Dosljedni stanbeni kriteriji

Ponedjeljak, 13. travnja 1992.


Podpisao sam prva riešenja za privriemenu dodjelu stanova. Srećom je pri kraju još jedan posao, koji mi je bez i malo volje s moje strane pripao u dužnost,.
Sukladno s dogovorenim kriterijima na računalu je obradjeno više od tisuću i tri stotine zamolba. A na razpolaganju je bilo samo pedesetak stanova.
Obavljen je veliki posao, premda će samo pedesetak obitelji biti zbrinuto na ovaj način. Siguran sam kako ne će biti prigovora na neobjektivnost. Sve je obavljeno po unapried dogovorenim kriterijima i nije bilo izuzetaka. U članovima stanbenoga povjerenstva našao sam podporu glede dosljednosti u pridržavanju dogovorenih načina ocjenjivanja potreba obitelji, pa uobće nije bilo težko osigurati i zadržati pravednost.
Predsjednikom stanbenoga povjerenstva postao sam s Vladinom uredbom, sam od sebe kao predsjednik Kriznoga stožera. Kako mi je to predstavljalo dodatno obterećenje nastojao sam se izvući s izborom prikladnoga zamjenika, ali je obćinska Skupština netaktično propustila izabrati Iva Gjaju kojega sam bio predložio, pa sam i ovdje morao sam dati najviše. Uostalom od svakoga predsjednika nekoga tiela to se i očekuje. 
Pokušao sam u početku od drugih članova povjerenstva dobiti priedloge kriterija po kojima bi se mogle procjenjivati prispjele molbe, ali je na koncu taj posao ipak pao na moja ledja. Razmislio sam i sastavio kriterije i metodologiju za njihovu primjenu, pa ih prije dva mjeseca iznio na sastanku povjerenstva. Članovi povjerenstva su moj priedlog vrlo ozbiljno pregledali i prihvatili, naglašujući kako je izvrstan.
Predstavnici Hrvatske vojske takodjer su se složili s priedlogom, ali su odmah nakon toga zatražili za djelatne častnike Hrvatske vojske dodjelu stanova izvan donesenih kriterija i prema specialnoj listi. Ovo je vrieme osobitoga respekta prema vojničkim odorama, pa se ostali članovi povjerenstva nisu htjeli suprotstaviti.
Što će nam kriteriji i lista, ako unapried dopuštamo iznimke, bio je moj stav. Kao kompromis predložio sam dodatne bodove za djelatne častnike, ali njihovo zadržavanje na listi. Premda nevoljko, članovi povjerenstva u odorama prihvatili su priedlog, pa je  tako ostala barem mogućnost uzporedbe.
Zanimljivo je to i na izvjestan način indikativno. Ovdje u Dubrovniku je manjak bivših častnika JNA, pa bismo trebali stimulirati njihov dolazak s davanjem stanova!
Tih bivših „Jugooficira“ koji su priešli na našu stranu ima na pretek u mirnim područjima Hrvatske. Samo s admiralom Leticom u onomu kratkotrajnomu posjetu bilo je doputovalo više častnika nego ih sad ima u Dubrovniku.
Ako su bivši častnici JNA takovi Hrvati kakovima se predstavljaju, ne bi trebali usried domovinske borbe postavljati nikakove uvjete. Prva crta obrane ni u kojemu ratu nije mjesto gdje se mogu očekivati stanovi i privilegije. Prva crta obrane je mjesto borbe i pogibelji. Tu bi poglavito trebali doći i dati svoj prinos oni koji sebe drže stručnjacima i koji su se školovali za borbu. Iste uvjete nisu postavljali dragovoljci, odnosno svi ljudi koji su sami nesebično stali u obranu domovine?
Ako u cielu priču oko prielaza častnika JNA na našu stranu već trebaju ući i stanovi, bilo bi podpuno prirodno i puno jednostavnije dati im stanove negdje gdje je mirno, na primjer u Istri, Varaždinu, Zagrebu, pa i Splitu. Oni bi se tamo trebali useliti sa svojim obiteljima, a onda kao ljudi, koji su se za to cieli život školovali – poći u borbu, na primjer na dubrovačko područje.
Na žalost, o tomu se u Ministarstvu obrane ili u Vladi nije razmišljalo, a moje mišljenje o tomu je nebitno.
Sve u svemu JNA opet pliva u Hrvatskoj. Doduše, ne više pod nazivom JNA. Ti ljudi naviknuli na privilegije, stanove i beneficirani radni staž, u trenutku razcjepa Jugoslavije morali su se odlučiti na koju će stranu. Ovi koji su ostali u Hrvatskoj sad već nastoje stvoriti temelje za nastavak privilegirana života. U tomu im pomažu civili, bivši komunisti, i to zasigurno ne samo iz ljubavi prema svojim kolegama u odorama, nego i s pravom se nadajući kako će na taj način osnažiti podporu za vraćanje vlastitih izgubljenih položaja.
Najbolje će stanove pokupiti oni koji su i do sad u Jugoslaviji mogli birati mjesto i veličinu stana. Takova je izgleda sudbina. Nakon svakoga rata se izgleda pojavljuju oni koji sebe drže najzaslužnijima za pobjedu i  naplaćuju svoje zasluge.
Veseli uporaba izraza "nakon rata", premda se JNA nije još povukla ni za jedan metar. Ipak, u zraku se osjeća neizbježnost povlačenja agresora. Ova navala na stanove u neku ruku to potvrdjuje.
Preko ovog stanbenoga povjerenstva nadali su se riešiti odnosno popraviti svoje stanbene prilike i neki, kojima na ovoj stanbenoj listi nikako nije mjesto.
Saborski zastupnik Ivan Mustač došao je s pismenom preporukom predsjednika Sabora Žarka Domljana. Očekuje kako će mu ovo moje stanbeno povjerenstvo dodieliti jedan od novih stanova u Gradu, a on bi za uzvrat dao svoj stan u sad još uviek okupiranoj Mokošici. On bi se uselio u novi stan u Gradu, a obitelj, u kojoj je netko poginuo u obrani Hrvatske, trebala bi pričekati oslobodjenje Mokošice i onda se useliti u to, ipak za život bitno neprikladnije, prigradsko naselje.
S istom idejom došao mi je i šef Službe za zaštitu ustavnoga poretka Petar Luburić. S tom idejom mi je dapače došla i Luburićeva tajnica Ivanka Raos, koja je bila najglasnija u onoj skupini ljudi, kojima su izgorjele kuće u Gradu i koji su tražili prednost baš stoga što su iz Grada. Gospodja Raos je pokušala svoj zahtjev osnažiti dosta euforično vičući kako joj moram izići u susret jer "me je ona izabrala". Kamo bih dospio kad bih svakoga birača, koji se toga sjeti, nagradio stanom? To ne bi mogao ni predsjednik Sjedinjenih Država!
Ostao sam dosljedan. Na one, koji su poznatiji i imaju "veze", kao i na one koji su nepoznati i nemaju nikakove veze, primienjeni su jednaki kriteriji. A oni su jasni. Prednost imaju bezkućničke obitelji poginulih branitelja, zatim bezkućničke obitelji poginulih civila. Broj članova obitelji takodjer donosi bodove. Bodove donosi i invaliditet i bolest. Sve se to razradilo uz pomoć računala u Fondu za stanbeno-komunalnu djelatnost. Dvojica zaposlenih u Fondu članovi su povjerenstva i oni su obavili taj tehnički dio posla.    
U početku su bila razpoloživa 33 stana, zatim smo pronašli još šest, da bi se na kraju njihov broj popeo na 48.
Tomu broju smo dodali još jedan veliki stan. Anonimna prijava skupine djelatnika DTS-a odkrila nam je kako je u toj tvrdki upravo dodieljen stan od 99 četvornih metara novomu direktoru Nevenu Baraču!
Na sastanku povjerenstva smo, razgovarajući o tomu slučaju, zaključili kako je doista  neukusno u ovakovoj situaciji živjeti u Zagrebu, imati tamo stan i dok se ovdje gine, osiguravati se za budućnost.
Zadužili smo člana, pravnika Kneževića, za riešenje toga pitanja. Dobio je zadaću zatražiti od DTS-a taj stan za prognanike. Ako se iz DTS-a  odmah ne odzovu njegovu zahtjevu, trebao je podići tužbu sucu za prekršaje. Predvidjena kazna je od pet stotina tisuća do milijun HRD.
Na sliedećemu sastanku povjerenstva pokazalo se kako je, vjerojatno izložen pritiscima iz DTS-a, Knežević  postao neodlučan. Odlučnost mu se vratila kad je shvatio kako svi ostali članovi povjerenstva bezkompromisno od njega traže obavljanje zadaće koju je dobio.
Nekima od onih, koji su svoju pismenu zamolbu dolazili podkriepiti riečima, rekao sam kako im je kao prognanicima boravak u hotelu bolje riešenje, jer su im tamo bezplatno osigurani i hrana i voda i grijanje, a prije svega pokućstvo, a stanari u stanu dobivenom na uporabu o svemu tomu sami moraju skrbiti. Objasnjivao sam im kako stan, koji se u ovomu postupku dobije na uporabu,  ne postaje vlastničtvo obitelji koja se u njega uselila, jednako kao što to nisu hotelske sobe.
Moje rieči nisu imale nekoga osobitoga odjeka. U svim slučajevima je bilo vidljivo kako se ljudi nadaju primieni načina iz komunističkoga razdoblja, kad se, poglavito nakon drugoga svjetskoga rata, množtveno jednima oduzimalo, a drugima davalo. Ili, bolje rečeno, jedni su oduzimali od drugih. U početku ugrabljeno, kasnije je legalizirano.
Možda će se i s ovim stanovima dogoditi isto. Tko zna? Srećom moj posao će završiti s riešenjem u kojem se stan dodjeljuje za privriemenu uporabu, pa ću se nakon toga udaljiti od toga mogućega budućega stadija.
U drugim krajevima Hrvatske sigurno ima više razpoloživih napuštenih stanova, pa tamo ova mjera ima smisla. Ovdje imamo dostatno hotela. I djelatni častnici dobro su smješteni u posebnim hotelskim objektima. Ovako se u biti stvorila velika buka nizašto. Veliki je promet, a malena  zarada.  
Problematika dodjele stanova na privriemenu uporabu zanimljiva je i novinarima. Prije nekih mjesec dana pročitao sam komentar dodjele stanova u Zagrebu, koji je u Slobodnoj Dalmaciji napisao  kolumnist Željko Žutelija. Spomenuo je kako se stanovi dodjeljuju Službi za zaštitu ustavnoga poretka! Možda su šef i tajnica te službe u Dubrovniku, bili potaknuti upravo s primjerima iz Zagreba. Ili ih je inspirirao baš Žutelijin članak.
U svezi sa stanovima došlo je do još jedne u nizu absurdnih situacija stvorenih kroz različite uvjete života u mirnim dielovima Hrvatske u uzporedbi s onima koji su izloženi napadima i razaranjima. U nenapadnutim dielovima Hrvatske je upravo u tieku proces odkupa družtvenih stanova od strane nositelja stanarskoga prava. Ljudi normalno rade i zaradjuju, te nastoje za relativno male novce svoj status nositelja prava pretvoriti u vlastnički.
Ovdje je situacija bitno drugčija. Ljudi jedva imaju novaca za preživjeti. Svi se skupa nalazimo na dometu silnoga neprijateljskoga topničtva i svaka kuća i svaki stan je mogući cilj. Tko u ovakovoj situaciji uobće može i pomisliti na odkup stana u kojemu živi.
S druge pak strane rok za odkup postavljen u zakonu bliži se svojem izteku. Pučanstvo ove napaćene obćine tako uzkoro i na području prava na odkup stanova može doći u nepovoljnu situaciju u uzporedbi s onima koji nisu izkusili tegobe agresije.
Žalostno je što smo morali intervenirati i upozoravati Vladu i Sabor i na ovu moguću nepravdu. Trebali su se oni toga sami sjetiti. Na današnjoj sjednici Izvršnoga vieća nismo o tomu dugo razpravljali nego smo brzo donieli zaključak po kojemu za našu obćinu zahtievamo produljenje primjene zakona za šest mjeseci nakon nadnevka povlačenja okupatora. Prosliedili smo zaključak Skupštini, kako bi ga osnažili.
I u ovomu našem potezu se pored  skrbi za pučanstvo i borbe za pravdu, vidi i golemi optimizam. U zaključku se o povlačenju agresora govori kao o podpuno sigurnoj činjenici. Takodjer smo zatražili neka se novci prikupljeni s prodajom stanova, na ovomu području uporabe za obnovu porušenih stanova.
Vjerujem kako će naša iniciativa biti prihvaćena. U Zagrebu smo nekako uzpjeli otvoriti vrata razumievanja.
Dokaz tomu su i razgovori s guvernerom Narodne banke Čićin-Šainom i Kulišićem iz ministarstva financija koje sam obavio prošloga ponedjeljka.
Dobio sam čvrsta obećanja kako Republika na sebe preuzima sve odplate zajma dubrovačkoga vodovoda, a Čićin Šain mi je pored toga obećao kako će sa Splitskom bankom dogovoriti mostni zajam (“bridge loan”), s kojim bi se obveze vraćanja novaca za izgradnju vodovoda prema dubrovačkim otocima odgodile za bolja vriemena.
Prošli utorak je bio sretan dan. Sabor je donio odluku po kojoj se u naš proračun uplaćuje 90 milijuna dinara. Izviestio me je o tomu Davor Miloglav. Kad se nakon Miloglava pojavio Jadran Delaš i pokazao mi povjerljivi dalekopis u kojemu se u Dubrovniku predvidjaju nevolje 10. travnja, samo sam se nasmijao. U dalekopisu je pisalo i kako se očekuju napadi na čelne ljude Obćine! To me posebice razpoložilo.
U stvari dobro razpoloženje mi je krenulo kad sam dočekao na brodu brata Miljenka. Operacija u Zagrebu je izvrstno obavljena. Brat mi je još slab ali se izvrstno oporavlja. Odstranjena mu je žučna vrećica i nekoliko hematoma veličine mandarina.
“Dobro je. Izbrisali su ti na ovaj način uzpomene na prijatelje iz Crne Gore,” našalio sam se, sav sretan što ga ponovno vidim.
“Ne spominji mi ih,” uzvratio mi je ne prihvaćajući šalu. Ta njegova reakcije mi je bila podpuno razumljiva, ali nije ni trun smanjila moje veselje zbog uzpješno predjenoga prvoga koraka u smjeru poboljšanje njegova zdravlja.
Doista prošli utorak je bio dan za pamćenje. Priznale su nas Sjedinjene Američke Države! U to ime, suprotno svojemu sadanjemu asketskomu načinu života,  popio sam nekoliko travarica i pola litre vina. Nije mi zatim bilo težko pronaći rieči za čestitku koju sam poslao predsjedniku Tudjmanu. Uz prilagodbu od po nekoliko rieči, slične čestitke sam poslao i predsjedniku vlade Greguriću i ministru vanjskih poslova Šeparoviću.
Težko je povjerovati kako će mi i sutrašnji utorak biti toliko ugodan. Večeras nakon dnevnika hrvatske dalekovidnice emitirana je reklama za žuti ST. Na naslovnoj stranici bila je moja fotografija. 
Znači sliede nova podmetanja.
Nastavak