Skupovi i spoznaje

Nedjelja, 16. veljače 1992.

Kad sam došao na osnutak udruge dubrovačkih Hercegovaca "Herceg-Bosna" u dvorani Sindikata nisam ni slutio što ću doživjeti i kako ću reagirati.

Dvorana je bila puna svieta. Na vratima su me dočekali i pozdravili Vinko Brnadić i don Stanko Lasić. Nakon toga smo don Lasić i ja sjeli na za nas predvidjena mjesta, a Brnadić se popeo na pozornicu i pridružio radnomu predsjedničtvu, za uobičajenim stolom okrenutim prema publici.

A onda  mi se dogodilo ono što sam kroz cielo ovo vrieme uzpievao izbjeći. Emocije, odnosno povriedjena taština uzpjeli su nadvladati racionalnu procjenu situacije.

Radno predsjedničtvo skupa je na početku počelo pozdravljati goste. Kod spominjanja mojega imena jedna skupinica je počela vikati i zviždati. Premda su razvidno bili u manjini i premda je većina nazočnih intenzivnijim pljeskom pokušala i uzpjela nadjačati zviždače, osjetio sam se duboko povriedjenim. Došlo mi je ustati i poći fizički se obračunati s njima

Zar sam doista, nakon ovoliko težkoga i intenzivnoga rada za obće dobro zaslužio doživjeti zvižduke i to na skupu na kojega sam pozvan kao počastni gost. Ako već imaju nešto protiv mene, nisu me trebali pozivati. Kako bi bilo kad bih  ja nekoga pozvao k sebi u goste, a kad se pojavi počnem ga vriedjati. Čast većini, ali zviždači jednostavno nisu zaslužili moj pozdrav. Izvolite se gospodo osnivati kako god želite, ali od mene ne ćete čuti ni rieči, odlučio sam sav smrknut.

“Nemojte obraćati pozornost na ove nepristojne ljude. Većina ne odobrava njihovo ponašanje. Meni, a vjerujte i većini ljudi ovo je bilo krajnje neugodno,” začuo sam rieči don Stanka Lasića.

“Ne brinite. Vjerujem vam. I sam sam to tako procienio. Medjutim, takovima ipak treba parirati na odredjeni način. Oni ne smiju proći bez kazne. Nemam ni snage ni volje s njima se prepirati niti im odgovoriti zviždukom. Postupit ću na najlakši mogući način. Namieravao sam govorom pozdraviti skup, to organizatori uostalom od mene očekuju, medjutim odlučio sam ne izlaziti na pozornicu i ne govoriti ništa. Neka izvole govoriti oni koji su zviždali,” odgovorio sam mu.

“Molim vas nemojte reagirati na takov način. Ovo je za mene nešto podpuno neočekivano i ružno, ali ne biste trebali tako reagirati. Nemojmo dopustiti tim ljudima kvarenje ovoga liepoga  skupa,” pokušao me umiriti don Stanko, ali bez uzpjeha.

Odgovorio sam mu kako se osjećam jako povriedjenim pa se ne bih mogao koncentrirati na govor, odnosno moje rieči i moj nastup zasigurno ne bi djelovali veselo i optimistički, a zbog toga bi osnutak družtva dobio još jedan udarac.

Don Lasić mi je na to rekao kako drži moj odustanak od govora još većim udarcem za skup. Ostao sam pri svojemu.

Neka im bude. Sami su to tražili, razmišljao sam i dalje smrknuta lica i pun gnjeva.

Pokazalo se kako skupinica koja je zviždala doista nije pokvarila samo moje razpoloženje. Nakon obveznoga diela dnevnoga reda, nitko se nije javio pozdraviti skup, iako je to bilo očekivano. Na koncu je ipak, nakon neugodne stanke, to učinio baš don Stanko Lasić, i to razvidno usiljeno.

Nakon završetka skupa našao sam se obkoljen s nekolicinom ljudi koji su mi se izpričavali.

“Predsjedniče oprostite što se dogodilo. Ne znam kako bih vam se mogao izpričati. To su bili neki ljudi koji ne žele dobro ni nama ni vama,” govorio mi je  izabrani predsjednik udruge Vinko Brnadić, vidno uzrujan.

“Nemate se razloga izpričavati. Incident nije vaša krivnja. Svatkomu i svugdje se to može dogoditi. Na žalost eto nisam našao snage uputiti vam pozdravne rieči, premda sam to namieravao. Bio sam zatečen i nisam se mogao koncentrirati. Isto tako žao mi je, ali će mi trebati neko vrieme kako bih izišao iz ovog svojega sadanjeg lošeg razpoloženja,” odgovorio sam mu i pošao prema izlazu.

Moj objašnjenje je bilo logično ali ne i podpuno izkreno. Želio sam uzvratiti udarac i uzvratio sam ga. U stvari moj uzvratni udarac bio je jači od zviždačke pljuske koju sam dobio na početku.

Hodajući Stradunom prema uredu počeo sam se zadovoljno smiešiti. A onda sam se počeo pitati jesam li pravilno postupio.

Čisto ljudski gledano jesam. Odgovorio sam na svoj način na bezobrazne provokacije, zbog kojih sam u prvomu trenutku bio silno  gnjevan, pa sam se jedva suzdržao dignuti poći fizički se obračunati s bezobraznicima.

Ipak, jesam li imao pravo onako demonstrativno odbiti govoriti? Možda i nisam? Možda sam trebao izići za govornicu i javno upitati zviždače što im to kod mene smeta. To sam u stvari trebao učiniti. Kad bih bio savršen, to bih i učinio. Medjutim, samo sam čovjek od krvi i mesa. Povriedilo me i uvriedilo to nezahvalno ponašanje. Pa cieloga sebe dajem radeći za obće dobro.

Ipak, moram dopustiti drugima misliti drugčije. Zašto bi se moje aktivnosti svidjale baš svatkomu. Dapače, sigurno je kako se mnogima ne svidjaju. Zašto sam onda tako uvriedljiv? Ipak se radi o taštini. Malo je ljudi imuno na taj nedostatak.

Trebao sam se svladati i s govornice razložno uzpostaviti kontakt sa zviždačima, a onda bi se  možda čak pokazalo, kako su ljudi jednostavno zavedeni ili krivo informirani, a u stvari nemaju ništa protiv mene osobno. Uostalom na taj način se okrenuo i stav kapetana Pava Handabake, kad sam mu u sriedu  predložio vodjenje ureda za izbjeglice kojega treba osnovati.

Handabaka se iz mrzovoljnoga i pesimističkoga čovjeka, kakovoga sam ga bio upoznao prije dvadesetak dana na brodu, kad sam dovodio obitelj natrag u Dubrovnik, preda mnom sad pretvorio u poletnu osobu spremnu za ozbiljan rad.

Bio sam zadovoljan što sam ga se sjetio i preko Iva Lise ga pronašao i pozvao k sebi. Izpod onoga bezvoljnoga i dosta neprijateljskoga oklopa, već na brodu sam prepoznao čovjeka, koji ima ozbiljan radni potencial.

Možda sam slično trebao postupiti i sad. Doduše, svima onima koji su zviždali nisam imao mogućnosti ponuditi neku konkretnu  aktivnost, kojom bi se zabavili i mogli dokazati, ali bi možda i ozbiljni nastup i ozbiljna razmjena mišljenja bila dostatna.

Ipak, vratio sam se u ured razpoložen. Prevladalo je zadovoljstvo što sam na udarac koji sam primio - uzvratio još jače. Po izrazu mojega lica tajnice su zasigurno mogle zaključiti kako sam se vratio s jednoga za mene ugodnoga i uzpješnoga skupa.

Uvečer sam, sukladno poslovici kako se dan po jutru poznaje, nazočio još jednomu skupu na kojemu se nisam osjećao ugodno.

U Kazalištu su Ivo Banac, Slobodan Lang, koji se upravo vratio iz Amerike, gdje je mjesec dana putovao na račun  priče o stradanjima Dubrovnika, Gogo Karlovac i dosta nespretni voditelj Matko Medo, držali svojevrstne “ustmene novine”.

Da nije bilo Banca sigurno ne bih ni otišao na taj takozvani “Forum intelektualaca”, koji razvidno služi promociji jedne skupine ljudi. Na dolazak Banca u Dubrovnik upozorio me je Djelo Jusić, pa sam se odlučio tamo pojaviti.

Dok sam gledao i slušao Meda, Banca, Langa i Karlovca kako ponavljaju priče koje svatko iz publike može čuti na krugovalu ili pročitati u novinama, pitao sam se komu je pao na pamet ovaj naziv i što se pod tim nazivom podrazumieva.

Smatraju li se intelektualcima samo oni na pozornici kazališta, ili bi i u publici trebali biti samo intelektualci. Ako se na tribini već željelo nešto izpričati, moglo joj se, na primjer, dati naziv po temi koju se željelo obraditi.  Čini se posve neprimjerenim s naslovom tribine ograničavati pristup bilo publici bilo predavačima. Ovako se samoproglašeni intelektualci distanciraju od onih koji to nisu, ili se ne žele takovima nazivati.

Još jedan, vjerojatno ipak nesviestni, pokušaj podjele. Na intelektualce i one koji to nisu. Kakova je uostalom definicija intelektualca? Postiže li se to s obrazovanjem, ponašanjem, djelima, svrstavanjem uz odredjene skupine?

Nakon završetka te čudne predstave prišao sam Bancu i predstavio mu se. Odgovorio mi je kako mu se nisam trebao predstavljati, jer me je odmah prepoznao sa slika. Srdačno smo se pozdravili. Pozvao sam ga na razgovor k sebi u ured, kako bismo se odvojili i mogli popričati na miru.

U praznoj zgradi Obćine smo se prisjetili prošle jeseni kad sam ga nazivao u Ameriku i opisujući mu situaciju molio za pomoć. Njegov glas je tad zvučio izuzetno sućutno i s puno razumievanja. Paradoksalno je kako sam se u tih nekoliko prigoda svaki put čuo i s mojom rodicom Mananom, koja je njegova žena, i s kojom dugo vriemena nisam imao nikakova kontakta, premda za to nije bilo nikakovog opravdanoga razloga. Jednostavno su nam se udaljili životni puti.

Tako se evo dogodilo kako sam se s rodičinim mužem prvi put u životu čuo nazivajući ga iz težke pogibeljne situacije, a zatim smo se evo i prvi put susreli pod neuobičajenim okolnostima.

“Zbog ove  tribine doputovao sam iz Sjedinjenih Država. Kakovo je vaše mišljenje o njoj,” upitao me Banac nakon što smo izcrpili razgovor o uzpomenama.

Na trenutak sam oklievao, jer ga nisam želio povriediti, a onda sam odlučio odgovoriti mu izkreno:

“Žao mi je što vam to moram reći, ali moje mišljenje o tribini nije baš najbolje. Dapače, imam nekoliko ozbiljnih primjedbi. Nemojte me krivo shvatiti. Drago mi je što ste stignuli iz Amerike, drago mi je što smo se mogli konačno vidjeti, vaš nastup na tribini je bio na očekivanoj razini. Medjutim, sama tribina mi se nije svidjela.”

“Vaše mišljenje mi samo može biti koristno. Molim vas možete li mi reći što vam se nije svidjelo,” upitao me Banac.

Izpričao sam mu na to svoja razmišljanja o nazivu i sadržaju tribine.

“Od početka sam imao dojam kako vam tribina baš nije blizu srdcu. Vaše primjedbe mi se čine posve opravdanima. Dapače, primjedba o neprikladnosti naziva mi uobće ne bi nikad pala na pamet. Čovjek često ne vidi nešto što bi trebalo biti jasno,” komentirao je Banac moje primjedbe.

Činilo mi se pametnim završiti razgovor o tribini, pa sam ga počeo propitivati o Manani i uobće o njihovu životu u Americi.

Banac se pokazao izuzetno ugodnim sugovornikom. Premda smo se prvi put susreli, osjećao sam  se poput čovjeka koji razgovara sa starim prijateljem.

Nakon nekoga vriemena spustili smo se niz stube i izišli iz zgrade na pusti Stradun. Do  Orlandova stupa još neko vrieme smo nastavili razgovor. Banac me pokušavao nagovoriti neka dodjem u Malu braću na večeru priredjenu za sudionike “Foruma intelektualaca”. Odgovorio sam mu kako ne bih želio još jednom danas sudjelovati u podjelama, koje nameću neki, blago rečeno neoprezni ljudi, željni vlastite promocije.

Imao sam dojam kako mu je izkreno žao zbog moje odluke. Nakon što je još nekoliko puta naglasio kako bi mu bilo drago, kada bismo mogli nastaviti razgovor za večerom, odustao je komentirajući kako razumije i cieni moju principielnost.

Na kraju smo si pružili ruke i krenuli svatko u svojemu smjeru.

Vozio sam polako razmišljajući o uzrocima podjela i razdora i o tomu kako se uviek  nadje onih koji ih potiču sviestno ili nesviestno.

Ne bi to trebalo tako biti u ovo vrieme u kojemu ne bi smjelo biti  bitno je li netko intelektualac ili nije, je li netko Hercegovac, Konavljanin, Primorac, već je jedino bitan doprinos u ovoj borbi za obstanak Hrvatske. Čemu te izdvojbe i podjele. Zar nam nije dostatno onih, kojima se ne svidja put nezavisnosti kojim smo krenuli!

Na tomu mjestu sam zastao u svojemu čudjenju, shvativši kako sam našao odgovor.

U ovomu obkoljenomu Dubrovniku i u ovoj cieloj napadnutoj Hrvatskoj  nisu svi ljudi istoga razmišljanja. Kad govorim ili razmišljam u terminima “mi”, “nama” i slično, mislim u stvari na svoje istomišljenike, a zaboravljam kako ima doista ljudi koji misle i osjećaju drugčije. Koliko sam samo bio protivnik takove vrste razmišljanja i službene politike za vrieme komunizma, kad su vlastodršci kroz medije cielo vrieme deklarirali bratstvo i jedinstvo “svih” ljudi u Jugoslaviji, kad su takodjer naglašivali kako “narod”, odnosno “mi” trebamo biti budni, jer “neprijatelj ne spava”.

A gdje je bio neprijatelj? Tko je bio neprijatelj?

Nisu nikad htjeli priznati kako oni ne predstavljaju cieli narod, kako u narodu ima dapače jako puno onih, koji su njima, vladajućim komunistima, sviestni ili nesviestni protivnici. Dogodjaji su pokazali koliko  je ta činjenica točna. A evo sad  i ja gotovo upadoh u istu zamku. Počeo sam govoriti i razmišljati u terminima “mi”, a zaboravio kako nigdje na svietu, pa ni ovdje, ne postoji po interesima, stavovima i sklonostima podpuno homogeno pučanstvo.

Tu u mojoj blizini i u blizini ljudi koji misle slično meni, puno je onih koji misle i žele drugčije.

Uostalom podjele medju nama Hrvatima su prirodno stanje stvari. Koliko sam samo dobio dojava o izdajnicima Hrvatske! Svi ti ljudi s okupiranih područja, Mokošice, Zatona, Cavtata dolaze me upozoriti i nabrojiti imena quislinga. Dolaze k meni jer nemaju dostatno povjerenja u redarstvo. Boje se kako bi iz redarstva mogla do JNA doprieti njihova imena. Sve su to konkretni  dokazi o cieloj kompliciranoj mreži podjela, sumnji, podmetanja, mržnje, priezira, straha, nepovjerenja. U sve sam se ne baš dragovoljno morao i sam uključiti i zapisivati sva ta imena prokazanih ljudi..

Što će biti kad, ako Bog dade, sve ovo završi? Koliko će onda prokazivanja biti? Ili će se možda zbog olakšanja sve zaboraviti?

Uzimajući sve ovo u obzir nisam se doista trebao iznenaditi niti uzrujati kad mi je zviždala jedna skupinica Hercegovaca? Ili čemu moja ogorčenost na naziv “forum intelektualaca”?  Sve je ovo dio jedne velike izprepletenosti golemoga broja različitih interesa, sudbina, želja, sklonosti, pogleda.

Nemam niti pravo a niti potrebu sve svoditi na nekakovu svoju mjeru. Treba prihvatiti postojanje svih tih različitosti. Svatko ima pravo gurati svoje interese i zamisli. Imam ih pravo promicati i ja i tomu se trebam posvetiti. Drugčije zamisli i interesi su jednostavno podpuno normalni, pa se s njima ne bi trebalo obterećivati.

S druge strane bilo je podpuno ljudski taštinom se suprotstaviti mržnji proizišloj iz različitosti mišljenja. Premda nije neka osobina za pohvalu, taština se pokazala snažnim oružjem protiv podmetanja i nepristojnosti. Uostalom u ovoj agresiji na pucanje smo odgovorili s pucanjem i to nije ni neprirodno ni negativno.

U svoj stan sam kasno uvečer ušao poprilično dobro razpoložen. Poput čovjeka koji je našao odgovor i riešenje za nešto što ga je dugo mučilo. Intelektualci i Hercegovci su mi pomognuli shvatiti razvidne istine. Kao što sam to ja pomognuo Bancu.

Dobrom razpoloženju su uzkoro pridonieli i ugodni mirisi, jer je Mariana počela podgrijavati večeru, čim me je čula na vratima.
Nastavak