Još jedan naum o odlazku

Četvrtak, 5. ožujka 1992.

„Nisam ti ovo pismo htjela pokazati kad si doputovao. Čak sam mislila ne pokazati ti ga uobće. Ali nekako mi se čini kako nemam pravo od tebe tajiti nešto što je tebi upućeno. Sigurno ćeš se uzrujati, ali što mogu. Evo ti,“ rekla mi je u nedjelju Mariana pružajući mi jednu otvorenu kuvertu.

„Pa zašto si otvorila pismo, kad je naslovljeno na mene,“ upitao sam ženu.

„Imam pravo. Nije ovo tvoj ured, nego tvoj stan, a ja sam ti žena. Ako nešto tajiš tamo gdje me nema, ovdje na to nemaš pravo. Neka ti pišu na službeno mjesto. Ovo je naš dom. Dosta mi je svega ovoga. Vidjet ćeš kad pročitaš,“ odgovorila mi je vidno uzrujana.

Imala je pravo što se uzrujala i imala je pravo što je predpostavila kako ću se i ja jako uzrujati. Bilo je to pismo gospodje Anke Martinović, čiji je sin Željko poginuo početkom listopada u borbi na Osojniku. Pročitavši ga, silno sam se raztužio pa sam definitivno odlučio zatvoriti ovu životnu epizodu i izabrati neki drugi put. 

Bilo mi je strašno težko čitati izljeve gnjeva nesretne žene, a posebice mi je bilo težko što je to pročitala i Mariana. Nisam se usudio pitati je jesu li to  možda pročitali i Marko i Antun.

Gospodja Martinović me u pismu grdi zbog toga što joj je poginuo sin i zbog toga jer joj je granata pala na kuću. Nije birala rieči vriedjajući me

Naglasivši, kako sam za njezinu nesreću kriv ja i samo ja, u pismu spominje i Pera Poljanića, kao čovjeka koji je "dobar i nije ništa kriv".

Iz pisma je uočljivo kako nesretna majka gleda na mene  praktički na isti način kao i neki mediji na čelu sa ST-om. Ne bi bilo ni malo čudno kako je pročitala neke ili sve članke pune laži i prihvatila ih kao činjenice. Ili joj je netko sve ovo servirao?

Kad sam pročitao pismo i stavio ga sa strane, tugu je dopunila golema želja za slobodom, za odlazkom iz ove situacije u kojoj u raznim oblicima traje nesmiljena i neprestana hajka jugoslavenski orientiranih medija, uz složnu širitbu laži o meni od strane domaćih jugokomunista.

Jasno je kako su snage koje su se upele raditi na mojoj  diskvalifikaciji i eliminaciji puno jače od mene, a na svojoj strani praktički nemam nikoga tko bi se za mene ozbiljno zauzeo. Odlazak s položaja kojega zauzimam učinio mi se ponovno jedinim pravim riešenjem.

Najgore je što vrlo vjerojatno gospodja Martinović u svojemu razmišljanju i zaključcima nije usamljena.

Čak i moja djeca sve više postaju žrtvama hajke koja se dignula protiv mene. Tuže mi se kako im se neki odrasli ljudi iz susjedstva obraćaju na grub način. Kad sam ih upitao za imena tih ljudi, odbili su mi odgovoriti, a Mariana ih je u tomu gorljivo podržala.

Zajedno su mi objasnili kako se boje na koji način ću reagirati prema tim ljudima, odnosno kako ne žele nikakove incidente, koji bi njih doveli u još težu situaciju. Drže kako bih se ja nakon toga kao i obično okrenuo svojemu neprekinutom nizu poslova, a oni bi morali živjeti okruženi s još većom mržnjom. Marko i Antun su uz maminu podporu, pokazali kako su počeli rezonirati oprezno na način odraslih ljudi.

Jadna djeca. Zajedno sa svim svojim vršnjacima i onako su izloženi neprimjerenim životnim uvjetima, a to što su moji sinovi obterećuje ih još puno više.

Malo nakon što sam pročitao pismo jadne majke, djeca iz susjedstva su doniela doma Marka, kojemu je bila povriedjena noga, pa je tako pokazao, kako nije postignuo opreznost odraslih, kad je igra u pitanju.

Skrb za zdravlje djeteta je na odredjeni način paradoksalno ublažila frustraciju koju sam osjetio pročitavši pismo. Odvezao sam odmah Marka u bolnicu gdje su liečnici ustanovili kako se radi o dvostrukomu prielomu. Doktor Brailo mu je stavio nogu u gips.

Jučer  sam Marka zbog toga morao praktički nositi u zubara, jer jadno diete sad ne može hodati, a zubobolja  nema razumievanja za lom noge.

Čudne su to stvari. Djeci i ženi priskačem u pomoć samo u drastično težkim slučajevima, inače su prepušteni sami sebi i zbog toga imaju pravo biti  nezadovoljni sa mnom.

Dobrobiti drugih ljudi, koji su mi inače po prirodi stvari većinom podpuno nepoznati, posvećujem cielu svoju energiju, za što, umjesto zahvalnosti, za uzvrat dobivam priekore. Zahvaljujući složnomu radu nezadovoljnih Jugoslavena, prikazan sam u krajnje lošem svietlu, pa me većina ljudi može samo mrziti.

Možda sam u krivu, možda ponetko shvaća moju situaciju i ne prihvaća laži koje se za mene svakodnevno liepe, ali to, barem sudeći po pismu gospodje Martinović,  nije osobito vjerojatno.

S druge pak strane gledajući to što sad nazivam „sindrom Pavlićević“, od  kad mi je Hrvoje Macan  izpričao o onom odbijanju zajma Dubrovačke banke Libertasu,.“, ima svoju ozbiljnu težinu, logiku i opravdanje.

Zbog svega toga sam se u nedjelju bio definitivno odlučio otići, a od ponedjeljka sam krenuo u realizaciji zamisli, toliko koliko mi je dopuštao žrvanj dnevnih obveza.

Već prvi razgovor, onaj s Antom Stojanom, koji je bio upravo stignuo iz Zagreba, malo me  razočarao i pokolebao.

Upitao sam ga je li promislio o sebi kao odgovoru na Degoricijinu ponudu, a on mi je odgovorio kako za sad to ne dolazi u obzir.

“Znaš ti mene. Mislim kako bih ovdje trebao još ponešto napraviti, a što se tiče te mogućnosti, ti znaš kako ja uviek volim imati otvorene odgovarajuće opcije,” dodao je.

“U redu. Ako ti ne želiš onda ću ja predložiti sebe,” rekao sam mu.

Nije mogao skriti kako je neugodno iznenadjen.

“To nema smisla. Ovdje strašno puno toga leži na tvojim ledjima. Ako odeš, moglo bi doći do velikih nevolja. Ti jednostavno moraš ostati do izbora. Takova ti je sudbina. Znam kako se osjećaš, ali ne smiješ posustati,” odgovorio mi je.

Imao sam dojam njegove podpune izkrenosti u spriečitbi mojega odlazka. Jedino ne znam je li to bilo prije svega iz razloga što bi njemu bila ugrožena jedna od njegovih “opcija”.

Kad sam u utorak isti priedlog iznio Peru Poljaniću i Čiću Obuljenu, kojega sam zateknuo u Perovu uredu, naišao sam na praktički jednaku reakciju, samo još čvršću. Dobio sam dojam, kako ih je Stojan već bio izviestio o mojoj namieri pa su bili pripremni. Poslužili su se čak s istim riečima.

Pero je na svoj dramski način opisivao “katastrofu” koja bi nastala s mojim odlazkom, jer on ne vidi tko bi me mogao barem kako tako zamieniti, a Čićo je, poput Stojana, za njega neobično čvrsto i odlučno spominjao sliedeće lokalne  izbore kao jedinu vremensku koordinatu prihvatljivu za moj odlazak.

Rekao sam im kako bi moj odlazak u ministarstvo obnove za Dubrovnik mogao biti od velike koristi, pa bi me zbog toga Pero trebao podržati i čak me osobno predložiti u Zagrebu.

Od Pera sam dobio iznenadjujuće explicitno negativan odgovor.

„Bio bi lud kad bih to učinio. Na taj način bi radio protiv sebe i protiv Dubrovnika,“ naglasio je na svoj način.

„Zašto? Ničiji odlazak nikad nije propast svieta. Uviek se nadje riešenje. Evo na moje mjesto bi mogao doći Hrvoje Macan,“ predložio sam.

I Pero i Čićo su se na to stali zgražati i naglašivati  kako Hrvoje jednostavno nije za to sposoban. Odlučno sam se suprotstavio njihovom mišljenje o Hrvoju i rekao im kako ga držim i te kako sposobnim i kvalitetnim čovjekom.

Nisu odstupili od svojega mišljenja i svojih stavova ni za dlaku.

Taj razgovor, poglavito Perov čvrst odpor, ukazao mi je kako moj odlazak doista nije jednostavan, ni gledajući osobno, ni što se tiče funkcioniranja Obćine.

Perov stav objektivno je dosta utemeljen. Tiekom vriemena sam na sebe preuzeo veliki  teret glede odgovornosti i donositbe odluka. Koliko god jaka bila nastojanja za mojim prikazivanjem u lošemu svjetlu, oni, koji dublje poznaju situaciju, a tu svakako spadaju i Pero i Ante, pa i Čićo, u meni vide svojevrstni simbol, u stvari sidro ili uporište, na  koje se naslanjaju praktički sve aktivnosti Obćine. Dok sam tu uviek se sve nekako rieši, bez velikih potresa i glavobolje za njih. Bez mene vide ulazak u težku neizvjestnost, koja bi njima mogla prouzročiti goleme probleme.

Otišao sam iz Perova ureda grozničavo se pitajući što mi je činiti.

Gdje mogu otići? Što i koliko mogu učiniti sam, ako baš ni od koga nemam podporu u tomu smislu. U Zagrebu bi mi se vjerojatno zatvorila sva vrata, ako bi od mojih sadanjih dubrovačkih kolega tamo stignule negativne preporuke.

Mogao bih pokušati pronaći neki najobičniji posao ovdje u Dubrovniku, ali i to bi moglo biti vrlo lako spriečeno od strane istih ljudi kojima moj odlazak nije u interesu. Izim toga bilo kakovo moje zaposlenje ovdje bi značilo nuždnost nečijeg micanja u stranu. Ovdje posla jednostavno nema. Većina ljudi prima minimalac.

Vratiti se u svoju prijašnju tvrdku? Sudeći prema onome što sam saznao od kolege Frane Matejčića, kad me je u družtvu s Baldom Franićem i Ivom Vilovićem posjetio prije tri tjedna, ni tu mi perspektive ne bi bile osobite.

Od Frane sam saznao kako moja bivša tvrdka, čije sjedište je bilo u Sloveniji, više ne postoji nego je u Hrvatskoj osnovana nova tvrdka u koju su se zaposlili oni koji se nisu razpršili po IBM-u u svietu. Obseg poslova se sukladno situaciji u Hrvatskoj, drastično smanjio i dobro je došao svaki daljnji odlazak, a primanje novih zaposlenika, nitkomu nije ni na kraj pameti.

Što mogu učiniti? Ostati ovdje nezaposlen  i boraviti u stanu s djecom?

Zbog obitelji ne smijem ostati bez posla. I onako smo podpuno osiromašili. Ako ostanem bez plaće bio bi to zločin prema mojoj djeci.

Sve više se pokazuje kako sam vratio djecu i ženu iz Beča zbog svoje sebičnosti. Meni je ovako bolje, a njima teže. Doista ne žive u pristojnim uvjetima. Dok su ostala djeca „samo“ izložena opasnosti od budjenja agresorskih snaga koje nas okružuju, moja djeca osjećaju svoju izloženost i domaćoj mržnji, koja je možda čak i opasnija, a sigurno je neugodnija i jače frustrirajuća.

U siečnju, druge nedjelje nakon što su se vratili iz Beča, Marko je donio doma još vruć metak koji se zabio u zid pored njega, dok se on s Antunom igrao izpred kuće. Je li metak doletio s neprijateljskih položaja ili je to učinjeno s naše strane, ostalo je tajna, ali je nesumnjivo bilo samo  dodatni  dokaz koliko sam svojim načinom i pristupom ugrozio vlastitu obitelj.

A sad bi im još trebao prirediti i ostanak bez ikakovih prihoda  i osnovnih sriedstava za život!

Unatoč osjećaju kako se čaša prelila, objektivno i dalje nemam mogućnosti za uzmak. I s obiteljske i s političke, i s poslovne točke motrišta. Sve je više argumenata za stiskanje zuba i ostanak. Jednostavno nemam pravo biti osjetljiv.

Uostalom puno je dokaza kako bi, kad me ne bi bilo tu, puno stvari krenulo drugim tiekom. Izmedju ostaloga, to bi se odrazilo na takozvanom osobovnomu području, kao što je to, na primjer, bio slučaj  sa skrbi o prognanicima.

Na čelno mjesto ureda za prognanike doveo sam Pava Handabaku, koji je i sam prognanik i kojemu je imanje u Župi težko stradalo. Na taj način sam jednoga krajnje razočaranoga i frustriranoga čovjeka vratio u njegovo prirodno stanje iznimne sposobnosti i aktivnosti.

Da to nisam učinio izbjeglicama bi se vjerojatno bavio direktor Sriedišta za socialnu skrb Pero Rakidjija, o kojemu sam do početka agresije dobio toliko negativnih dojava, medju njima i onu, kako mu je bila prava poslastica  zapošljavati Srbe iz Knina, te im još davati olakšice i stanove.

Zanimljivo je kako mi je baš Rakidjiju za predstojnika ureda za izbjeglice posebice preporučivao Slobodan Lang. Nije mi objasnio na koji način je zaključio zbog čega   bi Rakidjija bio najpogodniji i odakle ga zna, pa sam cielo to guranje Rakidjije uzeo kao  jedan dokaz koliko se stare jugoslavenske snage bore za sebe i protiv svake mogućnosti izlazka na površinu neke osobe neobterećene s komunističkom prošlosti.

Zbog čega bi se Rakidjija gurao preuzeti još jednu dužnost, a do nedavno se borio zadržati i ovu koju ima?

Komunisti jednostavno nastoje zadržati što je moguće više ključnih položaja. Težko je procieniti rade li to spontano ili planski.  Tek priča s uredom za prognanike samo je jedan od sličnih primjera, na koje eto reagiram i na odredjeni športski, natjecateljski način u utakmici s Jugokomunistima. Primam golove, ali ih i zabijam.

Inače briga o prognanicima je jedna od izuzetno prioritetnih stvari. Treba joj posvetiti izuzetno puno vriemena.  Zbog toga je iznad svega  dobro što sam pronašao Handabaku i aktivirao ga. Inače bih imao jednu veliku brigu više. Uostalom i ovako se ne mogu u podpunosti osloboditi prognaničke problematike. Nemam na to ni pravo. Koliko je to težak problem pokazuje i činjenica što su Ujedinjeni narodi u Dubrovnik poslali specijalnoga predstavnika, koji ima slatko prezime Chocolato.

Primio sam gospodina Chocolata u ponedjeljak čim je doputovao. Handabaka na žalost nije bio tu, jer se odmah po preuzimanju dužnosti zaputio u Zagreb na neki tečaj o načinu skrbi o prognanicima koji je tamo organiziran.

Chocolato me je na početku razgovora upitao podržavam li otvorenje ureda UN u Dubrovniku, što mi je pokazalo kako čovjek još nije bio sviestan gdje je došao i koliko nam znači svaka pomoć sa strane. . 

“Samo napried. Učinite to. Izuzetno ste dobro došli. Svaki drugi moj odgovor bi bio ludost. Dubrovnik živi izuzetno težko i svaka pomoć nam je i te kako dobro došla. Poglavito ako se radi o izravnoj brigi UN. Bog vas blagoslovio,” bio je moj odgovor predstavniku Ujedinjenih naroda.

O prognanicima ćemo se tako brinuti i mi i predstavničtvo Ujedinjenih naroda, a pored toga u Chocolatovu uredu će se vjerojatno naći mjesta za nekoga od naših domaćih ljudi, što je u ovoj golemoj prisilnoj nezaposlenosti vriedna stvar.

Dok sam razgovarao s Chocolatom, palo mi je u jednom trenutku na pamet predložiti sebe njemu za pomoćnika, jer sam upravo bio na vrhuncu toga još jednoga svoga odlazećega stadija.

Odustao sam jer bi on vjerojatno pomislio kako s njim zbivam neslanu šalu. Prevladao je osjećaj skrbi za obće dobro, koji potiskuje osobne interese.

Kad dobro promislim, zbog svoje obitelji ne bih smio biti toliko bezkrajno pun obzira prema obćemu dobru. Trebao bih se ipak ugledati na Pera Poljanića, kojemu je nesporno stalo i do Hrvatske i do Dubrovnika, ali ipak uviek nadje odredjenu pragmatičnu ravnotežu u kojoj podpuno ne zapostavlja samoga sebe i svoju obitelj.  

Perovo opiranje mojemu odlazku zasigurno ima uporišta i u činjenici što bi mu njegova putovanja mogla biti ugrožena kad bi u obćinskoj vlasti došlo do krize. Na prekjučerašnjoj sjednici Predsjedničtva obćine u kratko je opisao svoja putovanja po Njemačkoj, Madjarskoj i Austriji, gdje je razgovarao s Androschem i tako me poštedio putovanja, na koje me je nagovarao. Nije precizirao o čemu je uobće razgovarao i što je dogovorio. Zatim je zatražio podporu i za odlazak u Anconu i Firencu, pa čak i u Australiju. Njegove najave je Nada Doršner je okvalificirala kao “neizkrene”. Moram priznati kako nisam shvatio što je pri tomu mislila. Nisam je upitao za objašnjenje. Nije ni Pero.

Draga je ta gospodja. Uviek reagira po malo iznenadjujuće. Kad je tajnik skupštine Branko Bazdan nakon završetka razprave o Perovim putovanjima,  predložio razpisivanje natječaja za direktora Zavoda za obnovu, gospodja Doršner se tomu oštro uzprotivila, premda je ranije u puno navrata znala izražavati svoje nezadovoljstvo s činjenicom što je Božo Letunić još uviek na čelu toga zavoda. Na taj njezin obrat Ćićo Obuljen je izgubio živce i reagirao začudjujuće burno, za njega podpuno netipično.

A onda su jučer, unatoč činjenici što je baš Poljanićev tajnik s predlaganjem razpisa natječaja praktički potaknuo Letunićevu smjenu, Božo i Pero zajedno odputovali u Zagreb na sjednicu odbora Zavoda za obnovu, koju bi trebao voditi predsjednik Tudjman.

Te sjednice su  još jedna čista inercija, jedna od procedura složenih za vrieme Jugoslavije, koje su dio održavanja jugoslavenskoga kontinuiteta, a u isto vrieme i odredjena vrsta zaštite vodećih ljudi ustanova koje djeluju u njihovom okviru. U ovomu slučaju to se odnosi baš na Boža Letunića.

S tim u svezi došlo je do još jedne paradoksalne situacije. Dok se u Zagrebu protokolarno pod vodstvom Predsjednika države održava sjednica Zavoda za obnovu osnovanoga nakon što je dubrovačke gradjevine i poviestne spomenike 1979. godine oštetio potres,  mi smo na današnjoj sjednici Izvršnoga vieća razpravljali o konceptu obnove od posljedica sadanjih razaranja koja su prouzročili (ne)ljudi.

Zajedno sa Stojanom sam kolegama prezentirao koncept predočen na sastanku s ministrima u Zagrebu. Prezentirao sam takodjer i sve točke s našega razgovora pred onom zavaravajućom kamerom.

Donieli smo i poseban zaključak u svezi podpore uzpostavi katamaranskoga prometa, što je bilo pokriće za slanje pisma ministru pomorstva Rudolfu, onako kako je on tražio. U stvari i više od toga, jer je zahtievao samo moje pismo, a sad se to pismo poziva i na zaključak Izvršnoga vieća.

Razpisali smo i novi natječaj za tajnika Izvršnoga vieća, jer je predhodni bio nepravilno sastavljen, a sastavio ga je dosadanji tajnik Marinović, koji se nakon što mi je bio službeno dao ostavku u najtežim trenutcima, kasnije predomislio i odustao od odlazka, ali mu to ja nisam prihvatio. Ne bi bilo čudno kako je sastavljajući text natječaja bio namierno pogriešio, kako bi ostao na svojemu mjestu, što je moguće dulje.

Inače njegova promjena mišljenja mi je u odredjenom smislu  draga, jer je to još jedan pokazatelj, kako smo prošli najgore. Pero Marinović je oprezan čovjek i njegova procjena kako se više ne mora distancirati od mene, u cilju osobne zaštite u slučaju ulazka Jugoslavenske armije u Dubrovnik, izvrstan je  i ohrabrujući  znak.

Nakon sjednice razgovarao sam s Hrvojem Macanom i izpričao mu o svojoj namieri odlazka. Upitao sam ga bi li se on, ako to ja uzpijem progurati, prihvatio mjesta Predsjednika Izvršnoga vieća.

Odgovorio mi je potvrdno, ne pokušavajući me odvratiti od namiere, što me barem malo razpoložilo, jer ako uzpijem nekako izlobirati svoj odlazak, iza mene ne bi ostao  kaos nego uredan kontinuitet. Premda je objektivno doista malena vjerojatnost u izbor Macana. Ne samo zbog mišljenja koje o njemu imaju Pero i Čićo, a po zakonu vjerojatnosti oni nisu jedini, nego i iz razloga što nije član HDZ-a.

Mogao je barem kroz ovo vrieme prihvatiti moj priedlog i učlaniti se. Ovako je težko zamisliti kako bi ga viećnici većinske stranke u obćinskoj skupštini mogli prihvatiti.

Ipak nadu u mogućnost odlazka sam  i na ovaj način danas opet barem malo pogrijao. U tomu smjeru dobro dolazi i najava Franja Gregurića o ukinuću kriznih stožera.

Što situacija bude jednostavnija, to će mi lakše biti otići. Treba biti strpljiv i čekati na pravu prigodu za izlaz iz ovog začaranoga  kruga.
Nastavak