Uzkrsni slučaji i nade

Nedjelja, 19. travnja 1992.

Pero Poljanić je na svojemu Pelješcu, pa sam uzkrsne protokolarne priame  i posjete proveo u družtvu s Čićom Obuljenom, koji je uviek, kao zapeta puška, spreman uzkočiti na Perovo mjesto.

Pero je najavio svoju izočnost iz Obćine dostatno rano, pa se Čićo prihvatio organizacije različitih manifestacija u kojima bi on mogao sudjelovati. Tako je uzkrsnih protokolarnih obveza bilo vrlo vjerojatno znatno više, nego u slučaju Perova ostanka u Gradu.

Ćićo nema dostatno samopouzdanja za samostalno pojavljivanje u svojstvu obćinskoga predstavnika, i svugdje je predvidio svoje pojavljivanje zajedno sa mnom. Nisam ga htio odbiti, premda bi mi bilo puno ugodnije provoditi uzkrsne vrieme sa svojom obitelji. Prihvatio sam sudjelovati u protokolu jer mi se učinilo krajnje netaktičnim i neprimjerenim prepustiti upravitelju  pošte predstavljanje Obćine, dok profesionalni obćinski čelnici sjede u svojim kućama.

Jučer smo u Obćini započeli s održavanjem priama za predstavnike obrane i prognanika,  nakon toga otišli smo na završetak prigodnoga šahovskoga turnira u hotelu Plakir na Babinom kuku, pa se nakon toga vratili u Obćinu primiti častnike UNPROFOR-a i europske promatrače. 

Voditelj častnika UNPROFOR-a gospodin Pedersen mi je rekao kako će u sljedeća dva tjedna biti razmješteno oko 40 promatrača Ujedinjenih Narod na području od Grude do Mokošice. To je u isto vrieme i dobra i loša viest. Dobra glede sigurnosti naših ljudi na okupiranom području, a loša zbog svojevrstne  potvrde neispunjenja povlačenja neprijateljskih snaga koje je do tada, sukladno sporazumima i najavama, trebalo već biti obavljeno.

Svoje strepnje i zadovoljstvo iznio sam ljubaznom častniku UN-a, a on mi je pokušao uljepšati dan, naglašujući kako je njegova zadaća provoditi u djelo dobivene zapoviedi, što ni u kojemu slučaju ne implicira, kako će to oduljiti, nego bi samo moglo ubrzati  odlazak JNA.

Nakon završetka razgovora s UNPROFOR-cima, sukladno ranije utvrdjenomu i dogovorenomu protokolu, Čićo i ja smo se po kiši odvezli u hotel Belvedere. Našim vojnicima, koji su tamo smješteni, donieli smo na dar  košaru uzkrsnih jaja.

Do nedavno sjajni dubrovački hotel, doživio je neobičnu sudbinu, o kojoj njegovi graditelji sigurno nisu mogli ni sanjati. Armirani beton od kojega je izgradjen sad služi kao zaštita od granata!

Belvedere je pretvoren u vojarnu i sklonište, odnosno u bizarnu golemu utvrdnicu na prvoj crti obrane! Hotel vrhunske  kategorije je sad naša obranbena utvrda na istočnim prilazima Gradu.

Veliki dio hotelskoga interiera je izgorio, na puno mjesta kapi voda, ali u golemoj zgradi još je dostatno prostora uporabljivog za sklonište i smještaj.

Dok smo na jednom od donjih katova hotela razgovarali s dobro razpoloženim vojnicima, u trenutku mi je na pamet palo nešto što nije bilo predvidjeno s obćinskim protokolom -  posjet našim snagama u utvrdi na Srdju. Iznio sam glasno ideju Čiću, a nazočni vojnici su moje rieči pozdravili s glasnim odobravanjem.

Tako smo se od vojnika u Belvedereu oprostili nešto ranije nego smo predvidjali. U pratnji nadporučnika Eduarda Čengije odvezli smo se do početka uzpona na Srdj. Dalje su nam kao transportno sriedstvo na razpolaganju ostale samo vlastite noge, a kao zaštita od kiše - kišobrani.

Ubrzo se pokazalo koliko je požrtvovanja bilo u Čićovu prihvaćanju moje zamisli, jer je bilo razvidno kako mu nedostaje fizičke pripremljenosti za podhvat ovakove vrste. Težkom  mukom se uzpinjao strmim serpentinama, pa je naš put  do vrha trajao neočekivano dugo.

Malo nakon što smo se počeli penjati, iz pravca Belvederea smo začuli seriju explozija. Zastali smo gledajući i pitajući se što se dogodilo. Eduard Čengija je odmah preko ručnoga krugovalnoga odašiljača stupio u kontakt s postrojbom u Belvedereu. Saznao je kako se tamo zapalilo skladište strjeljiva, koje se nalazi točno izpod prostorije gdje smo malo ranije razgovarali s vojnicima! 

Odahnuli smo, saznavši kako nitko  nije stradao. Betonska ploča izmedju katova izdržala je snagu explozija, pa ne bismo bili stradali ni mi, kad bismo bili tamo. Inače sukladno predvidjenomu protokolu, trebali bismo još biti tamo, ali smo evo otišli na Srdj.

I naši vojnici u utvrdi na Srdju srdačno su nas dočekali. Sad ih je puno puno više nego u onim težkim danima prošle jeseni. Puno su bolje i urednije odjeveni, a medju njima je primjetna prava vojnička stega za razliku od one jesenske, meni tada tako simpatične individualne razbarušenosti. Takodjer, prostori u kojima borave su sad daleko uredniji, Vidljivo je kako su u tomu smjeru uloženi i trud i sriedstva.

Vojnici su nas odveli poviriti prema neprijateljskim položajima. Zatim smo još neko vrieme proveli s njima u razgovoru. Iz smjera Belvederea su se kroz cielo to vrieme čule explozije.

I za vrieme dok smo silazili niz Srdj slušali smo explozije i gledali dim koji je kuljao iz Belvederea. Razgovarali smo o mogućoj povezanosti explozija s našim posjetom.

Znalo se unapried za naš dolazak,  a otišli smo ranije nego je protokolom bilo predvidjeno, jer smo uzpon na Srdj željeli obaviti uz što je moguće bolje dnevno svietlo, maximalno koliko je dopuštao tmuran kišni dan.

Analizirajući sve mogućnosti, na koncu smo zaključili ono što nam je bilo najlakše. Sve je to bio slučaj! Čista koincidencija!

Po povratku sa Srdja otišli smo posjetiti biskupa Puljića. Proveli smo s biskupom i njegovim tajnikom dosta vriemena u ugodnom razgovoru uz čaj i kolače.

Na kraju je usliedilo iznenadjenje. Kad smo prilazili samovozu, biskupov tajnik don Ivan Šimić je otvorio prtljažnik i pokazao nam dva paketa.

“Nadam se pa se ne ćete srditi što sam ovdje stavio nešto za vas, “ rekao nam je.

Na naše upitne poglede i prije nego smo stignuli išta reći, biskup je, smiešeći se, dopunio svojega tajnika:

“Promislio sam kako, radeći za obće dobro, nemate vriemena misliti o sebi i svojim obiteljima. Zbog toga sam zamolio tajnika neka odvoji nešto za vas kao naš uzkrsni dar”.

“Ovako nešto doista nisam očekivao. Ne mogu ni pomisliti odbiti biskupov dar. Pa ovo je blagoslovljeni dar. Inače bih vjerojatno reagirao drugčije. Ovako vam se samo mogu zahvaliti,“ odgovorio sam.

Čićo se samo smijao na svoj uobičajeni odobravajući način.

Taj paket hrane u nekoj normalnoj situaciji ne bi bio ništa osobito. Sad mi je pak  znatno olakšao obiteljsku materialnu situaciju.

Doista sam osiromašio. Nekad nisam mogao ni sanjati  kako bih mogao raditi za tako malenu plaću. Koliko je nizka uvjerio sam se danas, čistom koincidencijom, kad su nam  došli čestitati Uzkrs Marianin rodjak Dario Paskojević sa svojom  ženom Anitom, koja se nekoliko dana ranije vratila iz izbjegličtva u Sloveniji.

Spretna Anita je već spretno našla zaposlenje u uredu Medjunarodnoga crvenoga križa za mjesečnu plaću od  trideset devet tisuća hrvatskih dinara, što je dvanaest tisuća hrvatskih dinara viša plaća od moje!

Službenica Crvenoga križa, koji je pod stranim patronatom, ima gotovo 50% veću plaću od predsjednika Izvršnoga vieća, koji se mora osloniti na jadni obćinski proračun! A u žutomu tisku me prozivaju kako se spremam kupiti cieli Dubrovnik!

Kad bi se uzporedjivale satnice, onda bi rezultat bio, u uzporedbi sa satnicama u Crvenom križu, po mene drastično lošiji, jer na poslu provodim gotovo cielo vrieme izključujući spavanje. Ni danas na Uzkrs nisam cieli dan uzpio biti s obitelji. Dio sam opet morao izdvojiti za protokol i Čića. Bili smo zajedno na misi u katedrali.

I naše pojavljivanje na misi Čićo je realizirao na svoj način. Rezervirao nam je mjesta u prvomu redu, a rezervirao je mjesta i za predstavnike Europske zajednice i UNPROFOR-a. Došla su samo četvorica, pa su prednje klupe bile neugodno prazno. I ta četvorica nisu izdržali do kraja mise, nego su otišli ranije.

Ovo je bio naš prvi Uzkrs u obkoljenomu Gradu. Treba se uzdati u Boga i nadati se kako je i posljednji, koji smo proveli u ovakovoj situaciji.

Prema sporazumima i prognozama, trebali smo Uzkrs dočekati u podpunoj slobodi, ali sporazumi se na žalost krše, a prognoze se ne bi zvale prognozama, kad bi se u podpunosti ostvarivale.

Situacija se može promatrati i s pozitivne strane. Nadnevak predvidjen za povlačenje JNA, više nije pred nama, nego je ostao iza nas. To može biti razlog za zabrinutost, ali u isto vrieme je i znak kako je vrieme zlotvorima izteknulo i njihov odlazak se može očekivati iz dana u dan iz ure u uru.

Svako izčekivanje dogadjanja nečega  dobroga i pozitivnoga, u čovjeku budi ugodan osjećaj. A ovo što sad, već iz trenutka u trenutak, očekujemo svi mi koji žudimo za slobodom i konačnim odlazkom jugoslavenskih okupatora, nije nešto prosječno, nego je krajnje veličanstveno.

Uzkrs nam je na svoj način u dušama podcrtao ugodnu slatkoću izčekivanja i nadanja.

Nastavak