Od školjaka do cognaca

Utorak, 25. veljače 1992.


U jutarnjim viestima na hrvatskomu krugovalu saznao sam sam kako sam se ja jučer u Zagrebu sastao s "povjerenicima Vlade za Dubrovnik"!
Ni rieči o Mariu, Anti i Antunu. Takodjer ni rieči o dvojici dopredsjednika Vlade, četvorici ministara i dvojici pomoćnika ministara!
Od koga je krugovalna postaja dobila viest?  Na koga se mislilo kad su se spominjali povjerenici Vlade?
Rudolf, Kriste i Cifrić bili su prije dva mjeseca u Dubrovniku u svojstvu predstavnika, a ne povjerenika vlade. Oni su najbliži opisu prenesenomu preko krugovala..
Sve u svemu viest je bila  točna samo u toliko što sam doista u Zagrebu i što sam doista bio u Vladi.
Čudnoga li novinarstva?
Za zajutarkom sam prelistao novine i o jučerašnjem sastanku u Vladi pronašao izvješće HINA-e, koje je u podpunosti posvećeno riečima Mate Granića o skrbi za prognanike!
Ona novinarica je jednostavno vidjela i čula samo Granića, a nije vidjela niti čula ni  Tomca, ni Degoriciju, ni Rudolfa, ni Kristu ni Cifrića!
Mate Granić i njegove rieči, i to samo one u svezi skrbi za prognanike, novinaricu su  jednostavno silno impresionirale pa je zaboravila na sve ostalo.
Čudne li novinarice!
U stvari, nakon svega što sam do sad s medijima doživio, ne bih se uobće trebao ničemu čuditi. Posebice od jučer, kad mi je, dok smo pripremali materiale za Vladu, Mario Mrkušić izpričao kako je iz pouzdanoga izvora saznao kako Salih Alikafić, novinar koji o meni laže po žutom ST-u  – radi za Službu za zaštitu ustavnoga poretka!
Uglavnom, o svemu onome o čemu smo govorili i što sam želio preko medija prosliediti u javnost, kako bi se konačno dobila pravilnija slika o situaciji u kojoj se nalazi dubrovačka obćina - nigdje ni rieči ni slova!
Treba sve uzeti onako kako je jedino moguće: cieli trud oko sastanka bio je uzaludan. Ministri su malo toga shvatili ozbiljno, a šira hrvatska javnost ni o čemu nije informirana.
Dubrovačka javnost je, zahvaljujući Miljenku Jelači iz radio Dubrovnika ipak poprilično saznala.
Jelača me je danas nazvao, pa sam mu imao prigodu puno toga izpričati o našem showu u Vladi. Valjda je oprema u Radio Dubrovniku bila uključena, pa su moje rieči stignule do dubrovačkih slušatelja. 
Puno prije Jelače, odmah rano ujutro, nazvao me  je Pero Poljanić.
„U četvrtak i petak ću biti na Korčuli,“ rekao mi je glasom koji je zvučio konspirativno.
Upitao sam ga za razlog.
“Ne mogu ti reći ovako preko brzoglasa,” odgovorio mi je.
“Pa zašto si me onda zvao,” upitao sam ga.
“Zato jer trebaš znati,” odgovorio mi je.
“Nisam siguran znam li o čemu to govoriš,” rekao sam mu na to.
Izludjuju me ovakovi pozivi i ovakova medijska izvješća. Sve te nedorečene stvari. I onaj nedorečeni sastanak u Vladi. Sve mi se čini nepotrebitim gubitkom vriemena i života. Pametnije bi bilo zabavljati se, nego raditi na ovakov način.
I danas sam imao nekoliko sličnih situacija. Srećom ponešto je bilo i plodonosno.
U stvari to što je bilo koristno završilo je poprilično brzo.
Mario Mrkušić i ja smo kod ministra financija Joza Martinovića i njegova pomoćnika Joška Zavorea dogovorili naknadu 60 milijuna hrvatskih dinara što smo ih na razne načine iz obćinskoga proračuna dali za obranu. Dali smo u stvari puno više, ali toliko su nam obećali doznačiti.
Bilo bi liepo kad bi Jozo i Joško izpunili obećanje. Mario je u to dosta uvjeren i želi svoj optimizam prenieti na mene. Trudim se u tomu smislu ali mi ne ide baš najbolje, jer su dosadanji rezultati ove naše zagrebačke turneje sveukupno dosta problematični. Primjer je bio i naš  današnji posjet ministru rada i socialne skrbi Bernardu Jurlini.
Vidjevši nas na svojim vratima Jurlina je ustao iza dugog stola za sastanke, došao nam u susret i srdačno nas pozdravio. Kad smo sjeli primietio sam kako šmrče duhan, što je dosta riedak običaj.
Nije to jedina neobičnost. Cieli Jurlinin radni prostor djeluje neobično.
Njegov radni stol je pokriven s uredno složenim morskim kamenčićima i školjkama. Ni na jednomu stolu nije bilo za vidjeti niti jedan papir!
Čim sam to primietio zapitao sam se je li to Jurlina fantastično uredan i brz, te sve predmete riešava brzinom svjetlosti, ili se radi o čovjeku koji jednostavno ne voli papire i sve riešava u ustmenoj komunikaciji. Ili je pak sve poslove distribuirao svojim službama u koje ima neograničeno povjerenje, a svoj ministarski položaj drži prije svega kao počastnu dužnost. Ovo posljednje je najvjerojatnije.
Kamenčići, školjke i duhan nisu me odvratili od iznošenja probleme u čijoj bi riešitbi moglo pomoći Jurlinino ministarstvo.
Rekao sam ministru kako bi nam on puno pomogao, kad bi se uključio u problematiku regulacije povratka prognanika, registriranja dubrovačkih tvrdki u Zagrebu, alarmantnoga ukinuća dubrovačkih izpostava tvrdki iz Zagreba i drugih gradova koji žive u miru, plaćanja humanitarnih teretnjaka "Jadroliniji", plaćanja vožnje autobusom  prognanicima, pokrivanja troškova brodova za Mokošicu.
Dok sam govorio nije me prekidao. Samo je slušao. Nije zapisao ni jednu rieč. Uostalom nije ni imao gdje niti s čime zapisivati.
“Sve sam razumio. Vaši problemi su brojni i veliki. Pomoći ću vam. Učinit ću sve što ste od mene zatražili. Ne morate se brinuti,” rekao je kad sam prestao govoriti.
Možda je doista iznimno sposoban, pa je sve zapamtio i munjevito je razradio način na koji će izpuniti obećanje. Medjutim, više mi je sličio na čovjeka kojemu je svega dosta i od kojega se ne može puno očekivati. Daj Bože pa me ugodno iznenadi.
Nisam mogao, a ni imao razloga odbiti Maria kad mi je predložio ponovnu večeru u Pera Miladina. Uz Maria sam tamo našao i Antuna Kisića kako sjede za stolom zajedno s Lukom Kordom, Šimom i Sonjom Djodan, te Jevremom Brkovićem i njegovim vozačem tjelohraniteljem.
Bio je tu i  Kordin prijatelj pobjeglica, koji je s Kordom bio i predhodne večeri. Nakon kratkoga vriemena Pero Miladin nas je pozvao za stol u zasebnu prostoriju.
Šime Djodan je za vrieme večere još jednom pokazao svoju neiscrpnu govorničku energiju, pa mu je i elokventni Jevrem Brković samo tek tu i tamo mogao parirati. 
Mi ostali smo preuzeli ulogu publike koja samo šuti, sluša i ponekad se nasmije.
To je bila jedna doista komodna uloga. Naši tanjuri i čaše su se praznile temeljitije od Djodanovih.
Kad se Šime konačno okrenuo prehrani, Luka Korda mi je uzpio izpričati kako su on i Brković bili posjetiti predsjednika Tudjmana.
Jevremu su Predsjednikova vrata uviek otvorena, pa je tu svoju prednost uporabio u korist svojega pobratima Luke. Posjet je trajao deset minuta i uredno su ga zabilježile kamere HTV-a, a prilog o tomu velikomu dogodjaju Luka je već imao prigodu vidjeti prije nego je došao kod Miladina.
To su izgleda postojeći novinarski kriteriji glede Dubrovnika, a možda i obćenito. Zanimljiviji je Predsjednikov kratki priam predsjednika HDZ-a dubrovačke obćine, nego dva i pol satni dobro pripremljeni i sadržajni sastanak članova dubrovačkoga Izvršnoga vieća i vladinih ministara!
Doduše, tu možda i ima neke slikovne logike. Jevrem Brković je izuzetno zanimljiv lik, a i Luka Korda zrači odredjenom folklornom energijom. Naš jučerašnji sastanak bio je pun novinarima nezanimljivih likova, s izuzetkom Mate Granića. Na Matinu vjerojatnu žalost, njegova golema medijska privlačnost, u koju inače ulaže veliku količinu svoju energije, bila je razvidno blokirana s neatraktivnosti nas ostalih. Dalekovidnica je prije svega slika. Sadržaj joj je ipak uglavnom duboko u drugom planu.
Luka Korda me je zatim iznenadio i  s viesti o meni samomu. Od njega sam saznao kako mi je Slavko Degoricija na jučerašnjem sastanku u Vladi nudio šest tisuća njemačkih maraka za svako srušeno kućanstvo u obćini Dubrovnik, ali sam odbio njegovu velikodušnost, te mu za uzvrat za pomoćnika ponudio Boža Letunića!
Pomislio sam kako nisam dobro razumio Kordu. Zatražio sam od njega neka mi ponovi to što mu je rekao Degoricija. Luka je ponovio istu priču. Počeo sam se smijati. Luka me je gledao upitno.
„U cieloj toj priči istina jedino to što je Degoricija izjavio kako bi rado uzeo za pomoćnika nekoga iz Dubrovnika. To je vjerojatno rekao, samo zbog toga što je  morao nešto kazati, a nije se sjetio nečega sadržajnijega. Degoricijinu ponudu sam ipak ozbiljno shvatio i o njoj razmišljam. Ni marke ni Letunića nitko nije spominjao, a meni do ovog trenutka Božo nije bio pao na pamet,“ rekao sam mu. 
Zatim sam se nastavio smijati. Smieh je najbolji liek protiv mučnine koja nastaje kao protučinitba ovakovoj proizvodnji neistina.
Kad smo po završetku večere izišli iz restauranta, Brković je uočio kako sam od cieloga družtva jedino ja došao hodom, jer sam samovoz bio ostavio kod hotela. Velikodušno mi se ponudio za prievoznika. I Korda je, sukladno pobratimskom kodu ponašanja, ušao s nama u vozilo.
“Ovakovo liepo prijateljevanje ne bismo smjeli završiti bez još jednoga pića ovdje u hotelu,” predložio je Brković kad smo stali izpred Esplanade.
Pokušao sam mu reći kako mi se prijateljevanje kod Miladina čini dostatnim, ali on je inzistirao pa bi moje daljnje odbijanje izpalo neuljudno.
Kad smo sjeli u bar, Brković je odmah za nas naručio cognace i kave. Prihvatio je moju napomenu kako ne pijem kavu, pa je uzkoro konobar donio četiri Martela i tri kave.
Račun u visini četiri tisuće hrvatskih dinara, što je odprilike iznos minimalne mjesečne plaće,  platio je – Brkovićev vozač! Još jedan čudni detalj kao završetak čudnoga dana.
Školjke, kamenčići, izmišljeno nudjenje novaca i osobe za obnovu, izdvajanje i  izticanje nebitnoga iz bitnog, izdvajanje jednoga  ministra i dva pobratima, a zanemarivanje ozbiljnih ministara i ozbiljnih tema, korčulanska tajna misija, bogati vozač.
Koja raznovrstnost! Od školjaka do cognaca.