Sveti Dinamo

Nedjelja, 23. veljače 1992.

Mario Mrkušić i Ante Stojan su me nazvali iz Zagreba i upozorili kako njihovi odlazci ministrima koje sam im bio organizirao, nisu imali nekoga uzpjeha i zaključili su kako bi bilo puno bolje kad bih ja došao u Zagreb, pa bismo onda mogli pokušati zajedničkim snagama.

Poslušao sam ih i prihvatio se organizacije. Odlučio sam pokušati sastati se s nekoliko ministara u isto vrieme, odnosno upriličiti svojevrstan skup odgovornih osoba iz Dubrovnika s hrvatskom vladom. Uzpio sam i jučer sam se ukrcao u brod.

Glavni dio dnevnoga puta od Dubrovnika do Rieke proveo sam u kabini prolazeći kroz pisani material koji su mi, uz pomoć svojih službi, pripremili Suzana Kosović i Vlaho Lečić.

A pregledao sam pozorno i projekt uvodjenja katamarana za duž obalnu morsku prometnu liniju, s kojim mi je torbu obteretio Maro Dabelić.

Iz kabine sam izišao samo na objed i večeru.

Objed je prošao u znaku nogometa. Direktor Hrvatskoga nogometnoga kluba Dubrovnik, Mario Bonić mi je pričao o stanju u klubu. Bio je razvidno sretan što mi o tomu može pričati sad kad je klub promienio ime i dobio pridjev “hrvatski” baš na moju iniciativu. Nije mi to izravno rekao, ali izmedju rieči se moglo razumjeti kako sad, kad više nema natjecanja u jugoslavenskoj konkurenciji i kad je klub upravo promienio jedno dosta nespretno ime “GOŠK-Jug” u svjetski poznato “Dubrovnik”, i uz to u HNK Dubrovnik, od mene očekuje daleko veću podporu.

Nisam ga želio razočarati i reći mu kako dubrovački nogometni klub, unatoč dobro došloj promjeni imena i konkurencije u kojoj se natječe, po prioritetu trenutačno ipak ne zauzima osobito visoko mjesto u mojim razmišljanjima i aktivnostima.

Kako bi samo bilo liepo kad bi došlo takovo vrieme u kojemu bi mi nogomet postao vriedan. Na žalost to vrieme još se jasno ne nazire, premda sigurno mora doći. A onda će se sigurno pokazati koliko velike perspektive ima HNK Dubrovnik.

Bio sam i jesam izkreno jako veseo, kad sam prije tri dana čuo kako je došlo do ovakovog obrata. O promjeni naziva kluba kakovu sam želio, s veseljem i ponosom u glasu me informirao direktor Dubrovkinje Pavo Miloglav, koji je za tu promjenu  nesumnjivo najzaslužnija osoba.

Hrvatskoj je ključno, a i dugo u budućnosti će biti nuždno što je moguće bolje i sadržajnije  predstavljanje u inozemstvu, u čemu že šport sigurno imati veliku ulogu. Nogomet je, kao najpopularniji svjetski šport, sigurno u tomu smislu izuzetno bitan.

Ne može se zamisliti bolje predstavljanje Hrvatske nego kroz ime Dubrovnika, kao u svietu najpoznatijeg hrvatskoga pojma. Valjda će brzo doći i to vrieme kad će HNK Dubrovnik imati mogućnost natjecati se s najboljim hrvatskim i inozemnim nogometnim klubovima. A, ako Bog dade, svoje domaće utakmice će, ne u tako dalekoj budućnosti, igrati na novomu, liepomu i udobnomu dubrovačkomu veleigralištu.

Uostalom  prije godinu dana je bilo onih koji su bili spremni ulagati novce u izgradnju stadiona i u tomu su vidjeli svoj poslovni interes, a mi  smo već onda,  kao obćinska vlast snažno podržavali taj projekt. U mirnoj, nezavisnoj i demokratskoj Hrvatskoj, državi slobodnoga rada i poduzetničtva, te bi se mogućnosti morale samo uvišestručiti. A obćinska vlast bi trebala imati još više motiva za davati podporu. Poglavito znajući kako se veleigralište gradi za igranje utakmica Hrvatskoga nogometnoga kluba Dubrovnik!

U mojim i Bonićevim nogometnim pričama sudjelovao je i nogometni sudac Mateo Beusan, kojega sam upoznao, dok smo obojica sedamdesetih godina sudjelovali u dubrovačkoj malonogometnoj ligi.

Večerao sam s direktorom Babina Kuka Mladenom Falkoniem i Nikom Bratošem iz Croatia osiguranja. Tema razgovora bila je turizam, koji je u Dubrovniku nestao poput nogometa, ali kao i nogomet  ima dostatno onih koji se brinu o njegovoj budućnosti.

Doista kako će to biti sjajno, ako se dubrovačko područje opet napuni turistima, od kojih bi oni koje zanima nogomet, imali prigodu, zajedno s domaćim navijačima uživati u utakmicama na modernomu  nogometnom veleigralištu, koje izim nogometnih užitaka navijačima, svojim investitorima donosi profit, a za dosta domaćih ljudi znači sigurno i unosno zaposlenje.

Nakon večere sam se opet bio povukao u kabinu gdje sam napravio rukopisnu sintezu izvješća koju su mi pripremile obćinske službe, a kako bi sve bilo spremno za pretipkavanje u zagrebačkom predstavničtvu Dubrovkinje, gdje sam se dogovorio naći s Mariom Mrkušićem.

Ilirija je stignula u Rieku u 7 i pol ura ujutro. S Renaultom 19 Chamadeom, kojega mi je posudio Ivo Gjaja, izvezao sam se iz brodskoga hangara i pošao do rodjaka Borisa, koji me je dočekao s zajutarkom. Nakon toga sam se odvezao prema Zagrebu kroz Gorski kotar.

Cesta je bila podpuno prazna, a vrieme sunčano, što se moglo uzeti kao nekakov dobar predznak. Ako se takovim i ne pokaže, barem je bilo ugodno voziti..

Za vrieme vožnje na krugovalnim viestima se kao glavni dogodjaj dana  izticala konvencija Hrvatske Demokratske Zajednice.

U Esplanadu sam stignuo u 10 sati. Ostavio sam samovoz na parkiralištu, uzeo sobu, presvukao se i odšetao do dvorane Lisinski, gdje se konvencija održavala.

Kad sam stignuo, dogodjaj je već bio počeo. Dvojica ljudi na vratima su mi zatražili akreditiv. Odgovorio sam im kako ga nemam i kako sam samo svratio, jer sam malo prije došao iz Dubrovnika, pa mi se učinilo zgodnim doći i vidjeti što se tu dogadja.

“Oprostite, nismo vas odmah prepoznali. Izvolite ući,” rekao je na to jedan od njih, ljubazno se smiešeći.

Zahvalio sam im se na razumievanju i ušao. Nisam ih upitao odakle me poznaju. Možda su me zamienili s nekim drugim. Ali s kim? Rekao sam im jasno kako sam doputovao iz Dubrovnika.

Iz dvorane je dopirao glas preko zvučnika, ali veliki broj ljudi nije bio unutra. Domišljatiji i spretniji su jednostavno šetnju izmedju stolova punih jela i pića procienili privlačnijom i praktičnijom od sjedanja u dvorani i pljeskanja.

Stajao sam kratko vrieme neodlučno i procjenjivao bi li ušao u dvoranu ili ostao medju ljubiteljima jela i pića. Dvojbe mi je prekinulo otvorenje svih vrata, što je značilo kako se stignulo do stanke uz kojoj su i oni koji su govorili ili slušali dobili prigodu i prigristi nešto od onoga što su im ostavile gladnije kolege.

Jutro nije vrieme kad sam gladan i kad jedem, a izim toga nisam mogao odbiti Borisa, pa sam zajutarkovao, suprotno svojemu običaju, pa nisam imao potrebe ulaziti u stisku za stolovima. A i u slučaju gladi, ne bih stignuo nešto pojesti, jer sam susreo i popričao s puno poznanika. Medju njima su bili Žarko Domljan, Hrvoje Šarinić i Šime Djodan.

Vidio sam predsjednika Tudjmana, ali je bio obkoljen s hrpom ljudi, pa sam procienio kako nema nikakovog smisla pokušati mu se javiti.

Sreo sam i  Zdravka Kobenzla, koji je, nakon što se oslobodio dužnosti u Izvršnomu vieću, bio otišao čak u Australiju. Sad se  vratio u Hrvatsku ali mu se učinilo uputnijim i jednostavnijim zaposliti se u Akademiji u Zagrebu, nego se vraćati na svoj stari posao u Dubrovnik.

Fascinirala me je ciela ta opuštenost. Ljudi su bili izvrstno razpoloženi. Nije tu bilo nikakovog znaka kako se Hrvatska nalazi u vrtlogu rata i veliki je dio Hrvatske napadnut, ugrožen ili okupiran.

Kad su se sudionici konvencije vratili u dvoranu, odlučio sam otići. Nisam imao volje slušati govore. Osjetio sam potrebu izići na zrak.

Vratio sam se u hotel, odielo zamienio s trapericama i džemperom, stavio šal oko vrata, obukao ogrtač i ponovno izišao. Šetao sam dugo pokušavajući sriediti misli i adaptirati se ponovno na ovaj podpuno drugi način života od onoga našega dubrovačkog.

U šetnji sam susreo Maria Bonića. Pozvao me je na utakmicu u Maximir. HAŠK-Gradjanski i Hajduk su trebali igrati prijateljsku utakmicu. Prihvatio sam poziv bez razmišljanja.

Na stadion smo stignuli dosta prije utakmice. Bonić je dugo godina bio igrač Dinama i bilo je vidljivo kako se tu osjeća kao doma. Zajedno smo se prisjetili vriemena iz mladosti, kad sam ga, kao nekoliko godina  stariji i izkusniji, savjetovao o tomu kako bi se trebao postaviti kad je odlazio igrati za Dinamo. Mario je bio brz i vižlast igrač, koji je svoj veliki talent dopunio s predanim radom i ozbiljnošću.

Popeli smo se do počastne lože, u koju sam ušao prvi put u životu. Uostalom bio je to prvi put što sam na maximirskomu stadionu sve od studentskih dana krajem šestdesetih godina! U ono vrieme bio sam redoviti navijač na istočnom stajanju. Zapadnu tribinu sam samo gledao preko puta. Počastnu ložu uobće nisam primjećivao. Dolazio sam gledati utakmice i zanimala me samo situacija na terenu i navijanje za Dinamo.

Bonić me upoznao s Draženom Jerkovićem, mojim nogometnim idolom iz djetinjstva. Zatim sam imao prigodu stisnuti ruku Vlatku Markoviću i Slavenu Zambati.

Osjetio sam veliku sreću što sam prihvatio Mariov poziv i došao na utakmicu. Kako bih bio sretan imati ovakovu prigodu u mojim mladim danima. I ovako sam osjećao uzhit. Sadanji HAŠK-Gradjanski, a nekadašnji Dinamo je klub za kojega navijam svim srdcem od ranoga djetinjstva.

Bonić me je baš upoznavao s direktorom kluba Srebrićem, kad se na vratima počastne lože pojavio predsjednik Tudjman, uobičajeno okružen s najbližim suradnicima. Na trenutak sam bio zatečen. I predsjednik i svi oko njega imali su na sebi odjela i kravate, a ja sam bio odjeven onako podpuno neobvezno.

Kad me je ugledao Predsjednik mi je pružio ruku, srdačno se smiešeći. Pozdravio sam ga izpričavajući mu se zbog neprikladne odjeće, objasnjivajući kako sam se tu zateknuo posve slučajno, jer tek sutra imam sastanke u Vladi..

“Nemate se zbog čega izpričavati. Baš je dobro što ste došli. Uživajte u utakmici,“ odgovorio mi je Predsjednik i pošao prema svojemu mjestu, sliedeći čovjeka iz protokola.

Odmah zatim spretni čovjek iz predsjednikova protokola vratio se k meni i rekao mi kako je za mene predvidjeno mjesto do Mladena Vedriša, koji će mi za vrieme utakmice biti domaćin.

Vedriš je kao predsjednik zagrebačkoga Izvršnoga vieća, za razliku od mene, našao vriemena baviti se s nogometom. Čak je  izabran za predsjednika Hrvatskoga nogometnoga saveza, pa je sad u stvari prva osoba u hrvatskom nogometu. Ako se izuzme predsjednik Tudjman, koji je prva osoba u svemu.

Čovjek iz protokola je odmah zatim doveo Vedriša k meni, kako bi me on kao svojega gosta doveo do mjesta na kojima ćemo sjedati.

U počastnoj loži je bilo puno poznatih političkih faca. Hladnoća zimskoga dana nije se uobće osjećala. Loža je bila zaštićena sa svih strana, a pod je bio obložen  s tapisonom. Imao sam osjećaj sličan gledanju prienosa na dalekovidnici. Prisjetio sam se studentskih dana i pocupkivanja od zime na istočnom stajanju.

Utakmica nije bila osobita. Zanimljivije od igre bilo mi je ponašanje navijača modroga kluba.

"Bad blue boysima" takodjer razvidno nije bila zanimljiva sama utakmica. Uzvicima su tražili  vraćanje klubu imena "Dinamo". Napadali su upravu kluba, a nisu izostali ni neukusni povici na račun  predsjednika Tudjmana.

S vriemena na vrieme bih pogledao prema Predsjedniku. Bio je miran i pratio utakmicu, uobće se ne obzirući na povike.

Preko poluvriemena ustali smo i ušli u salon gdje su nas dočekale dvokriške i piće.

Razgovaram sam sa Vladimirom Šeksom, Slavkom Degoricijom, Matom Granićem i svojim domaćinom Vedrišem. Ozračje je bilo opušteno. Nitko nije komentirao zahtjeve i povike Bad Blue Boysa.

Drugo poluvrieme je proteknulo na isti način. Bad Blue Boysi su bili uporniji u svojemu vikanju nego što su se nogometaši trudili pokazati svoje umieće.

Možda na predsjednika Tudjmana i škvadru oko njega njihovi povici doista nisu ostavili nikakov dojam, medjutim kod mene to nije bio slučaj. Povici mi nisu bili ni malo dragi.

Umjesto veselja što je s imenom Dinamo nestao još jedan od komunističkih simbola, mladi navijači su se okrenuli obrani toga imena, koje su komunisti davali klubovima u svim državama iza željeznoga zastora, od Rusije i Ukrajine do Rumunjske i Istočne Njemačke.

“Sveto ime Dinamo” odjekivalo je stadionom.

Kako ime dinamo odnosno generator može biti sveto ili svetinja!

Od djetinjstva sam navijao za Dinamo, ali mi sad nije ni malo smetala promjena imena. Dapače veselio sam se tomu. Za vrieme Jugoslavije nisam navijao za ime, nego za ono što je taj klub predstavljao. Uz Dinamo je jednostavno bio vezan odredjen nevidljivi i nečujni naboj hrvatstva.

Na koji način? Jednostavno tako što su ljudi, koji su u sebi imali hrvatske osjećaje - navijali za Dinamo. To je bio njihov izbor.

Nije Dinamo sam za sebe činio ništa što bi ga označivalo kao nekakov hrvatski simbol. Na njegovu čelu su, kao i svugdje drugdje, bili jugoslavenski komunisti. Medjutim, navijači su ga spontano izabrali za simbol hrvatstva i to je bilo to. Nakon nekoga vriemena je počelo bivati jasno, kako onaj koji navija za Dinamo u sebi nosi odredjeni hrvatski naboj.

Kako bismo svi mi tadanji navijači Dinama tek navijali za taj klub pod imenom HAŠK Gradjanski. U to doba koje je trajalo do nedavno ni jedan klub jednostavno nije mogao u svojemu imenu nositi pridjev “hrvatski”, rieč “šport” je bila izbačena iz hrvatskoga jezika i zamienjena riečju “sport”, a sve što je imalo veze s pridjevom “gradjanski” komunistima je mirisalo na proturevoluciju.

A sad umjesto veselja što je sve to nestalo, neki su uzpjeli hrvatskoj mladeži podvaliti - svetost generatora!

Bio je ovo dan kad sam se, sve u svemu, fino zabavio. Dok sam se nakon utakmice, koju je HAŠK-Gradjanski dobio s 2:1 vraćao prema hotelu u jednom trenutku sam se zapitao imam li pravo zabavljati se dok se ljudi u Dubrovniku, medju njima i moja obitelj, nalaze u objektivno biednoj situaciji.

Ovdje u Zagrebu ovo je svakodnevnica, a za mene je ovih nekoliko ura ipak bio samo izuzetak od načina života kojega u podpunosti dielim sa svojim sugradjanima supatnicima, našao sam u sebi smirujuće opravdanje.

Nastavak