Perivoj uzpomena i slobode

Petak, 24. travnja 1992.

Iz dana u dan frustracije su sve veće. JNA i dalje stoji uokolo i drži na nas uperene svoje topove, a onaj rok koji je dogovorio predsjednik Tudjman izteknuo je prije evo gotovo deset dana. Što je najgore, obećano i očekivano povlačenje agresorskih snaga stvorilo je odredjeni privid koji je počeo proizvoditi dosta iracionalnosti u našim redovima. Planira se, piše i izjavljuje baš svašta.

U cielu tu iracionalnu igru uključio se i predsjednik vlade Franjo Gregurić, koji je danas u odašiljbi HTV-a na pitanje o Dubrovniku izjavio kako uzkoro očekuje otvorenje dubrovačke zračne luke, što će mu omogućiti lagan dolazak na naše područje. Svoj optimizam je utemeljio na napredku koji se ogleda u tomu što je JNA ranije zaustavljala i pregledavala brodove, a sad to više ne čini!

Svojemu šefu se u odgovoru priključio i Milan Ramljak koji se pohvalio kako su se on i njegov predsjednik u „konvojsko“ vrieme hrabro suprotstavili vojnicima JNA i nisu im dopustili pregled njihove osobne odjeće.

Neupućeni promatrač bi iz njihovih rieči mogao zaključiti kako je cielo dubrovačko područje već slobodno i zračna luka se upravo osposobljava za ponovni priam zrakoplova!

Greguriću se može oprostiti zbog njegove komodne izjave, kad se ona uzporedi s nedavnom razpravom o izgradnji ili premještanju naše zračne luke ovdje medju nama samima. Ako ovdje ima onih koji zaboravljaju u kakovoj se situaciji nalazimo, zašto to, na trenutak ponesen s optimizmom, ne bi mogao učiniti i predsjednik Vlade u Zagrebu.

Gregurićeva izjava je možda bila neoprezna, ali je u biti optimistična. Puno gora je bila izjava predsjednika Tudjmana, koju je dao u utorak, kad je, vjerojatno ponesen željom za pridobivanjem Istrana na svoju stranu, izjavio kako je “Istra namierno občuvana od razaranja”. Logičnom čovjeku se odmah morao nametnuti zaključak kako su krajevi poput Dubrovnika ili Vukovara namierno žrtvovani odnosno prepušteni sudbini.

Na žalost te neodmjerene i neoprezne izjave nisu neki usamljeni slučajevi. U stvari to iracionalno stanje duha postaje sve manje izuzetak a sve više pravilo. Nije u tomu bio iznimka ni prošli preduzkrsni tjedan, a evo nisu ni ovi dani nakon Uzkrsa. U svemu tomu nesumnjivo ima i odredjene sustavnosti, barem kad se radi o napadima kojima sam osobno izložen. Doduše uzpio sam izgraditi psiholožku barieru, ali taj zid nije neproziran i ne zaštićuje me u podpunosti.

Glavni način zaštite i dalje nalazim u radu i hinbi kako ne primjećujem kakovim sam sve podmetanjima izložen. A izložen sam praktički bez prestanka. Pored jasnoga bojkota i više ili manje razvidnih podmetanja koje trpim od strane običnih medija, u žutom široko čitanom ST-u izložen sam pravoj novinarskoj torturi. Dva posljednja izdanja toga tjednika razapinju me na križ. Dvije sriede za redom!

ST na dubrovačkomu području zasigurno ima bitno povećanu prodaju zbog izmišljotina koje bezsramno vezuje uz moje ime.

Kad bih barem imao bilo kakovo medijsko sriedstvo s pomoću kojega bih mogao barem pokušati sprati ljagu sa svojega imena. Na žalost, nemam ništa. Dapače kad sam prije osam dana, na Veliki četvrtak, o tomu govorio za vrieme obćinske skupštine, izvjestitelj sa skupštine Božo Brzica je moje rieči jednostavno zatajio. Medjutim nije preskočio emitirati rieči Davora Lucijanovića, koji me je bezrazložno napao.

Lucijanović je  razvidno bio pod utjecajem napisa u ST-u, ali je vjerojatno od svoje prijateljice Dubravke Šuice saznao kako držim Davora Ljubimira boljim izborom za ravnatelja Gimnazije od njega. Mogao me je izravno pitati. Odgovorio bih mu kako je mjesto na čelu Gimnazije primjerenije profesoru nego slikaru. Premda o tomu ne odlučujem i ne namieravam odlučivati.

Na neargumentirani napadaj jednostavno je preskočena odašiljba argumentirane obrane. To se zove novinarska sloboda koju su si priskrbili jugokomunistički novinari u takozvanim normalnim medijima.

Takovi činovi su teži od napisa u žutim novinama, jer ljudi ipak mogu primietiti što je pretjerivanje, ako se pretjeruje u golemim količinama. Ako se pak prešućuje ili izvlači iz kontexta, to slušatelji ili čitatelji težko mogu uočiti.

Zvao sam toga predprošloga četvrtka upravitelja Radio Dubrovnika Joška Jelavića i upozorio ga na Brzicine podvale. Odgovorio mi je kako će “ispitati stvar”, ali trenutno nema vriemena jer žuri u katedralu, budući je jedan od onih kojima te večeri biskup pere noge. 

Joško je kasnije “zaboravio” na svoje obećanje o “ispitivanju stvari”. Razumijem ga. Nastoji obstati i ne zamjerati se u medijima prevladavajućoj struji. Ne bih se začudio kako uobće nije odaslao razgovor koji je osobno u studiju Radio Dubrovnika obavio sa mnom u sriedu osmoga ovoga mjeseca. Moram ga pitati o tomu.

Razgovarali smo tom prigodom uru vriemena. Još za vrieme trajanja interviewa, a poglavito nakon što je magnetofon bio izključen, primietio sam kako se Joško osjeća nesigurnim, jer mu se nisu baš svidjeli svi moji odgovori. Odmah mi je rekao kako će snimljeni razgovor  odaslati u dva nastavka. Na taj način je sebi i svojim kolegama ostavio mogućnost manipulacije. 

Upozorio sam ga kako to ne će biti osobito praktično, i kako će naš razgovor izgubiti na vriednosti budući sam se u nekim kasnijim dielovima razgovora pozivao na ono što sam rekao ranije, pa ljudi koji budu slušali samo drugi dio razgovora, ne će znati o čemu govorim, a i oni koji su čuli prvi dio, možda se ne će sjetiti.

Tko zna? Možda su u Radio Dubrovniku sve riešili ne pustivši uobće razgovor u eter. A možda je sve obavljeno korektno. Nemam se pravo buniti, jer sam jednostavno sve do danas na to bio zaboravio. Previše je posla. I podmetanja. U stvari na taj interview sam zaboravio vjerojatno baš zbog dogodjaja na toj prošloj sjednici obćinske skupštine.

Na početku sjednice je dodana točka u kojoj bi se “moglo govoriti bilo što”.

“Bilo što” točku je odmah nekoliko viećnika uporabilo za stvaranje negativnoga ozračja. Pri tomu su, više ili manje izravno, u negativni kontext dovodili i moju osobu.

Slušao sam i šutio smješkajući se. Namieravao sam nastaviti primjenjivati svoju neobičnu ali zato neočekivanu strategiju ne reagiranja. Verbalnim napadačima je najgore kad osoba koja je napadnuta ne reagira. Dobivaju dojam kako nisu postignuli cilj.  Šutnja i nereagiranje mi je već dugo jedino oružje koje imam na razpolaganju. Rabim ga maximalno dosljedno, ali na toj skupštini ipak nisam izdržao.

Kad me je Pavo Miloglav sa skupštinske govornice pozvao da konačno kažem nešto o tim člancima u  ST-u, te obćenito o informiranju, ustao sam i izišao za govornicu. U trenutku mi je nakupljena gorčina prevladala strategiju šutnje.

Rekao sam kako je izpod  mojega dostojanstva polemizirati sa žutim tiskom, kako sam novinarima uviek stajao i stojim na razpolaganju, ali nisam od onih koji novinare vuku za rukav kako bi objavili razgovor s njima ili sastavak o njima, kako ja nisam vlastnik ni jednoga medija i kako nisam kriv ako novinarima takozvanih ozbiljnih novina nije zanimljivo pitati me za mišljenje u svezi s napadima na mene objavljenim u žutom tisku.

Rekao sam kako sam po potrebi spreman urama u živo govoriti za krugoval, kako ću bez problema dati interview na pet novinskih stranica, medjutim ako novinarima nisam zanimljiv, onda mi ostaje jedino vikati preko prozora od skupštine slučajnim prolaznicima, što naravno nema smisla. Rekao sam kako se o meni sustavno u žutomu tisku iznose stotinu postotne izmišljotine.

Na te laži sam reagirao jedinim sriedstvom koje mi je stajalo na razpolaganju, sa šutnjom i strpljivosti. Siguran sam kako sam razočarao one koji me sustavno napadaju. Očekivali su kako ću se uzrujati i početi se braniti zanemarivši svoje poslove. Nisam izpunio njihova očekivanja. Namieravam ih razočaravati i dalje, naglasio sam.

Rekao sam kako i viećnicima i svim gradjanima uviek stojim na razpolaganju glede bilo kakovih informacija i nikad nikoga nisam odbio.

“Ovoga svojega posla nisam se prihvatio zbog vlastite promičbe, niti želim svojim govorancijama o tomu što sve ne vriedi i kako bi trebalo biti, svojim izjavama i izljevima sućuti svatkomu koga susretnem održavati i izgradjivati svoj položaj. Došao sam ovdje raditi, a onaj tko radi maximalno koliko može, nema vriemena izlaziti na ulicu i pričati o tomu što i kako radi. Pričanje o radu jednostavno vremenski izključuje sam rad. Nemam se čega sramiti. Dapače ponosim se s onim što sam napravio i načinom svojega rada. Za svoje postupke sam u svatkomu trenutku spreman odgovarati pred vama, pred narodom i pred Bogom. “ završio sam svoj govor.

Nakon mojih rieči u dvorani je nastupila neuobičajena tišina, koja je trajala sve dok nakon silazka s govornice nisam sjeo na svoje mjesto. Bila je to tišina snažnija od najsnažnijega pljeska. Dotadanja velika razprava u koju se Pero Poljanić često uključivao komentirajući govornike, što je smetalo Luki Kordi pa ga je s govornice pozvao neka prestane, u trenutku je jednostavno bila završena. Nitko se više nije javio za rieč!

Radio Dubrovnik je pak uredno odaslao snimke govora koji bi mi mogli štetiti, a moj govor je jednostavno preskočen.

Kampanja protiv mene se tako nastavlja još intenzivnije. Oni koji me progone, nemaju pojma kako čine štetu i sebi. Kad bi me pustili na miru, imao bih više vriemena za smisliti na koji način otići.

Skupština se održavala dan nakon što je u ST-u bio objavljen sastavak najavljivan predhodno u udarnim terminima hrvatske dalekovidnice. Uz uobičajeno blaćenje moje osobe razvidno osnovna namiera sastavka je bila zaštita pozicije direktora dubrovačke banke Iva Pavličevića. Predstavljen je kao veliki bankarski stručnjak, kojega ja progonim uz put priskrbljujući sebi svojim pomagačima goleme iznose novaca.

Iz sastavka se jasno može pročitati svojevrstni popis “dobrih momaka” i “loših momaka”.

-“...Sva je sreća što u Upravnom odboru banke postoje ljudi koje megalomanski i egoistični Šikićevi interesi ne mogu zbuniti. To su Neven Barač, Pave Župan Rusković, Pero Duper i Toni Turk sve odreda priznati stručnjaci...“ piše uobičajeni Salih Alikafić, za kojega je Pavo Miloglav sa skupštinske govornice rekao kako mu se predstavio kao pripadnik hrvatske službe za zaštitu ustavnoga poredka.

Barača i Župan poznajem, ne znam drugu  dvojicu “stručnjaka” s Alikafićeva popisa. Možda ih je uvrstio samo kako bi prvo dvoje imalo družtvo. Kao što su uz mene na listu “loših momaka” uz Gjura Kordu i Marija Mrkušića, svrstali i Stanka Laza i Krista Memeda.

Pave Župan se tako spominje u medijima u pozitivnom kontextu i to kao članica upravnoga odbora Dubrovačke banke, a nigdje se ne spominje upravni odbor koji je izgleda konačno prije tjedan dana uveden u Atlasu baš zbog, blago rečeno, nepravilnosti u Pavinu radu.

Nigdje se ne spominje kako je protiv Pave, ako je istina ono što mi je rekao Luka Korda prije dvadesetak dana, pokrenuta kaznena prijava. Korda mi je tom prigodom rekao kako je uz Pavu kaznena prijava pokrenuta i protiv njezine suradnice Katice Rajčević, te protiv Toma Tomaša iz Dubrovkinje. Ako je to mogao saznati Korda, a preko njega i ja, kako to nije saznao ni jedan novinar?!

Moj govor na skupštini prouzročio je ipak barem jednu reakciju. Na sjednici predsjedničtva obćinske skupštine, održanoj u utorak, zaključilo se kako se Predsjedničtvo treba oglasiti u cilju moje daljnje zaštite od napada kojima sam izložen.

Zadaću sastavljanja prikladnoga texta za javnost, dobio je Ćićo Obuljen. Do danas je to izbjegnuo učiniti i ne vjerujem kako će obaviti taj posao.

Napravio je ono najgore. Prihvatio se posla kojega ne namierava obaviti i na taj način u podpunosti blokirao iniciativu inače inertnoga predsjedničtva.

Čićo je doista lukav. Mogao je odbiti zadaću i prepustiti je netkomu drugomu ili pak zahtievati zajedničko sastavljanje proglasa. U tomu slučaju bi do očitovanja Predsjedničtva došlo. Ovako vjerojatno od toga ne će biti ništa, što mu vrlo vjerojatno odgovara.

I Čićo je, kao ranije Pero, na popisu Alikafićevih “dobrih momaka”. U ST-u piše kako je Čićo zadovoljan s tim listom i kako ga redovito čita. Meni je to demantirao. Možda mi je rekao istinu, ali razvidno se ne želi zamjerati. Dapače, sigurno mu godi ta medijska pozitivna uloga, pa bila prikazana i na stranicama žutoga tiska.

Umjesto proglasa Predsjedničtva, već sliedećega dana, odnosno prekjučer u kioscima se pojavio sliedeći ST s jednako vulgarnim napadima na mene.

Ovaj put je konačno Pave Župan prikazana kao moja glavna žrtva. Težko se oteti dojmu kako upravo ona stoji iza ove ciele hajke. Ili se barem nalazi u skupini koja je to potaknula.

Predprošloga ponedjeljka, dakle prije nego su jedan za drugim u tomu listu izišla dva posljednja napadaja na mene, Ivo Gjaja mi je rekao kako “jedna skupina” iz Dubrovnika plaća po deset tisuća njemačkih maraka za svaki sastavak u ST-u. Nije mi se usudio reći tko su članovi te skupine. Možda Pave Župan doista sa svim ovim nema nikakove veze, medjutim u tomu slučaju bi bilo jako puno koincidencija. Na primjer taj dolazak k meni Atlasova poslanstva u predprošli petak.

Nakon što su me izviestili o dobrim poslovnim potezima Atlasa medju kojima se posebice ističe uključivanje u logistiku UNPROFOR-a,  Ivo Šimunović, Katica Rajčević i Vice Baljević su mi tom prigodom prigovarali jer se po njihovu mišljenju “miešam u poslove Atlasa”, gorljivo pri tomu braneći svoju direktoricu.

Rekao sam im kako o cielomu slučaju znam samo toliko koliko sam mogao vidjeti iz izvješća SDK, kako je s tim u svezi Izvršno vieće samo učinilo ono što se od njega zahtievalo i očekivalo, te kako treba pustiti mjerodavnim ustanovama neka rade svoj posao. Otišli su nezadovoljni, a pet dana kasnije u ST-u je izišao prvi od najnovijih napada.

Razumievanje i spremnost za zaštitu izraženo na posljednjem sastanku obćinskoga predsjedničtva usliedilo je kao prirodna  reakcija na onaj moj nastup sa skupštinske govornice, koji je prouzročio muk u dvorani. Za vrieme dok su svi od reda izjavljivali kako su na mojoj strani i dok su razmatrali na koji bi način oni trebali reagirati, osjetio sam prema njima veliku zahvalnost. Zahvalan sam im i dalje, premda se stvar, od trenutka kad je stignula u Čićove ruke, razvidno razplinula. A i sam sam tu kriv. Trebao sam za vrieme toga sastanka uporabiti prigodu i uztrajati na nuždnosti  definiranja kratkoga i jasnoga texta priobćenja za javnost, uz argument kako se davanjem zadatka za sastavljanje texta stvar odgadja, a svaka odgoda je štetna.

Imao sam tu ideju, ali sam na žalost odustao. Činilo mi se neprimjerenim tražiti još nešto više, poglavito iz razloga što je bilo vidljivo, kako su članovi Predsjedničtva jedva čekali prieći na sliedeću točku, koja im je bila puno atraktivnija – razgovore o putovanjima u inozemstvo.

Pokazalo se kako mi je dojam bio dobar. O putovanjima se govorilo dugo i s puno žara.

Pero Poljanić se, nakon nedavnoga posjeta Anconi,  sprema otići u Graz, pa zatim na Cipar i u Australiju. Trebao bi biti izvan Dubrovnika cieli mjesec dana.

Čićo Obuljen je oduševljeno iznosio svoje izuzetne dojmove s putovanja u Marseille.

Ostali članovi predsjedničtva takodjer nastoje dobiti svoj dio kolača, pa je uz Pera i Čića u predstavljanje dubrovačke obćine po svietu uključen i Luka Korda kojemu je namienjeno putovanje u Helsingborg u Švedskoj.

I ja sam dobio svoja zaduženja. Za nekoliko mjeseci, ako još budem tu, a u to vjerojatno malo tko vjeruje, trebao bih otići u Ravenu i Firencu. Andriji Rubinu je dopao odlazak u - Split!

Nije sve ovo ni tako loše. U stvari dobro je. Došlo je do popriličnoga zanemarivanja situacije u kojoj se nalazimo. Neodmjerene izjave, podvale u žutomu tisku u korist čelnika banke i turističke agencije, dogovori oko putovanja u inozemstvo. Sve to ipak stvara dojam kako je odlazak agresora sve bliži i bliži. Čak se i upravitelj Festivala Tomo Vlahutin odlučio aktivirati i traži za sebe i svoje djelatnike plaće iz obćinskoga proračuna. Već je „zaboravio“ svoje nedavne rieči kako od Obćine više  ništa ne će trebati.

Vlahutin i njegovi ljudi nemaju doista što raditi u ovakovoj situaciji. Medjutim za njih primanje minimalnih plaća nije primjereno. Oni koji su proizvodili, trgovali, ugošćivali turiste i slično, bez pogovora prihvaćaju minimalne plaće. Oni koji su se naviknuli samo dobivati novce žele ih i dalje dobivati. Tu ne vriede obećanja ili dane rieči?

Ipak sve ovo skupa su odredjeni znakovi skore slobode. Uostalom i u inozemstvu je došlo do takove spoznaje. Jedan poduzetni Niemac dapače nije žalio truda i troška i doputovao je u Dubrovnik. Vjerojatno je u hotelu Argentina, gdje se smjestio, izazvao sa svojim dolazkom pozitivan šok. Stranci su opet tu. I to individualni gosti, koje hotelieri osobito vole. Doduše za sad samo jedan.

Zove se Gűnter Wegner. Razgovarao sam prekjučer s njim više od dvije ure. Prezentirao mi je svoj priedlog organiziranoga prikupljanja donacija, te kako treba organizirati nagrade za donatore kroz „Liberty park", kako ga je on nazvao. Na području kojega mi odaberemo, a meni je u tomu smislu e pala na pamet Žarkovica, uredio bi se perivoj u kojemu bi na stienama ili drveću bile pričvršćene pločice s imenima donatora koji su sudjelovali u obnovi Dubrovnika.

Wegner predlaže osnutak "udruge gradjana" kao osnovnoga diela zaklade, te sličnih pod udruga u Njemačkoj i jedne "off-shore thrust" tvrdke.

Niemac sebe nije predstavio kao humanitarca nego kao poslovnoga čovjeka koji želi uložiti svoje novce i svoje zamisli u humanitarni projekt, koji bi donio puno dobrobiti Dubrovniku, a njemu bi u konačnici donio dobru zaradu.

Impresionirala me prije svega njegova izkrenost, ali i zamisli su mu doista zanimljive.

Upitao sam ga za financijsku konstrukciju. Bio je vrlo precizan. Spreman je svojim vlastitim novcem pokrenuti cieli projekt, a kad se počne ostvarivati dobit, prvo bi se pokrilo ono što je on uložio, a prema njegovoj procjeni to bi bilo negdje oko 30.000 DEM. Nakon toga on bi uzimao 10% zarade, jer bi njegova tvrdka ostala kao  nadzorna i savjetodavna.

Zamolio sam ga neka cielu prezentaciju održi za širi krug mojih suradnika.

Sinoć su u mojemu uredu Wegnera imali prigodu slušati Mario Mrkušić, Luce Glavić, Antun Kisić i Čićo Obuljen. Bili su poprilično impresionirani s idejama malenoga poduzetnoga Niemca. U razgovoru smo zašli duboko u noć. Nakon sastanka smo zajedno izpratili Wegnera kako bismo mu pokazali put prema hotelu Argentina. Bilo je silno mračno pa je nesretni Niemac izpod zvonika udario u zid. Nije se zbog toga ni malo uzrujao, nego se oprostio od nas i nastavio hrabro kroz mrak.

Igrom slučaja, odmah nakon Wegnera, prekjučer mi se došao predstaviti Nikola Štaka, pedeset godišnji arhitekt rodom iz Bana u Konavlima. Živi u Švicarskoj i želi se vratiti u domovinu. Ostavio mi je dojam sposobnoga čovjeka, koji ne želi nešto ušićariti, već je doista spreman staviti se na razpolaganje i pomoći. Odmah sam pomislio kako bi ga, u slučaju pokretanja projekta “Liberty park”, trebalo uključiti u taj posao. Ili je možda bolje Štaku uključiti u poslove ureda za obnovu prema kojemu se Ante Stojan poprilično ohladio, jer namierava napustiti Dubrovnik i za stalno se preseliti u Zagreb k svojoj obitelji.

Gűnter Wegner mi je sa svojim idejama donio dosta osvježenja, a Štakina namiera dodatno ohrabrenje. Niemac vidi u Dubrovniku mogućnost zarade, a obrazovani Hrvat želi Švicarsku zamieniti Dubrovnikom. To su doista sjajni pokazatelji.

Kako bi bilo liepo kad bi se, i prije nego se agresori povuku,  odmah organizirao svojevrstni “Liberty park” u kojemu bi se mogle izražavati i sukobljavati sve te frustracije, sva ta podmetanja, sve te nepreciznosti, koje se šire ovdje medju nama. Pa ako nekoga zanima neka podje tamo, a pusti na miru i sve nas koji želimo pošteno živjeti i raditi svoj posao.

Wegner me je razvidno inspirirao, ali ova moja zamisao je za razliku od njegove - utopijska. Zbog toga bi joj trebalo naći neki drugi naziv. Ideja Gűntera Wegnera je ostvariva pa zbog toga uz ime “Liberty park” ne bi trebalo vezivati nikakove druge asociacije. Pa bile one i dobre. Svoj osobni „Liberty park“ moram i dalje nalaziti u poslovima koje obavljam sam ili kroz sjednice Izvršnoga vieća.

Kad god se za to pojavi potreba Izvršno vieće na sebe preuzima poslove za koje je do ukinuća bio zadužen Krizni stožer. Na današnjoj sjednici smo tako formalno na sebe s Kriznoga stožera prebacili ocjenjivanje opravdanosti zahtjeva za dobivanje minimalnih plaća, a odmah zatim i veliki broj zamolbi procienili opravdanim. Odbili smo samo zahtjeve onih tvrdki kojima je sjedište izvan dubrovačke obćine. Bilo bi doista nelogično i mazohistički davati novce tvrdkama iz Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, a od tamo je stignula ciela naša nevolja. Premda su zbog ove naše logike ipak oštećeni neki ljudi koji žive ovdje s nama i diele našu zajedničku sudbinu.  

Ugostiteljskim objektima i trgovinama smo, po priedlogu policijske uprave, odobrili rad do 19 sati, što je takodjer bilo ranije u djelokrugu odluka Kriznoga stožera.

Većina te razpodjele izmedju Kriznoga stožera i Izvršnoga vieća bila je u mojim rukama. Sjajan je osjećaj što više ne moram kombinirati kamo usmjeriti pojedini predmet.

Na današnjoj sjednici smo odlučili prestati gurati glavu u piesak glede velike inflacije, pa smo ipak donieli zaključke o minimalno potrebitom povećanju ciena vode i kanalizacije, te odvoza smeća. I pored toga smo morali Vodovodu financijski pomoći, kako bi ostao na životu. Nismo zaboravili produljiti svoje razumievanje za područja obćine koja nemaju tekuću vodu, pa smo donieli odgovarajuću odluku koja omogućuje nastavak izjednačitbe ciena vode u cieloj obćini, odnosno bez obzira je li netko priključen na vodovodnu mrežu ili mu se voda dostavlja s cisternama. Tako smo odlučili prošle godine i, što se nas tiče, tako bi trebalo biti sve dok i posljednje kućanstvo Obćine ne dobije priključak. U ovomu vriemenu u kojemu praktički cjelokupni život počiva na solidarnosti, najprirodnija je stvar na svietu nastaviti i svaku ranije započetu solidarnost.

Zamolili smo Atlantsku plovitbu neka sa svojim brodom cisternom prevozi vodu na otoke i to ne naplaćuje Vodovodu.

Na priedlog agilnoga šefa Ureda za prognanike Pava Handabake, zamolili smo Hrvatsku elektroprivredu i INA-u neka na sebe preuzmu troškove struje i plina za pučke kuhinje.

Naše zamolbe imaju čvrsto moralno i praktično uporište. Tvrdke kojima smo se obratili su u biti u državnomu vlastničtvu. Brodovi Atlantske  plovitbe i dalje ostvaruju profit ploveći po dalekim morima, a Hrvatska elektroprivreda i INA zaradjuju na cielomu području Hrvatske, pa su manje pogodjene s agresijom, nego tvrdke koje rade samo na s ratom pogodjenim područjima, poput dubrovačkoga.

Ako su državne ili družtvene tvrdke mogle pomagati ili sponzorirati športske klubove i razne priredbe, onda moraju naći snage i za pomoć u razvoženju vode žednima ili davanju plina i struje za kuhanje obroka gladnima.

Iz obćinske blagajne pomogli smo Zavodu za obnovu, i na taj način osigurali nastavak popravaka oštećenih zgrada, a u isto vrieme i izplatu zasluženih novaca našim tvrdkama, odnosno inženjerima i radnicima, koji popravke obavljaju, ili su ih obavili.

I pomoć koju smo dali gradskomu prievozniku Libertasu, samo je  izraz solidarnosti. Nakon toga nisam imao argumenta još jedan put se suprotstaviti priedlogu za povećanje plaća u obćinskoj upravi. U prihvaćanju mi je  jednako pomognula i ona spoznaja o plaćama u Crvenom križu, kao i činjenica što divnim čudom, a prije svega umiećem šefa obćinskih financija Davora Miloglava i njegove škvadre, obćinska blagajna sve sjajno podnosi. Podnieti će i ovo svojevrstno davanje pomoći samoj sebi.

Nakon duge procedure konačno od danas imam i novoga tajnika Izvršnoga vieća u osobi Gjura Vukića. Ako neizabrani pristupnik ne uloži žalbu.

Obćinske Zajedničke službe dobile su novoga šefa u Matu Krmeku.

Takav je život. Smetlištu čiji su sastavni dio laži, podvale i zlokobne topovske cievi uperene prema nedužnom pučanstvu, suprotstavljena je borba za slobodu, rad i briga za obće dobro, odnosno - „Liberty park“. Perivoj slobode.

Nastavak