U Bari i Salerno
Ponedjeljak 20. siečnja 1992.
Dok sam s Atlasova brzoplova promatrao kako se na obzoru iz trenutka u trenutak sve bolje prepoznaju obrisi Velike i Male Petke, upitao sam se je li ovo moje već treće putovanje izvan Dubrovnika od početka godine pokazatelj odredjene sustavne promjene u mojim stavovima i ponašanju.
Nekad sam putovao jako jako puno, daleko daleko više od prosjeka, pa sam zbog zasićenosti, a prije svega zbog želje za duljim boravkom s obitelji, od dolazka u Obćinu nastojao putovati čim je moguće manje.
Od početka jeseni, pritisnut okolnostima, tri mjeseca nisam uobće mogao putovati izvan Obćine.
Je li taj strašni smrtonosni obruč u meni opet probudio nekdanje putničke navike?
Netko bi mogao zaključiti kako sam se sad, glede putovanja, počeo nadmetati s Perom Poljanićem.
U stvari ništa se nije promienilo. Sve je ovo bio samo stjecaj okolnosti. I dalje se puno više veselim povratku u Dubrovnik, nego odlazku iz Dubrovnika. Uostalom ono poludnevno putovanje na Mljet i ne može se nazvati odlazkom iz Dubrovnika. Mljet je dio dubrovačke obćine.
U Zagreb i u Beč sam jednostavno morao ići, a ovo putovanje u Italiju je samo bio jedan za Hrvatsku i Dubrovnik dobar potez koji se nije smjelo propustiti.
Brzoplov se tresao sve manje, jer su valovi gubili na visini i snagi, što smo se više približivali kopnu. Bura je na našoj strani Jadrana, barem glede valova, dosta neopasna za plovitbu. Koliko god vjetar bio jak, na maloj udaljenost od kopna nije u stanju podignuti velike valove.
Na talijanskoj strani Jadrana situacija je puno drugčija. Dok stigne do tamo bura ima i vriemena i prostora za podizanje velikih valova, kao što je to na našoj strani slučaj s jugom. Zbog toga smo morali požuriti s odlazkom iz Baria odnosno izploviti prije nego je to bilo protokolom predvidjeno. Vjetar je bio u pojačanju, a brzoplov bi kod prevelikih valova morao smanjiti brzinu i spustiti se sa skija na trup, što bi ga učinilo krajnje neudobnim i sporim. Ovako smo ipak doskijali natrag, protiv vjetra.
I kad smo prekjučer odlazili iz Gruža puhala je bura. Tad su se valovi povećavali što smo se više udaljivali prema Italiji. I prekjučer kao i danas smo pomalo strepili hoće li brzoplov ostati na skijama.
Ova ruska plovila i nisu tako loša. Mogu podnieti jače valove nego se to može predpostaviti. Imao sam izvrstnu prigodu u to se uvjeriti na ovomu putovanju. S ovakovim plovilima nisam imao nikakovo prijašnje izkustvo. Za odlazka na Mljet, kad mi je to bilo prvi put, nisam imao prigodu ocjenjivati, jer je tad bila utiha, što doista nije davalo mogućnost za dobivanje dojma o izdržljivosti broda.
Svoju ne osobito veliku udobnost ruski brzoplovi naknadjuju s brzinom. U tomu su nekako slični putničkim zrakoplovima. Putnici po lošem vriemenu strepe, hoće li se njihovo prievozno sriedstvo održati u zraku, i tako u relativno kratkotrajnoj strepnji - stignu do cilja.
Na taj način nas je prekjučer ovo čudno plovilo dovelo do talijanske ravne i neugledne obale.
Na rivi u Bariu, koja je znatno viša od naše u Gružu dočekao nas je ljubazni Gaetanno-Nino Cammarota.
Nina sam upoznao prije sedam, osam godina, kad se pojavio u Gružu na Batali sa svojim malim brzoplovom, kojega je, igrom slučaja, sidrio blizu moje barke. Svako ljeto je provodio u Dubrovniku. Oženio se s Dubrovkinjom, a razvidno mu se uz ženu svidio i njezin grad. Ponekad bismo dielili barkicu za prievoz prema našim plovilima koja su bila usidrena podalje od obale.
Pokazalo se kako je agresija na Dubrovnik užasnula Cammarotu. Samostalno i u okvirima Družtva prijatelja Dubrovnika u Bariu, nastoji pomoći koliko god je to moguće.
Na rivi mi je Nino predstavio staroga odvjetnika Franceska Severia Lonera predsjednika družtva, te dogradonačelnika Baria Antonia di Rienca.
Vice-sindaco mi je pred novinarima i kamerama zaželio dobrodošlicu i rekao kako bi tu svakako bio i gradonačelnik, medjutim trenutno se nalazio na putu. Oko nas su se naguravali novinari, koji su nam pod nos gurali mikrofone i bljeskali s fotoaparatima.
Osjećao sam se izvanredno. Ne zbog kamera i fotoaparata već zbog činjenice što sam u Italiju došao kao predstavnik jednoga hrvatskoga grada, znači predstavnik Hrvatske koju su baš tri dana prije priznale države Europske Zajednice. Priznanje pa diplomacija!
“Hoće li JNA povući s dubrovačkoga područja,” upitao me reporter RAI-a.
“JNA je agresor na dubrovačkom području. Sad, nakon medjunarodnoga priznanja Hrvatske, agresorima je i formalno jasno, kako se nalaze na ozemlju druge države i samo je pitanje kad će se povući. Oni jednostavno moraju otići iz naše države. U tomu smislu smo od njih zatražili odgovarajući plan. Velika hvala Italiji na priznanju i pomoći”, rekao sam opušteno i sretno.
Kako ne bih bio sretan. Hrvatska je sad priznata država. U tomu je zasigurno golema zasluga Dubrovnika odnosno obćine Dubrovnik. Nemjerljiva zasluga svih nas koji smo ostali i obstali u Dubrovniku. Na žalost neki su to priznanje platili svojim životom ili ranjavanjem.
Priznanje Hrvatske se doista dogodilo 15. siečnja, precizno točno kako mi je to bio prognozirao Staffan De Mistura. Ta njegova prognoza činila mi se nekako previše optimističnom i malo nezbiljnom. Odakle mu baš točno odredjeni nadnevak, pitao sam se. Medjutim, pitanje se pokazalo suvišnim.
U medjunarodnim krugovima su se razvidno o tomu doniele jasne odluke i sve se znalo. De Mistura je jednostavno to bio saznao i svoju spoznaju mi je priobćio.
Na odredjeni način postalo je jasnije i onako veselo ponašanje predsjednika Tudjmana, kad sam ga bio posjetio. I Predsjednik je nesumnjivo precizno znao kako će konačno ostvariti svoj san o nezavisnosti Hrvatske, a to će čak doživjeti i kao njezin predsjednik!
Čim je u sriedu priznanje bilo objavljeno, poslao sam Predsjedniku čestitku, a čestitke sam poslao i predsjednicima Sabora i Vlade, Domljanu i Greguriću
Točno nakon što sam obavio taj svoj čestitarski posao, nazvao me je Joško Jelavić.
„Što misliš kad bismo prekinuli program i ti mi odgovoriš uživo na nekoliko pitanja u svezi s priznanjem Hrvatske,“ upitao me.
„Joško dragi, možeš me pitati koliko god hoćeš. Ovo su posebni trenutci. Trebamo ih podieliti s gradjanima,“ odgovorio sam mu.
Joškov glas je zvučio izuzetno sretno dok mi je postavljao čisto formalna pitanja, na koja je mogao odgovoriti svatko, komu je stalo do Hrvatske. Odgovarao sam mu bezkrajno sretan. Ostvario mi se životni san i to ostvarenje sna imao sam mogućnosti podieliti s puno ljudi. Malo ljudi dobije takove prigode u svojemu životu.
A onda je usliedila neugoda.
"Treba ubiti Šikića", začuo se jedan mužki glas, koji se uključio u program.
Nastavio sam i završio razgovor, pretvarajući se kako ništa nisam čuo.
Je li stvar bila namještena. Zašto je Joško tražio razgovor u živo? Zašto ga nije snimio i emitirao kao i obično? Znajući ga, vjerujem kako on s tim nije imao nikakove veze. Možda nisu imali veze ni drugi iz krugovalne postaje, možda je sve to bila koincidencija i netko je slučajno upao..
Ipak poklopilo se puno slučajnosti. U vezu je upao netko tko me ne voli, taj netko je iznimno brzo shvatio kako se nalazi u izravnom razgovoru za krugoval, sjajno je identificirao osobu koja govori, a zatim je pokazao i izuzetnu snalažljivost, maštu i hrabrost za izgovoriti te rieči.
Premda se vrlo vjerojatno radi o osobi koja ima ne samo nešto protiv mene, nego joj se vjerojatno ni Hrvatska baš ne svidja, jer bi težko tako postupio netko tko je u sebi osjećao sreću zbog priznanja voljene domovine. Ne bi mi bilo krivo kada bih upoznao toga čovjeka. Čestitao bih mu na snalažljivosti i pokušao ga u razgovoru okrenuti na našu stranu. Svaki pametan i snalažljiv čovjek nam je dobro došao.
A možda se ipak nije radilo samo o slučajnosti.
“Izvrstno si zadržao koncentraciju i govorio poput čovjeka koji nije ništa čuo. Odajem ti priznanje. Znam koliko ti je bilo neugodno. Nije mi jasno kako se to dogodilo. Oprosti,“ rekao mi je nakon završetka mojega obraćanja gradjanima Joško, očekujući moje priekore.
“Joško, ne moraš se brinuti ni izpričavati se. Danas mi nitko i ništa ne može pokvariti razpoloženje,” odgovorio sam mu.
Doista uzhit zbog medjunarodnoga priznanja naše države bio je silno snažan pa su mi svi drugi osjećaju bili podpuno blokirani.
Ushit traje. Ostvarilo se ono što sam toliko želio. Sigurno ima onih koji zbog iste stvari nisu ni malo sretni - ima ih. I to ne malo.
Možda je onaj glas bio samo svojevrstni pokazatelj koliko ih ima. Možda je onaj glas bio slučajni uzorak mišljenja ne maloga broja gradjana.
Hrvatska je ipak nešto imaginarno, pa je poziv na ubojstvo jednoga zbiljnoga čovjeka, koji je s tim pojmom čvrsto povezan, možda čak i podsviestni refleks nečije frustracije s osamostaljenjem Hrvatske?
Priznanje Hrvatske bilo je na odredjeni način i prevaga u mojemu prihvaćanju putovanja u Italiju. Ipak odlučujuća je bila nemogućnost odlazka Pera Poljanića, koji jednostavno nije mogao preskočiti svoje kombinacije putova u Zagreb i podrezivanja loze u Trsteniku.
Jako i Maja Ivaniš, organizatori ciele ove predstave s dubrovačke strane bili su vjerojatno dosta razočarani s Perovim neprihvaćanjem njihova poziva. Pera su na neki način držali svojim dužnikom, jer su doista predano skrbili o njegovoj prehrani, za vrieme dok je bio sam, bez svoje drage Vanje.
Na žalost Ivaniša, Pero ih je odbio sa snažnim argumentima. Rezanje loze je nešto što mu je sad tiekom vikenda na prvomu mjestu, a glede ostalih termina – drugi su bili brži od Ivaniša.
Maja i Jako se ipak nisu predali. Sjetili su se mene.
Dok su mi u četvrtak pričali o kakovom se putovanju radi, u očima im je bila neskrivena bojazan od neuzpjeha. Postalo je poznato kako me nije lako nagovoriti na bilo što.
Tumačili su mi kako bi moj neodlazak u Italiju stajao Dubrovnik velike količine humanitarne pomoći. Naglašivali su mi kako bi sve izgledalo još ozbiljnije i dojmljivije kad bi i Mariana putovala sa mnom.
Gledajući ih, nisam ih imao srdca odbiti tek tako. Preda mnom su bili ljudi koje sam, onako simpatično samoorganizirane, susretao tu u Gradu, onda kad je bilo najteže. I uviek su bili veseli i prijateljski razpoloženi.
“Dobro, poći ću s vama, ako se s tim složi povjerenstvo za medjuobćinsku i medjunarodnu suradnju, “ odgovorio sam na njihovu zamolbu.
“Hajde, što ti imaš bilo koga pitati. Pa ti si ovdje glavni. A izim toga putujemo preko tjednice. I ti imaš pravo na odmor. Ne moraš raditi svaku subotu i nedjelju,” rekao mi je na to Jako s mješavinom veselja i zabrinutosti u glasu.
“Takova bi trebala biti procedura. I ona je pametna. Izključuje samovolju. Zašto to skupštinsko povjerenstvo postoji, ako ga se ništa ne pita, kad se radi o kontaktima s inozemstvom”, odgovorio sam mu.
Nisam bio do kraja izkren. Ruku na srdce, nije mi se putovalo. Bio sam željan svoje djece, i planirao sam barem nedjeljom provoditi s njima nešto vriemena. A ovako su djeca preko tjednice trebala ostati i bez nadzora majke, jer je i Mariana trebala putovati sa mnom.
Sazivajući obćinsko povjerenstvo nadao sam se sumnjičavosti njegovih članova što bi mi bila izprika za ostanak u Dubrovniku. Medjutim, razočarao sam se.
Predsjednik povjerenstva Viktor Soče i članovi Ivo Bratičević i Ivica Žile, suprotno mojim očekivanjima i uzprkos tomu što im je Maja Ivaniš krajnje nespretno pokušavala objasniti o čemu se radi i pri tomu pomiešala talijanske provincije Puglia i Salerno, prigrlili su ideju kao izvrstnu i čak su me nagovarali neka podjem!
Kad sam shvatio kako ne ću moći izbjegnuti putovanje, predložio sam Ivici Žili neka podje i on. Kao arhitekt i djelatnik u obnovi Dubrovnika mogao bi pomoći u prezentiranju razine oštećenja poviestne jezgre Dubrovnika. Na žalost on je to odbio. Njegovi razlogi su mi ostali nejasni, a njegov postupak mi se nije baš svidio.
Premda je ovo bio službeni posjet nisam otvorio nikakov putni nalog. Možda sam to trebao učiniti, ali jednostavno ne mogu iz svoje kože. Pazim na stanje obćinske blagajne koje doista nije zavidno. Moj novčanik je neuzporedivo slabiji. Dapače posve je prazan. Dvije inozemne dnevnice bi mu puno pomogle, a obćinska blagajna to ipak ne bi osjetila, medjutim to je jače od mene. Sa svojim primjerom želim pokazati kako bi se trebalo ponašati. Premda ovakovi potezi uobičajeno ostaju neprimjećeni i bez pozitivnih učinaka.
Članovi povjerenstva su u svojemu traženju bili u pravu. Ovo je bilo za Dubrovnik plodonosno putovanje.
S čisto osobne točke motrišta bio sam u pravu ja, kad sam nastojao izbjeći odlazak u Italiju.
Put je sveukupno bio izuzetno naporan. Od Baria do Salerna i natrag dielio sam stražnja sjedišta u skučenom Alfa Romeu, kojega je vozio jedan talijanski karabinjer. Mjesto do vozača je sliedom njegovih protega, bilo rezervirano za Jaka Ivaniša. Svaka druga kombinacija bila bi neizvediva.
Službeni samovozi u južnoj Italiji odabiru se razvidno prema prosječnomu stasu stanovnika toga kraja. A mi smo objektivno predstavljali uzorak koji je čak znatno viši i teži i od prosjeka i u našem kraju.
Neudobnost vožnje donekle se kompenzirala s uživanjem u pogledu na pitomi krajolik, posebice na liepo uredjene maslinike
Jučer su nam u viećnici Provincije Salerno domaćini bili predsjednik provincije Andrea de Simone, ministar kulture Antonio Bottiglieri, predstavnik talijanske Vlade Ietta, te biskup Grimaldi, Zajedno s njima sjedao sam za stolom nasuprot načelnicima većine od 156 salernskih obćina. Medju njima su u prvom redu uz ostatak naše skupine sjedali i naši vodometači: trener Gjuro Savinović i igrači Veselin Djuho i Goran Sukno, koji je bio glavni iniciator i organizator.
Pričao sam o našim stradanjima, ali i o uztrajnosti i sigurnosti u konačnu pobjedu. Talijani su s pljeskom popraćali moje rieči.
Moji domaćini su s kićenim riečima opisivali veličinu humanosti ljudi u provinciji Salerno i izražavali podporu ugroženomu dubrovačkomu pučanstvu.
Na kraju moje priče i po završetku rječitosti mojih domaćina, svi zajedno smo otišli do prozora drugog kata velike stare zgrade u kojoj se održao cieli show i mašući pozdravili aktiviste salernskoga Crvenoga križa koji su na platou izpred viećnice veselo ukrcavali prikupljenu pomoć u jedan teretnjak s prikolicom.
Na izlazu iz viećnice fotografirali smo se s malobrojnom ali domoljubnom i učinkovitom hrvatskom kolonijom u ovomu lučkomu gradu.
Tek s današnjim povratkom u Bari uztvrdili smo kako naš brzoplov ne može ponieti sa sobom niti trećinu skupljene pomoći. Većina tereta je tako ostala pod pazkom barskih prijatelja Dubrovnika, do sliedećega broda za Dubrovnik.
Prije polazka brzoplova iz Baria sastao sam se s upraviteljem izpostave talijanske elektrodistribucijske tvrdke ENEL Antoniom Strazzulom. Obećao mi je nabaviti jedan jači agregat, koji nam zbog nesigurne situacije s električnom energijom može osigurati pouzdanu vodoobskrbu. Zamolio me za slanje odgovarajućega službenoga dopisa, što ću učiniti s velikim zadovoljstvom. Kad bi se samo moglo samo sa službenim dopisima dobaviti sve što nam je potrebito!
U gospodarskoj komori Baria, u vremenskoj stiski, jer bura je pojačavala, sastao sam se s gospodarstvenicima koje je okupio Gianrenzo Favio.
Gospodarstvenici ovog kraja Italije pokazali su veliki interes za investiranje u dubrovačku obćinu. Razina njihovog zanimanja je bila iznenadjujuće visoka.
Pozvao sam ih u posjet Dubrovniku gdje bi se i s naše strane moglo okupiti brojnije družtvo za razgovor. Po njihovim neodredjenim odgovorima shvatio sam kako im Dubrovnik još ne djeluje privlačno, ali mi to ne žele jasno reći, kako me ne bi povriedili.
Shvativši razlog njihova oklievanja, predložio sam im mogućnost dolazka u Bari jedne veće skupine mjerodavnih osoba koja bi za svoje domaćine mogla održati detaljnu prezentacije mogućnosti investiranja na dubrovačkom području. Bilo je razvidno kako im je naš množtveni dolazak u Bari bliži srdcu od njihova putovanja u Dubrovnik. Odmah su živnuli i izrazili veliku spremnost za organiziranje takovoga sastanka, odnosno niza odvojenih expertnih sastanaka.
Kratko sam spomenuo i kako će uzkoro biti moguće ulaganje u obnovu razrušenih dubrovačkih hotelskih objekata, što bi se moglo kompenzirati s vlastničtvom odgovarajućeg paketa dionica. Pomoć u obnovi bi im se tako mogla dobro izplatiti.
Dok sam im to govorio nisam se mogao odtresti odredjene zebnje. I u ovoj težkoj situaciji ili baš u ovakovoj situaciji opasno je pružati velike vlastničke mogućnosti u svatkomu pogledu puno snažnijim prvim susjedima. Preblizu su i to bi moglo biti opasno. Ipak ne smiemo ih unapried odbaciti. Neka samo dodju i investiraju sebi i nama u korist. Vjerojatno ćemo biti dostatno pametni i ne dopustiti izmicanje tih stvari našoj kontroli.
Cielo putovanje je uredno bilježio novinar i glavni urednik "Dubrovačkoga vjesnika" Božo Vodopija. Sigurno je prikupio dostatno materiala za napraviti dobru reportažu.
Kad se brzoplov primaknuo Grebenima valovi su se posve smanjili. Skije bučnoga broda, kojega su Sovjeti izgradili za putovanja po mirnim jezerima počele su konačno kliziti bez neugodnoga drmanja.
U Gružu je vladala prava utiha. Bura je bila podpuno izčeznula.
Kad sam izišao iz broda doživio sam ugodan šok. Na rivi me čekao brat, a uz njega je stajao Antun.
Osjetio sam neopisivu sreću kad sam ga ugledao. U trenutku sam zaboravio i Bari i Salerno i humanitarnu pomoć i buru i brzoplov. Preda mnom je konačno stajao moj brat za kojim sam cielo vrieme toliko patio. Posebice mi je bilo težko što sam svoju patnju morao držati u sebi.
Moj položaj u ovomu težkomu vriemenu nije dopuštao izkazivanje osobnih briga. Na rivi u Gružu taj je oklop ipak barem na kratko puknuo. Potrčali smo jedan drugomu u zagrljaj. Sva sretna dotrčala je i Mariana.
“Pustili su me konačno. Moram na pregled u bolnicu. Ne osjećam se dobro, ali sam svejedno presretan,” bile su Milove rieči, koje su mi kroz erupciju radosti ubacile u dušu hladnu sjenu zebnje.
Kad mi je uvečer opisivao torturu kroz koju je prošao u crnogorskom logoru Morinj, te kako je zbog težkoga batinanja bio došao do ruba smrti, od koje su ga spasili njegovi supatnici logoraši i jedan zatvorski čuvar koji se, Božjom providnošću, pokazao iznimkom medju jugoslavenskim zvierima u ljudskom obliku, osjećao sam se turobno.
Prvi put ove godine, koja je počela veselo i veselo se nastavljala sve do sad, radost mi je zamienila tuga.
Tim jugoslavenskim ljudskim nakazama zasigurno ne ću moći oprostiti dok budem živ.