„Šivanje“ povratka i obnove

Utorak, 17. ožujka 1992. 

Današnja sjednica Izvršnoga vieća proteknula je u znaku skrbi o obstanku, što je u ovomu vriemenu podpuno očekivano, ali i u pripremi za povratak pučanstva, što je pak pokazatelj velikoga optimizma. Sve točke su odradjene izuzetno učinkovito, a bio je vidljiv i svojevrstni pojačani ili obnovljeni entuzijazam i zajedničtvo.

Unatoč obsežnomu i zahtjevnomu dnevnom redu, nakon sjednice sam se osjetio svježijim nego prije njezina početka. Vrieme i inercija su učinili svoje. Sve su manje obterećujuća razmišljanja o odlazku. Jednostavnije je nastaviti živjeti u ovoj ulogi, nego tražiti neku drugu. Nuždnost traženja će i onako sama stignuti. Za sad obterećenost sa svakodnevnim zadaćama proizišlim iz novih i novih zahtjeva, ne ostavljaju mjesta za brigu o samom sebi. Za prekidanje ovoga sadanjega, uz istodobno osiguranje nekoga povoljnijega, manje stresnoga posla, nuždno je imati vriemena, kojega jednostavno nema čak ni na vidiku. Poslovi su potisnuli u stranu razmišljanje o nepravdama i podvalama, pa je zbog toga još lakše uživjeti se u ulogu dežurnoga optimista.

Sad svaki i najmanji pesimizam, pa i čisti realizam nema nikakovog opravdanja. Optimizam je jedini pravi izbor i treba ga se držati i održavati ga. Izreke poput one kako su pesimisti “optimisti koji su shvatili realnost” nisu primjerene. Ovo je vrieme kad treba pjevati pjesme skladane u duru i izbjegavati molove.

Premda smo još obkoljeni sa svih strana, premda su na nas iz neposriedne blizine uperene ubojite cievi i iz dana u dan ne vidi se u tomu smislu nikakova promjena, radimo i ponašamo se  poput ljudi koji su podpuno sigurni u brzo povlačenje JNA.

Uz organizaciju i skrb o održavanja života, sve su dominantnije teme, razmišljanja i činitbe vezane uz željeni povratak ljudi svojim domovima, i kreiranje sustavnih predpostavki za obnovu porušenoga i uništenoga. 

Planiranje povratka i obnove su bez sumnje dobar odabir unatoč neizvjestnosti. Ne samo iz razloga što ćemo povlačenje okupatora dočekati spremni, nego još više iz razloga što ove stvari potiču optimizam. A optimizam nas je, ruku na srdce, održao kroz cielo ovo vrieme, posebice u onim najtežim trenutcima.

U pogledu obnove i povratka, današnja sjednica bila je nastavak one od prije deset dana, koja je bila proširena s rukovoditeljima organa uprave.

Koncept obnove je na neki način amortizirao tenzije i neugodna nedavna izkustva i potaknuo nekadašnju blizkost izmedju mene i Ante Stojana. Vjerojatno i iz razloga što smo o konceptu obnove razgovarali čisto inženjerski, tražeći optimalna riešenja.

Bili su to iznimno plodni dogovori. Stojan i ja smo se izvrstno dopunjavali i pretresali zamisli. A na toj predhodnoj  sjednici smo, ne samo Ante i ja, nego i dosta drugih sudionika,  o konceptu razpravljali na jedan izuzetno konstruktivan način.

Izuzetak je bio Božo Letunić, koji se razvidno nalazi u stanju velikoga stresa, jer vjerojatno misli i osjeća kako je ponovno pokrenut lov na njegovo mjesto ravnatelja Zavoda za obnovu, pa je možda baš zbog toga sa silnim šupljogovornim rečenicama samo pokušavao sve oko sebe uvjeriti u svoju vriednost.

Ne znam koliko je Božo sviestan kako mu barem s moje strane ne prieti nikakova opasnost. Uobće ne razmišljam o bilo kakovim smjenama. Svatko mi je dobrodošao. Svatko tko je spreman raditi u ovomu težkomu vriemenu.

Božovi benigni govornički izstupi, bez nekoga sadržaja, bili su u stvari osvježavajući, ali sam ga ipak morao prekinuti, kako bismo donieli zaključak, s kojim smo napravili sliedeći formalni korak u svezi s obnovom. Nacrt programa smo na ovaj način dali na razčlanbu i razpravu u širem krugu stručnjaka.

Zavod za obnovu, kojemu je osnovna zadaća obnavljati spomenike, nije ni formalno ni zbiljno spreman prihvatiti se obavljanja zadaća predvidjenih u Nacrtu, pa će trebati ili formirati neko novo tielo ili Zavod prilagoditi novim zahtjevima. Za sad je s ovim zaključkom Božov zavod dobio logističku zadaću glede organizacije pretvaranja Nacrta u konačno riešenje.

Zadužili smo Iva Golušića neka sa skupinom pravnika pronadje primjerenu pravnu formu glede formiranja možebitnoga novoga tiela ili pak nuždne prilagodbe Zavoda za obnovu.

Nismo samo glede planiranja obnove zašli u područje krajnjega optimizma. Učinili smo to i na području organizacije povratka na sada okupirana područja nakon odlazka okupatora! Ponašamo se poput ljudi koji znaju točan nadnevak odlazka JNA, koji bi se trebao ostvariti u vrlo blizkoj budućnosti!

Na jučerašnjem sastanku, kojega sam organizirao kako bi se potaknule daljnje aktivnosti glede priprema za povratak, nisam baš bio sretan zbog nedolazka direktora "Dubrovkinje", ravnatelja Medicinskoga centra i direktora Hrvatskih cesta, premda su mi oni dostavili izprike i premda, ruku na srdce, nije moguće očekivati odziv svih koje pozovem, jer sastanke sazivam u pravilu žurno, a čelni ljudi tvrdki i ustanova puno borave izvan Dubrovnika. Treba uzeti u obzir kako se  brzina putovanja sad svela na standarde s početka stoljeća.

Sastanak je sveukupno bio plodonosan. Sastavili smo listu zadaća, i svatkoj zadaći dodielili odgovornu osobu.

Na današnjoj sjednici Izvršnoga vieća potvrdili smo dogovor s toga jučerašnjeg neformalnoga sastanka i  donieli formalni zaključak o okupljanju mjerodavnih osoba, koje će se brinuti o pripremi povratka, a kojega bi trebao realizirati Ured za prognanike.

Unatoč optimizmu, u dnu duše ipak osjećam zebnju, premda je uzpješno potiskujem. Ni sebi samomu ne želim priznati mogućnost uzaludnosti svega ovoga. Sve ipak poprilično sliči onoj poslovici o pripremi ražnja za zeca koji je još slobodan u šumi.

Ovo je doista ludi optimizam. Zlotvori su na Žarkovici i u Mokošici, a mi odredjujemo sastave koje će koordinirati pripreme za povratak pučanstva nakon što se povuku. Medjutim, za pesimizam jednostavno nema ni prostora ni vriemena.

Za optimizam pak barem postoji jedno veliko pokriće. Naš moral.

Ipak optimizam ne smije zamračiti zbiljnost. Potrebito je skrbiti o našim ljudima koji se nalaze na sad još uviek okupiranim područjima, pa smo i u tomu smislu donieli odgovarajući zaključak kao podporu naporima Ureda za prognanike.

Zbiljna je činjenica i katastrofalno stanje “Dubrovačkoga vjesnika”, pa smo mu iz siromašnoga proračuna dali financijsku injekciju. U ovakovim vriemenima lokalni tjednik ima posebnu vriednost. On je nuždan u održavanju privida normalnoga života.

Održavanje privida je do nedavno bilo u podpunosti u nesuglasju s mojim načelima. Od kad znam za sebe borim se za prikazivanje stvari onakovima kakove jesu, a sad sam se u odredjenom smislu i sam pridružio širenju šivanja “careva novoga ruha”. Dapače bez oklievanja glasujem i za davanje financijske podpore “šivanju”.

U tomu kontextu pronašli smo i sriedstva za javno poduzeće “Libertas”. Autobusi sad voze samo na ovomu suženomu gradskomu području. Najveća udaljenost je oko 4 km. Ali i to je održavanje privida.

Javnom poduzeću "Libertas" Dubrovnik odobrava se beskamatna pozajmica u iznosu od 4.800.000 HRD, na rok od 90 dana iz Proračuna Općine Dubrovnik sa pozicije "Sredstva za financiranje javnih poduzeća“ radi premoštenja trenutne nelikvidnosti.

Održavanje i gradnja privida je najlakše u slučajevima kad za to nisu potrebiti novci. A Bogu hvala ima i takovih. Poput zaključka kojega smo prekjučer donieli na sjednici Kriznoga stožera dopustivši rad kinima do 20 ura i rad lokalima do 18 ura.

Svaka takova odluka uviek je skopčana s odredjenom zebnjom, ali u ovomu slučaju smo procienili kako je potencialni dobitak, veći od rizika. Ljudi će ovo nesumnjivo shvatiti kao napredak i olakšanje.

U slabašnomu obćinskomu proračunu pronašli smo danas i sriedstva za pokriće troškova kriznih stožera, i stožera civilne zaštite.

Troškovi Kriznog štaba i Štaba Civilne zaštite Općine Dubrovnik, kriznih štabova pri mjesnim zajednicama i ostali troškovi nastali tijekom ratnih razaranja na području općine Dubrovnik, a u svezi organiziranja prehrane, opskrbe, prijevoza, humanitarne i ostale pomoći stanovništvu, podmiriti će se iz ostalih prihoda Proračuna sredstava rezervi i izvanproračunske bilance posebnih računa Općine Dubrovnik za 1992. godinu.

Ni jedan od ovakovih zaključaka ne stavljam na dnevni red, dok se predhodno ne uvjerim, kako ga je moguće provesti. Šef obćinskih financija Davor Miloglav, njegova desna ruka Branko Šutalo i svenazočni Mario Mrkušić u pravilu me u tomu smislu ugodno iznenade, kad mi prezentiraju s pomoću  koje stavke obćinskoga proračuna se odredjeni zaključak može provesti.

Danas je formalizirano i ono što sam u razgovoru od prije desetak dana dogovorio s Ivom Gjajom, Antom Stojanom, Davorom Miloglavom i Hrvojem Macanom. To što smo se dogovorili, Ivo Gjaja je pretočio u priedloge zaključaka koje smo izglasovali na sjednici.

Kao neku vrstu uvoda u glavnu stvar, donieli smo zaključak u kojemu dajemo preporuku Fondu za stanbeno komunalnu djelatnost neka gotovo četiri i pol milijuna hrvatskih dinara plasira izravno u popravke, umjesto uplata na republički račun. Podpuno opravdano smo zaključili kako bismo inače morali u Zagrebu moljakati za sriedstva koja su i tako i tako predvidjena za tu namjenu. Tko zna kad bi ih uobće dobili natrag.

Ta preporuka u obliku zaključka nije baš utemeljen u zakonu. Medjutim, moramo se snaći sami. Treba prehraniti i održati na životu ovo napaćeno pučanstvo. Treba živ dočekati slobodu. Ako se sami o sebi ne pobrinemo, kako to možemo očekivati od nekoga drugoga.

Taj zaključak je, sukladno dogovoru, bio samo uvod u sliedeći, deseterostruko vriedniji, upravo onako kako smo se dogovorili na onomu  istomu našemu neformalnomu sastanku.

Uzaključak smo, uz zamolbu za odobrenje gotovo 45 milijuna hrvatskih dinara, namiernonaveli kako bi se ta sriedstva uporabila za popravak šteta nastalih odgranatiranja 6. prosinca, jer se pokazalo kako je katastrofa koju smo doživjeli toga dana, odjeknula najšire i u svietu i kod nas. Onima u Zagrebu koji budu donosili odgovarajuće odluke na taj način smo olakšali posao.

Neka samo bude donesen pozitivan zaključak i neka taj zaključak stigne do Joška Zavorea u ministarstvo financija. Nakon toga će u akciju krenuti neumorni Mario Mrkušić.

Ako je ovo golub na grani, onda se vjerojatno nitko u Zagrebu ne će buniti, što smo samovoljno zadržali vrabca u ruci, odnosno deseterostruko manji iznos, kojega smo sami prikupili.

U stvari je čudesno kako se ovdje gdje živimo uobće može prikupiti bilo kakova suma novca. A još teže je prikupljeno razpodieliti. Svatko bi želio nekako preživjeti.

Tako je na današnjoj sjednici izišlo na vidjelo, kako u Vodovodu nisu baš sretni što kod naplate vode moraju prikupljati i posebnu naknadu koju onda samo prosliedjuju Vodoprivrednomu poduzeću.

Direktor Vodovoda Tomislav Bolfek  drži kako su ciene vode  u očima potrošača više, pa je zbog toga i naplativost niža, i Vodovod tako trpi štete zbog naplate novaca koji nisu njegovi. Bolfek drži kako bi barem trebalo promieniti proceduru prosliedjivanja sriedstava, a to je moguće ostvariti samo kroz odgovarajući zaključak Izvršnoga vieća.

Direktor Vodoprivrednoga poduzeća Baldoslav Šundrica se sa svoje strane tuži kako njegova tvrdka, zbog kašnjenja uplata od strane Vodovoda, „ne može podmirivati obveze“, što vjerojatno prevedeno znači, kako ne može sebi izplatiti plaće.

Hrvoje Macan je zajedno s Bolfekom i Šundricom pripremio kompromisni zaključak Izvršnoga vieća, koji Vodovodu olakšava situaciju, ali i obstanak Šundrici, koji je sve sretno prihvatio po načelu „daj što daš“.

To načelo je u stvari u sve snažnijoj primjeni. Kako ovdje medju nama, tako i u našem odnosu prema za nas nedostižno svemoćnomu Zagrebu.

Nastavak