Izočnost s lošim posljedicama

Petak, 31. siečnja 1992. 



Samo je dragomu Bogu moguće biti na puno mjesta u isto vrieme. Čovjek ne može biti niti na dva. A tako često bi trebalo biti u isto vrieme na puno mjesta. Ili barem na dva. Tako čovjeku, u ne tako riedkim slučajevima nuždnosti bivanja na dva mjesta u isto vrieme, preostaje samo napraviti izbor i odlučiti se za jedno, ono koje mu se čini više bitnim. Ili ugodnijim. A onda se znade pokazati kako je izbor bio pogriešan. 
Danas sam sastanke u svezi obskrbe s električnom energijom i zaoštrenim odnosima  medju liečnicima u dubrovačkoj bolnici procienio kao pametnije utrošeno vrieme od nazočnosti nastavku sjednice obćinske skupštine. Bio je to za mene pogriešan izbor, s kojim sam doduše riešio neke stvari, ali sam u isto vrieme navalio sebi na ledja puno veću gomilu neugodnoga posla, kojega sam se bio predvidio osloboditi u velikoj mjeri. A iznad svega propustio sam obraniti prijatelja od neopravdanih napada.
Nakon što sam jučer sudjelovao u ponovnom aktiviranju skupštine i nakon što je, zbog nagloga nedostatka punomoćnosti sjednica bila prekinuta, a nastavak zakazan za danas, pogriešno sam procienio kako moja nazočnost nastavku ne će biti nuždna. Učinilo mi se kako sam obavio svoj dio skupštinskoga posla i mogu se posvetiti drugim stvarima. Taj prvi dio zasjedanja i onako je praktički u cielosti bio moja kreacija. Dapače, bez moje iniciative zasjedanja skupštine ne bi ni bilo. Barem još neko vrieme.
Tiekom sjednice Predsjedničtva Skupštine prije tjedan dana, rekao sam kako mi se čini nuždnim sazivanje sjednice obćinske skupštine, jer se nije sastala od rujna, a predmeti se gomilaju.
“Sjednica skupštine bi za pučanstvo značila daljnji korak u normalizaciji života. Djelovala bi kao ohrabrenje,” naglasio sam.
“To je odlična ideja. Moji Pelješčani sad mogu doći s brodom. Konavljani i Župljani su većinom ovdje kao prognanici. Vjerujem da možemo skupiti punomoćnost,” odgovorio mi je Pero Poljanić.
On je doista nevjerojatan. Moj je priedlog prihvatio, kao nekakov objektivni promatrač sa strane, a ne kao - predsjednik te iste skupštine!
Ali to je Pero. Težko mu se tu nešto može uzeti za zlo. Simpatičan je taj njegov opušteni stil. Četiri uzastopne tjednice proveo je  na Pelješcu u rezanju loze. uzpio je čak dogovoriti brod za Trstenik! Brod iz Dubrovnika za Mljet sad najviše zbog Pera produljuje svoju plovitbu do njegovog Trstenika.
Pero je rodjeni političar. Ništa ne uzima previše srdcu. Duboka razmišljanja, iniciative i riešenja prepušta drugima, a sam se postavlja poput nekoga dobrog kralja, koji se oslanja na svoje podanike.
Članovi Predsjedničtva su jednoglasno podržali Perovu podporu mojemu priedlogu, a takodjer i moju dopunu po kojoj bi skupština trebala započeti s izvješćem Kriznoga stožera.
Već uobičajeno sam sa svojim priedlogom, sebi na vrat navalio više posla.
Napisao sam uvodno izvješće i s mjerodavnim osobama dogovorio izvješća po pojedinim područjima. Poučen  izkustvom sa sjednica iz rujna, svoje izvješće sam skratio na najmanju moguću mjeru, a detalje prepustio dugačkoj listi drugih govornika.
Na samoj sjednici sam bio prisiljen promieniti najavni popis. To samo po sebi nije trebalo predstavljati neki problem. Jedno ime umjesto drugoga. Tako je i bilo u slučaju najave Čića Obuljena, koji se odlučio uključiti u iznošenje priče o pregovorima umjesto predvidjenoga Gjura Kolića.
Druga je priča bila s izostankom nastupa Nojka Marinovića. Viećnici su razvidno zbog toga bili razočarani, a i sam sam dielio njihove osjećaje.
Moje izvješće, u kojemu sam doista krajnje u kratko objasnio situaciju i najavio na koji bi se način trebalo djelovati u budućnosti kratkoročno i dugoročno  ipak je bilo popraćeno sa snažnim pljeskom.
Medjutim, viećnici su u nastavku,  za vrieme ostalih govora, pokazivali sve veće nezadovoljstvo i dosadu. Vjerojatno najviše iz razloga što se Marinović nije pojavio.
S Nojkom sam dugo, nekoliko ura, razgovarao četiri dana prije skupštine. Složili smo se baš oko svega, pa i oko načina i duljine njegovog sudjelovanja u izvješću Kriznoga stožera. Medjutim, pred sam početak skupštine me je nazvao i rekao kako ne može doći zbog  nekih neodgodivih poslova.
Bilo je to za mene poprilično razočaranje. Računao sam na Nojka. Osjećao sam se poput redatelja kojemu je pred početak predstave odkazao glavni glumac. Pokušao sam ga nagovoriti neka ipak dodje, onako čisto reda radi. Osjećao sam uzaludnost pokušaja, pa se nisam osobito trudio.
Kad me je prije sjednice nazvao, Nojko nije djelovao uvjerljivo. Možda mu je netko savjetovao neka ne dolazi, kako se ne bi javno pokazivao u mojoj blizini.
Možda je prevladao Nojkov zazor od javnih nastupa i držanja govora. To bi takodjer mogao biti razlog. Odredjena vrsta fobije prema mikrofonu.
A možda se ipak radilo o nečemu što ga je svojom žurnošću doista spriečilo doći. Medjutim u tomu slučaju bi mi vjerojatno rekao o čemu se radi, ili bi se barem pokušao uklopiti u moj priedlog i doći onda kad nadje vriemena, jer je bilo predvidjeno puno govornika, pa je sjednica trebala trajati dosta dugo. Medjutim on je “zbog neodgodivih poslova” odbio svaku mogućnost svojega dolazka na sjednicu. A imao je krcato vriemena na razpolaganju.
Vjerojatno bi i u slučaju Nojkova nastupa, kasnije medju viećnicima došlo do zasićenja. Izvjestitelji su bili doista obširni u svojim izvješćima. A i bilo ih je puno. 
Reakcije nezadovoljstva čule su se od strane uobičajene skupina viećnika. Kad nemaju izvješća onda  gundjaju što ih nemaju, a kad ih dobiju onda se žale što ih je previše.
I nakon gotovo petomjesečne stanke ništa se bitno nije promienilo. Isti viećnici uživaju u zvuku vlastitoga glasa, isti su jednako zlobni kao i ranije, a isti jednako ravnodušni. Većina je ipak dobronamierna i konstruktivna. I zbog toga je dobro što je skupština održana. Medjutim, trebao sam izdržati i biti nazočan sjednici i danas. Umjesto toga odlučio sam se okrenuti riešitbi konkretnih problema. Ta moja odluka se u početku činila dosta dobrom, a izim toga i ugodnom.
S Ivanom Vukićem, Milanom Novakom i Željkom Franušićem razgovarao sam  o održavanju agregata za proizvodnju električne energije. Napajanje električnom energijom je sad podpuno nepouzdano. Glavno razklopno postrojenje i dalekovod su na okupiranom ozemlju obćine, pa ih zlotvori mogu onesposobiti kad god zažele. Zbog toga bi bilo izuzetno pametno i dobro kad bismo se uzpjeli osigurati i imati spremne agregate.
Izpričao sam trojici kolega, jer svi smo diplomirani inženjeri elektrotehnike, kako sam poslao odgovarajuće pismo u Bari direktoru tamošnjeg ENEL-a Stranzulu nakon što mi je on u razgovoru bio obećao slanje jednoga agregata od 800 KW. Ta ih je viest sve izuzetno razveselila. Kad bi samo Talijani održali obećanje.
Priča o talijanskim obećanjima odvela nas je u prisjećanje na talijansku zainteresiranost za kupovinu naše vode.
Talijani su do nedavno bili spremni izgraditi podmorski cjevovod od Rieke Dubrovačke ili od Plata do talijanske obale, i zatim nam kroz godine plaćati goleme iznose.
Dosta smo razgovarali o tomu projektu. Nekako nam je to bila svima draga tema. Preniela nas je nakratko u budućnost, slobodnu, sretnu i bogatu.
Zatim smo se opet vratili u agregatsku sadanjost. Razgovor mi je bio baš osvježujući. Riedka je prigoda za razmjenu misli i zamisli čisto o tehničkim temama i to u družtvu koje se medjusobno odlično razumije. Bilo mi je krivo kad sam morao zaključiti sastanak. Vremenska tekuća vrpca mi je doniela direktora bolnice Zorana Cikatića.
Cikatić i ja smo korektni poznanici od gimnazijskih dana. Ipak puno češće smo počeli  kontaktirati od početka rada skupštine, a još češće kad je on, uz veliku podporu zubne liečnice Dore Šoše, krenuo u ostvarenje svojega dolazka na čelo dubrovačke bolnice.
Glavnu preprjeku je imao u kolegi Juri Buriću, koji se, i nakon što su Izvršno vieće i Skupština preporučili reizbor, svim silama upirao zadržati direktorsko mjesto za svojega prijatelja Stiepa Raguža.
Kad je shvatio kako mu skupštinska preporuka nije dostatna za ostvarenje cilja, Cikatić se odlučio obratiti mi se za pomoć.
Igrajući na kartu moje sklonosti izpravljanju nepravdi iz vriemena komunizma, upozorio me je kako je Stiepo Raguž kao član Saveza komunista na čelo bolnice došao po nalogu Komiteta.
Požalio mi se kako obćinska preporuku o nuždnosti svekolike provedbe reizbora vodećih ljudi u bolnici nema neku snagu, jer ravnatelja bolnice može smieniti ili postaviti samo ministar zdravstva.
Izpričao mi je kako su on i Dora Šoša sa svojim zamislima i procjenama pokušavali doprieti do vrha ministarstva, odnosno do ministra Andrije Hebranga, ali jednostavno nisu uzpjeli probiti administrativnu barieru oko ministra. Procienili su kako bi to meni, s obzirom na moj položaj, bilo lako ostvariti.
Nisam imao kud. Morao sam intervenirati. Obrana načela je nešto što me uviek neodoljivo potiče na akciju. Nazvao sam Hebranga, upozorio ga na načelno paradoksalnu situaciju održavanja hierarhije stvorene partijskim skrižaljkama i preporučio mu Cikatića kao dobru  promjenu komitetskoga riešenja.
Hebrang je prihvatio moje argumente i Cikatić je bio ustoličen.
Jure Burić je bio razvidno nesretan zbog mojega poteza. Uzalud sam mu objasnjivao kako je paradoksalno što mi zamjera nešto za što bi me trebao pohvaliti. Pa učinio sam ono što se slaže s njegovim antikomunističkim načelima. Medjutim, uvjerio sam se u to, Juri je obrana interesa njegovih zemljaka izpred bilo kakovih drugih načela.
Doduše i bez obzira na Juru u cielomu ovomu slučaju se nisam osjećao ugodno. Intervencija je intervencija. Uviek volim kad se sve odvija na  podpuno demokratski način.
Najbolje bi bilo smisliti i primieniti neke podpuno bezbolne i pravedne demokratske procedure po kojima će se na vodećim mjestima doista naći najsposobniji. Medjutim to je, ruku na srdce, utopijska ideja. A ako i nije utopijska, trebat će vriemena za njezino pretvaranje u praktična riešenja i početak primjene.
U medjuvriemenu bi se, ako ne bude intervencija ljudi poput mene ili Hebranga, položaji nasliedjeni iz komunizma mogli zabetonirati.
Sve su to ipak bile teme od prije jugoslavenske agresije. Cikatić je postao ravnateljem u doba kad sam se još imao vriemena i volje baviti s takovim stvarima. Sad to osjećam kao neku nebitnu i godinama udaljenu problematiku.
Ipak, činjenica je kako sam, zbog direktorske ambicije simpatičnoga ginekologa, protiv sebe okrenuo staroga prijatelja, a zasigurno i smienjenoga Stiepa Raguža, protiv kojega inače nisam imao i nemam baš ništa. Raguž je u stvari bio samo kolateralna žrtva odredjenih načela pravednosti.
Zoran je pak zoran dokaz,  kako i izvan uobičajenih i razvikanih faca, postoje jednako sposobni ili sposobniji, koji osobovno gledano, jer nisu bili pripadnici Partije, za komunistički sustav jednostavno nisu ni postojali.
Cikatić se danas došao posavjetovati se što mu je činiti jer su se on i Jure Burić opet našli na suprotnim stranama.
Aktualni ravnatelj bolnice je podielio odkaze liečnicama koje su napustile Dubrovnik u onomu najtežemu i najopasnijemu razdoblju, a Jure Burić im je izdao nekakove potvrde, na kojima stoji kako su iz Dubrovnika otišle iz opravdanih razloga.
“Ne budi prema liečnicama toliko rigorozan. One su ipak žene,” nastojao sam umiriti Cikatića, stavljajući se na taj način na stranu liečnica i njihovog zaštitnika Burića..
“Ako su žene, nemaju opravdanje što mi se kao ravnatelju prije odlazka nisu barem javile. Kad im je Jure dao potvrdu kako  otišle s razlogom, neka im sad napiše potvrdu koja im omogućuje razložan povratak na posao,” uzvratio mi je vidno uzrujani Cikatić.
“Slažem se s tobom. Trebale su ti se javiti, odnosno upitati te za dopustnicu. Medjutim, Zorane,  liečnice nisu neka druga vrsta ženskih bića. U ovako težkim trenutcima treba uzeti u obzir kako su prije svega žene. Uostalom i Jure je bio otišao. Ako je to mogao učiniti on, zašto bi to bilo čudno za liečnice žene. Bilo bi najbolje kad bi ti i Jure o svemu dobro porazgovarali,” rekao sam mu.
“Ne znam koliko to ima smisla. Jure me ne gleda osobito dobro. Znaš i sam zbog čega. Nije prebolio moj dolazak na mjesto njegovog Stiepa Raguža. Od toga je sve započelo i traje do danas,” odgovorio mi je.
“Bez obzira na sve, bilo bi liepo kad biste ti i Jure uzpostavili bolje kontakte. Uostalom i mi nismo onako dobri kakovi smo nekad bili. Razlog je isti, a na to se nadovezao i njegov bieg. Medjutim opet komuniciramo korektno. Tako se jednostavno moramo ponašati. Nema nas puno i moramo se oslanjati jedni na druge. Nego Zorane daj nadji neko riešenje i opet aktiviraj liečnice. Moje je mišljenje kako trebaš postupiti u tomu smjeru. Možda bi ipak bilo pametno kad biste ti i Jure smislili zajedno nekakov način. Kakova bi to bila bolnica kad bi u njoj bili sami liečnici mužkarci,” našalio sam se.
Moje rieči su kod Zorana izazvale razvidno odmrzavanje. Dobio sam dojam kako mu činjenica što sam se priklonio Jurinomu, a ne njegovu stavu, nije pala ni malo težko. Činilo se kako su mu moje rieči pomogle osloboditi se tereta načelnih razloga, zbog kojih je pokušao sankcionirati neposlušne i preplašene liečnice.
Izpraćajući Cikatića do vrata ureda kroz glavu mi je prošla misao kako mi je trokut Cikatić Burić Raguž prije smjene u bolnici bio sveukupno sklon, a sad mi je prevladavajuće nesklon. Dakle saldo mi je tu osobno negativan. S Burićem i Cikatićem sam prije nazivanja Hebranga, bio u prijateljskim odnosima, a  Raguž mi je bio neutralni poznanik. U to doba imao sam jednoga dobrog prijatelja, jednoga prijateljevog prijatelja, koji po logici stvari sigurno nije bio protiv mene i jednoga dobroga i prijateljskoga poznanika. Prijateljev prijatelj se vrlo vjerojatno pretvorio u osobu koja me s razlogom ne voli, prijatelj mi nije više blizak, a dobar poznanik se doduše prometnuo u medjuvriemenu u prijatelja, ali sam sad i njega, ne podržavši ga, možda udaljio od sebe.
Takav je život. Ili bolje rečeno takov je u većini slučajeva rezultat pridržavanja načela. Nekad se čovjek, zanemarujući načela, osjeća bolje. Kao u ovomu slučaju s liečnicama.
Razmišljanja o riešitbi liečničkih tegoba prekinuo mi je Ivo Gjaja koji me čekao pred vratima kad sam izpraćao Zorana Cikatića..
Ivo je bio razvidno jako uzrujan.
“ Da si samo čuo što je sa skupštinske govornice o meni rekao Ivica Ban,” potužio mi se čim smo ušli u ured.
“Pa što,” odgovorio sam mu. “Ban spada u skupinicu uobičajenih ukazivača na imena i uživatelja u zvuku elektronički pojačanoga vlastitoga glasa. Ti njegovi izstupi su postali dio skupštinskoga folklora.” pokušao sam ga utješiti.
“Možeš ti to držati folklorom, ali ja sam se javno zahvalio i odustao,” odgovorio mi je Ivo.
Ostao sam neugodno iznenadjen. Gjaja je prema mojemu priedlogu trebao postati mojim zamjenikom skupštinskoga stanbenoga povjerenstva.
“Nisi to trebao učiniti. Je li to sad gotova stvar,” upitao sam ga.
“Gotovo je. Nema natrag. Javno sam odustao. Možda ne bi do toga došlo u tvojoj nazočnosti, ali na žalost nisi bio tamo,” odgovorio mi je Gjaja letargično.
Zašutio sam, a Gjaja je moju šutnju protumačio kao znak kako mu je vrieme povući se i ostaviti me samog.
“U pravu si. Trebao sam biti tamo i ništa se ne bi dogodilo. Zaštitio bih te,” rekao sam mu kad je uhvatio za kvaku na vratima.
Zaustavio se na trenutak a onda izišao šutke.
Tako sam i dalje ostao sam na čelu toga neugodnoga povjerenstva.
Tko zna kad će se opet sastati skupština, ako se i dosjetim nekomu riešenju. A želio sam se barem malo odteretiti.
U tomu povjerenstvu sam predsjednik po službenoj dužnosti od prošloga mjeseca. Utvrdio sam kriterije, na osnovi kojih se pojedinom pristupniku za dodjelu stana zbrajaju bodovi. Odbio sam svaku mogućnost dodjele izvan napravljenih kriterija. Bilo kako razradjeni kriteriji uviek imaju manjkavosti, ali subjektivna procjena ne smije biti jača od kriterija koji vriede za sve.
Računao sam na nespornu Gjajinu dosljednost i poštenje, pa bih barem s te strane mogao biti miran i dobiti nešto vriemena. Ovako moram nastaviti sam sazivati sjednice i nadzirati rad članova povjerenstva, kojima sam podielio zadaće. To će mi biti velika glavobolja.
Stanovi, prostori, zgrade. Sve više vriemena provodim u razgovorima o dodjeli prostora. Ljudi u meni vide i neku vrstu vlastnika svih državnih nekretnina. Drže kako ja mogu jednostavno zapoviediti izseljenja ili useljenja.
Suočavam se i sa slučajevima velikih razmjera. Tako mi je prošlu subotu bio došao šef Službe za zaštitu ustavnoga poretka Petar Luburić i zatražio izseljenje ciele velike zgrade Uprave prihoda kako bi on u nju mogao useliti svoju službu. Ta služba sad ima 6 stalno zaposlenih. Kad bi došlo do realizacije ove Luburićeve ideje on bi odmah zaposlio 50 osoba. Tako barem kaže. U ovoj težkoj nezaposlenosti, to za Dubrovnik ne bi bilo ni malo loše. Pedesetak dodatnih obitelji bi imale stalni izvor prihoda.
Ipak ne mogu se oteti nekomu čudnomu dojmu u svezi s tim. Jugoslavenska Služba državne sigurnosti je našla dostatno prostora za svoj djelovanje u tadanjoj zgradi SUP-a, današnjoj zgradi MUP-a, a KOS je do prije kratkoga vriemena, odnosno do prije napada na Dubrovnik imao neke urede upravo u zgradi Uprave prihoda. Sad bi se ciela ta zgrada trebala prepustiti obavještajcima!
Bez obzira na težkoće u kojima se sad nalazimo, trebalo bi ipak očekivati tendenciju smanjenja broja obavještajaca u uzporedbi s vriemenom totalitarizma. A evo najavljuje se povećanje njihovog broja. A ja bi u tomu trebao sudjelovati!
Bar sam Gjaji mogao prepustiti glavninu stanbene problematike. Nazočeći nastavku skupštine ne bih dopustio ovakov razvoj dogodjaja. Stao bih u obranu integriteta Gjajine osobe i sigurno bih ga lako obranio. Izim toga on to svojim životom doista i zaslužuje.
Ne mogu u isto vrieme biti svugdje, a dogodi se ako negdje nisam, a trebao bih biti, dodje do problema.
Ipak više od same činjenice što nemam izabranoga zamjenika u stanbenomu povjerenstvu, smeta neugodnost koju je ni kriv ni dužan doživio Ivo Gjaja. Nesretna je okolnost što je skupština jučer prekinuta. Bez današnjeg nastavka ovo se ne bi dogodilo.
Kriv sam. Donio sam pogriešnu odluku. Trebao sam se strpjeti i nazočnost sjednici skupštine staviti iznad inženjera i liečnika.
Nastavak