Život ne dopušta pošteno zamrzavanje

Subota, 29. veljače 1992.

I četvrtak mi je prošao u sastancima samo ovaj put bez pratnje Maria Mrkušića.

Čuvši kako je došlo do nekih promjena u konceptu privatizacije, odlučio sam, onako za svoju dušu, otići do novoga ravnatelja Agencije za pretvorbu, Zlatka Mateše.

Nakon što smo se upoznali, rekao sam mu kako mi je glavni cilj dolazka k njemu bio izraziti mu svoje sadanje mišljenje o privatizaciji, koje se drastično razlikuje od koncepta kojega sam smislio i zastupao ranije.

„Ne znam što ste sad smislili, ali vaš koncept je imao veliku vriednost. Dobro mi je poznat i dobro sam ga proučio. A mi smo ovdje sad krenuli s novim načinom i želimo ga provesti čim prije. Planiramo to sve izvesti do 30. lipnja ove godine,“ rekao mi je pogledavši me upitno.

Njegove rieči su me iznenadile, pa sam na trenutak ostao šutjeti,  a on je to shvatio kao znak kako od njega očekujem detaljniju objasnitbu i nastavio je svoju priču.

Ubrzo mi je postalo jasno kako je  novi koncept bitno drugčiji od onoga Mršićeva i dosta je na tragu onoga mojega. Sve u svemu dobio sam  o konceptu  pozitivan dojam.

Tvrdke bi se sad, glede vlastničtva, razpodielile na republički fond za razvoj, kojemu bi pripalo 60%, mirovinski fond koji bi postao vlastnikom 30%, a 10% bi dobili zaposlenici u tvrdkama. Podjela dionica pučanstvu bi se, po Matešinim riečima obavila u drugomu stupnju, kad bi dionice, kako bi bilo za očekivati, u medjuvriemenu dobile na vriednosti.

Pučanstvu bi se distribuirao onaj 60 postotni dio, kojega bi u medjuvriemenu čuvao fond za razvoj. Shvatio sam kako se radi o odredjenom kompromisu  izmedju moje dvije predložene inačice iz studenoga 1990.

U zbilji po nazivu neprikladno  i neodredjeno družtveno vlastničtvo bi se u ovoj prvomu stupnju samo u 90 postotnom iznosu preimenovalo u državno, a deset posto bi dobili zaposlenici i to bi bilo sve.

Premda je ta dodjela zaposlenicima u suprotnosti s načelima pravednosti, koje sam jasno naveo u svojemu konceptu, taj korak u sebi sadrži i jednu pozitivnu stvar. Zaposlenici bi se prema tvrdkama u kojima rade počeli ponašati kao prema svojemu vlastničtvu, a to bi moglo značiti pozitivan korak u očuvanju tvrdki do početka drugoga stupnja u kojemu bi trebalo kroz burzu proraditi tržište i tvrdke bi konačno mogle dobiti jasno definirano vlastničtvo, koje je osnovni jamac dobroga poslovanja.

Kad mi je Mateša počeo objasnjivati novi koncept, što iz znatiželje što iz pristojnosti, pustio sam ga neka mi ga izpriča u cielosti, i nisam nastojao objasniti mu do kraja razlog mojega posjeta.

Kad je zastao u priči i došao sam na red, zaustio sam ga upitati koliko mu je, kad ga je pročitao, moj koncept poslužio u slaganju ovog riešenja, ali sam odustao procienivši kako bi on to mogao shvatiti kao moju nepristojnost.

„Želim vam od srdca pun uzpjeh, ali Vaš plan držim, glede roka, krajnje optimističnim, u stvari preoptimističnim. Ne čini mi se mogućim taj posao obaviti do kraja lipnja,“ rekao sam mu umjesto toga.

„Moguće je, dobro smo promislili. Radi se samo o prvomu stupnju, koji je u stvari dosta formalne prirode,“ odgovorio mi je.

„Ali onda mi se čini dosta nepraktičnim u sliedećemu stupnju davati dionice pučanstvu upravo iz onoga djela koji bi mogao biti uporabljen za razvoj. Iz čega će se onda financirati razvoj,“ upitao sam ga.

„Predvidjeli smo podjelu samo jednoga diela tih dionica. Još se nismo odlučili koliki bi to dio mogao biti. Uostalom o tomu možemo donieti odluku i kasnije,“ odgovorio mi je.

Ta procjena je izuzetno bitna i trebalo bi je već sad imati, pomislio sam, ali sam se opet iz pristojnosti suspregnuo reći to glasno. Procienio sam kako je bolje umjesto toga iznieti mu moj „novi koncept“, koji sam po sebi riešava sve dvojbe i ostavlja puno vriemena za razčlanbu i razmišljanje o tomu što je najbolje učiniti.

„Vaš pristup mi se u cielosti svidja i čini mi se puno boljim od onoga ranijega, medjutim, kao što sam vam rekao na početku, osobno sam došao do podpuno novih zaključaka i želim vam ih objasniti. U stvari nema se tu što puno objasnjivati. Mišljenja sam kako bi se privatizacija odnosno pretvorba trebala jednostavno staviti sa strane, u stvari zamrznuti do povratka Hrvatske u mirnodobski život.“

Mateša je bio vidno iznenadjen s mojim riečima, a ja sam odmah krenuo u tumačenje drastične promjene svojega njegdašnjega stava.

„U ovoj težkoj noćnoj mori kroz koju sam prošao i još uviek prolazim, u stvari kroz koju prolazi ciela Hrvatska, a osobito mi koji smo izravno ugroženi, čini mi se čak nekako neukusnim razmišljati o privatizaciji. Obrana i uzpostava nezavisnosti je temelj svega i samo se tomu moramo posvetiti. Privatizacija je osjetljiva stvar i koliko god odredjeni koncept bio dobar može u ovoj stiski doći do pogrieški i nepravdi. Izim toga i prije svega, mi nemamo energije za bacanje, trebamo se svi koncentrirati na ono što nam je najviše bitno,“ rekao sam.

Bio sam sviestan kako čovjeka na odredjeni  način potičem na ukinuće vlastitoga radnoga mjesta, ali jednostavno mi se učinilo kako nemam izbora i moram reći i objasniti ono zbog čega sam došao.

„Razumijem Vaše  razmišljanje. I znajte nije mi prvi put čuti tako nešto. I sam sam dolazio do istih zaključaka. Ali, s druge strane i to bi bilo odredjeno produljenje noćne more, kako ste vi to rekli. Jednostavno moramo dalje iz ove pat situacije. Ne brinite. Bit ćemo oprezni. Netko se mora i s ovim baviti. Bavimo se i sa športom i s kulturom i s prosvjetom. Život teče dalje,“  rekao mi je smirenim glasom.

Morao sam priznati kako i njegovi argumenti imaju puno temelja.

Ostavio mi je dojam pametnoga čovjeka i to je bilo ono s čim sam bio najviše zadovoljan, kad sam izišao iz njegovog ureda.

Nakon toga posjetio sam još jedan put ministarstvo pomorstva zbog katamarana. Želio sam svakako svoju zagrebačku turneju zaključiti s nečim novim i konkretnim, s nečim što bi se brzo pokazalo kao ozbiljna promjena, koja je svatkomu vidljiva i koja budi optimizam.

Ministar Rudolf je ovaj put bio u svojemu ministarstvu.

Čekajući ga, na stolu u predsoblju sam igrom slučaja uzeo u ruke jedan američki stručni časopis i u njemu pronašao sastavak o uštedama kroz smanjivanje vriemena putovanja. I to u centima na minutu!

Kad sam malo zatim ušao k Davorinu Rudolfu s kojim je bio i njegov pomoćnik Ivica Tomić pokazao sam im upravo nadjeni sastavak o uštedama, a zatim još jedan put ponovio nuždnost bržega povezivanja Rieke i Dubrovnika s katamaranima, prema priedlogu koji sam donio. Obojica su ovaj put djelovali više zainteresirano. Dapače, učinilo mi se kako sam ih konačno zagrijao za katamaransku zamisao.

Ipak nisu odoljeli administriranju. Zatražili su od mene pismenu podporu projektu.

Zaustio sam im objasnjivati, kako sam odgovarajuća pisma već poslao ministru Božićeviću, a njima na znanje, i kako je posebna točka o katamaranima i zrakoplovima, koju smo imali na sastanku u Vladi, jasan znak podpore ideji mene osobno i cieloga Izvršnoga vieća, i kako vjerojatno u Dubrovniku ne bi bilo čovjeka koji bi bio protiv toga. A ni u drugim jadranskim gradovima.

Odustao sam procienivši kako bi im moje rieči možda zvučile odbojno i nasilno, pa sam im obećao napisati odgovarajuće pismo i službeno im ga uputiti odmah po povratku u Dubrovnik. Na taj je način i završen naš sastanak.

U Esplanadi me je čekao Jevrem Brković, kako bi me pozdravio na razstanku. Darovao mi je svoju knjigu „Komitske balade“ u kojoj je na kraju pjesma "Izprika Dubrovniku”.

Zajedno sa slikovitim crnogorskim pjesnikom čekali su me i njegov pobratim Luka Korda, te Mario Mrkušić i Antun Kisić, koji su u meni odnosno u mojemu samovozu vidjeli prievozno sriedstvo do Rieke.

Stignuli smo u Rieku za dva sata i 15 minuta.

Na brodu me je dočekalo neugodno iznenadjenje. Upozoren sam kako su mi zbog nedostatka razpoloživih postelja u kabinu smjestili jednoga meni nepoznatoga čovjeka.

Odbio sam uzeti kabinu, i rekao kako evo imaju prigodu riešiti još jedan spavački slučaj.

Nakon večere sam s družtvom s kojim sam doputovao iz Zagreba dosta dugo sjedao u salonu uz pivo. Svi zajedno se nismo mogli po izpijenoj količini uzporediti s Matkom Medom koji je svoje boce vriedno praznio sjedeći za šankom.

Kad sam se umorio, odlučio sam pokušati malko odspavati u samovozu. Spustio sam se u hangar ušao u Renaulta, spustio naslon sjedišta i pokušao zaspati.

Uzpjeh mi je bio slab. Hangar je smrdio na benzin i nije bio dostatno zračan.

Zbog izgubljene noći cieli dan do dolazka u Dubrovnik osjećao sam se umorno i nisam bio razpoložen za bilo kakove kontakte i razgovore. Pokušavao sam doći k sebi pronašavši jednu klupu na palubi u zavjetrini i izloženu zimskomu suncu.

Pored mene su u jednom trenutku prošli Savka Dapčević Kučar i Dražen Kalodjera. Poznajemo se ali smo se pretvarali kako se nismo vidjeli. Možda su i oni proveli besanu noć.

Tako sam tek sinoć konačno stignuo doma, nakon cieloga tjedna izbivanja iz Dubrovnika. To je jednostavno bilo neizbježno. U Zagreb sad nema smisla putovati na jedan dan, jer tomu danu treba obvezno dodati još nekoliko dana putovanja. Ti balastni  dani su u postotku manji ako se ostane dulje.

Premda sam bio izočan tjedan dana, u stvari za posao sam mogao uporabiti samo ponedjeljak, utorak sriedu i dio četvrtka. Subota, nedjelja, dio četvrtka i petak su prošli u putovanju. Dakle pola vriemena! Dulja izočnost znači veći postotak uporabljivog vriemena, kraća izočnost je pak veći proporcionalni gubitak vriemena.

To je zakon koji vriedi uviek, a u ovim našim današnjim okolnostima on je okrutan. Zbog toga su hidrozrakoplovi i katamarani prvi prioritet koji trebamo riešiti, ali na žalost, malo tko to shvaća s dostatnom ozbiljnošću i težinom.

Jutros sam se probudio nešto kasnije, a nakon toga proveo sam još neko vrieme  s obitelji. Kad sam došao u Obćinu bližilo se podne.

Odmah sam saznao kako je nešto prije mojega dolazka Jure Burić svetčano predao Krešu Milasu nekakovu diplomu ili odličje predsjednika Tudjmana.

Prisjetio sam se, čim sam to čuo, prenatrpanosti i kaosa na Slaviji, za što je bio dosta odgovoran baš Milas, pa sam na kraju tada morao sam spašavati situaciju.

Možda je, u ovim čudnim okolnostima, gdje su mjerila često okrenuta naopačke, upravo taj slučaj bio nečiji razlog za predlaganje Milasove pohvale. Netko ga je u Zagrebu morao predložiti. Težko je vjerovati kako ga se predsjednik Tudjman sam sjetio.

Ipak to nije bio razlog što sam, čuvši za dodjeljivanje službenih pohvala, osjetio odredjenu nelagodu. Krešo je simpatičan čovjek, benigni donedavni komunist koji je s lakoćom prešao preko svojih dojučerašnjih načela i nastoji dati svoj doprinos.

Nije uobće problem što je on dobio odličje. Problem je što su se odličja uobće počela dodjeljivati!

Trebalo bi završiti posao, obraniti se, osloboditi se, pa onda tek početi razmišljati o odličjima. Ako uobće ikad bude za to potrebe. Jer ipak bi ljudima koji vole Hrvatsku najveća nagrada trebala biti povlačenje agresora i početak novoga života u miru.

Odličja bi doista trebala biti sporedna stvar. Na žalost shvaćanje i odredjivanje prioriteta za mnoge je bezznačajno i povlače se potezi koji su, izolirano gledano, neškodljivi ili čak pozitivni, ali se ne vidi širi kontext unutar kojega se pravi šteta.

Dieljenje odličja bez pravilne i svestrane razčlanbe o zaslugama može stvoriti razdor. 

Hrvoje Macan me je dočekao s pričom kako je susreo ljude  koji su prvih dana rata ušli s naše strane u Ivanicu s koje su bili pobjegli vojnici JNA i ostavili je praznu!

Izgleda kako je ta naša skupina bila otišla  tamo samovoljno i samovoljno se vratila! 

Još jedna enigma. Kakove sve tajne još postoje?

Uvečer smo ja i djeca oduševljeno preko dalekovidnice pratili uzpjeh  waterpolskoga kluba "Jadran - Koteks" koji je u Trstu osvojio prvi cup europskih prvaka za Hrvatsku!

Zlatko Mateša je vrlo vjerojatno bio u pravu. Život teče dalje i nema smisla, a i težko je zamrzavati bilo kakovu vrstu aktivnosti. Bitan je konačni saldo.

Ne može se od svakoga i na svatkomu području očekivati postizanje vrhunskoga rezultata, poput ovoga što su ga postignuli naši waterpolisti, ali neka privatizacija, dieljenje odličja, i neke druge stvari s kojima se ljudi u Hrvatskoj ozbiljno bave, barem u svojoj konačnici pokažu prevladavajuće pozitivan rezultat. Na taj način život ne samo što teče dalje nego se i održava raznovrstnost, kao jedna od njegovih bitnih vriednosti.

U stvari težak je, upitan i problematičan pokušaj zamrzavanja odnosno zaustavljanja bilo kojeg procesa koji je u tieku i u kojega je uključena veća skupina osoba.

Odličja i nagradnice, na primjer, netko smišlja, netko dizajnira, netko proizvodi, a netko ih dieli i netko ih prima. A sad daj ti to zamrzni!
Nastavak