Usmjeritba UN prema Ćilipima
Nedjelja, 12. siečnja 1992.
“Eno tamo je Trstenik”, pokazivao je Pero Poljanić prema svojemu rodnom mjestu.
Sjedali smo u brodskomu restaurantu. Kroz prozor je pucao pogled na Pelješac.
Ciela obitelj je bila tu oko mene, a Pero nam se pridružio u Korčuli, nakon što je tjednicu proveo u Trsteniku režući lozu.
Pero nije baš puno bacilao što bi on po logiki stvari trebao za vrieme moje izočnosti biti cielo vrieme u Dubrovniku. Loza mu se činila poslom višega prioriteta. Samo jedna godina zapuštanja vinograda znači uništenje loze. O tomu mi je Pero pričao nekoliko puta, a i ovaj put mi je to ponovio.
Uzeo sam Perove poslove u vinogradu kao dodatni dobar znak kako u Dubrovniku nije bilo nekih problema. O situaciji u Dubrovniku sam se inače, za vrieme ove svoje izočnosti svakodnevno informirao brzoglasom, a moje tajnice su uviek znale gdje me mogu nazvati, ako bi bilo potrebito.
“Sutra ujutro putujem u Zagreb. Moram puno toga obaviti. Božo Letunić i Tomo Vlahutin mi pripremaju sastanke,“ u jednomu trenutku mi je rekao Pero razpoloženo.
„Znači opet su na redu festivalske priče. Pero, zar ti to ne izgleda kao stavljanje privida izpred realnosti, kao guranje glave u piesak. Zar nije malo prerano putovati u Zagreb i razgovarati o Festivalu i njegovomu financiranju, dok smo još obkoljeni, a pola Obćine je okupirano. Jedino ako ti nije na umu novac predvidjen za Festival preusmjeriti u obnovu i pomoć najugroženijim dielovima pučanstva.“
„Sigurno se ne idem dogovarati oko razbacivanja novca. Izim toga, rekao sam ti, Božo Letunić mi priprema bitne sastanke,“ odgovorio mi je Pero s razvidnom neugodom u glasu.
“Ako išta možeš pokrenuti u svezi s obnovom, bit će izvrstno. Medjutim, ne znam koliko je pametno uobće bilo što razgovarati o Festivalu, a i obnova spomenika, ma kako bila bitna, ipak je iza nuždnosti pomaganja ljudima” rekao sam na to Peru.
Kazao sam mu to tonom koji nije zahtievao odgovor. Nisam želio kvariti blaženu ugodu sjedanja za stolom sa svojom obitelji u izčekivanju skorašnjeg povratka u svoj dom.
Pero me je razumio. Nije mi ništa odgovorio, ali ni Festival više nije spominjao.
“Kako je tebi bilo u Zagrebu,” upitao me skrenuvši tako razgovor u drugomu smjeru.
“Puno susreta. Valjda će biti i nekoga rezultata”, odgovorio sam mu.
Nabrojio sam mu s kim sam se sve sastao. Pero me je gledao po malo iznenadjeno. Odlazci u Zagreb su do sad bili njegovo područje. Ja sam se uglavnom držao Dubrovnika. Ruku na srce ipak je glavni motiv ovoga moga putovanja bilo baš dovodjenje obitelji natrag u Dubrovnik, inače tko zna bi li se bio pokrenuo i ovaj put. Unatoč svim pozivima i u Zagreb i u Beč. A pokazalo se kako je putovanje bilo, baš sa službene točke motrišta, izuzetno dobar potez.
Dubrovniku nisu potrebiti samo sućut i humanitarna pomoć, a promatra ga se uglavnom samo na toj razini. Na teme poput Festivala pak ne izplati se uobće gubiti vrieme. Nuždno je pronaći sustavna riešenja. Prije svega treba učvrstiti obranu i pripremiti se za protunapad, ako to bude nuždno, dobro osmisliti i organizirati život u medjuvriemenu, posebice skrbeći o prognanicima u Gradu i pučanstvu na okupiranim područjima. Pored svega treba se dobro pripremiti za organizaciju života, nakon povlačenja neprijatelja, za promet unutar Obćine i prometne veze obćine s vanjskim svietom, za obnovu porušenoga i stvaranje uvjeta života tamo gdje su zlikovci napravili štetu.
O svemu tomu sam tiekom ovoga putovanja započeo razgovore i jednostavno ih ne smijem prepustiti samo Peru.
U stvari putovanja su sad nuždnija nego ikad prije. Shvatili su to i neki drugi. U Zagrebu ovaj put nisam bio jedini predstavnik Dubrovnika. Zapoviedničtvo dubrovačke obrane se odlučilo u Zagreb poslati skupinu, a ne pojedinca.
Koliko god se naša obrana sve snažnije integrira kroz ustanove hrvatske vojske, odnosno Ministarstvo obrane i Glavni stožer, još uviek je nuždno dokazivati, kako Dubrovnik, sam za sebe i ovako obkoljen, niti može oružano ojačati, a niti može osigurati financijsku sigurnost hrvatskim vojnicima. Podsjetio me na to u sriedu ujutro zajutrak u Esplanadi, tiekom kojega je sam susreo skupinu predstavnika dubrovačkoga zapoviedničtva obrane, na čijem je čelu bio brigadir Mimica, a pojačao ih je i član mojega Izvršnoga vieća, šef obćinskih financija Davor Miloglav.
Vojnici su procienili kako je uvjerljivije i sigurnije novce tražiti skupno nego individualno.
Doduše skupni boravak u Esplanadi težko se može uporabiti kao dokaz loših financijskih uvjeta u Dubrovniku. Kad sam ih vidio u trenutku mi se nametnula uzporedba s Konvojem. U početku u negativnom smislu, ali ubrzo sam prilagodio mišljenje. Neka se ljudi odmore. U Zagrebu detalj s skupnim boravkom u ekskluzivnom hotelu, vrlo vjerojatno nitko ne će primietiti.
Drugog dana svojega boravka u Zagrebu, odnosno dan nakon susreta s predsjednicima Republike i Vlade izpunio sam obećanje, koje sam za vožnje na Mljet bio dao predsjedniku Sabora Žarku Domljanu. Čim je od tajnice čuo tko ga traži odmah me je pozvao u svoj ured.
“Udjite, pridružite nam se. Upravo razgovaramo o Dubrovniku,” srdačno me pozdravio kad sam se pojavio na vratima.
Predstavio mi je svojega sugovornika kao generala Stipetića.
Želio sam Domljanu izpričati one čudne stvari o obrani Dubrovnika, očekujući kako ću ga konačno susresti samoga. To nisam uzpio učiniti za vrieme njegova boravka u Dubrovniku, jer je tamo bio neprestano okružen.
Domljan mi je igrom sudbine postao nekako blizak. Bio je u Dubrovniku kod prve proslave Svetoga Vlaha, u suradnji s njim sam zaustavio svetčano otvorenje Festivala prošle godine, a opet u mojoj režiji našao se kao govornik na početku novogodišnjega koncerta. S njim sam zajedno prvi put slobodno izplovio iz Gružke luke, onda kad smo posjetili Mljet.
Kao predsjednik Sabora ipak je bitno manje obterećen od predsjednika Republike i predsjednika Vlade i primjereno tomu je opušteniji. Nisam u razgovoru s njim imao nikakov dojam žurbe. Nakon što se našemu razgovoru neko vrieme bio priključio i Ivan Milas, zamjenik ministra obrane, ja sam bio taj koji je pogledavši na uru prekinuo sastanak, jer je meni bilo došlo vrieme sastanka s ministrom upravo uzpostavljenoga ministarstava obnove, Slavkom Degoricijom.
“Kad završite taj sastanak, molim vas, vratite se, pa možemo zajedno objedovati,” rekao mi je Domljan na razstanku.
Degoricija se nalazi u tieku uzpostave svojega ministarstva u Banskim dvorima. Moj razgovor s ovim “čovjekom za sve” proteknuo je više u mojim savjetima kako bi ministarstvo trebalo djelovati, nego u Degoricijinim priedlogima i vizijama oko obnove obćine Dubrovnik.
Predložio sam mu neka uzme Dubrovnik za pilot projekt obnove. Kad bi se to barem djelomično ostvarilo, ovo putovanje bi se samo kroz to silno izplatilo.
Dok smo se Pero i ja bili udubili u razgovor, Marko i Antun su izkoristili prigodu i nekamo su se udaljili. Mariana je otišla za njima. Shvatili su kako je vrieme koje ja mogu posvetiti obitelji – izteknulo. A trajalo je, ako izključimo noć u tiesnoj kabini, sve do dolazka u Korčulu.
Ustali smo se dosta rano i vrieme do objeda proveli smo šećući po palubi. Uzhićeno su mi opisivali svoje Bečke dane, ali su izražavali još veću sreću što se vraćaju doma. Napravili smo nekoliko zajedničkih fotografija. Antun je na svima njima obvezno pokazivao znak „V“.
Pomislio sam kako su moji pametno učinili ostavivši mene i Pera same. Ovo je bila izvrstna prigoda za razmjenu informacija izmedju nas, nakon što se nismo vidjeli desetak dana.
“U Zagrebu svakako svrati do Degoricije. Predložio sam mu neka uzme našu obćinu kao pilot projekt obnove. Ponovi mu to. Takodjer pokušaj dogovoriti sastanak s Juricom Pavelićem.” rekao sam Peru.
Zatim sam mu izpričao dio svojega razgovora Juricom Pavelićem.
S Pavelićem sam razgovarao nakon što sam se bio vratio u Sabor i izpunio obećanje dano Domljanu, te objedovao s njim u saborskomu restaurantu, na taj način prvi put dobivši pravu prigodu za priču o čudnom tieku obrane Dubrovnika. Domljan je pokazao kako ga je moja priča izuzetno dojmila. Ne vjerujem kako će poduzeti nešto u svezi s tim, a i poduzimati sada bilo što više nema nekoga smisla, ali sam jednostavno morao konačno olakšati dušu. Nakon što sam s njim, kao s jednim od vodećih hrvatskih dužnostnika, razmienio svoje dojmove i razmišljanja o čudnim dogodjajima u dubrovačkoj obrani, osjetio sam nestanak odredjene frustracije, koja me je do tada obterećivala.
Tako razterečen otišao sam do dopredsjednika vlade Jurice Paveića, koji je mjerodavan za gospodarstvo, pa nisam odolio uporabiti prigodu i izpričati mu o svojim primjedbama na način privatizacije. Nisam zaboravio donieti mu i predati jedan primjerak mojega koncepta privatizacije, kojega sam sa slabim uzpjehom bio ranije dao Zdravku Mršiću. Od tad je prošlo već više od godinu dana!
Pavelić je brzo, ali razvidno pozorno pročitao papir kojega sam mu dao. Rekao mi je kako ga nije imao prigodu ranije ga vidjeti.
„Pa što kažete,“ upitao sam ga.
„Ovako nekako je trebalo učiniti. Na žalost napravljeno je drugčije.“
„Zar se onda to što je napravljeno, ne može promieniti. Zakoni se uviek mienjaju, ako se nešto u njima pokaže neprikladnim ili lošim,“ rekao sam mu na to.
„Slažem se s vama. Ali za to nam treba vriemena, i puno uvjeravanja. Nego imam ja za vas nešto što će vas sigurno razveseliti. Dolazak snaga Ujedinjenih Naroda je podpuno siguran, a ja sam u Vladi zadužen za tu problematiku. Evo ovdje je složena ponuda Hrvatske Ujedinjenim Narodima glede logistike,“ rekao mi je i pružio snop papira.
Sad sam ja bio taj koji je brzo prielazio pogledom kroz papire, dok je Pavelić čekao što ću mu reći.
„Koliko vidim na popisu zračnih luka, predvidjenih za prihvat vojnika i opreme Ujedinjenih naroda nema dubrovačke zračne luke,“ rekao sam mu.
„Točno. Pa ona je na okupiranom području i srušena je, zar ne,“ javio se Pavelić.
„U tomu i jest stvar. Vojnici Ujedinjenih Naroda dolaze u Hrvatsku, baš kako bi nam pomognuli riešiti probleme. Oni ne bi trebali dolaziti, kad bi se namieravali šetati područjem koje je slobodno i na kojemu nema problema. Njihov dolazak ima smisla samo ako će nam pomoći u reintegraciji okupiranih područja. Zračna luka u Ćilipima je legalni dio Hrvatske.“
„Shvaćam. To što govorite ima puno smisla.“ Javio se Pavelić ponovno.
„Uvrštavanje Ćilipa bi impliciralo povlačenje JNA s dubrovačkoga područja, a zatim bi se morala brzo pronaći sriedstva za osposobljavanje dubrovačke zračne luke, i konačno, od prometa što bi ga učinile trupe UN, imalo bi koristi težko stradalo dubrovačko gospodarstvo,“ nastavio sam gorljivo.
„Ne trebate mi više objasnjivati. Sve sam shvatio. Baš je dobro što ste došli. Previdjeli smo to, a tako je jasno. Uvrstiti ćemo Dubrovnik u mjesta za prihvat,“ složio se Pavelić s razvidnim entuzijazmom.
Razgovarali smo nakon toga još neko vrieme o drugim stvarima, ali sve je ostalo u sjeni mogućnosti uporabe dubrovačke zračne luke u cilju oslobodjenja okupiranoga dubrovačkoga područja.
„To što si mi rekao je izvrstno. Dobro si se toga sjetio,“ pohvalio me Pero razvidno izkreno sretan.
„Bilo bi ipak dobro kad bi i ti, upravo iz ovog razloga, pošao do Pavelića i podsjetio ga na obećanje. Djelovao je izkreno i sigurno će učiniti sve što može, ali podsjetiti ga ne će biti suvišno. Uostalom ipak sam pomalo razočaran sa svim obavljenim razgovorima. Čini se kako sad tek treba početi tumačiti u kakovom se stanju nalazi Dubrovnik! Spoznaje o situaciji u Dubrovniku su doista površne i sad me manje čudi puno toga. Kao što smo mi zbog blokade slabo informirani o dogodjajima u Zagrebu, tako i oni gore slabo poznaju situaciju u Dubrovniku.“
„Dobro si to primietio. I ja sam shvatio isto to kad sam bio gore. Ali što možeš? Udaljeni smo i to je to. I mi ovdje ne znamo kako je njima gore,“ pokušao je Pero naći opravdanje.
„Mi se možemo opravdati. Nemamo mogućnosti pratiti medije, a izim toga bili smo koncentrirani na obstanak Dubrovnika. Za Vrhovničtvo bi trebalo biti jasno kako je dubrovačko područje najugroženiji dio Hrvatske, pa bi se trebali trsiti puno više oko njega. I poznavati svaki detalj. Uostalom dolazili su tu neki od njih, imali su i posebne predstavnike, pa bi situaciju morali bolje poznavati...”
“Misliš li na onoga Blaškovića ili Juru Burića,” prekinuo me Pero smijući se.
“I na njih i na Prosperova Novaka, i na Rudolfa, i na Cifrića i na Kristu,” odgovorio sam mu pomalo zlobno.
Očekivano je odmah prešao na drugu temu.
“Onda jesi li u Beču vidio Staška?“
„Jesam“
„Što kažeš na njega” upitao me.
„Slažem se s tobom. Krasan čovjek, kako bi ti to rekao. Dočekao me liepo i organizirao mi sastanke, baš kao što mi je u onomu pismu bio najavio,“ odgovorio sam mu i opisao mu svoje kontakte u Beču.
Nakon što sam se u četvrtak s Golfom bez brzinomjera uzpio dovezsti natrag iz Zagreba u Beč, istoga popodneva me Radosavljević odveo u posjet donedavnomu austrijskomu ministru unutarnjih poslova Karlu Blechi, koji se iz vodećeg austrijskoga policajca brzo prometnuo u utjecajnoga gospodarstvenika.
Premda je dobri Staško u svojemu programu mojega boravka u Beču od početka imao i ovaj sastanak, držao ga je drugim po vriednosti, nakon sastanka s Hannesom Androschom, bivšim austrijskim ministrom financija. Kako je na nesreću Androsch morao naglo odputovati, sastanak s Blechom se pomaknuo u prvoga na Staškovoj ljestvici.
U svojemu uredu Blecha me dočekao u družtvu s kolegom bivšim diplomatom Johannom Denglerom.
Dengler je sa mnom razgovarao na iznimno korektnom hrvatskom jeziku. Rekao mi je kako često putuje u Zagreb i tamo se sastaje s predsjednikom Tudjmanom.
I Blecha je, poput Androscha, nesumnjivo čovjek s velikim izkustvom, uz koje prirodno ide ugladjeno poslovno ponašanje.
Ipak njegova koncepcija u svezi s Dubrovnikom, drugčija je od Androscheve.
Dok bivši ministar financija svoju ulogu vidi u posriedničtvu prema stranim investitorima, koji bi ulagali u konkretne projekte, poput otvorenja Casina, Blecha sebe vidi kao posriednika prema medjunarodnim fondovima i drugim financijskim ustanovama.
Na odredjeni način Androsch i Blecha bi mogli biti komplementarni. Jedan bi nalazio investitore u konkretne projekte, a drugi bi posriedovao prema bankama i ustanovama koje bi projekte financijski pratile s odgovarajućim zajmovima, a zbog toga što je u pitanju Dubrovnik, koji je težko stradao, dio sriedstava bi mogao biti i nepovratan. Dapače Blecha je spreman pokrenuti osnutak zaklada namienjenih baš obnovi Dubrovnika i na taj način jače igra na humanitarnu kartu.
S Blechom i Denglerom sam se sastao i u petak. Djelovali su izuzetno ozbiljno i bilo im je razvidno drago, što njihove zamisli padaju na plodno tlo.
Ni moji rodjaci u Beču nisu sjedali prekriženih ruku, nego su poput Staška nastojali moj boravak uporabiti maximalno u smjeru obćenite pomoći Dubrovniku.
U petak mi je suvlastnik Alt Wiena Rudi doveo u Alt Wien na razgovor svojega prijatelja poslovnoga čovjeka Renea Lamberta, koji mi je predložio ponovni dolazak u Beč na veliku konferenciju gospodarskih predstavnika iztoka i zapada Europe, koja se održava krajem mjeseca.. Ako se može suditi po participaciji od dvije tisuće njemačkih maraka, koju treba uplatiti svaki sudionik toga skupa, radi se o nečemu poprilično značajnomu.
Lambert, kojega njegov prijatelj Rudi naglašeno često oslovljava s Rene, kako bi podcrtao njihovo prijateljstvo, u znak podpore oslobodio me je participacije, naglašujući na taj način svoje razumievanje za situaciju u kojoj se Dubrovnik nalazi. Vjerojatno bi trebalo uporabiti prigodu i sudjelovati. Ako ja ne budem mogao možda bih trebao poslati nekoga drugoga.
Pero, Nikša i Rudi su se potrudili izviestiti i austrijski tisak o mojemu boravku u Beču.
Posljedica njihovih napora u tomu smislu bio je i moj veliki interview za bečki „Kurier“.
Novinar Karl Wendl me je pozvao u poznati bečki restaurant "Zum Schwarzen Kameel" i intervjuirao me za vrieme objeda.
Možda je tako postupio pomislivši kako bi nekoga tko je došao iz napaćenoga Dubrovnika bilo ljudski dobro nahraniti, jer je taj sigurno izkusio glad i žedj. A možda se medju Austrijancima uobičajeni interviewi za objedom.
Objed je bio ukusan, a Wendl se pokazao ne samo kao dobar novinar nego i kao čovjek s izvrstnim manirama i naglašenim razumievanjem i sućuti. Kako bi nam objed bio ugodniji i kako bi se o stanju u Dubrovniku iz prve ruke saznalo i u bečkim financijskim krugovima, na objed je Wendl doveo i svojega prijatelja bečkoga bankara Pelecha.
Wendl me je bio dočekao izpred restauranta, i prije nego smo ušli prepustio me svojemu kolegi fotografu koji me je snimio puno puta. Pripremili su i specijalni primjerak Kuriera s naslovom „Hilfe für Dubrovnik“, pa su mi ga za vrieme fotografiranja gurnuli u ruke.
Osjećao sam se malo neugodno pred slučajnim prolaznicima, koji su me pogledavali i vjerojatno nastojali dokučiti o kojem se to važnomu čovjeku radi.
Opet se dogodilo kako sam zanimljiviji stranim nego domaćim novinarima. U Zagrebu me ni jedan od njih nije ništa upitao.
Ne mogu ih okriviti. Nisam od onih koji se trude oko novinara. Bez mojih rodjaka ni Wendl ne bi znao kako se nalazim u Beču.
Pera i mene je u razgovoru prekinula pojava Iva Lise koji se zaustavio pored našega stola zajedno s još jednim čovjekom kojega nisam poznavao.
Znači, ti si cielo vrieme od Rieke bio na brodu, a nismo se susreli,“ čudio se Lise, nakon što smo se pozdravili.
Pozvao sam Lisu i njegovog prijatelja neka sjednu s nama. Čovjek se predstavio kao Pavo Handabaka.
Dok je Lise sijao od veselja što smo se susreli, njegov prijatelj je sjedao i šutio sav smrknut.
Upitao sam ga zbog čega je tako nerazpoložen.
“I vi biste bili nerazpoloženi na mojemu mjestu.”
“Ne znam o čemu se radi, ali puno nas je stradalo. Naravno uviek netko nastrada više a netko manje. O čemu se radi. Možemo li znati,” upitao sam ga.
“Bio sam bogat čovjek a sada sam siromašni prognanik. U Župi su mi izgorjeli kuća i gliser. Ostalo mi je samo izpaliti sebi metak u čelo,” rekao je Handabaka.
Imao sam osjećaj kako mene i Pera gleda nekako neprijateljski. Iz njegova pogleda i tona njegovih rieči stjecao se dojam kako drži nas jednakim, ako ne i većim krivcima za svoju nevolju od onih koji su mu počinili izravnu štetu.
Umirivao sam čovjeka koliko sam mogao. izpričao sam mu kako je i moja obitelj bila u progonstvu, a sad je vraćam natrag. I moj je stan pogodjen, medjutim imao sam sreću jer imam stan u Dubrovniku, a ne kuću u Župi. Pričao sam mu o svojemu sad nedohvatnom zemljištu u Lozici, gdje srećom nisam ništa počeo graditi.
Tješeći ga pomislio sam kako bi bilo izuzetno dobro kada bih imao mogućnosti ovako razgovarati s puno ljudi u Dubrovniku i kako je to podpuno neostvarivo. Dan ima samo 24 sata. Paradoksalno utješan mi je bio rezultat razgovora s Handabakom. Dobio sam dojam kako su moje rieči kod njega prouzročile minimalan učinak. I dalje mi je djelovao ogorčeno.
I kad bih imao vriemena uvjeravati ljude, to ne bi, sudeći po primjeru ovog Lisina prijatelja, baš puno bilo od pomoći, pomislio sam.
Kad je brod prošao Koločep spontano smo izišli na palubu kako bismo čim bolje mogli vidjeti približivanje poznatih dragih kontura. Uvala Lapad, Mala i Velika Petka, Srdj, Babin kuk.
Balkoni luksuznoga hotela "President" bili su puni rublja koje se tu sušilo. Koja simbolika! Dubrovački hoteli su puni prognanika. A evo vraćaju se i oni koji su se bili smjestili podalje od Dubrovnika. Medju njima je i moja obitelj.
Kad smo uplovili u srušenu Gružku luku osjetio sam neki neobičan uzhit.
Ovo je drugi planet. Drugi sviet. Sjajan je Beč, divan je Zagreb, prometna je Rieka, ali draža mi je ova obkoljena krpica ozemlja, nego svi Zagrebi, sve Rieke i svi Beči ovoga svieta. A sad mi je i obitelj tu. Opet imam svoj dom, svoje utočište. Osamljenički život na rubu i preko ruba smrtne opasnosti pretvara se u obiteljsku idilu! Ovo se zove osjećati se sjajno. Sve ovo je poput dolazka do izvora nakon žedji.
Iskrcavši se s broda pronašao sam jedan kombi, s kojim smo se odvezli doma.
Golf nije bio dostatan za prievoz naše prtljage od Beča do Rieke, pa se prievoza prekobrojnoga tereta bio prihvatio rodjak Pero koji nas je dopratio u Rieku sa svojim džipom.
U Rieci smo bili svratili na objed kod rodjaka Borisa. Rodjaci su nas zatim dovezli na rivu i pomognuli nam ukrcati stvari na brod. A trudio se i tata, koji nas je opet dočekao i izpratio zajedno s Borisom.
Za smještaj prtljage u kabini smo uporabili kadu, pa se nismo mogli u njoj okupati, ali to nije bilo osobito bitno. U Dubrovniku sad ima i struje i vode.
Hvala Peru. Hvala Borisu. Divno je imati ovakovu rodbinu. Pokazali su se sad kad je bitno. U nevolji.