Čudna udobnost

Nedjelja, 31. svibnja 1992.

JNA se i dalje povlači i onako uz put šalje na nas topovske granate. Nešto poput pozdrava.

U stvari dosta je vjerojatno kako ih naše snage sliede prebrzim tempom. Naši generali bi vjerojatno željeli povlačenje JNA pripisati u svoje zasluge, pa pucaju za agresorima u povlačenju. Bilo bi bolje kad bi ih pustili neka se povuku u miru. Ovako oni nalaze razloge za pucanje Čine li to iz straha ili iz zloće, svejedno je. Pri tomu im je najlakše gadjati civilne ciljeve, pa je zbog toga na našoj strani cielo vrieme na snagi obća opasnost. Premda bude i „bezgranatnih“ dana.

U stvari veći dio tjedna je prošao bez explozija, a onda su prekjučer opet počele padati granate. Padale su i danas dok sam bio posjetiti ranjenike u bolnici. Nakon povratka iz bolnice u Obćinu, nazvali su me iz CNN-a.

Sad mi više nije potrebito nazivati po svietu i govoriti o našoj nevolji. Hrvatska je članica Ujedinjenih Naroda, a Dubrovnik je najpoznatiji hrvatski grad. Svima u svietu je sad jasno kako je JNA i formalno agresor.

Agresor se povlači u skladu s dogovorima i najavama. Medjutim, granatiranje civilnih ciljeva za vrieme povlačenje nije nigdje dogovoreno ni najavljivano i evo posla za svjetske medije.

Kad nas je prije dva dana JNA započela intenzivnije granatirati, odmah sam počeo davati izjave najpoznatijim svjetskim medijskim kućama.

Nazivali su me BBC, ITV, Sky News, Radio London i mnogi drugi. Danas se s odredjenim zakašnjenjem evo javio i CNN, što ne znači kako ova TV mrježa nije i ranije javljala svojim gledateljima o ugrozi Dubrovnika. Prije mene su vjerojatno nazivali nekoga drugoga, najvjerojatnije u Zagrebu.

Uglavnom, sad kad smo, unatoč granatiranju, definitivno u bitno boljoj situaciji, intenzivnost zanimanja za našu muku je silno narasla. Zadnja tri dana sam se pretvorio u svojevrstni govorni automat, koji strpljivo ponavlja opise situacije.

Za svoje medijske nastupe izabrao sam zaštićeni kut Perova ureda, koji je daleko sigurniji od moga, jer je iznad Perova ureda betonska ploča, pa kat i krov, a iznad mojega samo krov.

Kroz prozor ureda granate više ne mogu doletjeti, jer je JNA napustila područje zapadno od Dubrovnika, a prozor je okrenut prema zapadu. Opasnost vreba jedino od minobacačkih granata, točnije od možebitnih krhotina takovih granata koje bi pale izmedju Obćine i crkve Svetoga Vlaha. Krhotine bi mogle uletjeti kroz prozor, ali bi težko mogle pogoditi nekoga tko sjedi u kutu uz zid na kojem se nalazi prozor. Tako sam izračunao i doista sam se osjećao izuzetno udobno, dok su uokolo odjekivale explozije. Dapače, ako bi se explozije dogadjale za vrieme dok sam davao interview putom brzoglasa, uporabio bih trenutak i zatražio ponavljanje pitanja „jer ga nisam dobro čuo zbog blizine explozije“ Pri tomu sam obvezno okretao mikrofon slušalice prema prozoru govoreći:

“Evo, slušajte! Uvjerite se i sami!”

Ponekad sam morao susprezati smieh. Tamo u svietu su sad zbog ovih explozija više uzrujani od mene. U stvari uobće nisam bio uzrujan, nego čak dobro razpoložen.

Kako se samo čovjek navikne na nevolju i pogibelj i kako mu u takovoj situaciji svaki maleni pomak u pozitivnomu smjeru može pričinjati zadovoljstvo!

Stranim novinarima, kojih se ovih dana u Dubrovniku skupilo poprilično, nisam morao pružati nikakove zvučne dokaze. Kad bi čuli exploziju, samo bi se u strahu pomicali bliže meni, odnosno bliže sigurnosti kuta sobe.

Nisam na žalost zapisivao njihova imena. Predstavljali su mi se, ali bi svako sliedeće ime izbrisalo ono predhodno.

Strpljivo sam odgovarao na njihova pitanja. Neki od njih su me, vjerojatno primietivši moju opuštenost, pitali kako se, u uzporedbi s prošlom jeseni osjećam kad se bombardiranje Dubrovnika ponavlja. Odgovorio sam im kako su granate sad jednako ubojite, čak su i jačeg kalibra, ali je sad - udobnije.

“Kao što vidite, dok padaju granate, moguće je gledati dalekovidnicu, a na razpolaganju imam normalan brzoglas koji me ovdje iz ureda spaja s cielim svietom, a onda mi je na razpolaganju stajao samo krajnje nepraktični satelitski brzoglas,” ponovio sam nekolicini njih.

Zatim bih za svaki slučaj rekao kako očekujem njihovo razumievanje za moj, na izvjestan način šaljivi pristup, jer nikakove granate ne mogu u meni slomiti veselje zbog odlazka agresorske JNA, koja je svakim danom sve dalje od nas, a naše obranbene snage su sad neuzporedivo snažnije.

Nekoliko novinara je primietilo kako se u Zagrebu odnosno u ratom nedirnutim dielovima Hrvatske živi neuzporedivo bolje i drugčije nego u Dubrovniku. Zanimalo ih je moje mišljenje o tomu jesu li se netaknuti dielovi Hrvatske ponieli dostatno solidarno s nama koji smo se našli duboko u nevolji i pogibelji. Spominjali su, u uzporedbi s našim ovdašnjim prilikama, sjajne uvjete života u Zagrebu, kazalištne predstave, koncerte, športske priredbe. Slušajući ih, nalazio sam  puno istine u njihovim tvrdnjama, ali sam odolio kušnji i nisam se dao izprovocirati.

Odgovarao sam im kako je sve to podpuno normalno. U tim krajevima ljudi moraju zaraditi i za sebe i za nas, koji ovdje patimo i nemamo mogućnosti za rad. Zbog toga ti ljudi, koji maju sreće pa mogu raditi, moraju imati i mogućnosti rekreacije i odmora. Naša je nesreća što smo napadnuti s ove strane, s iztoka. U slučaju napadaja na Hrvatsku sa zapada, bili bismo u suprotnoj situaciji i vjerojatno bi se oni onda ponašali kao mi, a mi kao oni.

Bio sam im zasigurno izuzetno uvjerljiv. Sam sebi nisam bio. Ali drugčije nisam mogao. Iznositi svoje dvojbe nije imalo smisla. A razčlanba i zaključci o razlikama života izmedju Zagreba i Dubrovnika nije jedina tema koju nisam u podpunosti izkreno podielio sa stranim novinarima.

Istina je kako je ovo granatiranje bitno drugčije nego ono prošle jeseni. Tada su to u isto vrieme bili i znakovi njihova približivanja Gradu, a sad pucaju udaljujući se sve više. Pucaju iz čiste zloće, ali i kako bi se zaštitili u povlačenju. Mi se moramo osigurati i razumljivo je što nastojimo čim prije zauzeti ozemlje s kojega su oni otišli. Pri tomu i te kako ima smisla osvojiti brda s kojih su nas ugrozivali toliko dugo. Pa bila ona i preko granice.

Golubov kamen više ne smije biti u njihovim rukama.

U našemu slučaju napadaj preko granice je zbiljno obranbeni čin. To ozemlje je ionako bezvriedno, ali u njihovim rukama predstavlja stalnu prietnju životu na dubrovačkomu području. Možda je ipak trebalo malo pričekati neka  se povuku iz Cavtata i Konavala. Ovako im to može biti izprika kako bi se tamo zadržali.

To je ono što nisam želio govoriti stranim novinarima. Uostalom nisam im rekao još puno toga što bi im sigurno bilo zanimljivo. Na primjer, pretvarao sam se kako ovdje medju nama vlada sloga i krajnja harmonija.

Zbiljnost je drugčija. Pokazuje se to i u ovim pobjedničkim danima. Medjutim, veselje zbog odlazka JNA nadmašuje sve druge osjećaje i prekriva sve podjele i podmetanja.

JNA više nije tu uokolo i nitko od vojnika JNA nas više ne može gledati preko ciljnika puške. Sa Žarkovice se više ne čuju srbske pjesme.

Nakon što je povlačenje agresora do Slanoga trajalo nekoliko dana, s golemoga područja od Slanoga do Plata, nestali su za dva dana. Taj nagli odlazak okupatora zahtievao je i brzu činitbu obćinske civilne vlasti.

Kad je u ponedjeljak oslobodjeno Slano nisam si dopustio gubiti vrieme u veselju nego sam sazvao koordinaciju za pripremu povratka na oslobodjena područja. U cilju smiritbe pučanstva i upozorbe kako će povratak na oslobodjeno područje biti kontroliran i sustavan, ali i kako ne bih doživio ista podmetanja kao nakon Svetoga Nikole prošle godine, o osnivanju koordinacije izdao sam i priobćenje za javnost.

U utorak sam na žalost morao osjetiti i negativne aspekte stjecanja slobode. Nakon što sam održao sjednicu Izvršnoga vieća, bio sam na sprovodu dvojici mladića koji su poginuli u Slanomu.

Na samoj sjednici već uobičajeno smo odobrili novi popis tvrdki koje imaju pravo na zajamčene plaće.

Zavodu za Obnovu smo dali novce za tisak prospekta o patnji Dubrovnika, što je na tragu ideje Güntera Wegnera o prodaji svietu naše nevolje. Upozorio sam Boža Letunića kako u textu prospekta ne smije zaboraviti jasno napomenuti s koje strane nam je stignula ciela nevolja. Izričito sam zatražio neka se spomene kako se radilo o jugoslavensko-srbsko crnogorskoj agresiji. Kako se to ne bi zaboravilo i izbrisalo, slično onomu pokušaju s krpanjem rupe na Onofrievoj fontani.

Konačno sam i formalno dobio novoga tajnika. U tomu smislu je posljednji korak bio donositba riešenja o razrješitbi dosadanjega tajnika Pera Marinovića i riešenje o imenovanju Gjura Vukića. Kod donošenja riešenja, za vrieme sjednice sam se javno od srdca zahvalio Peru Marinoviću  na njegovu poštenomu i predanomu radu.

Bitna točka dnevnoga reda bila je i razprava o prilagodbi školske nastave uvjetima pod kojim su naša djeca opet silno ugrožena, jer jugoslavenski zločinci ne vode o njima računa šaljući svoje granate na Dubrovnik. Na priedlog Dubravke Šuice i Miha Katičića, donieli smo zaključak koji obvezuje ravnatelje škola, nastavnike i profesore. Trebaju se vratiti konzultativnoj nastavi, načinu koji smanjuje izloženost učenika opasnosti od ludjačkih jugoslavenskih topničkih napadaja.

Svoju „Caritas“ ulogu ili bolje rečeno ulogu dežurnoga financijaša ovaj put smo nastavili omogućujući nabavu preparata za zaštitu bilja Stanici za južne kulture.

Nakon sjednice, i nakon sprovoda sam, na zamolbu direktora Dubrovkinje Pava Miloglava, otišao u restaurant robne kuće Minčeta i tamo se sastao s Eckartom i Viskovićem iz Badena, koji su održali obećanje i stignuli donoseći konkretne priedloge vodstvu Dubrovkinje. Nisam se mogao puno zadržati u tomu družtvu, jer sam morao obaviti zadaću o kojoj sam do nedavno samo mogao sanjati. Zajedno s Perom Poljanićem sam s brzoplovom iz Gruža odplovio u Mokošicu iz koje se JNA povukla tiekom predhodne noći.

U Mokošici smo doživjeli veličanstven doček preostalih stanovnika. Bio je to ostatak ostataka. Većina je ranije bila pobjegla ili je potjerana u Grad, a od onoga ostatka odredjeni broj, većinom Srbi, povukao se zajedno s JNA.

Pjesma, grljenje i ljubljenje su u podpunosti nadvladali poneke rieči prigovora.

Bilo je moguće primietiti i odredjenu nostalgiju medju članovima mokošičke civilne zaštite i Crvenoga križa. Našao sam ih okupljene u skloništu pored brzoglasa. Nisu mogli prikriti odredjenu sjetu. Proveli su tu zajedno težko vrieme i sad je sve završeno, ali se uzpomene na težke trenutke koje su proveli ufajući se jedni u druge, dugo ne će izbrisati. A sad će proraditi normalna civilna vlast. Ona koja nije mogla raditi za vrieme okupacije naselja.

Baš kad sam bio izišao iz skloništa na cestu, pojavili su se  naši vojnici. Koračali su oprezno rubom ceste, jedan iza drugoga na nekoliko koraka. Na glavama su im kacige bile maskirane grančicama, a lica su im bila čadjava.

Mi smo kao civilna vlast, igrom slučaja tako ušli u ovo prigradsko naselje prije naše vojske, praktički odmah nakon što su europski promatrači, koji su nas dočekali na obali, izpratili zadnje vojnike JNA! Cieli Grad je bio konačno slobodan, jer je istovremeno s Mokošicom JNA napustila i Župu dubrovačku, koja takodjer spada u gradska naselja.

Pjevali smo, skakali smo od radosti po cesti izmedju velikih mokošićkih stanbenih zgrada. Veselje je bilo neopisivo. Strašni "bratski" zagrljaj je popustio, razpao se odjednom.

Ipak i u tim izuzetnim sretnim trenutcima nisam se mogao osloboditi strepnje. Sve je bilo previše liepo. Zapadni dio Obćine i cieli Grad Dubrovnik bili su slobodni. Medjutim, o povlačenju JNA iz Konavala i Cavtata nije bilo viesti.

Nema ih do danas.  Naprotiv sve su sigurnije informacije kako se JNA zaustavila nakon Plata. Grad je slobodan ali još je veliki dio obćine, istočni dio u kojemu su ciele Konavle, pod njihovom je kontrolom.

Unatoč tomu Pero i ja smo u sriedu održali konferenciju za tisak u pravomu pobjedničkomu ozračju. Morali smo to učiniti i iz razloga što smo bili zasuti pismenim čestitkama sa svih strana.

Čestitali su nam i predsjednik Tudjman i Predsjednik Vlade Gregurić i puno ministara i puno drugih ljudi.

Igrom slučaja čuo sam izvješće Radio Dubrovnika s te naše konferencije. Izostavljeni su pitanje jednoga novinara o navodnom ultimatumu, koji smo dobili iz Trebinja i u kojem nam Trebinjci nude struju u zamjenu za hranu i liekove, te moj odgovor u kojem kažem kako ultimatume nismo prihvaćali ni u puno težim okolnostima.

Bila je to opet neka vrsta cenzure. Netko je u Radio Dubrovniku opet moje rieči procienio pretežkim za jugo uši Jugoslavena s obje strane granice. Mogao sam zbog toga nazvati Joška Jelavića, ali on bi sigurno rekao kako je to bilo slučajno ili kako je press konferencija bila preduga. Zbog toga to nisam niti pokušao.

Tko zna? Možda su u Radio Dubrovniku bili u pravu kad nisu htjeli objaviti moje odbijanje trebinjskoga ultimatuma, jer je sliedećega dana struja opet uključena, što je omogućilo i uključivanje crpki za vodovodnu mrježu i povratak obskrbe s vodom. A možda su Trebinjci ipak saznali što sam im poručio i baš su zbog toga ponovno pustili struju?

Dosta je vjerojatno kako osjećaju strah. Sigurno se pitaju dokuda će se JNA povući.  I dokuda će naše snage sliediti vojnike JNA. I hoće li Hrvati ući u Trebinje.

U izvješću s tiskovne konferencije u Slobodnoj Dalmaciji, koje sam vidio u petak,  najveći dio prostora zauzeo je – naslov! Nisam se puno zadržao čitajući to izvješće. Igrom slučaja točno izpod toga izvješća tiskan je i sastavak o situaciji na Visu, pa sam ga pozornije pogledao.

Pročitavši ga osjetio sam se dosta čudno. Na Visu je kroz cielo ovo vrieme pučanstvo otoka živjelo u miru uz vojnike i častnike JNA Živjeli su u prijateljstvu jedni s drugima, a tako žive i danas. Vis, na kojemu je JNA, redovitom brodskom linijom je povezan sa Splitom. Višani putuju u Split, a vjerojatno i Splićani na Vis. Častnici JNA na Visu  žive sa svojim obiteljima.

Sličan način „suživota“ JNA i ostalog pučanstva održavao se uostalom do nedavno i u Splitu i u Zagrebu. U isto vrieme kad smo se mi u Dubrovniku, ili u Vukovaru s JNA gledali preko ciljnika!

Sad se JNA postupno sprema za odlazak i postupno predaje Višanima stanove i vojarne preko mojega viškoga kolege, predsjednika Izvršnoga vieća obćine Vis  Ivana Ilića. „Predsjednik viške obćinske vlade“, kako mu tepa novinar, živi i danas sa svojom vladom na Visu zajedno s častnicima JNA i, kako novinar navodi, “u svakodnevnom je kontaktu“ s njima!

Čitajući sastavak još jedan put sam se upitao, jesmo li možda i mi mogli ovako proći. Jesmo li pogriešili? Bi li stvari tekle drugčije na primjer bez mene, odnosno kad bi, netko drugi bio na mojemu mjestu? Bi li se JNA i tako i tako povukla? Jesu li sve ove naše žrtve bile nepotrebite? Ili smo mi ovdje i na drugim mjestima u Hrvatskoj, gdje je došlo do oružanoga odpora, u stvari prouzročili odlazak JNA, stvaranje nove Jugoslavije izvan hrvatskih granica i u konačnici miran život Višanima i njima sličnima?

Nakon tiskovne konferencije, Pero i ja smo se s brzoplovom odvezli u Zaton. Kad smo se izkrcali na rivu u Velikomu Zatonu, malo podalje smo ugledali Gjura Kolića, Ćića Obuljena i Iva Šimunovića. S njima je bio jedan čovjek u prikrivnoj odori. Lagano su šetali i o nečemu razgovarali.

“Onaj čovjek s njima se zove Vlado Matulović. Bio je do nedavno oficir u Vojvodini,” rekao mi je Pero.

Gjuro, Čićo, Ivo i Matulović su primietili naš dolazak, ali nisu pokazivali namieru prići nam. Umjesto njih je to učinio Pero. Otišao je k njima, a ja sam ga ostao čekati. Kad se vratio i mi smo se malo dali u šetnju. Pokušavali smo pronaći netkoga s kim bismo porazgovarali i saznali kako je bilo ovdje za vrieme okupacije JNA i kakovi su sad osjećaji nastupili.

Sreli smo samo troje ljudi. Nisu bili osobito razpoloženi za razgovor.

Po našim ranijim  informacijama okupaciju JNA u Zatonu je podnosilo oko dvije stotine ljudi. Pitali smo se gdje su. I koji je razlog što nema nigdje nikoga. Doduše Zaton je drugi tip naselja u uzporedbi s Mokošicom. U Mokošici prevladavaju velike stanbene zgrade, a u Zatonu ljudi žive u zasebnim kućama. Ipak, možda u tomu nije ciela razlika. Možda u Zatonu ima više Jugo nostalgije. Možda ima i osjećanja krivnje zbog kontakata i suradnje s JNA. Sad to više nije bitno. Vriednije je što su kuće u Zatonu neoštećene i oni koji su bili prisiljeni pobjeći, imaju se gdje vratiti.

U četvrtak sam namjeravao otići u Župu, medjutim iz Zapoviedničtva obrane su mi rekli kako ne bih trebao to učiniti jer Župa još nije sigurna.

Možda nisam trebao pitati nego samo poći. Ipak poslušao sam vojnu procjenu, predpostavljajući kako naša vojska za nju ima opravdane razloge. Medjutim, sve mi je to poprilično nejasno. Obećali su me izviestiti kad situacija bude pogodna, ali do danas nisam dobio nikakovo izvješće.

Ostanak u Obćini sam u četvrtak uporabio za sazivanje stanbenoga povjerenstva, koje sam uputio u Mokošicu, kako bi se tamo popisali napušteni stanovi i uvrstili se u popis za privriemenu dodjelu. Nakon toga sam uputio dopis Hrvatskim cestama, neka poduzmu sve što je u njihovoj moći kako bi se osposobile ceste na oslobodjenomu području.      

A Slobodna Dalmacija je toga dana konačno, nakon dvanaest dana oklievanja, objavila moju reakciju na sastavak Smiljana Žaknića o mojemu navodnomu ignoriranju korčulanske hrabrosti.

Skraćen sam za ključni zadnji odlomak. Ipak bolje išta nego ništa.

Nesklonim novinarima sam u petak dao jednu pravu mogućnost za kritiku. Sazvao sam Izvršno vieće kako bismo donieli odluku o nastavku nastave u školama za ponedjeljak, procjenjujući kako su se za to steknuli sigurnostni uvjeti. Donieli smo odluku, ali se odmah pokazalo kako nam procjena nije bila osobita. Neposriedno nakon završetka sjednice JNA je započela novo granatiranje! Tako je ostala vriediti konzultativna nastava. Novu odluku srećom nisam stignuo podpisati, pa i ne ću to učiniti. Još za neko vrieme.

Ni naša pogriešna procjena ni explozije nisu od njihova  nauma o dolazku u Obćinu, spriečile poslanstvo osnovnih škola. Hrabro su me, baš nakon te naše pogriešne sjednice, došli posjetiti i zatražiti novac za sebe i svoje kolege!

Učitelji i profesori su medju sobom zaključili kako bi svatkomu od njih dobro došla po jedna dodatna mjesečna plaća.

Nisu pokazali nikakovu sentimentalnost, kad sam im pokušao objasniti, kako bi izpunjenje njihova zahtjeva značilo oduzimanje po dvije mjesečne plaće cieloj ostaloj obćinskoj administraciji. Umirili su se tek kad sam aktivirao još snažnije argumente. Rekao sam im kako bi trebali biti zadovoljni što su primili do sad sve plaće jer su, zahvaljujući JNA, radili bitno manje zbog toga što su škole dugo vriemena bile zatvorene.

Puno nas se ovaj prošli tjedan veselilo, neke je zahvatila sjeta, a neki su se sjetili u cieloj ovoj stiski potražiti za sebe novce. Doista nas ima svakakovih!

Pero Poljanić se, takodjer u petak, a prije sjednice Izvršnoga vieća,  sa svoje strane sjetio pokušati uz pomoć Predsjedničtva skupštine krenuti u aktivnu zaštitu Pave Župan.

Podpuno izvan dnevnoga reda upinjao se dokazivati kako je Pave nedužna, jer se “krivnja može dokazati samo na sudu”. Po Perovu mišljenju na Pavu se ne bi smjelo niti posumnjati, sve dok sumnju netko ne dokaže na sudu. Dokumenti i argumenti kvalificirane  državne institucije, kao što je to SDK, za njega nemaju nikakovu težinu.

Perovu stranu je zdušno podržao i Čićo Obuljen, vjerojatno stoga što ga je Pero predložio za odlazak u Washington u družtvu s Pavom.

Luka Korda se sjetio kako bi to zajedničko putovanje bila svojevrstna podpora Obćine „Pavinim malverzacijama“. U tomu su ga podržali svi ostali članovi Predsjedničtva, pa je Perov i Čićov naum propao, a Čićo je, po svemu sudeći, ostao bez putovanja preko oceana.

Koliko god bih želio izbjeći nastavak ove trakavice s Atlasom, priča se i dalje nastavlja. Za neke je, tako izpada, zaštita komunističkih službenika prioritetnija od borbe za slobodu.

A te bi teme trebale biti i jesu podpuno zanemarive. Sve snage treba uprieti samo u jednom smjeru – guranju JNA izvan naših granica. Milom ili silom.

Samo to nam može osigurati prestanak granatiranja s njihove strane. Pa ma koliko god to nazivao „udobnim“, u ovakovim uvjetima se ne može osigurati ni privid normalnoga života.

Nastavak