Skrivnostna kamera

Ponedjeljak, 24. veljače 1992.


Zajedno s Mariom Mrkušićem, u predstavničtvu Dubrovkinje od ranoga jutra sam tipkao i preslikavao materiale za sastanak u Vladi. Pomagali su nam Ante Stojan i Antun Kisić, ali ne cielo vrieme, jer su dolazili i odlazili.
Sjetio sam se i nazvao Krešimira Macana i zamolio ga neka pokuša osigurati nazočnost kamera HTV-a, kako bi se susret s ministrima snimio i emitiralo odgovarajuće izvješće u viestima.
Učinio sam to zbog dubrovačkoga pučanstva. Naši ljudi bi se zasigurno bolje osjećali kad bi vidjeli kako se u Zagrebu razpravlja o njihovim nedaćama i nastoji se osmisliti državna strategija za izlaz Dubrovnika iz težke situacije.
Krešo je odmah prihvatio zadaću, ali me je nazvao nakon relativno kratkoga vriemena rekavši kako snimanja ne će biti.
“Mate Granić tvrdi kako se Milan Ramljak protivi snimanju, jer se od HTV-a ne može tražiti snimanje svake obćine koja razgovara s vladom,” rekao mi je.
“Za Ramljaka smo mi svaka obćina. On i njegovi kolege žive ovdje na način koji izključuje razumievanje u kakovim uvjetima živimo mi dolje u Dubrovniku. Možeš im slobodno prenieti moje razočaranje s njihovim komodnim i neselektivnim stavovima,” odgovorio sam mu.
Ti ljudi doista ne mogu shvatiti našu situaciju. Ne mogu pojmiti s čime smo mi sve obterećeni. Na primjer, kakov je osjećaj gledanja jugoslavenskoga barjaka na Bosanki. Ne mogu pojmiti kako netko tamo dolje u Dubrovniku gleda u taj barjak i grčevito traži način kako ga skinuti. Kao što smo to Nojko Marinović i ja činili prije tri dana, nakon sjednice Kriznoga stožera.
Promatrali smo mrzki barjak kroz prozor obćinske zgrade i složili se  kako bi stvar trebalo obaviti tiho i nenapadno. Snajperom s prigušivačem.
„Da samo znate koliko sam do sad o tomu razmišljao, ali jednostavno nemamo prikladno oružje. Snajperi koje imamo proizvedeni su u Končaru i previše su bučni. Trebamo se prišuljati na povoljnu daljinu, a onda to učiniti bez odkrivanja našega položaja,“ objasnjivao mi je Nojko.
Imao sam pouzdan dojam kako bi on volio eliminirati barjak s petokrakom jednako kao i ja. Ili čak još više od mene.
„Znači mogućnosti za to su nam slabe,“ komentirao sam.
„Jesu za sad. Ali očekujemo neke prigušivače iz Kanade. Ako stignu, vjerujte mi, ne će ono tamo više lepršati,“ odgovorio mi je zažarenoga pogleda.
Točno u 17,30 sam s Mrkušićem, Stojanom i Kisićem došao u zgradu Sabora. Očekivali su nas i odveli u jednu omanju dvoranu predvidjenu za naš sastanak s ministrima.
Na moje ugodno iznenadjenje kamera  HTV-a je ipak bila tamo. Jedino mi je bilo čudno što uz kamermana i osvjetljivača nije bilo i dalekovidničkoga reportera. Možda je kamerman u isto vrieme i reporter, pomislio sam. Doduše bila je tu i jedna novinarica, ali nam se predstavila kako radi za HINA-u.
Odmah za nama u dvoranu je ušao i srdačno nas pozdravio dopredsjednik vlade Zdravko Tomac. Čekao je u svojemu uredu naš dolazak i čim mu je s vrata Sabora javljeno o našemu dolazku odmah nam se pridružio. Tomac je sa strane vlade bio onaj koji je sve organizirao.
Organizaciju sastanka sam započeo u sriedu nastojeći kontaktirati Franja Gregurića. Nisam ga uzpio dobiti, jer je tajnička blokada bila prejaka. Sliedećega dana sam odustao od Gregurića i pokušao sa Zdravkom Tomcem. Dobio sam ga odmah.
Iznimno ljubazno se javio na brzoglas. Rekao sam mu kako bi bilo dobro organizirati jedan susret nekolicine članova Izvršnoga vieća dubrovačke obćine s nekolicinom ministara u Vladi. Pokušali bismo na tomu sastanku prezentirati Vladi situaciju u Dubrovniku i naše vidjenje izlazka iz krize. Ja bih napisao dnevni red, i donio ga na sastanak. Pored toga pripremio bih, odnosno imam već gotovo podpuno spremne bitne stvari u pisanomu obliku. Sastanak bi trebao rezultirati sa strategijom obstanka ovog diela hrvatskoga juga ili pak barem sa začetkom stvaranja strategije.
Tomac je pokazao veliko razumievanje za moj priedlog i obećao mi je kako će me nazvati čim nadje slobodan termin.
Poslao sam mu odmah zatim dalekopisom službeni zahtjev za sastankom, a on mi se ubrzo javio s terminom.
Nakon Tomca stignuli su i ostali predvidjeni sudionici sastanka.: dopredsjednik Vlade Mate Granić, ministar graditeljstva i zaštite okoliša Ivan Cifrić, ministar trgovine Petar Kriste, ministar pomorstva Davorin Rudolf, ministar obnove Slavko Degoricija, pomoćnik ministra financija Joško Zavoreo i pomoćnik ministra prometa, kojemu nisam zapisao niti zapamtio ime.
Mate Granić se odmah predstavio kao voditelj ciele ministarske škvadre.
Na početku sastanka sam podielio priedlog tema s devet točaka. Svi ministri su se odmah dali u ozbiljno proučavanje, izim Mate Granića koji je nervozno prevrtao papir ne pokušavajući ga ozbiljnije pogledati.
“Otvaram ovaj sastanak i pozdravljam predstavnike obćine Dubrovnik progovorio je Granić nakon kratkoga vriemena gledajući u kameru.
„Ovdje imamo dnevni red od 9 točaka. Zbog kratkoće vriemena mislim da bismo sve trebali svesti na jednu točku,” nastavio je.
Granićeve rieči me nisu ni malo dirnule.
“Nemam ništa protiv promatranja cieloga ovog priedloga kao jedne točke, točke nalazka načina izlazka Dubrovnika i Dubrovčana iz težke situacije u kojoj se nalaze. Medjutim, zbog lakšeg praćenja prezentirat ćemo vam naše vidjenje referencirajući se na teme podieljene po točkama, onako kako je to napisano,” rekao sam, a zatim, ne čekajući Granićevu reakciju, počeo govoriti o prvoj točki, koju sam nazvao  Obća situacija u obćini Dubrovnik.
Govorio sam o dvadeset tisuća ljudi kojima su kuće uništene ili opljačkane, o povratku na početak stoljeća glede trajanja putovanja do Zagreba, o klaustrofobičnih desetak četvornih kilometara prostora na kojemu živimo, o gradu bez izloga, bez kulturnih i športskih priredbi, o 5.000 ljudi koji žive od minimalne plaće, o skupljim artiklima nego u Zagrebu, o neprikladnom TV i krugovalnom priamu, o zaboravljanju što je to tjednica i rekreacija, o puno razdvojenih obitelji, o ograničenju potrošnje struje, o tomu kako na otocima uobće nema struje, o tomu kako nema zelene place, o redarstvenim urama, o dnevnim novinama s danom kašnjenja, o djeci koja su tek sad započela pohadjati prvo školsko polugodište.
Ministri su šutke slušali moje rieči. Imao sam dojam kako su bili dirnuti s razčlanbom koju prije u ovakovomu obliku nisu imali prigodu čuti. I Granić je prestao biti nervozan i sa zanimanjem je pratio moje izlaganje.
Kad sam završio upitao sam ima li netko nekakov komentar ili primjedbu.
“Samo vi nastavite. Mi slušamo. Kad završite uključit ćemo se,” rekao je Granić.
Premda sam šutnju ministara protumačio  s dojmljivosti onoga što su čuli, bio bih volio čuti neku njihovu reakciju. Sastanak sam predvidio kao razgovor u kojemu bi se, uz iznošenje nalaza, izkristalizirale i aktivnosti koje je moguće poduzeti.
Nisam imao izbora nego prieći na sliedeću točku pod nazivom  Prva procjena šteta.
Ustao sam se i podieliopripremljeni material, a zatim, vrativši se na svoje mjesto, rekao kako nema smisla ponavljati ono što je napisano. Ministri to mogu u miru proučavati kad im bude zgodno.
“Jedino je u ovomu trenutku nuždno naglasiti i shvatiti razmjere katastrofe koju je doživjela dubrovačka obćina. Dosadanju minimalna procjenu od miliardu i dvije stotine milijuna njemačkih maraka sigurno će bitno narasti kad nam bude dostupno cielo područje Obćine. Uz silna ljudska stradanja tu je još i izgubljena dobit. Ako ovu brojku podielimo s brojem stanovnika Obćine, računajući pri tomu i djecu u pelenama i nepokretne starce, šteta se po glavi mjeri u desetcima tisuća maraka ili dolara, kako god hoćete. To su iznosi koje bi težko mogla podnieti i najbogatija područja najrazvienijih svjetskih država poput Amerike ili Švicarske,“ naglasio sam.
Moje rieči su padale poput težkoga kamenja. Opet ih je dočekao muk. Shvatio sam to kao znak kako trebamo nastaviti sukladno Granićevim riečima. Dao sam zbog toga rieč Mariu Mrkušiću. Njegove su bile sliedeće dvije točke.
Mario je na svoj način, u okviru treće točke pod nazivom Potrebita sriedstva za dosadanje troškove, iznio nevjerojatnu činjenicu po kojoj Zagreb duguje Dubrovniku 200 milijuna HRD, s čime bi se pak Obćina izvukla iz dugovanja. Dakle Obćina Dubrovnik i u ovim nevjerojatno težkim okolnostima ima uravnotežen proračun, a ravnotežu jedino narušava kašnjenje sriedstava iz državnoga proračuna, na koje Dubrovnik ima zakonsko pravo!
Mariova je bila i sliedeća točka Procjena nuždnih financijskih sriedstava za održavanje minimalnih funkcija.  I opet je Mario iznio magičnu brojku od 200 milijuna HRD, kao uvjet za izpunjavanje  financijskih nuždnosti u prvom kvartalu 1992.
Dok je govorio Mario je cielo vrieme gledao prema simpatičnomu krupnomu pomoćniku ministra financija Jošku Zavoreu. Mario ima nepogrešiv instinkt na koja vrata treba pokucati.
Nakon što su Mariova kazivanja bila dočekana samo s uzdasima i mrmljanjem, preuzeo sam ponovno rieč i prešao na temu koja je, u uzporedbi s predhodnima ipak bila bitno lakše kategorije i imala je naziv Priedlozi poboljšanja prometne povezanosti.
Govorio sam o gospodarskoj studiji privatne tvrdke "Nava", iz koje se vidi spremnost i način povezivanja kako Dubrovnika, tako i ostalih hrvatskih jadranskih gradova uzdužnim i poprečnim brzim brodskim linijama. Jedna hrvatska banka trebala bi izdati jamstvo "Navi" za zajam od 9,6 milijuna američkih dolara.
Elaborat jasno i utemeljeno prognozira  pozitivno poslovanje tvrdke, pa rizik banke ne bi bio osobit, odnosno sveo bi se u okvire uobičajenoga bankarskoga poslovanja.
Točka je konačno potaknula razpravu. Svi nazočni ministri podržali su priedlog. Jedino se onaj od kojega se očekivalo najviše, ministar pomorstva Rudolf, držao nekako neutralno. Na taj način se ipak nije izvukao. Njegovi kolege su od njega izričito tražili neka si dade truda i podrži realizaciju projekta.
Rudolfova reakcija nije mi bila  iznenadjujuća. Već sam ranije bio shvatio kako je Jadrolinijin lobi u njegovu ministarstvu izuzetno jak, a Dabelićevi katamarani bi za Jadroliniju zasigurno bili ozbiljna konkurencija.
Ohrabren s konačno pozitivnom ministarskom reakcijom i razbijanjem zida šutnje prešao sam na sliedeću točku pod nazivom Priedlog ujednačivanja transportnih troškova.
Bio sam kratak i jasan:
“Već sam na početku spomenuo kako su ciene iste robe u Dubrovniku više nego u Zagrebu. Trgovci to opravdavaju transportnim troškovima. Država bi trebala participirati u toj vrsti troškova, kako bi se barem ublažile razlike u cienama. Država bi pri tomu mogla učiniti i još nešto značajnije, premda je jasno kako za to treba puno više priprema i vriemena za provedbu. Ovu točku bismo doista iz toga razloga mogli spojiti sa sliedećom,” rekao sam i prešao odmah na sliedeću točku: Prilagodba porezne politike različitim uvjetima življenja. 
Zatražio sam pokretanje Saborske procedure o profiliranim porezima zavisno o kraju i uvjetima života. Dakle u Dubrovniku ili Vinkovcima trebale bi biti različite odnosno niže stope poreza na plaće, robu široke potrošnje i slično, nego na primjer u Puli ili Zagrebu.
Čuvši moje priedloge ministarska škvadra se opet zatvorila u oklop šutnje.
Odlučio sam ne prisiljavati ih na reakciju nego i sam zašutjeti. Samo sam im predstavio Antu Stojana i predao mu rieč. Ante je zatim stao tumačiti osnovne postavke naših pogleda na budućnost koje smo u dnevnom redu svrstali pod osmu točku s nazivom Prvi koncept obnove i razvoja.
Nakon što je Stojan završio svoje izlaganje, pogledali smo upitno prema Degoriciji. On se na taj način osjetio pozvanim nešto reći. I rekao je nešto dosta iznenadjujuće:
“Bilo bi dobro kad bih u Dubrovniku pronašao nekoga tko bi mi mogao biti pomoćnik.”
Ni Stojan ni ja nismo komentirali Degoricijinu izjavu. U tomu trenutku je bila poprilično izvan kontexta. Nije bilo jasno je li Degoricija to rekao doista tek kako bi nešto rekao, ili je mislio ozbiljno.
Umjesto komentara najavio sam posljednju točku odnosno odtrcano Razno, koja je na svim sastancima omiljeno, jer je uviek posljednje pa znači najavu kraja sastanka. Kako se pak u okviru ovakove definicije u načelu može govoriti što god komu padne na pamet, često se dogodi skretanje sastanka u neplaniranomu smjeru, što je uglavnom loše, premda znade biti i dobro.
Razno - prazno, pomislio sam u tomu trenutku. Na žalost bio sam u pravu. Razno je pokazalo svoju u praksi prevladavajuću slabost.
Baš svi nazočni ministri našli su se pozvanim izrecitirati po nekoliko obćenitih rečenica. U stvari svemu je ton dao Mate Granić, koji je, sukladno svojemu rangu predsjedavajućega, govorio prvi, a njegove rieči su bile rieči čovjeka koji je upravo u tomu trenutku upao na sastanak, uobće ne znajući čemu se do tada govorilo.
Rieči ostalih su se možda upravo zbog toga zadržale na obćenitim izričajima, premda u njima, uostalom kao i u Granićevim riečima, nije nedostajali dobronamiernosti. Jedino se Pero Kriste izdvojio i zvučio kao čovjek koji vidi kako su uz dobre želje nuždni i jasni i konkretni dogovori i činitbe.
Sastanak je tako završio bez zaključaka i bez zapisnika ili pro memorie, premda je sigurno kako su svim ministrima i te kako poznati ti pojmovi. Ako već nisu željeli donositi obvezujuće zaključke, mogli su barem sa sobom doveli nekoga iz administracije tko bi vodio zapisnik, pa ga kasnije napisao, poslao sudionicima sastanka i spremio u vladinu pismohranu. Zapisnik bi nakon toga mogao biti temeljom za daljnje aktivnosti. Premda postoji mogućnost namiernoga izbjegavanja ostavljanja traga o ovomu sastanku, najvjerojatnije je to ipak bila kombinacija nevoljkosti,  indolentnosti i nesposobnosti.
Uvjerio sam se još jedan put kako u Zagrebu postoji neki osjećaj krivnje koji se nastoji kompenzirati sa zanemarivanjem kalvarije kroz koju je Dubrovnik prošao i još uviek prolazi.
Stječe se dojam kako se u Zagrebu želi očistiti vlastita savjest. A savjest bi se najbolje očistila, kad bi se zbiljno pokušalo prebaciti teret rata na sve ravnomjerno. A ne u Zagrebu održavati predstave,  večere, koncerte, utakmice, zabave i slično, imati pune trgovine, najbolje naoružanje daleko od bojišta, a pustiti Dubrovnik u isto vrieme neka živi biedno, prenapučeno, pod paljbom, bez plaća, bez utakmica, bez predstava,  bez tjednica, bez cesta, bez prometne povezanosti.
Nakon završetka sastanka, koji mi je nekako brzo prošao, a trajao je dva i pol sata, pošli smo na večeru kod Pera Miladina. Pridružili su nam se ministri Kriste i Cifrić, pa je to bio svojevrstni nastavak našega sastanka. Ipak kobasice, krvavice, pivo i vino su dominirali s ovim nastavkom.
Za večerom nam se pridružio i Luka Korda sa svojim blizkim  prijateljem, koji  se sad skrasio u Zagrebu nakon što se iz Dubrovnika u ono kritično doba bio izvukao s Ilirijom kao jedan od onih “ludjaka”.
Kad smo nakon večere izišli iz restauranta i ostali sami, rekao sam Stojanu kako sam došao do zaključka u svezi s onim što je spomenuo Degoricija. Ante je najbolje riešenje za Degoricijina pomoćnika i spreman sam ga predložiti. Ante i onako sad živi većinom u Zagrebu, a kad bi Degoricija prihvatio priedlog, dubrovačka obnova bi, s obzirom na Antino poznavanje situacije u Dubrovniku, dobila jednoga pravog i kvalificiranoga zastupnika, pa bi se puno toga dobroga moglo realizirati.
Stojan se složio s mojim priedlogom. Sad se samo trebamo uvjeriti je li Degoricija mislio ozbiljno i vidjeti je li mu Stojan prihvatljiv. 
U hotelsku sobu sam ušao točno kad su počele kasne dalekovidničke viesti. O našemu sastanku nije bilo ni slike ni rieči. U glavnom dnevniku sigurno nije bilo ništa objavljeno jer se sastanak u to doba još bio održavao.  Tko zna hoće li išta biti objavljeno sutra. Ili je snimanje bila predstava za provincijalce. Tko zna je li kamera bila uobće uključena?

Nastavak