sam do zaključka kako bi ih najbolje bilo razpodieliti obiteljima poginulih.
Na moj zahtjev Katica Rajić iz Sriedišta za Socialni rad i Stanka Kodelli iz Crvenoga križa su mi u ponedjeljak bile doniele listu obitelji u kojima je došlo do poginuća nekoga od članova. Prosliedio sam popis uredu za financije i od tamo dobio informaciju kako bi svaka obitelj mogla dobiti po oko stotinu njemačkih maraka.
Ranijem popisu smo na sjednici priključili i imena obitelji pogodjenih s Gružkom tragedijom, zaduživši ured za financije da razliku, koja se zbog toga pojavila, naknadi iz obćinskoga proračuna.
Složili smo se kako je primjerenije poslati te znakove skrbi s poštom uz primjeren dopis, nego sazivati te nesretne obitelji na okup i predavati im darove. Dosta je tuge, i ne treba je još multiplicirati na jednomu mjestu.
Nakon toga smo priešli na malo manje tužne točke, premda su realno gledajući sve bile na odredjeni način posljedice objektivno tužnoga stanja u kojemu se još uviek nalazimo.
Ponovno smo se bavili s odobravanjem zahtjeva za zajamčeni osobni dohodak. U tomu smislu smo donieli čak dva zaključka. S jednim izpravljamo neke pravne pogrieške u formulaciji zaključka s predhodne sjednice, a s drugim produljujemo tužni popis tvrdki, koje zbog agresije JNA ne mogu raditi i zaradjivati.
Osobno nisam do sad imao, a i dalje nemam volje pregledavati zamolbe za minimalne plaće. Za vrieme Kriznoga stožera toga posla se bio rado prihvatio Pero Poljanić, ali su se njegova izbivanja iz Dubrovnika pokazala nepraktičnim, a nakon prestanka postojanja Kriznoga stožera Pero je izim toga prestao biti mjerodavnim za taj posao.
Neformalno su ga i onako do sad zamjenjivali i pregledavali zamolbe Antun Kisić, Mario Mrkušić, Davor Miloglav i ravnatelj Zavoda za zapošljavanje Ivica Šurković. Sad smo tu četvoricu sa zaključkom Izvršnoga vieća osnažili kao mjerodavne osobe, pa ću ubuduće moći još manje vriemena posvećivati ovomu pitanju.
Prebacili smo se zatim na meni „omiljenu“ temu pretvorbe vlastničtva. Do nas je stignula informacija kako se Sabor sprema prilagoditi Zakon o pretvorbi tako što će ljudi kojima su Jugoslaveni spalili kuće, kod pretvorbe tvrdke u kojoj su zaposleni dobiti bezplatno odredjeni broj dionica te tvrdke.
Na prvi pogled to je namiera za svaku pohvalu. Ali samo na prvi pogled. Jer i kroz ovu namieru pomoći težkim stradalnicima moglo bi doći i do težkih nepravdi, na tragu onoga što sam sa svojim konceptom privatizacije baš želio izbjegnuti.
Na području obćine Dubrovnik nesumnjivo je golemi broj spaljenih kuća. Ima ih ovdje u Gradu, ali još daleko više na područjima koja zlotvori još kontroliraju i okupiraju. O tomu svakodnevno dobivamo informacije od ljudi koji su tamo bili i to vidjeli.
A po svemu sudeći u Saboru bi opet došlo do donositbe nedovoljno promišljenih promjena Zakona.
Onaj kojemu je kuća izgorjela, a bio je zaposlen preko dionica će dobiti nešto. Onaj kojemu je kuća nestala u plamenu, a nije bio zaposlen – ne će dobiti ništa. Izim toga sve tvrdke, pa prema tomu i njihove dionice ne će imati jednaku vriednost.
Opet stara priča koju je trebalo izbjegnuti. Oni koji su u komunizmu imali dobre veze i zaposlili se u modernim i profitabilnim tvrdkama, te stoga imali i najbolje plaće – po svemu sudeći će, čak i u slučaju tragedije gubitka kuće, proći bolje od onih koji su radili u slabim tvrdkama i primali male plaće. Na dnu ljestvice bi se i po ovomu kriteriju našli oni koji nisu mogli naći zaposlenje, nego su na primjer obradjivali svoju zemlju ili su ribarili.
Takodjer namiera je nejasna i u pogledu pomoći samo onima kojima su kuće izgorjele. A što je s onima kojima su kuće razorene granatama, a nisu izgorjele. Što je s obiteljima poginulih? Oni su doživjeli veći gubitak od gubitka kuće.
Moglo bi se naći još krcato pitanja i uzporedbi.
Razgovarali smo o tomu i odlučili kako sa svoje strane trebamo barem poslati upozorbu u obliku zaključka Izvršnoga vieća. Neka gospoda koja razmišljaju o prilagodbi Zakona, razmisle još bolje.
Dubrovački simfonijski orkestar se pak uvrstio u one koji bi odmah sami sa svojim snagama krenuli u zaradu novaca za obnovu porušenoga. Nitko im ne bi zamjerio kad bi počeli prikupljati novac za obnovu dvorca Pucić, ali su oni željeli „dobiti zeleno svjetlo od Obćine“. Sa zadovoljstvom smo odobrili njihov zahtjev.
Mario Mrkušić se sjetio napomenuti, kako bismo trebali u ime Obćine od Jadrolinije zatražiti neka nam pričuva barem dvije prazne kabine na svim svojim linijama iz Dubrovnika prema Rieci i obratno. Brodovi su puni, a ponekad je nuždno naglo krenuti na put, pa se već gotovo redovito dogadja, kako kabine budu razprodane.
Donieli smo zaključak u kojemu doduše od odgovornih u Jadroliniji ne zahtievamo, nego ih molimo neka nam izidju u susret. Mario bi od ovog našeg zaključka trebao sam imati najviše koristi, jer putuje najčešće. Ili je ipak na tomu području rekorder Pero Poljanić?
Zamolba ništa ne košta, a mogla bi nam olakšati život.
U razpored sjednice sam, za vrieme dok mi je trajalo ono sjajno razpoloženje, bio uvrstio i točke, koje zanemaruju sadanju situaciju i u podpunosti se okreću prema budućnosti, kao što je to slučaj s kongresom liečnika i snimanju filma o Marinu Držiću.
Poput dubrovačkih i zagrebačkih liečnika, gledajući daleko u budućnost, podržali smo liečnički kongres koji bi se trebao održati u Dubrovniku za četiri godine. Ove godine se ta vrsta kongresa održava u Amsterdamu, a naši predstavnici bi željeli iztaknuti Dubrovnik kao mjesto gdje će se kongres održati 1996. godine i prema procieni u Dubrovnik dovezsti oko dvije tisuće liečnika iz svieta.
Sličan nam je bio i zaključak o podpori snimanju filma o Marinu Držiću.
Redatelj Veljko Bulajić se preko Držića razvidno želi čim prije osloboditi vezivanja svojega imena uz snimanje partizanskih filmova, što je izvrstan pokazatelj. Mogao se toga i ranije sjetiti. To bi bilo još bolje.
Poduprli smo svojim zaključkom Bulajićev projekt, ali nismo preskočili napomenuti, kako se od nas ne može u tomu pogledu očekivati i financijska pomoć. Kako se ne bi pogriešno protumačilo. O realizaciji snimanja slikopisa se prirodno ne može ni pomisliti dok se jugoslavenski agresori ne povuku.
Kako bi bilo krasno kad bismo trebali donositi samo ovakove zaključke.
Pred sam kraj sjednice dobio sam obaviest kako me čekaju ministri Jarnjak i Rudolf koji su zbog pomorske tragedije doputovali iz Zagreba. Nisam prekinuo sjednicu nego sam odredio Hrvoja Macana kao svojega zamjenika u vodjenju sjednice do kraja.
Ministri su doputovali s izrazima sućuti hrvatskoga vrhovničtva i na taj način su se pridružili množtvu brzojava koje smo Pero i ja dobili odasvud. Zajedno smo pošli u bolnicu posjetiti preživjele putnike koji su se tamo oporavljali. Oko ministara je neprestano bilo puno novinara, koji su zasigurno bili izuzetno zadovoljni s obširnosti ministarskih izjava.
U trenutcima kad to novinari nisu mogli čuti upozorio sam Jarnjaka i Rudolfa na opasnost u svezi sada okupiranih područja. Nakon povlačenja JNA bi ih mogli preuzeti Trebinjci odnosno četnici iz tzv. SAO Istočne Hercegovine. Odgovorili su mi kako im je to prva takova informacija, te kako u Zagrebu nitko s tim ne računa!
Zajedno smo na krugovalu saznali kako su naši osvojili 20 km od Stupe prema Slanom, te je sad put Slano - Zavala pod našom kontrolom. Pitali smo o tomu zapoviednika obrane Gabričevića. Na naše razočaranje nije nam potvrdio ono što smo čuli preko krugovala. Možda nije znao, a možda nije smio o tomu govoriti. Tko zna. Liepe viesti treba širiti. Tako ih je malo.
Kad sam rano jutros u Gružu ušao na Arku koja je uzkoro trebala izploviti prema Cavtatu, u sebi sam osjetio kulminaciju tuge i gorčine. Premda sam ga mogao očekivati, prizor je bio silno tužan i tragičan, pa mi je dodatno potaknuo težke emocije..
Na palubi Arke bila su poredana četiri liesa. Dva su bila malena i biele boje. U njima su ležala djeca obitelji Banović. Točnije dječica. Još točnije dvije sestrice. Nesretni roditelji su na ukop na Zvekovicu vodili svoje dvije kćerkice.
Mali ljesovi su me posebice potresli.
Andreja je imala dvije i pol godine, a Nikolina godinu i pol kad im je strašna sudbina prekinula živote. Stisnuo sam ruke okamenjenima otcu i majci.
Gosparu Banoviću su Jugoslavenski zločinci zapalili kuću na Zvekovici, a njega zarobili i odveli u logor u Morinj. Kad su ga pustili, mislio je kako je to početak kraja njegovih nevolja. Prije dva dana veselo je na rivi u Gružu čekao dolazak iz Cavtata svoje žene s kćerkicama. A onda se pred njegovim očima dogodila još gora tragedija, od one koju je do tada proživio. Žena je uzpjela izplivati, ali dječici nije bilo spasa.
Nisam mogao naći rieči utjehe za nesretne ljude. Kad je došlo vrieme odlazka, izišao sam na rivu i bez rieči pogledom pratio brodić s ljesovima i tužnim mirnim ljudima oko njih. Ljudima otupjelim od nevolja.
U Obćini me je dočekao Pero pozivajući me na sjednicu Predsjedničtva. Sjedao sam i nisam pratio o čemu se razgovara, sve dok Luka Korda nije upitao Čića zašto nije izpunio zadaću i napisao priobćenje s kojim se Predsjedničtvo Obćine suprotstavlja neargumentiranim napadima medija. Pridružio sam mu se rekavši kako ST nije usamljen jer i takozvane objektivne dnevne novine i Radio Dubrovnik, daju svoj negativni doprinos. Naveo sam im kao primjer najnoviju konstrukciju novinara Slobodne Dalmacije Nina Salvie.
I opet se sve razvodnilo. Pero je šutio, a Čićo je čak krenuo u protunapadaj rekavši kako uobće nije mudro reagirati. Nisam imao ni najmanje volje nastaviti razpravu, nego sam šuteći i ne sudjelujući dočekao kraj sjednice.
Nakon toga sam svoj dan nastavio provoditi uz liese. Ovaj put na Boninovu. Nazočio sam trima pogrebima za redom. Za vrieme drugoga oglasila se sirena za obću opasnost. Većina svieta se odmah razbježala prema skloništima. Groblje se naglo izpraznilo.
Više nije bilo reda za sućut. A na odru su u svojim liesima ostale majka i osmogodišnji sin, Senka i Romano Kralj iz Radovčića u Konavlima. Svoj privremeni mir su našli na Boninovu. Kad njihovi Radovčići budu slobodni, rodbina će ih vjerojatno prenieti tamo.
Pogledao sam oko sebe tražeći Pera. Medjutim, i on je bio nestao.
U blizini je stajao Pavo Handabaka. Zajedno smo ušli u crkvu i izrazili sućut ucviljenoj rodbini, a zatim smo zajedno izpratili majku i sina, pa opet zajedno pričekali donositbu novoga liesa, sliedećim ožalošćenima izrazili sućut i izpratili njihovog pokojnika.
Kad će više prestati ova spirala smrti, ovaj niz velikih i malih ljesova, u kojima leže žrtve ove ludjačke agresije, prolazilo mi je cielo vrieme kroz glavu.
Kad sam se predvečer vratio doma, nazvao me Milo i rekao mi kako se iz Francuzke vratio Ivo Rudenjak i odmah danas bio u Cavtatu, gdje se sastao s odborom za “Dubrovačku Republiku”. Nazvao sam Petra Luburića, a on mi je rekao kako je o tomu već dobro informiran i kako njegovi ljudi prate situaciju.
Čuo sam kako je u Slobodnoj Dalmaciji izišao i nekakov proglas toga Cavtatskoga odbora. Nisam ga uzpio vidjeti, a nemam ga volje tražiti..
Nevjerojatno je kako ovdje medju nama ima i onih, koji se usudjuju odlaziti na okupirano područje razgovarati s neprijateljima o odvajanju Dubrovnika od Hrvatske. Nakon što su u najgore vrieme bili pobjegnuli daleko, u ovomu slučaju čak do Francuzke, sad se vraćaju i rovare.
Sve to je skupa baš strašno. Dok neki naši ljudi ginu, drugi se klanjaju njihovim ubojicama.