Podmetanja, izvlačenja i oprez

Utorak, 18. veljače 1992.

Prijam gradjana utorkom je još jedan pokazatelj normalizacije situacije. Sa mnom je bio Hrvoje Macan, pa smo tako proveli gotovo cieli dan zajedno, jer smo ujutro bili na šestdesetoj sjednici Izvršnoga vieća.

I sjednica i razgovori s gradjanima su bili tematski u podpunosti povezani sa situacijom u kojoj se nalazimo.

Na sjednici smo, izmedju ostaloga, tražili načine za održanje ciena kruha barem na razini kakova je u mirnim dielovima Hrvatske, a potvrdili smo i povjerenstvo za procjenu ratnih šteta, koje smo osnovali u rujnu prošle godine, ali je tadanji zaključak, po mišljenju pravnika, sad nedovoljno pravno utemeljen, pa ga je jednostavno trebalo učvrstiti.

Iznenadio sam se kad je na tu učvrstitbu na sjednici potrošeno dosta vriemena. A očekivao sam samo dizanje ruku, jer se u sastavu povjerenstva nije promienilo baš ništa.

Na neki način je bilo opravdano što se za rieč javio predsjednik povjerenstva Joško Radica, ali su se zatim izredali i Davor Miloglav i Antun Kisić i Vlaho Lečić, a i Nada Doršner, koja je zbog toga došla nazočiti sjednici. Sve je bilo uglavnom benigno i prijateljski, ali sam, kako se više ne bi gubilo vrieme, morao uzkočiti i prekinuti priču.

Primanje gradjana je prošlo u znaku molbi za dodjelu stana.

Stanovi, stanovi. Obćinsko stanbeno povjerenstvo kojemu sam predsjednik zaprimilo je tisuću i tri stotine zamolbi!

Jučer sam održao sjednicu povjerenstva i za izradu liste prioriteta zadužio Stanbeno komunalni fond, naglasivši im nuždnost obrade zamolbi na računalu.

Koje je to golemo, a u biti suvišno administriranje!

Članica povjerenstva gospodja Katica Rajić iz Sriedišta za socialni rad me je na sjednici povjerenstva iznenadila. U jednom trenutku je rekla kako joj je „sad lakše jer vidi kako se ide pošteno“. Upitao sam je za objašnjenje, zbog čega je prije mislila kako će tu biti nešto nepošteno. Moje pitanje joj je razvidno bilo neugodno, pa nisam inzistirao na odgovoru.

Prije agresije sam u svojim izjavama i nastupima naglašivao kako treba ukinuti institut dodjele stanova, te kako treba omogućiti ljudima uzimanje povoljnih zajmova i kupovinu stanova odnosno izgradnju kuća. Za one koji se na taj način ne mogu pobrinuti za krov nad glavom, a nemaju ni novaca za unajmiti stan,  treba izgraditi socialne stanove i dodjeljivati im ih privremeno. Socialni stanovi za socialne slučajeve i to je sve!

S takovim svojim stavom sam dosljedno odbijao svako svoje sudjelovanje u dodjeli stanbenoga prostora na temelju veza, intervencija, poznanstava.

U početku  je na mene bilo dosta pritisaka, pa čak i iz političkih vrhova u Zagrebu, ali sam gladko odbivši svaki takov pokušaj, uzkoro ostao miran. Pritisci su prestali. A sad sam zakonski prisiljen biti na čelu toga nesretnoga povjerenstva!

Većinu, ako ne i sve razpoložive stanove, sukladno propisima, dobit će vojne osobe.

Medju tražiteljima ovoga popodneva bile su i dvije gospodje, kojima su poginuli muževi. Jedna je iz Vukovara, a druga iz Osieka. Prva, koja u Dubrovniku živi kao podstanar od 1988. godine, bila bi zadovoljna kad bi joj se pronašao stan u Osieku ili Belišću. Druga uobće ne želi razmišljati o povratku u Vukovar, i onda kad bi došlo do oslobodjenja toga grada.

Priam gradjana je uviek izcrpljujući posao. Puno je tu tužnih sudbina, koje se kao dodatan teret svaljuju na dušu. I Hrvoje i ja smo osjetili olakšanje kad smo završili posljednji razgovor.

„Ivo Pavličević je odbio Lovra Lučića, kad mu je zatražio zajam za sanaciju šteta Libertasa Ne znam je li ti to poznato.,“ upitao me Hrvoje, kad smo ostali sami.

„Nije bitno. Riešit ćemo to. Zaboravio sam ti reći. Prije nego si došao, uzpio sam nazvati čak četiri ministra, Jurlinu, Rudolfa, Cifrića i Božićevića. Postignuo sam rekord. Četiri ministra u pola sata. Spomenuo sam im situaciju s Libertasom, i dobio obećanje za pomoć. Zatražio sam i plaćanje troškova brodova prema Cavtatu i Mokošici, i obćenitu financijsku pomoć oko sanacije šteta. Najavio sam im Mrkušića i Stojana, koji će im sve detaljno objasniti“ odgovorio sam mu.

„Sjajno, ali ovo što sam ti rekao ipak nije ni malo naivno. Znaš li kakov  je bio Pavličevićev odgovor Lučiću. Neka vam dade zajam onaj koji vam je naredio postavljati autobuse kao barikade!“ izpričao mi je Hrvoje zgražajući se.

Jasno je u kojem je smjeru ciljao Pavličević.

Na trenutak samo osjetio gnjev, ali sam odmah zatim, sukladno svojim zaključcima od prekjučer, na dan osnivanja udruge Hercegovaca i održavanja foruma intelektualaca, još gnjevnijemu Hrvoju pokušao objasniti kako se nemamo pravo srditi na Pavličevića, jer ne postoji samo jedna, ova naša istina. Trebamo shvatiti kako neki drugi ljudi, gledajući iz svojega kuta, vide neke druge istine.

Ivo Pavličević je pristojan čovjek. Tih i miran. Bio je posljednji predsjednik Izvršnoga vieća za vrieme komunista. Radio je u ovomu istom uredu do mojega dolazka. Njegovi partijski drugari zbrinuli su ga na mjesto direktora Dubrovačke banke.

Čovjek vjerojatno drži kako bi na mojemu mjestuspriečio ove strahote. Ne može se pouzdano tvrditi kako nije u pravu. Tko zna kako bi se ciela situacija razvijala, u slučaju ostanka  na vlasti komunista u dubrovačkoj obćini. Njihovi prijatelji iz Trebinja i Herceg Novoga bi, dosta je vjerojatno, prema njima imali drugčije stavove.

Možda do svih ovih razaranja ne bi bilo došlo. Možda bi se bilo izprovociralo neko „dogadjanje naroda“. Možda bi ciela obćina Dubrovnik danas bila šetnica za častnike i vojnike JNA, možda bi se Dubrovnik uzimao kao primjer grada gdje nije bilo nikakovih sukoba, a jugoslavenski bi barjaci ovdje lepršali sukladno četrdesetpetgodišnjim navikama. Ljudi bi slušali i čitali što se dogadja drugdje u Hrvatskoj.

Možda bi dubrovačko područje bilo formalno i dalje dielom Hrvatske, ali bez utjecaja hrvatske vlasti. Tko zna? Medjutim, postoji ozbiljna vjerojatnost kako ne bi bilo svih ovih razaranja i patnji kojima je izloženo cjelokupno pučanstvo.

Ljudi su bili naviknuli trpjeti jugoslavenske simbole i komunističku vlast. Izabrali su to kao puno manje zlo od gubitka života ili osobnoga vlastničtva. Vlast koju predstavljamo nije im dala mogućnost izbora. Jednostavno ih je izložila pogibelji.

Pavličević ima ozbiljno uporište u svojim razmišljanjima. On i njegovi istomišljenici s razlogom su izabrali u kojem će smjeru uputiti oštrice svoje kritike.

I još nešto. Komunisti, kojima pripada staloženi Pavličevič, ipak su izgubili dosta svojih položaja, a povrh svega oni i njihove obitelji su, zajedno sa svima koji ovdje žive, izloženi su pogibelji i težkim životnim okolnostima.

Ivo, kao i neki njegovi drugovi, objektivno nije loše prošao. Izgubili su vlast, ali su zadržali puno ključnih i udobnih položaja. Ipak u uzporedbi s  mirnim vriemenom u kojem su bili na vlasti, ovo sad je ipak za njih noćna mora. Normalno je što nastoje pronaći krivce za svoje nevolje. I oni medju njima koji su direktori, poput Pavličevića, i oni koji su novinari, pa čak i oni koji su sad častnici Hrvatske vojske.

Prenio sam Hrvoju svoja razmišljanja a on ih je slušao šutke i smrknuto.

“Možeš govoriti što hoćeš, ali nemaš pravo. Sve se ovo moralo dogoditi. Ne možeš ga opravdati. Ti to uostalom govoriš samo filozofski. A život nije filozofija. Pavličević jednostavno nije imao pravo i nema pravo ovako govoriti iz svoga udobnoga e direktorskoga naslonjača, i gotovo,“ javio se kad sam zastao.

“Svatko, pa i komunisti, imaju pravo na vlastite frustracije i normalno je što ih pokušavaju kompenzirati nalazeći krivce,” odgovorio sam mu

“Ako ovdje nisu zadovoljni neka idu tamo gdje im se čini bolje,” odgovorio mi je Hrvoje sav ogorčen..

“Ja bih trebao biti puno više srdit od tebe, Hrvoje. Prema meni je upereno najviše kritika i uvrieda. Medjutim to nastojim razumjeti. I to je sve. Uostalom Pavličevićev komentar je samo jedan blagi primjer onoga što čujem na svoj račun. Čudnih likova ima posvuda. I u bankama i u vojski i ovdje u Dubrovniku i tamo na okupiranomu području. Kad se samo sjetim onoga Letice...”

“Što je to bilo s Leticom,” prekinuo me Hrvoje.

Izpričao sam mu dogodjaj od prije tjedan dana kad sam nakon sjednice Izvršnoga vieća bio na kratko svratio u ured Pera Poljanića i tamo sam zateknuo admirala Sveta Leticu, koji je svoj admiralski čin, stečen u JNA, potvrdio u Hrvatskoj vojsci.

Odmah nakon što smo se pozdravili počeo je s nekim nesuvislim kritikama na račun našeg kriznoga stožera, na što sam ga prekinuo i upitao ga zašto  topovi koje je JNA ostavila u Pločama nisu bili prevezeni u Dubrovnik, zašto on, Letica, nije uzpio zadržati one Omišane, a ni pronaći omiške čelnike, kao što mi je to obećavao brzoglasom, zašto kao admiral i čelnik Hrvatske ratne mornarice, nije u najtežim trenutcima našao nuždnim doći osobno u pomoć Dubrovniku, nego je stignuo sad kad je najveća opasnost minula. Dok sam govorio vidio se izraz nelagode na Letičinu licu.

“Pustite to, sve je to istorija. Trebamo se okrenuti budućnosti,” prekinuo me je.

I Pero Poljanić je na to odmah dodao svoje standardno kako “nije vrieme...”, pa sam se na to ustao i otišao.

“Sve je to isti milje. Sve je to isto družtvo, Hrvoje. Pucaju iz svih oružja. I iz njihove točke motrišta, imaju pravo. Ivo Pavličević je u tomu pošten. Izkreno se srdi na one koji su po njegovom mišljenju doveli do ove objektivno težke situacije. Letica nas nastoji omalovažiti. Novinari me nastoje prikazati lupežom i problematičnom osobom. Vidio si kako me je Luko Brailo u Slobodnoj Dalmaciji prikazao kao čovjeka zbog kojega su Petar Čumbelić i Antun Matić odustali od uloge glasnogovornika Kriznoga stožera. Dubravku Šuicu je to odmah navelo na oprez i rekla mi je kako ne želi biti glasnogovornica, premda je to bila zadovoljno prihvatila prija nekoliko dana. Boji se, jer bi je to moglo u javnosti previše povezati sa mnom.”

“Što će ti takov glasnogovornik. Bolje je što je odustala,” rekao mi je Macan.

“Sve je to sustavno. Ne može biti toliko koincidencija. Pogledaj ovo što su o meni ponovno napisali u ST-u.”

“Ne čitam to smeće,” rekao mi je  Hrvoje.

“Ne čitam ga ni ja, ali mi je baš tvoj Krešo iz Zagreba poslao dalekopisom najnoviji sastavak. Čiste najvulgarnije izmišljotine. U naslovu je rieč kriminal, a u podnaslovu moje prezime. U članku o kriminalu nema ni spomena, medjutim izmišljaju kako sam kod dolazka prvog konvoja na brodu stajao uz Stipu Mesića, dok je on govorio, pa su mi Dubrovčani zviždali i tražili moj odlazak. A uz Mesića je stajao Pero, a ja sam bio duboko u pozadini u brodu, podpuno nevidljiv. I nitko nije spominjao moje ime.”

“Sve se to ovako moralo dogoditi,” bio je Hrvojev komentar.

“Vjerojatno je kako bi bilo puno drugčije u slučaju ostanka na vlasti Pavličevića, Braila i družtva. Kažem ti u svemu ovomu Ivo Pavličević je najiskreniji. Neprikriveno je iznio svoj pogled, koji je, moram priznati, dosta utemeljen.”

“Ma kakvi. Sve je moralo biti baš ovako,” ponovio je Hrvoje.

„A hoćemo li po tvom mišljenju mi konačno pobiediti,“ upitao sam Hrvoja.

„Ne znam što podrazumievaš pod mi, ali Jugoslavija sigurno propada,“ stavio se  Hrvoje u proročku ulogu.

„Onda nemaju baš izgleda ovi koji u Zatonu i Cavtatu suradjuju s JNA, a i dalje spominju uzpostavu Dubrovačke republike. ,“ rekao sam mu, otvorio rokovnik i pokazao mu popis od  dvadesetak imena.

„Odakle ti to,“ začudio se Hrvoje.

„U petak mi je imena iz Zatona donio gospar kojega sigurno poznaješ, a u subotu me je o ljudima u Cavtatu informirala jedna gospodja. Možda poznaješ i nju. Obećao sam im kako nitkomu ne ću spomenuti njihova imena. Baš nitkomu. Ti znaš kako u tebe imam bezgranično povjerenje, ali obećanje je obećanje. Evo ovaj čovjek ovdje, po riečima gospodje iz Cavtata, već se vratio u Dubrovnik i čak zaposlio u MUP-u, a bio je blizki suradnik okupatora,“ pokazao sam mu jedno ime na popisu.

„Nemaš mi potrebe govoriti tko ti je to rekao. Razumijem te. Ako si obećao, obećao si. A ovo su sve neka dosta zanimljiva imena. Spremi taj popis. Možda nekad bude koristan,“ uzvratio mi je Hrvoje.

„Prosliedit ću popis Službi za zaštitu ustavnoga poretka. To mi je dužnost. Inače bi izpalo kako nekoga štitim,“ odgovorio sam mu.

Složio se.

Nastavak