YU iza debelih briega

Subota, 2. svibnja 1992.

Kad sam prošle nedjelje u večer čuo kako će sutra Srbi i Crnogorci svoje Jugoslavenstvo ograničiti sami na sebe, nisam mogao zaspati od oduševljenja. Osnutak nove Jugoslavije čiji su sastavni dielovi samo Srbija i Crna Gora je sjajna viest. Razpoloženje mi je od tad vrhunsko. Ništa ga ne može pokvariti

Jugoslaveni u hrvatskim medijima očekivano nisu baš oduševljeni. Uzpjeli su tako u drugim krugovalnim večernjim viestima prekjučer ostaviti za kraj, kao ne osobito vriednu, izjavu predsjednika, još uviek po nazivu Saveznoga Izvršnoga vieća Aleksandra Mitrovića, kako je granični prielaz Jugoslavije sad na Debelomu briegu! A to je nesumnjivo trebala biti najiztaknutija viest dana!

Preko Mitrovića su Srbi i Crnogorci sa svoje strane potvrdili kako je JNA na našemu području čisto okupatorska vojska.

Jugoslaveni u hrvatskim medijima se noktima drže uz svoju ljubav. Ne mogu je prežaliti. Pokušavaju je zadržati barem u svojim uzpomenama dodjeljujući joj pozitivne asociacije. Božo Brzica je tako jučer u viestima Radio Dubrovnika s uzhitom spomenuo “praznik rada”, crvenu umotvorinu, koju su najviše slavili neradnici. Neradnici imaju vriemena slaviti, a radnici rade.

U državama gdje su bili prigrabili vlast komunisti su Marxovo veličanje rada kao stvoritelja čovjeka uporabili za odbacivanje svake religije i umjesto Boga na nebu uveli su božanstva na zemlji. Poput Staljina, Tita, Ceausescua, Enver Hoxhe.

Komunisti su još tu, i bit će tu sve dok ne umre posljednji učenik, koji je išao u komunističku školu. Tu ubrajam i sebe. Sigurno je i meni, koliko god sam nastojao ne podlegnuti, ugradjen neki od komunističkih mehanizama. A trudio sam se svim silama ostati nezaražen. A što je tek s onima, koji su se drogirali s komunističkom ideologijom? Ne treba se čuditi uzhićenju Brzice.

U Slobodnoj Dalmaciji javio se opet komunistički pisac Miljenko Smoje. Prije tjedan dana je svoju nespornu duhovitost uporabio za podvaljivanje kako je prije, za komunizma, bilo bolje i kako su za sve nevolje krivi novi ljudi. Srbe, Crnogorce i JNA nije ni spomenuo!

Novi Miljenko Smoje pojavio se evo u isto vrieme kad i nova Jugoslavija, što je još jedan dokaz, kako Jugoslaveni ovdje i dalje drže medije i težko će ih izpustiti iz svojih ruku.

To je doista velika opasnost. Ne vidi se način kako bih se tu moglo nešto učiniti. Prevelika je to mreža. I radi sinkronizirano gotovo bez pogrieške. U tomu smislu je bio iznenadjujući sastavak Suada Ahmetovića koji sam prekjučer vidio u Vjesniku. Ahmetović je opisao kriminalne radnje Atlasove direktorice citirajući točno nalaze SDK.

U njegovu sastavku nema pokušaja štićenja Pave Župan i njezina svrstavanja u “dobre i sposobne”. Jedino su navedene činjenice koje se inače kriju od javnosti.

Novinar Vjesnika se pokazao riedkom iznimkom u medijskom prostoru. Ako se ne radi o nekim starim dugovima, svaka mu čast.

Za Pavu Župan se pak ne zauzimaju samo mediji. Uključio se i  Stipe Mesić. Prošlu nedjelju je u Zagrebu Peru Poljaniću i Borisu Filičiću rekao kako Pave treba biti zaštićena. Filičić je to odmah javio Luki Kordi, a Korda meni.

O uključenju Pera Poljanića u priču oko Pave Župan, izpričao mi je jučer i Željan Konsuo, koji se inače u drugim slučajevima postavlja kao Perov zaštitnik 

Primorcu Željanu se Konavoka Pave izgleda ne svidja, pa mu se ne svidja ni činjenica što se Pero uključio u njezine zaštitnike. Konsuo mi je rekao e kako Pero po Zagrebu govori kako sam upravo ja izabrao i postavio članove upravnoga odbora Atlasa. Odgovorio sam mu kako ne znam ni kako se ti ljudi zovu.

K vragu i mediji! Pa ostvario mi se evo još jedan san. Ne samo što živim u priznatoj Hrvatskoj, nego je Jugoslavija, čiji sam sam naziv toliko prezirao, sad granična država! Možda je tako čak i bolje. Bolje je što nije posve nestala. Jugoslavija postoji, a nisam njezin gradjanin!

Koliko puta mi je u inozemstvu bilo neugodno kad bi me identificirali kao čovjeka iz Jugoslavije. Osjetio bih se odmah čovjekom drugog reda. Krio sam to koliko god sam mogao. Spominjao sam Dubrovnik ili Hrvatsku, ali ta nesretna rieč Jugoslavija bi strancima uviek na koncu priešla preko usta.

Sliedeći put ću, ako netko pogriešno spomene Jugoslaviju, moći ponosno reći::

"Varate se. Ne dolazim iz Jugoslavije. Mi samo s njom graničimo".

Veliki je to razlog za slavlje i opuštanje. Sinoć sam Marianu i djecu odveo na koncert u glasbenu školu. Uživali smo u fenomenalnoj izvedbi kvarteta gitara. Darko Petrinjak, Istvan Romer, Goran Listeš i Zoran Dukić su sjajni glasbenici.

Neva Rošić i Nada Subotić su pak sjajne glumice. Večeras sam s Marianom gledao njihovu predstavu “Letice i Ljubilist” koja je trajala ciela tri sata, a bila je izuzetno zanimljiva.

Nakon predstave su glumice žurno nazvale svoje u Zagrebu i javile su im kako su žive i zdrave. Do nedavno bih takovo ponašanje primjećivao razmišljajući s odredjenom grčinom zbog razlike u životu izmedju nas ovdje obkoljenih i Zagrebčana koji žive u miru. Sad mi je sve to samo smiešno i simpatično.

Ruku na srdce u Zagrebu i drugdje izvan Dubrovnika živi puno ljudi, čije je vlastničtvo na dubrovačkom području težko stradalo, pa im sigurno život nije ni malo opušten. Medju takovima je i pjevačica Tereza Kesovija, koja je dapače našla snage doći bezplatno pjevati na koncertu  za Herceg-Bosnu organiziranom prošle subote u crkvi Male braće. Stradalnica Tereza nije bila jedina koja je došla izraziti svoju solidarnost i dati svoj prinos našim sunarodnjacima, koji su počeli doživljavati našu sudbinu. Cieli koncert, koji su vriedno organizirali Djelo Jusić i Marko Brešković bio je dobrotvoran. Izvodjači su nastupali bezplatno, a svi mi u publici smo platili ulaznice. Tako smo pokazali i dokazali, koliko nam se osjećaj solidarnosti s onima koji pate uvukao pod kožu. Na koncert sam odveo cielu obitelj, a s nama je bio i Milo, koji je s Terezom dobar prijatelj, pa smo je poslije koncerta odvezli k nama doma.

Pjevačica se razvidno nalazi u većem stresu nego mi koji ovdje stalno živimo. Neugoda joj se poveća svaki put kad dodje u Dubrovnik, jer se nadje blizu svojega uništenoga imanja na nedostupnomu području Konavala. Nismo je uzpjeli razpoložiti s pričama kako bi uzkoro njezine Konavle trebale biti slobodne, pa ju je Milo tužnu odvezao u Argentinu.

Sad je Jugoslavija barem formalno iza Debelog briega. Koja simbolika. Od Jugoslavije se doista treba odvojiti debelim briegima. Što je moguće višima i debljima.

Koja je samo nesreća što se ti zločinci nisu odlučili za prisvajanje imena Jugoslavije prije pola godine.  Mi ne bismo doživjeli sve ove strahote, a oni ne bi bili zločinci. Mogli smo liepo  suradjivati, a kako smo mi razvieniji i bogatiji, mogli su od nas uviek dobivati pomoć. Ovako su izgubili sve te mogućnosti. A činjenice govore kako smo mi doista bili bogatiji i razvieniji. Bliži smo zapadu. Bolje smo pozicionirani od njih.

Počeli su shvaćati, ali im je kasno. Mi smo bili bogatiji i opet ćemo biti. Potvrdila mi je to prije dvadesetak dana, točnije 10. travnja, i priča direktora Babina kuka Mladena Falkonia, prigodom mojega posjeta prognanicima. Zajedno smo tom prigodom u znak solidarnosti objedovali s prognanicima u hotelu Plakir. Sa mnom su bili Vlaho Lečić i Hrvoje Macan. Dok nas je pratio, Falkoni nas je u jednom trenutku, osvrnuvši se predhodno oko sebe, zaustavio razvidno imajući namieru nešto nam izpričati u povjerenju.

“Znate li kako bismo mi ovdje mogli otvoriti banku,” upitao nas je.

Pogledali smo ga začudjeno, a on je odmah nastavio objasnjivati:

“Šalim se, ali je moja šala dosta utemeljena. Do sad je ovdje poginulo sedam i umrlo petnaest prognanika. Kod svakog, baš kod svakog, je pronadjeno najmanje trideset i pet tisuća njemačkih maraka! Pazite što govorim! Kod svakoga najmanje toliko. A ovdje je smješteno tri tisuće dvjesto prognanika. Ako su ovi koji su umrli i poginuli nekakov uzorak, a jesu, onda se ovdje sad nalaze golemi novci! Pomnožite samo trideset pet tisuća maraka s  tri tisuće i dvjesto!”

Stajali smo iznenadjeni. Počeli smo zajedno poluglasno računati. Kad bi brojitbeni uzorak bio izpravan, prognanici bi trebali uza se imati preko stotinu i dvanaest milijuna maraka!

“Vriednost Babina kuka je procienjena na stotinu milijuna maraka. Dakle, prognanici bi ga, računajući na ovaj način, mogli bez problema odkupiti. I još bi im ostalo novaca,” tihim glasom je zaključio Falkoni.

„Dobro, ipak se radilo o starijim osobama. Ne može se očekivati kako djeca uz sebe nose neke novce, a u prognanike se ubrajaju i djeca i mladost,“ pokušao sam ublažiti naše zajedničke nalaze.

„Imate pravo što se tiče toga. Broj ljudi koji uz sebe imaju novac je vjerojatno manji. Ali i sume su veće. Trideset pet tisuća maraka bio je najmanji iznos! A izim toga ljudi ne drže sve uza se. Sigurno im je puno novaca ostalo u bankama,“ bio je uporan Falkoni.

Koliko god se sve te kalkulacije zasnivale samo na brojitbi, naši ljudi imaju puno novaca, koji su steknuli sa svojim marljivim radom. Kad se ove spodobe uokolo povuku, ljudi će opet početi raditi i ne će gledati dalekovidnicu u podnevnim urama, kao što je to bio slučaj onda kad smo ih posjetili u Babinu kuku. Živjet ćemo ponovno bolje nego ovi koji su nas napali. A oni će biti iza debelih briega! Samo do tad treba preživjeti. Na nama u Izvršnom vieću je u tomu smislu velika odgovornost.

Kod donošenja odluka ne smiemo uzimati u račun novce, koje naši ljudi i naši prognanici posjeduju sudeći prema priči s Babina kuka. Medju nama ovdje vjerojatno sada nema nitkoga tko nije drastično u gubitku, ne uzimajući u obzir stradanja i težkoće kojima smo svi zajedno bili izloženi. Zbog toga prema pučanstvu dubrovačke obćine treba gledati samo s pozicije solidarnosti i pomoći. Većina odluka koje donosimo na  sjednicama Izvršnoga vieća proizlazi iz toga načela.

Luka Korda nije bio takovoga mišljenja, kad je saznao za povećanje plaća u obćinskoj upravi. U utorak me je nazvao kako bi izrazio svoje nezadovoljstvo s tim u svezi. Nije se obzirao na moje objasnitbe kako je odluka donesena jer su plaće u dubrovačkoj obćini i nakon povećanja neugodno manje od obćinskih plaća u slobodnim dielovima Hrvatske.

Obćina iz proračuna pomaže gdje god stigne, na primjer javnim poduzećima, kako bi mogli svoje plaće prilagoditi inflaciji, pa zašto se  to ne bi moglo primieniti i na samu obćinsku upravu,“ upitao sam ga.

„Poduzeća su poduzeća, a Obćina je Obćina,“ uztrajao je Luka neargumentirano čvrsto.

U tomu trenutku sam odlučio okrenuti pilu naopako.

„Dakle, tebi je Luka krivo što na ovaj način još više od pet stotina zaposlenih u Dubrovniku sad ima veće plaće,“ rekao sam mu.

„Nije mi krivo, ali ovo nije vrieme za povećavanje plaća, rekao sam ti. Moramo voditi računa o situaciji medju ljudima ovdje. Mi smo ovdje nešto specialno, to moraš shvatiti“ odgovorio mi je.

„Luka. Ne znam jesi li toga sviestan, ali tvoje ideje i primjedbe su autonomaške,“ rekao sam mu na to.

„Daj nemoj se šaliti. Nije mi do šale,“ uzvratio mi je Luka iznenadjenim glasom.

„Ne šalim se. Svako naše izdvajanje, svaki pokušaj dokazivanja kako smo mi nešto specialno može se protumačiti kao autonomaštvo. A barem smo ti i ja oštri protivnici toga.“

„Ne znam o čemu govoriš. Kakovo autonomaštvo. Samo sam ti rekao kako nema smisla dizati plaće u ovoj situaciji.“

„A zašto ih onda dižu u cieloj Hrvatskoj? Zašto bismo mi bili iznimke? Ako već oni koji nisu napadnuti s nama ne diele našu težku sudbinu, zašto onda mi ne bismo s njima dielili novce. Pa mi smo svi u Hrvatskoj?“

„Ali oni tamo zaradjuju, a mi ne zaradjujemo ništa,“ rekao je na to Korda bitno blažim glasom.

„Evo došao si sam do odgovora. Oni tamo zaradjuju, a mi ovdje se borimo i patimo. Mi smo na svoja ledja za njih preuzeli obranu i patnju, pa neka oni na sebe za nas preuzmu rad.“

„Nisam o tomu tako mislio. Mislio sam samo kako mi ovdje nemamo novaca, a podižemo  plaće,“ javio se Luka još skrušenije.

„U tomu je baš ljepota ove naše odluke. Koliko nam bude nuždno zatražit ćemo i sigurno dobiti iz republičke blagajne. Ovdje će na taj način stignuti nešto više novaca, stotine obitelji će bolje živjeti i trošiti. Trgovci će više zaraditi. Jeli ti sad jasno?“

„Ti uviek nešto smisliš. Ne mogu ti se protiviti. Imaš pravo. Oprosti. Jednostavno nisam dostatno promislio,“ rekao je na to Luka. U glasu mu se osjećalo kako mu se vidno popravilo razpoloženje.

Doista bismo bili u težkoj situaciji kad ne bismo mogli računati na pomoć iz Zagreba. A od tamo ne stiže samo financijska i materialna, nego evo i psiholožka pomoć. Maleni doktor Klajn (nomen est omen) je došao iz Zagreba pomoći na tomu području.

Klajn je krenuo, prirodno, od obćinskoga vrha. Kao vezu je uporabio svoje prijateljstvo s gospodjom Pavicom Obuljen. I sve je brzo bilo sriedjeno. Pavica je rekla Čiću, a Čićo je onda, na sebi svojstven način nazivao, pozivao i umoljavao, pa je na koncu u sriedu u Maloj viećnici Klajnu priveo Juru Burića, Zorana Cikatića, novoga šefa redarstva Kukuljana, liečnika Vicka Mihaljevića, kao predstavnika vojske i moju malenkost.

Doktor Klajn je započeo sastanak s naglašeno značajno uključivši magnetofon. Na vrpci su ostale zabilježene uglavnom njegove vlastite rieči.

Njegove namiere su mi ostale poprilično tajanstvene. Tko zna, možda mi je i pomogao ali toga nisam sviestan. Glede obćega razpoloženja ovih dana mi doista nije potrebita neka pomoć. Sessionu doktora Klajna sam pristupio već izuzetno dobro razpoložen.

Klajn je vjerojatno, uz pomoć obitelji Obuljen, nastavio svoje magnetofonske seanse, medjutim izišao mi je izvan vidokruga. Ili znanokruga, ako se tako može kazati.

Zahvaljujući Klajnu smo se Burić, Cikatić i ja u  dva dana po drugi put našli za istim stolom. U utorak smo u bolnici razgovarali o nuždnosti konačnoga spajanja bolnice odnosno Medicinskoga centra  s Medicinskim centrom u izgradnji, koji još postoji, premda je bolnica uselila u novu zgradu. Na razgovoru su tom prigodom s nama bili i Stiepo Bogdanović i Branko John.

Svi smo bili suglasni o nuždnosti spajanja, ali i sviestni kako realizacija ideje leži na pravnicima, što automatski znači popriličnu duljinu cieloga procesa. Zasigurno bilo je liepo osjetiti kako medju nama struji blizkost proizišla iz skrbi za obće dobro.

Siromaštvo i nevolja razvijaju humanitarnu sviest i solidarnost. Bogatstvo uglavnom razvija bahatost. Kako bi bilo divno kad bi se plemenitost i medjusobna pomoć,  postignuta u nevolji,  zadržala i u dobu bez opasnosti.

Medjutim, svako doba nosi svoje prednosti i mane. I svoje nuždnosti. Sad je solidarnost, pomoć i pouzdanost jedna velika nuždnost. U mirnim i sigurnim vriemenima takove stvari jednostavno gube na težini. Sad je izuzetno bitno koga čovjek ima u svojoj blizini i može li se u njega pouzdati.

U tomu smislu mi je olakšanje izbor Gjura Vukića za tajnika Izvršnoga vieća.

Dosadanji tajnik Pero Marinović dao mi je pismenu ostavku u najgorim danima krajem studenoga prošle godine. Pokušavao sam ga tada nagovoriti neka ostane, ali bez uzpjeha. Bio je uplašen i razvidno se na taj način pismeno želio od mene ograditi u slučaju ulazka JNA u Dubrovnik. Možda nije očekivao kako ću potražiti i pronaći zamjenu.

Razpisao sam natječaj. Medju prijavljenima mi se najpogodnijim učinio moj kolega iz gimnazijskih dana Gjuro Vukić, pravnik u Zavodu za obnovu.

U medjuvriemenu je postalo jasno kako ćemo obstati. Pero Marinović se pokajao što je dao ostavku i želio ju je povući. Nisam pristao, jer sam u Vukiću vidio bolje i što je bitno, pouzdanije riešenje. Marinović se u najtežim trenutcima pokazao nepouzdanim, a Vukić je tada bez oklievanja  prihvatio sav rizik.

Skupštinska administracija je nastojala pomoći Marinoviću, odugovlačeći proceduru razrješbe i imenovanja. Ipak, na kraju su evo svladane  administrativne bariere i dobio sam pouzdanoga tajnika.

Nemam ništa protiv Marinovića. Dapače i dalje mi je simpatičan taj omanji postariji neženja, tih, marljiv i spretan u snalaženju u brdima papira. Medjutim, neke stvari se moraju obaviti do kraja.

Marinović nije ugrožen, jer je pred mirovinom. Ponudio sam mu mjesto savjetnika tajnika do pune mirovine, ali on to nije želio prihvatiti, pokazavši na taj način kako posjeduje pravi ljudski integritet, a ono što je učinio prošle jeseni bila je samo trenutna slabost.

Nakon što sam mu još jedan put predložio neka se predomisli i ostane raditi, a on je to ponovno odbio, osjetio sam tugu zbog gubitka kakvoćnoga suradnika i u biti dobroga čovjeka, koji je sveukupno izvrstno obavio svoj posao u ovomu turbulentnom i težkomu vriemenu od izbora do danas.

Da se Marinović predomislio prije nego sam razpisao natječaj i pronašao novoga tajnika, vjerojatno bih  mu bio oprostio što nije izdržao kad je bilo najteže. Nije bio jedini. Puno ljudi nije izdržalo i na razne načine se pokušavalo spasiti. Nisu svi ljudi jednako čvrsti. To treba razumjeti i prihvatiti.

U tomu smislu smo dobro učinili što smo se na sjednici od 13. travnja  odlučili samo spremiti i zaboraviti popis osoba, koje su uz izpriku o bolesti napustile Dubrovačko područje nakon 1. listopada prošle godine. S tomu listom, koju smo dobili od Medicinskoga centra, doista nismo trebali učiniti ništa drugo. Jure Burić je tom prigodom bio u pravu, kad je predložio pohranu popisa u pismohranu Kriznoga stožera. I Krizni stožer i ta lista su tako sad zajedno samo dio pismohrane. Trebamo na svaki način izbjegavati buduće podjele medju ljudima i pustiti ih neka rade i stvaraju.

Izdržat ćemo. Još malo. Zlotvori će se uzkoro naći iza debelih briega, a mi ćemo nastaviti tamo gdje su nas prekinuli. Radit ćemo i imat ćemo.

Ništa nam ne smije remetiti u našim pripremama  za vrieme kad će nas debeli briegi odvajati od zlotvora. Na žalost, još uviek su tu u blizini. S vriemena na vrieme učine ponešto što nas podsjeti u kakovoj zbiljnoj opasnosti se nalazimo. Na Cvjetnu nedjelju 12. travnja su bili snajperskim hitcem u nogu ranili jednoga gradjanina u Gradskoj luci, u prošlu nedjelju su topovima tukli po Šipanskoj luci,  srećom samo uz štete a bez žrtava, a u prošli ponedjeljak su pokušali sa svojim brodovima ući u Zaton.

Uplov u Zaton su, pokazujući na taj način svoj strah i nemoć, predhodno najavili našemu zapoviedničtvu obrane, a naši su, našavši se konačno u prigodi nešto zabraniti - to i učinili.

Iz Zapoviedničtva su o svojemu odbijanju zahtjeva JNA izviestili Čića Obuljena, jer je Pero Poljanić opet bio negdje na putovanju, a mene su sukladno dobrom običaju zaobišli.

Čićo se, uz pomoć Boža Brzice, odmah preko krugovala prihvatio obraćanja pučanstvu. Javio se dva puta u nekoliko ura, koliko je trajao znak obće opasnosti. Čićov glas je zasigurno umirio naše pučanstvo i dodatno uplašio naše neprijatelje, koji su odustali od svoje namiere. Trebali bismo nabaviti i instalirati snažne razglase i usmjeriti ih prema neprijateljskim vojnicima te im danonoćno emitirati Čićove zastrašujuće poruke. Bio bi im to dodatni motiv za što brži odlazak preko Debelog briega.

Koliko god bio sretan zbog osjećaja blizine njihova odlazka, toliko ne mogu odoljeti nestrpljenju. A kako su tek nestrpljivi oni koji bi željeli vidjeti svoje domove ostavljene na milost i nemilost neprijateljima. Uz pomoć Crvenoga križa to je sad donekle moguće. Sve je više zamolbi. Prepustili smo cieli posao Policijskoj upravi.

 “Dozvole za odlazak gradjana na privremeno zauzeta područja obćine Dubrovnik izključivo će izdavati Policijska uprava u Dubrovniku, i to osobama koje na tim područjima imaju mjesto boravišta, a ostalima samo u izuzetnim slučajevima,” piše u našem zaključku s prošle sjednice Izvršnoga vieća. Bio je to jedan od onih zaključaka u kojima spretno i sretno prebacujemo poslove ovakove vrste,  na nečija druga ledja. Za nadati se je kako će takovi poslovi uzkoro nestati, jer će okupatori ubrzo preko Debelog briega. A onda mi ne će nezbiljno izgledati dogodjaji poput onoga, kojemu sam u utorak nazočio u Dubrovačkoj banki.

Održavala se skupština dioničara banke. Banka je bila družtvena, moglo bi se prevesti u državna, a sad je postala dioničarsko družtvo, kojemu su dioničari do nedavno družtvene a sad državne tvrdke.

Moj komunistički predhodnik na mjestu predsjednika Izvršnoga vieća Ivo Pavličević, dobro se prilagodio novim uvjetima. Nakon skupštine je organizirao domjenak za okupljene predstavnike dioničara. Uporabio sam prigodu pa sam Pavličevića i direktora Atlantske plovitbe Špira Savina zamolio neka pomognu našim nogometašima odnosno Hrvatskom nogometnom klubu Dubrovnik, koji se trudi obstati u prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi igrajući sve svoje utakmice izvan Dubrovnika.

Savin i Pavličević su blagonaklono prihvatili moju zamolbu. Dok smo o tomu razgovarali povećao mi se osjećaj neobičnosti ciele situacije. Skupština dioničara banke i priča o nogometu su mi izgledale nekako nezbiljnim.

Kako će se samo ovo promieniti i sve, u ovomu trenutku nezbiljno, postati zbiljno i uobičajeno, kad zločeste jugoslavenske budale konačno zadju za Debeli brieg!
Nastavak