Smieh kao liek

Nedjelja, 5. travnja 1992.

Prošle nedjelje mi je do ruku došao Vjesnik u kojemu je izišao interview s Perom Poljanićem. Bio je to maleni nastavak “nepreciznosti” započete s izvješćem s Kordine press konferencije tjedan ranije, ali i najava novinarskih “nepreciznosti” koje su potrajale cieli ovaj tjedan.

U Vjesniku je novinarica Sanja Kapetanić po starom novinarskom običaju skrivanja iza anonimnih gradjana postavila Poljaniću jedno doista indikativno pitanje, u stvari tvrdnju: 

Gradjani često kažu da Krizni štab nije djelovao kako treba, da je zbog toga još u studenom pismeno zahtijevana smjena njegova predsjednika, što je ostalo bez ikakva odgovora. Zamjera mu se što je u vrijeme najvećih razaranja na jednoj konferenciji za tisak na pitanje što je učinio tog dana za Dubrovnik, odgovorio da se - molio Bogu.

Odakle novinarici informacija o pismenom traženju moje ostavke? I to u studenomu, baš kad je puno ljudi, a medju njima i neki članovi Izvršnoga vieća,  pobjeglo u Zagreb. O tomu se u kuloarima razvidno dosta govorilo. Medjutim, jedino što sam tad vidio u pismenomu obliku bio je telex dobiven od JNA odnosno „Komande VPS Boka“ u kojemu od Kriznoga stožera  implicitno traži neka se oslobodi „raznih Šikića“!

Je li ovo slučajnost ili dokaz kako su ovdašnji Jugoslaveni u dosluhu s Jugoslavenima koji nas napadaju?

Ne sjećam se jesam li zbiljno u to doba ikad na neko pitanje netkomu odgovorio  kako sam molio Boga. U pravilu ne nastojim  izticati svoju vjeru, niti o njoj pričati. Zasigurno, ako sam rekao to što ta novinarica navodi,  to bi mi samo trebalo služiti na čast, a ne se  izticati kao negativnost. Stavljanje molitve Bogu u negativan kontext dodatna je oznaka iz kojih krugova dolaze napadi na mene.

I Pero se, poput Luke, nastojao izvući i davati ocjene o Kriznom stožeru, poput čovjeka koji nije njegov član, ali je, za razliku od Luke, govorio korektno. Ili je pak novinarica Perove rieči preniela korektnije, nego što je to bio slučaj s Lukom. 

Odgovorio je:

Kategorički tvrdim da je Krizni štab funkcionirao čitavo vrijeme rata. Čak bih rekao da je dobro funkcionirao. Je li moglo bolje, stvar je ocjene. Kritike na račun Kriznog štaba stižu uglavnom od onih koji se nisu baš proslavili tijekom rata. Krizni štab je bio otvoren za svaku pomoć, rado je primao savjete i pomoć. Samo, oni koji su možda mogli pomoći, njih nigdje nije bilo. Upravo ti danas kritiziraju, izmedju ostalog, i Krizni štab

Njegov odgovor je bio dobar, premda nije htio, ili je jednostavno preskočio stati explicitno na moju stranu.

Novinarica je u interviewu postavila još neka pitanja-tvrdnje pomažući se sintagmama „tvrdi se“ ili „govori se“, što je dobro oružje u maskiranju podmetanja.

Indikativno je podmetanje u svezi s oružjem iz Ploča. Čisto u ST stilu.

Pero je novinarici spretno odgovarao sa  svojim „kategoričnim“ načinom i obećanjem naknadnog otkrivanja krivaca, prizivajući nužnost vriemenskoga odmaka.

-         „Kad se govori o obrani Dubrovnika, uvijek se počinje s pitanjem tko je i zašto u Dubrovniku odbio oružje iz Ploča“.

-         „Zahvaljujem vam na tom pitanju. Mislim da o toj temi treba početi govoriti, ali prave analize će biti nakon rata. Tvrdnje da je Dubrovnik odbio oružje iz Ploča su vrlo podle i zle. „Kategorički tvrdim da nikakve ponude Dubrovniku za oružje niz Ploča nije bilo. Ali bilo je ogromnih pokušaja da Dubrovnik dobije oružje iz Ploča. Ti su pokušaju bili neuspješni“, jer netko nije htio dati Dubrovniku oružje. Tko je taj netko ustanovit će se nakon rata,“

-         „Kome ste se sve obraćali za to oružje“.

-         „Svima u Hrvatskoj i Pločama. O tome postoje usmeni i pismeni tragovi, od Ministarstva obrane dalje. Kategorički tvrdim, da je to istina, a sve drugo je laž. Dubrovnik je učinio sve što je u to vrijeme mogao da dobije oružje iz Ploča. A zašto ga nije dobio, za to će netko odgovarati nakon rata. Mislim da sada za to nije vrijeme“.

Pokazao sam prošloga ponedjeljka taj sastavak Peru, koji se vratio s Pelješca odustavši od okopavanja loze.

“Ne znam što je toj novinarici. Ja sam tebe posebice spominjao i o tebi govorio sve najbolje. Dapače naglasio sam joj tvoju veliku ulogu u nabavi oružja. Ona je sve izvrnula. Što ćeš tako ti je to s novinarima” rekao mi je tada Pero.

Njegove rieči su sličile riečima Luke Korde dva dana ranije. Izgledalo je kako su se dogovorili, premda je to doista malo vjerojatno.

Igrom slučaja, baš nakon toga razgovora, nazvao me je Dubravko Cota.

Bilo bi za očekivati kako novinar Radio Dubrovnika od predsjednika Izvršnoga vieća želi nešto saznati kako bi informirao svoje slušatelje. Medjutim, Cota se zadržao u okvirima špekulacija oko moje osobe. Možda su mu namiere bile posve poštene, ali nisam se mogao odtresti osjećaja kako je njegov poziv na neki način bio dielom te negativne medijske kampanje s kojom sam okružen.

Jedino što me je pitao bilo je zašto se češće ne obraćam dubrovačkom pučanstvu.

Odgovorio sam mu kako ljudi od mene mogu nešto čuti jedino preko medija, a domaćim novinarima sam izgleda nezanimljiv, pa me vrlo riedko o nečemu pitaju. Rekao sam mu kako su  mediji jedino sriedstvo preko kojih moje rieči i misli mogu doći do većeg broja ljudi. Ako novinare ne zanima ono što znam i mislim, onda su moje mogućnosti za komunikaciju s pučanstvom izuzetno ograničene. Naglasio sam kako sam izgleda puno zanimljiviji stranim novinarima, što je po malo paradoksalno, ali je tako kako je.

Da Radio Dubrovnik doista nije zainteresiran za prienos mojih zaključaka, misli i stavova dubrovačkom pučanstvu pokazalo se već u sriedu, kad sam, najavivši je dva dana unapried, kako bi se novinari mogli okupiti, održao posljednju sjednicu Kriznoga stožera.

Iz Radio Dubrovnika nije bilo baš nikoga. Dapače, sjednica je održana gotovo bez nazočnosti i jednoga novinara. Razvidni novinarski bojkot pokvario je novinar Dubrovačkoga vjesnika Antun Švago, koji je u jučerašnjem broju ovog dubrovačkoga tjednika, malo bojažljivo, ali korektno prenio ono o čemu se na sjednici govorilo.

Pero Poljanić mi je , kao član Kriznoga stožera, odao veliko priznanje i u superlativima govorio o mojoj ulogi u vodjenju Kriznoga stožera, naglašujući kako neki, koji su u doba kad je bilo najteže, pobjegli ili se pritajili, sad o meni i o Kriznom stožeru šire izmišljotine. Bio sam po malo ganut i pozitivno iznenadjen s Perovim riečima. Taj čovjek u sebi ima i srdca i časti.

Zaključnu sjednicu Kriznoga stožera sam održao sukladno odluki Predsjednika Tudjmana o ukinuću kriznih stožera. Možda je i nisam trebao održati, ali mi se učinilo uputnim to učiniti, kako ne bi ostalo ni trun nedorečenosti. Uostalom izkoristio sam prigodu i sjednicu započeo s minutom šutnje za Miljenka Bratoša i Sinišu Tkaleca, poginule članove Kriznoga stožera.

Je li uztrojivanje Kriznih stožera bio dobar potez državnoga vrha?

Vjerojatno je bilo puno praktičnije u ratnim okolnostima dati veće ovlasti Izvršnomu vieću i tako izkoristiti postojeće uztrojstvo umjesto formirati novo tielo.

S druge pak strane pokazalo se u nekim ključnim trenutcima, kako je Krizni stožer, kao manje formalno tielo, fleksibilniji od Izvršnoga vieća. Nakon onoga Bebićeva neuzpješnoga prvoga experimenta, "moj" Krizni stožer je obavio zbiljno velik posao, iako se svi članovi nisu jednako trsili.

Osobno sam s vriemenom postao simbolom Kriznoga stožera, i tako doživio sličnu vrstu identifikacije, koja mi se dogodila i s Izvršnim viećem. Samo što je to s Kriznim stožerom bilo još izraženije. Takova je izgleda sudbina predsjedničkih dužnosti.

Pomnjiva razčlanba bi pokazala kako ta identifikacija nije bila bez temelja. U nekim ključnim trenutcima sam znao ostati i donositi odluke podpuno sam, kako bi ih kasnije samo verificirao na sjednicama. Sam sam u većini slučajeva donosio odluke o tomu kad će se sastati Krizni stožer i o čemu će razpravljati. Koliko god sam nastojao distribuirati zadatke najveći dio je ostao na mojim ledjima. Veća uključitba  drugih članova Kriznoga stožera bila bi sigurno izuzetno dobra.

S moje strane napravio sam neke propuste. Tko zna koliko ih je koje nisam uočio? Srećom ovi koje sam zapazio nisu se bitno odrazili na razvoj dogodjaja. Ni pučanstvo ni država nisu zbog njih bili zakinuti, najviše sam bio zakinut osobno.

Najgori mi je propust bio u tomu što nisam sebi osigurao bolje uvjete rada.

Radio sam nezaštićen izvan skloništa, često gladan, žedan i neispavan. Takovi radni uvjeti, koje sam prihvatio kao svoj križ, solidarizirajući se s pučanstvom i implicitno naglašujući kako u nevolji trebam dieliti nevolju s ljudima koji su me izabrali, djelovali su odbojno na moje zbiljne i potencialne suradnike, pa sam često, u trenutcima kad mi je bila potrebita pomoć. ostajao gotovo sam ili posve sam.

Svojim radom sam pokrivao i nerad nekih suradnika. Ni u jednom trenutku nisam javno ukazao na nečiji nemar ili pogriešku, a poslije su se često te pogrieške pripisivale meni. Pokazao sam se previše mekanim prema drugima i preoštrim prema sebi.

Možda je ipak bolje što su se oštrice raznih frustracija usmjerile na jedno mjesto a nisu se razsule na sve strane. Možda sam baš zbog toga spontano preuzeo ulogu "žrtvenoga jarca". Sad kad više doista nema smisla i dalje to biti, težko je to promieniti. Stvorio sam naviku. I kod drugih i kod sebe.

Razmišljam poput čovjeka koji drži kako je sve prošlo. Sloboda je nezbiljno blizu, ako je suditi prema prošlomjesečnoj izjavi predsjednika Tudjmana, nakon susreta sa specijalnim izaslanikom glavnoga tajnika Ujedinjenih Naroda Cyrusom Vanceom, kako će Hrvatska biti slobodna od JNA 15. travnja. Kao i sve stvari koje čovjek željno očekuje i ovaj nadnevak će se vjerojatno ipak pomaknuti negdje u malo dalju budućnost, ali velika je vjerojatnost kako će se odlazak JNA ostvariti.

Jugoslaveni su u početku opravdavali svoje zločine s obranom Jugoslavije, ali sad više nemaju toga argumenta. Uz to su se u cielu priču umiešali i Amerikanci i to na izuzetno visokoj razini, jer Cyrus Vance je bivši američki državni tajnik, kako Amerikanci nazivaju svoje ministre vanjskih poslova

Završetak priče s Kriznim stožerom je golemo olakšanje. Ostalo mi je vodjenje, kako novinari znaju kazati, obćinske vlade, što samo po sebi iziskuje velike napore. Naravno ostalo je voditi i brinuti se o još puno toga, i obavljati brdo poslova koje život svakodnevno donosi. Medjutim, jedna dužnost je ipak odpala i to djeluje relaksirajuće.

Tih poslova i briga je doista krcato, a njihova raznolikost je nevjerojatna. Najgori su poslovi koji sami po sebi uobće nemaju smisla. Tako sam se u prošli utorak našao izmedju dvije struje zaposlenih u Tiskari, koja već dugo ne postoji.

Tiskara ima svoj pogon u Župi, koja je okupirana već pola godine. Prema razpoloživim informacijama, tiskarskih strojevi više nisu u Župi. Vriedni JNA lupeži ili njihovi lupežki prijatelji ukrali su ih i odnieli negdje u Crnu Goru ili Bosnu i Hercegovinu, a možda čak u Srbiju.

Činjenica što već dugo nitko od njih ne radi baš ništa, djelatnike Tiskare ne smeta u medjusobnim svadjama. Podielili su se u dvije struje. Polovica ih prima minimalne plaće, a polovica prima pomoć preko Zavoda za zapošljavanje.

Oni koji su još formalno zaposleni, unajmili su kao honorarnoga vanjskoga suradnika donedavnoga  obćinskoga voditelja Zavoda za statistiku Bajra Sarića.

Predstavnici obje skupine pojavile su se pred mojim vratima u isto vrieme. Formalni zaposlenici zajedno sa svojim vanjskim suradnikom Bajrom, ušli su k meni u ured, a predstavnici njihovih protivnika ostali izpred ureda čekati na svoj red. Odlučio sam uvesti odmah i drugu skupinu i sve ih posjesti za zajednički stol.

I jedni i drugi su se slagali samo u jednomu. Kao glavni uzrok nevolje označili su stečajni postupak koji je pokrenut!

Predložio sam im pokretanje obustave stečajnoga postupka, pa ma što to značilo. Prihvatili su moj priedlog i otišli nešto zadovoljniji, a ja sam ostao čudeći se.

S vrlo malo smisla proteknuo je i posjet Mate Granića Dubrovniku.

Kao Granićeva predhodnica u prošlu nedjelju je stignuo Slobodan Lang. I odmah je krenuo na svoj način. U crkvi svetoga Petra na Boninovu je za vrieme mise izišao pred vjernike i prozivao obćinske vlasti zbog toga što nisu imale svojega predstavnika, a misa je bila za branitelje.

Čovjek koji je nedavno pripadao jugoslavenskom komunističkom vrhu, toliko se obratio, da je krenuo prozivati vjernike zašto nisu na misi!

Izpričao mi je to Ivo Grgurević, koji je bio na misi. Rekao sam Ivu, kako se trebao javiti i reći kako nije istina to što Lang govori, jer je on, Ivo, član obćinske skupštine, a evo tu je. Grgurević se složio sa mnom i priznao mi kako se jednostavno nije snašao.

Ivo mi je to izpričao u ponedjeljak, nakon što je Lang već bio kod mene, kako bi mi najavio Granićev dolazak.

Dobro je što mi je Ivo došao izpričati Langove misne predstave, nakon što sam se već bio vidio s Langom. Inače ne bih odolio prigovoriti mu. Lang bi sigurno pokušavao naći neku izpriku, a sve u svemu bilo bi to dodatno nepotrebito uzrujavanje.

U sriedu za vrieme večere na koju me pozvao dubrovački biskup Puljić, uporabio sam prigodu i izpričao biskupu o Langovu ponašanju za vrieme mise. Ostao sam razočaran s ravnodušnosti, s kojom su biskup i njegov tajnik odslušali moju priču.

Možda i trenutak nije s moje strane bio dobro izabran, jer je za vrieme večere daleko više bitna tema bila obnova Biskupske palače, koju je nekoliko ura ranije, podgrijao Božo Letunić.

Božu doista treba odati priznanje na spretnosti i poduzetnosti. Ne sumnjam u njegove dobre namiere, ali njegova zabrinutost za budućnost biskupske palače, u ovo doba okupiranosti i razorenosti polovice Obćine, ipak miriše na odredjeni pokušaj učvrstitbe poljuljanoga položaja uz pomoć biskupa.

Letunić je domišljato za razgovor o biskupskoj palači najprije zainteresirao biskupa, a onda je preko biskupa i Pera Poljanića u svoju prezentaciju uključio i mene, znajući kako biskupov i Perov poziv ne ću moći ignorirati.

Sav sretan nam je iznosio svoje planove, a onda nas je i odveo do doista trošne zgrade i uvjeravao nas u nuždnost njezine obnove, premda jer to samo po sebi bilo jasno. Jedina preprjeka je u sriedstvima, kojih nema, a kad bi ih i bilo, postoje stvari puno višega prioriteta. Razmišljao sam o tomu slušajući Božove priedloge pune entuzijazma i nade i gledajući zadovoljnoga biskupa. Nisam ništa komentirao, ali je biskup vjerojatno primietio moju ravnodušnost. Možda je baš iz toga razloga ravnodušno reagirao na priču o komunističkomu happeningu u jednoj od njegovih župa, uz dopuštenje župnika Pera Vuletića. 

Lang se inače ponaša poput svojevrstnoga šefa Granićeva protokola.

Vidjevši kako viest o Granićevu dolazku nisam prihvatio pavši u nesviest od uzbudjenja i oduševljenja, Lang je pokušao stvoriti oko Granića ozračje uzvišenosti preko Antuna Kisića. Kisić je na početku sjednice Izvršnoga vieća u četvrtak gorljivo predlagao odustajanje od cieloga dnevnoga reda i umjesto toga održavanje razprave o načinima i modalitetima priprema za razgovor s Matom Granićem.

Kisićevo nadahnuće s Granićem sam ignorirao i nastavio održavanje sjednice, a ostali članovi Izvršnoga vieća su me u tomu sliedili bez iznimke.

Na toj sjednici donieli smo nekoliko „vatrogasnih“ zaključaka. Odlučili smo ne povećavati ciene vode unatoč tomu što je javno poduzeće Vodovod u golemim težkoćama, jer je obvezno vraćati goleme obroke stranoga zajma.

Vodovod mjesecima praktički uobće nije prodavao vodu. Sad je fizički obseg prodaje, u uzporedbi s normalnim vriemenima,  pao za gotovo 40%. Naplata dugova je još slabija.

Napravljena je kalkulacija. Kako bi se platile dospjele obveze trebalo bi povećati cienu vode kućanstvima za 400%, a tvrdkama za 100%. Kad bi potrošnja ostala ista i kad bi svi uredno plaćali, obroci zajma bi činili  70% rashoda.

I uz postojeće ciene naplata je slaba. U Dubrovniku su zamrle gotovo sve proizvodne djelatnosti. Živi se od uštedjevina iz prošlosti i od nade u budućnost.

Izpričao sam kolegama svoje razgovore u Ministarstvu financija i Narodnoj banci, posebice naglasivši svoje pouzdanje u izkrenost i razumievanje guvernera Hrvatske Narodne Banke Čićin-Šaina.

Optimizam proizišao iz tih mojih razgovora pretočili smo u zadržavanje postojećih ciena i izbjegavanje dodatnoga obterećenja izcrpljenoga pučanstva, opredjeljujući se i ufajući se u dobivanje pomoći iz republičkoga proračuna, odnosno u odgodu plaćanja duga.

Kad je za vrieme Jugoslavije, Bogu hvala bivše, Vodovod uzimao zajam, težko je nekomu od tadanjih direktora i partijskih dužnostnika padala na pamet pomisao kako ta tvrdka ne će moći odplaćivati dug - zbog agresije JNA!

I javno poduzeće “Libertas” je zbog pada prometa u golemim težkoćama. S druge pak strane  baš prognanici bez prihoda, smješteni su u hotelima na rubu grada, a njihova djeca voze se u škole. Opet je jedini izlaz bio naš zaključak po kojemu Obćina refundira Libertasu prievoz učenika prognanika.

Za ovakove intervencije nekako nalazimo sriedstva. Za plaćanje dugova bogatim vjerovnicima nemamo ni novaca ni volje.

Premda nosi naziv “regionalni” troškovi Ureda za prognanike su takodjer na ledjima obćine Dubrovnik. Spremno smo preuzeli i taj teret. Ne možemo ostaviti ljude bez plaća i osnovnih sriedstava za rad. U budućnosti ćemo već naći nekakovo riešenje.

Našli smo i financijsko riešenje i za veterinarsku postaju koja je ostala bez cjepiva i liekova protiv bjesnoće. Srećom oni najbjesniji nisu medju nama. Sad nas takovi još drže na nišanu, ali će uzkoro, dat će dragi Bog, otići od nas daleko, pa ih naše oči nikad više ne će morati gledati.

Jedan zaključak je bio po malo šaljiv, ali u isto vrieme pokazuje kako se pokušava intervenirati tamo gdje je uočena odredjena neravnoteža u razpodjeli tereta obrane.

U poplavi traženja načina za pružanje pomoći, nadje se i po neki  koji ne zahtieva novce. A kad se uz to donosi zaključak koji je korak napried u odmaku od Jugoslavije, osjeti se osobito zadovoljstvo.

U tomu tonu je proteknulo davanje ureda  u kojemu je bio smješten „Savez rezervnih vojnih starješina“ - Hrvatskomu častničkomu zboru.

 Na odredjeni način relaksirajuće je djelovao i odgovor na zahtjev tvrdke Duhan koja nam se obratila kako bi došla do svojega vozila nuždnoga za obavljanje posla.

Odustao sam od odbijanja zahtjeva sukladno mojim načelima borbe protiv pušenja. Pomaganje u pokretanju poslovanja svatkomu koji za to ima neku mogućnost bilo je prevladavajuće i podržao sam zaključak, s kojim prelievamo iz šuplja u prazno, ali ipak pomažemo ljudima raditi i zaradjivati.

Duhanov zahtjev za vraćanje  mobiliziranoga vozila smo odbili, ali smo zadužili Sekretarijat za narodnu obranu neka pronadje, odnosno mobilizira, neki drugi teretnjak i dade ga Duhanu privriemeno.

Najvjerojatnije će poštari ostati bez jednoga svojega vozila,  Duhan će dobiti nekakovo prievozno sriedstvo, a Duhanov preuredjeni teretnjak će služiti i dalje u obranbene namjene.

Langova i Kisićeva nastojanja u svezi s Matom Granićem izbjegnuo sam sve do četvrtka predvečer. A onda sam popustio.

Zajedno s Perom Poljanićem  budalasto sam stajao na dnu brodskih skala, kako bih dopredsjedniku hrvatske vlade pružio ruku dobrodošlice nakon što se spustio s broda u Gružu, polako kako bi nazočni kamermani i fotoreporteri imali dostatno vriemena snimiti njegovu izuzetnu pojavu. Zatim smo zajedno otišli u bolnicu posjetiti Nojka Marinovića. S nama su bili i neurolog Devčić iz Splita, te Hrvoje Kačić, koji su doputovali zajedno s Granićem.

Marinović je ovaj put bio budan. Oduševio me kad je rekao slabašnim glasom:

“Šteta što je ovakova strka oko mene, a toliko mladih ljudi je poginulo ili je ranjeno.”

Bio sam dirnut s njegovim riečima. Bio je to još jedan uteg na pozitivnoj strani vage mojega mišljenja o čovjeku, s kojim sam dielio najteže dane prošle jeseni, premda je medju nama uviek stajala bariera izgradjena od njegove prošlosti, a još više od "prijatelja" kojima se okružio.

Slušajući njegove rieči izrečene glasom težko ranjenoga čovjeka i gledajući ga onako nemoćnoga iz sveg srdca i iz dna duše sam mu još jedan put poželio ozdravljenje.

Nakon posjeta bolnici krenuli smo u istom sastavu slikati se pred ruševinama zgrade Medjusveučilištnoga sriedišta. U istom sastavu smo večerali u hotelu Zagreb u Zapoviedničtvu obrane.

Za večerom se vidjelo, kako se komunisti u prikrivnim odorama, premda me sigurno baš osobito ne vole, prema meni, kao i prema Peru, ponašaju izuzetno pristojno i s respektom, što se nije moglo reći za njihov odnos prema Luki Kordi, prema kojemu su pokazivali otvoreni priezir.

Najveće iznenadjenje za sve nas su bile rieči Mate Granića koji se, iz samo njemu znanih razloga, u razgovoru glasno okomio upravo na komuniste i komunizam. Nazočni komunisti su se munjevito snašli i glasno mu stali odobravati! U tomu trenutku sam osjetio zadovoljstvo zbog Granićeva dolazka.

Kad sam se vratio doma, na drugom dnevniku sam gledao na koji način  je hrvatska dalekovidnica prikazala Granićev poviestni posjet Dubrovniku.

Dopredsjednik vlade je bio u kadru, dok je silazio niz brodske stube sve dok se nije rukovao s Perom Poljanićem. Kad je ruku pružio prema meni objektiv kamere se brzo okrenuo prema puno atraktivnijem snopu novina koji je ležao na rivi!

U petak sam u Maloj viećnici, zajedno s Perom Poljanićem, vodio razgovor Izvršnoga vieća i Predsjedničtva skupštine s Matom Granićem.

Na užas većine nazočnih na početku sastanka izvukao sam dnevni red s 14 točaka, koji sam na brzinu uzpio pripremiti!

Pero Poljanić mi je odmah prišapnuo kako drži nemogućim prolaženje kroz sve točke, a Luka Korda ga je na svoj način odmah glasno podržao, predloživši kako bi najbolje bilo kad bi svatko od nazočnih “rekao ono što misli”.

Očekivao sam podporu Antuna Kisića, jer se iznenada pokazalo, kako je za sastanak s Granićem napravljena dostojna priprema, u skladu s onim što je Kisić zahtievao dan ranije, ali se Antun nije oglasio.

Nisam popustio. Prošli smo kroz svih 14 točaka, i to brzo i bez problema. Granić na kraju nije imao kud nego izjaviti kako na republičkoj razini treba riešiti financiranje dubrovačkoga obćinskoga proračuna i dubrovačkih javnih poduzeća.

U jučerašnjoj Slobodnoj Dalmaciji  danas sam pročitao kako je Ahmed Kalajdžić cieli sastanak prepričao na način da se “Granić sastao s dubrovačkim prognanicima, a Pero Poljanić i Željko Šikić su mu pri tomu izložili još neke probleme”!

Od kad je Granić stignuo pa sve dok nije otišao Pero i ja smo mu  vriedno pravili družtvo. Nakon prekjučerašnjeg službenoga sastanka usliedio je zajednički objed u Argentini, gdje su se nepozvani priključili Hrvoje Kačić i Branko Čulo, a zatim posjet prognanicima u hotelu Minčeta na Babinu kuku.

Granićev nastup na Forumu intelektualaca izkoristio sam za odlazak u ured kako bih, koliko toliko, obavio nešto pravoga posla. Nikakov protokol me nije mogao prisiliti na sudjelovanje u toj tribini za mene neprihvatljivo pretencioznoga naziva.

Za večeru se pobrinuo Langov “Konvoj” organiziravši je u blagovaoni franjevačkoga samostana.

Za vrieme večere začula se explozija. Ubrzo je stignula viest kako je explodirala bomba postavljena izpred ulaza u pravoslavnu crkvu.

Viest je izuzetno uzrujala Granića i Kačića, pokvarivši im večeru, vjerojatno ne samo iz razloga što nam ovakove explozije doista ne idu u prilog, jer bi ih agresori mogli uzeti kao povod za novi napadaj, nego i zbog toga što se dva doktora nisu naviknula na zvuk explozija poput nas ostalih, koji smo slušajući njihova glasna razmišljanja - hladnokrvno eliminirali sadržaje naših tanjura.

Na večeru sam doveo i Marianu, kojoj je to bila riedka prigoda za izlazak. Učinio je to i Čićo Obuljen dovevši svoju Pavicu.

Prije nego smo ga jučer izpratili, na  Granićev zahtjev pozvali smo na razgovor u Obćinu novoga šefa redarstva Kukuljana.

To nije bio Kukuljanov sretan dan. Granić mu je govorio o nuždnosti spriečitbe explozija, poput one izpred pravoslavne crkve na obtužujući način pa je izgledalo kako je Kukuljan osobno za sve kriv.

Riečkomu komunistu sigurno nije bilo lako. Nije mu lako ni zbog toga, jer se protiv njega, a za povratak Gjura Korde, skupljaju podpisi. U ponedjeljak mi je Luka Korda rekao kako je već do tada bilo skupljeno osam tisuća podpisa za Gjurov povratak.

Dok Korda skuplja podpise, Jugokomunisti pojačavaju svoje redove. Za novoga zapoviednika obrane postavljen je i već se pojavio Veselko Gabričević.

Veselko je, tako izgleda, do nedavno veselo  pomagao nama „suprotnu stranu“. Uviek dobro informirani Pero Poljanić  mi je rekao, kako je Gabričević bio prvi pomoćnik zloglasnoga generala Uzelca u Banja Luki.

Dolazak Granića do kraja je odkrio neučinkovitost i nepotrebitost većine putovanja izmedju Zagreba i Dubrovnika. Koliko bi samo bilo bolje kad bi se problemi riešavali preko brzoglasa i pisama, odnosno dalekopisa. Stoje nam na razpolaganju fantastična sriedstva komunikacije, a rabimo ona od prije stotinu godina!

Granić je sa svojim putovanjem u Dubrovnik u stvari oduzeo puno vriemena i sebi i meni. Koliko bi samo bilo učinkovitije, kad bi umjesto ovakovih turneja za novinare i kamere, dopredsjednik vlade bio na razpolaganju preko brzoglasa i svoje vrieme trošio na potragu za riešenjem.

Na primjer, kad bi u vriemenu koje je potrošio na putovanje i poziranja pred novinarima, riešavao pitanje dugova dubrovačkoga vodovoda, financiranja dubrovačkoga ureda za prognanike i slično.

Unatoč pokušaja s onih mojih 14 točaka, koje sam bio pripremio baš kako bi na neki način naknadio gubitak vriemena, težko je vjerovati, kako je sve probleme koji su mu izneseni – uobće registrirao, a kamoli zapamtio. Sve će se to opet morati ponavljati. I to ne samo njemu nego i na drugim mjestima.

Granić predstavlja prototip političara, kojemu je iznad svega njegova vlastita promičba. Ciela njegova pojava je nekako namještena. Glas mu je neprirodno nizak, a govor spor. Vjerojatno se na taj način, a kako bi dobio na vjerodostojnosti,  nastoji prikazati starijim nego što jest. Vršnjaci smo, u stvari mladji je od mene mjesec dana.

Dobiva se dojam kako je izuzetno radišan i uporan. Dok je radio kao liečnik to je sigurno bila izvrstna i dostatna osobina. Medjutim, od kraja prošloga ljeta na neki način se izborio za ulazak u hrvatsku vladu i to na mjesto jednoga od dopredsjednika, a tu bi do izražaja trebala doći i kreativnost. Upitno je koliko posjeduje  tu osobinu.

Kreativnost i odlučnost ne idu zajedno s okrenutosti osobnomu probitku i imageu. A kad se tomu doda i taština koja ne dopušta primanje zadaća od osoba koje su hierarhijski niže pozicionirane – od posla se ne može puno očekivati.

Težko je biti sudac i procjenjivati osobu samo na temelju ipak relativno kratkoga vriemena što se s njom provede. Možda sam o Graniću formirao podpuno krive dojmove.

Zasigurno izgledao mi je poput čovjeka koji se može uzeti za primjer razkoraka izmedju ambicija i sposobnosti, poput osobe koja bi mogla puno dati radišno obavljajući povjerene joj zadaće, ali na žalost, zadaće je spremna primati samo od nekoga tko je hierarhijski iznad nje.

Iznad Granića su samo Tudjman i Gregurić, a oni su ga izgleda ostavili njegovim vlastitim kreacijama. Glavni rezultat je, kako se čini, njegovo posvećivanje osiguranju osobne promičbe, u čemu ga spretno i predano pomaže Slobodan Lang.

Tko zna tko je koga pronašao? Lang Granića ili Granić Langa?

Kad se dobro promisli, Mate Granić je sve u svemu ipak pravilo a ne izuzetak.

Naša sveukupna neučinkovitost je golema.  U nju objektivno moram uključiti i svoja i Perova putovanja, i putovanja puno članova Izvršnoga vieća, dubrovačkih direktora i tako dalje.

Kad bi samo bilo sreće i taj nesretni neposriedni kontakt ne bi bio nuždan, ostalo bi svima nama puno više vriemena za riešitbu obćih i pojedinačnih problema, kojih ima na pretek.

Koliko god se truda ulagao u obća riešenja uviek ostaje gomila specifičnih situacija, koje zahtievaju intervenciju i riešitbu.

I u mirnom vriemenu težko je do kraja zadržati dosljednost i primjenjivati samo unapried utvrdjena pravila i propise, kod svatkoga problema na koji se naidje. U ovim golemim težkoćama koje je pučanstvu dubrovačke obćine nametnula divljačka agresija iz Bosne i Hercegovine i Crne Gore, često se mora intervenirati od slučaja do slučaja i pri tomu donositi odluke ne samo na temelju razuma nego i emocija.

Kako sam drugčije mogao reagirati nego emocionalno, kad mi se u ponedjeljak došla javiti Marina Bratoš, Miljenkova žena, koja se vratila iz Njemačke. Bila je užasno je utučena, a njezino razpoloženje je odmah priešlo na mene. Tiek vriemena je bio učinio svoje, i potisnuo tugu zbog nestanka dragog prijatelja, ali pojava njegove žene je u trenutku vratila težke uzpomene.

Na sjednici u četvrtak odobrili smo obitelji pokojnoga Miljenka jednokratnu financijsku pomoć, a moram vidjeti kako osigurati stipendije za njegovu kćer Maru i njegova sina Hrvoja. Moram skrbiti za njih!

Karlo Hausvička i njegova žena me često zovu i dolaze kod mene. Sin Robert im je već 6 mjeseci u zatvoru u Bileći. Očajan sam zajedno s njima. U ponedjeljak uvečer su me zvali doma i rekli kako su stupili u kontakt s nekim kapetanom JNA, kojemu je prezime Biga. Bili su puni nade jer im je taj zlikovac rekao kako bi im on bio pustio sina, ali mi iz Dubrovnika to nismo zahtievali!

Koje licumjerje! Koje poigravanje roditeljskim osjećajima. Ipak svaka nada je bolja od beznadja.  A dat će Bog i mali Robert će izići na slobodu. Zlotvori gube tlo pod nogama.

Valjda kako bi i mene i sebe barem na trenutak oslobodila težkih misli, gospodja Hausvička mi je u istom razgovoru spomenula Forum žena u kojemu sudjeluje. Tako sam saznao kako su mi dubrovačke žene uputile poziv na razgovor, a očekuju kako se ne ću odzvati!

Nisam želio nesretnu majku, koja težko skrbi o svojemu zarobljenomu sinu, obterećivati s upitima o tomu na koji način su u Forumu žena zaključili kako se ne ću odzvati na njihov poziv i zašto su mi onda uobće poziv uputili. Odlučio sam iznevjeriti očekivanja žena.

U sriedu sam bio posjetiti tu udrugu, pa sam zbog toga prvi put prekoračio prag zgrade. negdašnjega obćinskoga Komiteta, gdje su me žene dočekale.

Zgrada je velika i smještena je na izvrstnomu mjestu. Cieli promet prema Gradu može se nadzirati s te pozicije. Susjedna je zgrada pošta, a preko puta je krugovalna postaja.

Znali su komunisti održavati kontrolu. Srećom, izim glavnih postojali su i sporedni puti, a njihove krugovalne postaje i novine nisu bile jedini izvori informiranja pučanstva. Postojala je ustmena predaja, a postojale su i druge krugovalne postaje i novine iz slobodnoga svieta.

Na  žalost taj slobodni sviet, koji nas je toliko pozivao na rušenje komunizma, kad nam je to bilo od vitalnoga značenja, izim nekih častnih iznimaka, nije nam dao primjerenu podporu.

Žene su bile ugodno iznenadjene. Nismo u razgovoru zaključili Bog zna što, ali bio je to jedan fin razgovor. Osjećao sam se po malo čudno, ali ne i neugodno,  sam u družtvu toliko žena.

Puno, prepuno je opravdanih zahtjeva za pomoć. Svatko pri tomu nastoji sebe iztaknuti kao prioritet. Neki u tomu, na žalost rabe pogriešne argumente. Poput skupine ljudi iz Grada, kojima su izgorjele kuće i koji drže kako bi, zbog toga što su iz Grada, trebali imati prednost u dodjeli stanova na uporabu. 

Rekao sam im kako razumijem njihovu tragediju, ali moraju shvatiti kako su srušene i izgorjele kuće izvan gradskih zidina, kao i one u Župi, Primorju i Konavlima za nas u Obćini jednako značajne kao i njihove. U svim tim slučajevima radi se o ljudskim i obiteljskim tragedijama i trebat će na žalost dosta vriemena i sriedstava za njihovo ublaživanje.

Na razgovoru s tim ljudima u utorak je zajedno sa mnom bio i Pero Poljanić, koji je bezpričuvno podržao moje rieči. Nakon što su jadni ljudi izišli i mi smo ostali sami, Pero mi je na svoj način konspirativno rekao:

-“Znaš li kako se u Obćinskomu odboru HDZ-a priča kako se kod predsjednika Tudjmana nalaze dokumenti po kojima smo ja i ti predavali Dubrovnik!”

Pogledao sam ga a zatim smo se obojica počeli smijati.

-“A znaš li ti kako je Darko Kaciga napisao nekakov oštar sastavak protiv novinara Nina Salvie i dao ga podpisati Borisu Filičiću, koji ga je podpisao kao tajnik HDZ-a, ali je ubrzo zvao Kacigu i rekao mu kako odustaje od svojega podpisa. Jučer me nazvao Kaciga i to mi izpričao.”, rekao sam Peru kroz smieh.

Nastavili smo se smijati. Smieh je liek.
Nastavak