Maribor

Petak, 20. ožujka 1992.


Golema mariborska športska dvorana, preuredjena za priredbe, bila je dobro popunjena. Tek tu i tamo su se mogle uočiti prazne stolice. Jedina iznimka je bio prvi red, gdje je više od pola stolica bilo prazno, i gdje smo sjedali Ante Stojan, Pavo Miloglav i ja. Prije početka priredbe zabavljali smo se s procjenama broja publike. Čim je priredba počela voditelj programa riešio je naše dvojbe ponosno naglašujući kako je nazočno preko tri tisuće gledatelja koji su došli podržati priredbu “Dubrovnik zove”. Ton kojim je to izgovorio jasno je davao do znanja kako je to za ovu dvoranu neuobičajeno visoka brojka.
Priredba se zatim odvijala po krajnje suhoparnom i neduhovitom scenariju. Izvodjači su jedan za drugim izlazili na pozornicu i odradjivali svoju zadaću.
Doduše većinu je bilo zadovoljstvo slušati. Skupina "Forum", Dijana Hilje, Božidar Boban, Luko Paljetak, Vice Vukov, Tereza Kesovija i Djelo Jusić obavili su svoj posao profesionalno na visokoj razini.
Organizatori su iz samo njima znanih razloga u priredbu uključili i jednu vokalno instrumentalnu skupinu iz Graza. Možda su na taj način željeli dati jači medjunarodni žig cieloj manifestaciji, ali skupina je u uzporedbi s hrvatskim izvodjačima djelovala karikaturalno loše, točno na razini scenarija.
Kraj priredbe je obilježen uobičajenim ponovnim pozivanjem izvodjača na pozornicu. A oni su, jedan za drugim,  izlazili,  klanjali se i mahali publici kako bi zatim stali jedan do drugoga i naklonivši se pobrali dodatni obrok pljeska.
Mislio sam kako je priredbi došao kraj. A onda je usliedilo iznenadjenje. Voditelj je publici priobćio kako se u dvorani nalazi i predsjednik Izvršnoga vieća Skupštine obćine Dubrovnik i pozvao me na pozornicu.
Nisam se bio pripremio na nešto ovakovo. Nitko od organizatora mi to ranije  nije bio spomenuo. Ustao sam, a jedan čovjek je dotrčao do mene i pokazao mi put do stuba sa strane pozornice. U dvorani je odjekivao pljesak izazvan s voditeljevom najavom.
Izišao sam na pozornicu i sliedeći primjer izvodjača naklonio se i stao u isti red s njima. Pljesak se pojačao, a voditelj pored mikrofona se okrenuo k meni i izrekao rieči koje mi u pravilu nisu drage:
“A sad bih zamolio gospodina predsjednika Izvršnoga vieća neka nam se obrati s nekoliko rieči.“
“Obratiti se s nekoliko rieči”, je izprazni izričaj koji je vjerojatno neugodan svatkomu komu je upućen. “Nekoliko rieči” je izraz koji podrazumieva krajnju kratkoću govora. Takodjer i krajnju nesadržajnost. Sve u svemu od govornika se ne očekuje baš ništa drugo izim njegove pojave pred mikrofonom.
I tu nastaje popriličan problem. Što bi onda prozvani govornik trebao učiniti. Početi lajati? Kazati “dobra večer” i predstaviti se još jedan put, kako bi izpunio zadanu kvotu rieči? I zatim se povući napravivši od sebe budalu.
Pogledao sam oko sebe. Izvodjači su se već počeli premještati s noge na nogu čekajući kraj. Svoju dozu reflektora i pljeska već su bili dobili i ovo je za njih bio višak.
Prišao sam mikrofonu. Reflektori su mi bili upereni u lice. Publika se zbog toga jedva nazirala u polumraku velike dvorane.
“Drage Mariborčanke i Mariborčani. S ovako jarko osvietljene pozornice, jedva vas mogu nazrieti. Ne zbog mraka nego zbog prejakoga svjetla kojemu sam izložen. A tako bih vas sve volio odjednom vidjeti. Tako bih želio vidjeti sve vas koji ste došli ovdje i na taj način izkazati solidarnost s Dubrovnikom koji se nalazi u velikoj nevolji. Dubrovnik je sad, ovog trenutka, dok se svi mi nalazimo u ovoj liepoj i jarko osvietljenoj dvorani,  u podpunom mraku i na ciljniku strašnoga oružja bezdušnih agresora. Pozivam vas neka se svi zajedno na trenutak sjetimo svih tih ljudi koji obvijeni s mrakom čekaju jutro nadajući se kako će im ono donieti viesti o izlazku iz težke i pogibeljne situacije u kojoj se nalaze.”
Moje rieči prekinuo je snažan pljesak. Čekao sam, klanjajući se lagano i mašući u smjerovima odakle je dopirao. Oči su mi se polako privikavale na reflektore.
Pljesak se nije bio stišao kad sam nastavio:
“U Dubrovniku sad nema nikakovih mogućnosti za život kakovim živite vi ovdje. Ali naš je moral izuzetno visok. A kako bi on samo narastao kada bi svi moji sugradjani mogli večeras vidjeti koliko ovdje u Mariboru imaju svojih prijatelja. Dragi naši prijatelji. I ova večer u kojoj ste na ovaj način demonstrirali svoju solidarnost dodatna je učvrstitba uvjerenja i nade u skori završetak pogibelji i težkoća u kojima se nalazimo mi Dubrovčani. Uvjeren sam kako će brzo doći dani kad ćete opet moći dolaziti na naše more i u naš Grad. Ovaj put kao dodatno osvjedočeni i dobro došli naši prijatelji. Hvala vam svima.”
Završetak mojega govora popratio je izuzetno snažan pljesak. Osjetio sam kako sam dodirnuo emocije publike, izgovorivši tih “nekoliko rieči”.
Vratio sam se lagano i stao u red s izvodjačima, a voditelj je ponovno prišao mikrofonu, zahvalio mi se i zaključio priredbu.
U sebi sam u tomu trenutku pomislio kako je završetak priredbe s govorom osobe koja doista poznaje i osjeća dubrovačku situaciju imao izuzetno velikoga smisla, a nitko u publici zasigurno nije mogao imati ni u primisli, kako sam se tu našao praktički zahvaljujući svojemu prkosu i nisam bio dielom ranije predvidjenoga scenarija.
Odluka o dolazku u Maribor na dobrotvornu priredbu pod nazivom “Dubrovnik zove” zasnivala se doista dielom na nekoj vrsti prkosa, odnosno zbog toga što sam zaključio kako su mi organizatori uputili poziv nadajući se mojemu neprihvaćanju.
Tonko Jović i Luko Bratičević su razgovor sa mnom o toj temi bili prepustili Niku Gveroviću ufajući se u njegovu snalažljivost.
“Sjećate li se kad smo ono kod Drageca razgovarali o organizaciji serije dobrotvornih priredaba  u korist Dubrovnika,” rekao mi je Gverović brzoglasom prije desetak dana.
Kad sam mu odgovorio potvrdno, nastavio je:
“Evo već smo krenuli. Dvadesetoga ovog mjeseca počinjemo s Mariborom. Tamo smo za priredbu osigurali športsku dvoranu.”
“Izvrstno, bravo, samo napried,” komentirao sam njegove rieči.
“Dobio sam zadaću nazvati vas i pozvati vas na tu prvu priredbu. Sviestni smo kako je vama to težko ostvariti, s obzirom na situaciju u kojoj se nalazite i posao kojim ste obterećeni. Zbog toga smo odmah promislili i o alternativnom riešenju. Ja sam iz Dubrovnika već pozvao Čaveliša iz Belvedera, a vas bi mogao zamieniti Hrvoje Kačić.” nastavio je.
Glas mu nije zvučio izkreno. Odlučio sam ga izkušati:
“Hvala vam na pozivu i razumievanju. Moram pogledati svoje obveze i procieniti bi li mogao doći. U Zagreb moram putovati zasigurno zbog drugih poslova, pa moram vidjeti može li se u to uklopiti i odlazak u Maribor.
“Ne morate se mučiti. Mi smo, znajući vas i vaše dužnosti, praktički već predvidjeli Hrvoja Kačića,” rekao mi je na to Gverović.
“Dobro, izgleda kako sam vas krivo shvatio. Nema problema. Znate shvatio sam kako ste me nazvali, jer ste željeli pozvati baš mene. Neka vam je sa srećom. Hrvoje će sigurno biti izvrstan predstavnik Dubrovnika,” odgovorio sam mu.
“Dobro ste me razumjeli. Zovem vas kako bih pozvao baš vas, medjutim unapried smo predpostavili kako ćete biti zauzeti pa smo se pripremili za Kačića,” rekao je na to Gverović nesigurnim glasom.
U tomu trenutku nisam odolio izazovu:
“Razumijem vas. Baš zbog toga bi mi bilo žao odbiti vas. Doista moram pogledati kako stojim s poslom. Javit ću vam čim prije mogu li doći.”
Dok smo se opraštali Gverovićev glas, koji je neuzpješno skrivao razočaranje, bio mi je potvrda predpostavke o pozivu iza kojega stoji želja za njegovim odbijanjem.
Dva dana kasnije opet sam se čuo s Gverovićem i potvrdio mu svoj dolazak u Maribor. Iz njegovog reagiranja mi je bilo u podpunosti jasno kako je moja prva procjena o formalnosti pozivanja bila, bez ikakove sumnje, podpuno točna.
U odluci o prihvaćanju poziva prkos je ipak bio samo manji činbenik. Veći razlog je bila želja za spoznajom o kakovoj se vrsti priredbe radi. Želio sam vidjeti radi li se o nekakovom skrivanju, o nečemu što ne bih trebao vidjeti, premda mi se ta mogućnost činila manje vjerojatnom od mogućnosti nastojanja izbjegavanje mene kao osobe. Više sam vjerovao u mogućnost kako dugo godina stvarana mreža organizatora priredbi, zabavljača, ugostitelja, direktora, novinara i političara jednostavno zazire od osoba koje su stignule ni od kud, a uz to su se pokazale nepredvidivima.
Nakon što se saznalo o mojemu prihvaćanju odlazka u Maribor, bio sam prošlu subotu pozvan u kontakt odašiljbu Radio Dubrovnika s Radio Mariborom. Program su u dubrovačkoj krugovalnoj postaji vodili Dubravko Cota i Joško Jelavić.
Za vrieme odašiljbe došlo je do prekida veza s Mariborom. Nije bio namieran. Zaključio sam to po tomu što je u nastaloj zbrki najavljena Tereza Kesovija, a puštena je pjesma Ibrice Jusića.
Na put prema sjeverozapadu krenuo sam u sriedu s brodom “Istra”.
Kad sam predhodnoga dana bio upitao tajnice gdje mi je brodska karta, dobio sam odgovor kako je nisu, zbog stiske, uzpjele osigurati. A imale su na razpolaganju desetak dana! 
Kad bih imao vriemena i volje i glede tajnica bih trebao nešto poduzeti. Činjenica je kako sam ih zateknuo i nisam ih mienjao, pa ne iznenadjuje što mi nisu lojalne. Do nedavno sam imao dojam kako se trude profesionalno obavljati svoje poslove. Sad ni u to više nisam siguran.
Bez problema sam kupio prievoznicu na brodu uoči polazka. Našao sam dapače i kabinu i mjesto u hangaru za Renaulta 25, koji je uzpješno popravljen.
S riečkim kolegom Slavkom Linićem sam dogovorio ostaviti Renaulta u njihovoj garaži na povratku prema Dubrovniku. Po Gradu mi taj obćinski samovoz nije nuždan, a ubuduće ga ne ću morati prevoziti do Rieke i iz Rieke, te plaćati za njegov prievoz i uz to zauzimati dragocjeni prostor  u brodu
Vozač Mato Valjalo se oporavlja nakon što je 6. prosinca prošle godine pred ulazom u obćinsku zgradu pogodjen s nekoliko krhotina granate, od kojih ga je ona što mu se zabila u vrat gotovo usmrtila, pa vrlo vjerojatno još dugo ne će moći raditi. Ako se uobće dostatno oporavi. Daj Bože neka uzpije.
S Istrom je zajedno sa mnom putovao i brat Milo, a s njime i njegova Maja.  Dubrovački liečnici su procienili kako je Milu nuždno odstraniti žučnu vrećicu i preporučili obavljanje operacije u Zagrebu, kako bi se, koliko je najviše moguće, sanirale ozljede koje je dobio u jugoslavenskomu zatočeništvu.
Nakon što sam s bratom ušao u brod zajedno smo primietili kako iz Dubrovnika s nama putuje vrhunska reprezentacija najvećih dubrovačkih tvrdki. Bili su tu  Špiro Savin direktor Atlantske plovitbe, Pave Župan, direktorica Atlasa, Ivo Jurišić direktor INA-e, Mato Gjurović direktor GP Dubrovnik i Pavo Miloglav direktor Dubrovkinje.
Kasnije smo primietili još jednu zanimljivost. Nabrojena prva četvorica, koja  pripadaju staroj gardi složno su se izkrcali u Splitu. Miloglav je jedini nastavio putovanje prema Rieki. I slučajnosti ponekad potvrdjuju pravilo!
Nakon što sam put od Rieke do Zagreba kroz sunčani Gorski kotar prošao za manje od dvije ure i izkrcao Mila i Maju, odvezao sam se u hotel "Panorama".
Luka Korda, koji razvidno sve više boravi u Zagrebu, saznavši za moj put u Maribor, zamolio me je  za dolazak u Panoramu na sastanak u svezi osnivanja zagrebačkoga kluba Konavljana. Kordu sam zateknuo u družtvu Pera Pekoča i Jevrema Brkovića. S njima je bila nekolicina Konavljana koje poznajem samo iz vidjenja. Rekli su mi kako ih  u Zagrebu ima dvije tisuće. Nisam shvatio zašto su me pozvali.
Na odlazku sam u predvorju susreo redatelja Veljka Bulajića, koji mi se pohvalio kako je preko nekih svojih poznanika Talijana osigurao novac za snimanje filma o Marinu Držiću. Bulajić očekuje početak snimanja u Dubrovniku čim se “situacija sriedi”.
Preko mobitela u samovozu nazvao sam zatim Nina Bulića u Ministarstvo turizma. Za njegova boravka u Dubrovniku obećao sam javiti mu se prvom prigodom kad dodjem u Zagreb.
“Jeste li izpunili upitnik, koji smo vam poslali,” upitao me nakon što smo se pozdravili.
“O kakovom upitniku se radi,” uzvratio sam mu iznenadjen.
“U svezi s Pavom Župan. Kad sam se vratio u Zagreb u ministarstvu sam saznao kako vam je već prije desetak dana ministar Popović uputio upitnik, koji bi trebao biti ključan za naše davanje suglasnosti za smjene u Atlasu,” odgovorio mi je.
Rekao sam mu kako do mene nije došao nikakov upitnik i prihvatio vjerojatnu igru.
Po završetku razgovora odmah sam nazvao Hrvoja Macana u Dubrovnik i uputio ga neka provjeri je li iz ministarstva turizma stignulo nešto poput upitnika.
Javio se ubrzo i potvrdio moju predpostavku. Nije stignulo ništa.
Rekao sam mu neka zove Nina Bulića i zamoli ga neka mu dalekopisom pošalje upitnik koji je meni spominjao.
Hrvoje je bio izuzetno brz. Javio mi se opet za manje od uru vriemena i rekao kako mu je Bulić poslao nekakov dopis u kojemu se traži očitovanje Izvršnoga vieća u svezi uvodjenja upravnoga odbora u Atlas.
Rekao sam mu neka u moje ime odmah dalekopisom pošalje odgovor u kojem se navodi kako je za nas stvar riešena u studenomu prošle godine i u privitku pošalje naš zaključak.
Hrvoje mi se ubrzo javio i rekao mi kako je obavio zadaću.
Sad je loptica opet u polju ministarstva turizma.
Što je bilo s tim upitnikom? Je li ga Popović uobće bio poslao? Možda se u odpremi pošte u ministarstvu turizma ili u priamu pošte u dubrovačkoj obćini našao neki simpatizer Pave Župan. To ne bi bilo nešto neobično. Komunistička zaštitna mreža je zadivljujuće jaka.
Kad sam se u ovo bio upleo prošli put, želio sam samo biti na čistu s kim bih trebao razgovarati u svezi brzoga prievoza putnika s brodom od splitske zračne luke do Dubrovnika. Već postaje podpuno jasno kako do razpleta ne će brzo doći, pa mi je najbolje zaboraviti na cielu tu stvar. Ipak, i ovaj put sam se upleo, nekako iz športskih razloga.
Pa izjasnite se već jednom. Ako želite ostaviti Pavu tu gdje jest, učinite to! Nemojte mi glumiti! Ostavite to za Bulajića i njegove kolege.
Popodne sam ukrcao Antu Stojana  i zaputio se u Maribor. Stojan mi se pridružio rekavši kako to čini jer ga je zamolio Niko Gverović.
U hotelu „Slavija“ u Mariboru, dočekao nas je Luko Bratičević. Očekivao je Stojana, a ja sam mu bio iznenadjenje. Rekao mi je kako je očekivao moj dolazak tek sutra dan.
“Pa zar nije večeras u hotelu predvidjena  večera kojom se otvara ciela manifestacija,” upitao sam ga.
“To je točno, samo sam očekivao vaš dolazak sutra ujutro kad su predvidjeni vaši razgovori s mariborskim političarima. Večeras se samo jede,” odgovorio mi je.
Vidjelo se kako se osjeća nelagodno.
“Pa zar mislite kako ja ne jedem nego živim od zraka,” našalio sam se.
“Za moj dolazak je kriv Niko Gverović koji mi je rekao kako sve počinje baš večeras. Inače doista ne bih dolazio,” nastavio sam.
“Nema problema. Dobro ste došli. Sad ću ja pronaći jednu sobu za vas,” odlučio se Bratičević prihvatiti neminovnost.
Na večeri se nije samo jelo. Jedan slovenski novinar je goste zabavljao ozvučenim razgovorom sa Slobodanom Langom, uz kojega je bio njegov vjerni pobočnik Ćulo, te sa svećenikom Zbutegom.
Prema onome što je rekao, Zbutega je već u rujnu prošle godine izbjegnuo iz Kotora i sad naokolo drži predavanja. Nakon završenoga razgovora Langa i Zbutegu je Bratičević doveo do našega stola kako bismo se pozdravili.
Organizatori, koji su Dubrovčani, nisu se “sjetili” predložiti niti jednoga Dubrovčanina za razgovor o Dubrovniku! Bila je to sliedeća potvrda moje procjene, kako su me organizatori priredbe "Dubrovnik zove" pozvali iz kurtoazije računajući kako ne ću doći, a kad sam se odlučio doći, pokušali su moju nazočnost svesti samo na gospodarske razgovore.
Dvorana u hotelu „Slavija“ nije bila puna. Vjerojatno je razlog slabom odzivu na večeru bio u visokim cienama. Pavo Miloglav je sa svojim kolegama Karačem i Matanom riešio problem skupoće kroz predhodni dogovor o poslovnoj večeri s nekim Dubrovkinjinim slovenskim poslovnim partnerima. Ljubazno su za svoj stol pozvali i mene i Stojana, a njihovomu gostoprimstvu uzkoro se pridružio i jedan od organizatora, Tonko Jović.
Hrana i piće su Joviću pomogli u prevladavanju neugode. U početku je na njemu bilo vidljivo,  kako je sviestan  razvidne neprikladnosti ponašanja organizatora prema najvišem predstavniku naslovne obćine ciele manifestacije. Izmedju čaša i zalogaja, pokušavao mi je reći kako on sam nije dio ciele priče oko mene i kako mu je žao.
Sliedećega dana, odnosno danas, doista su me odveli u mariborsku gospodarsku zbornicu, gdje su me dočekali dopredsjednik Izvršnoga vieća doktor Franci Čuš i čelnik Zbornice Vinko Lopuh.  Predstavili su mi okupljene upravitelje velikih mariborskih tvornica  TAMa, Marlesa, i još nekih.
Svojim domaćinima opisao sam našu situaciju i rekao kako će, čim opet budemo slobodni, dubrovačko područje postati zasigurno jedno veliko gradilište. Trebat će tu puno novaca i rada i bit će dobro došao svatko tko ima ideja, volje, i sriedstava.
Direktor Marlesa je izjavio kako njegova tvrdka može izgraditi osamdeset čvrstih objekata mjesečno!
Nakon razgovora zajedno smo održali konferenciju za tisak, a zatim sam dao i podulji interview za radio Sloveniju. Moji domaćini Čuš i Lopuh su poslije toga  priredili objed u hotelu “Slavija”. Na objedu nam se pridružio i dopredsjednik obćinske  skupštine Sorić.
Uvečer, izmedju šest  i sedam sati, prije početka priredbe u športskoj dvorani, sudjelovao sam u odašiljbi u živo TV Slovenije.
Zgodna voditeljica mi je, kad sam napuštao studio, rekla kako će snimka mojega nastupa biti emitirana u prvom i drugom dnevniku slovenske dalekovidnice.
Pljesak iz publike je još trajao, kad sam se zajedno s izvodjačima spuštao s pozornice. Pomislio sam kako sam od svih njih obavio najtežu zadaću, jer svi su se oni bili pripremili i odradili su pri tomu svoj uobičajeni posao, od kojega inače žive. Jedino je moj nastup bio čista improvizacija.
Osjećao sam zadovoljstvo, procienivši kako sam dobro obavio svoju nenadanu zadaću. I zbog pljeska, s kojim su dočekane moje rieči i zbog toga što sam brojnoj publici uzpio poslati poruku o sadanjosti Dubrovnika. Dvoranu je vrlo vjerojatno u većini napunila publika, koja je bila na dubrovačkom području, i kojoj je to područje priraslo srdcu.
Miloglav i Stojan su, čim sam im se pridružio, potvrdili moj osjećaj, pohvalivši mi nastup.
U analizi priredbe prekinuo nas je Luko Bratičević pozvavši nas neka ga sliedimo na večeru.
Odvezli smo se u jedan restaurant na obodnici Maribora.
Tiekom večere slušali smo kako Luko Paljetak priča Terezi Kesoviji o tomu  kako je u mladosti, puno prije rodjenja  pjesnika i pjevačice,  Terezin otac neuzpješno prosio Lukovu majku. Da je tada mladi Konavljanin Kesovija imao uzpjeha u svojemu ljubavničkom pohodu,  vrlo vjerojatno bi hrvatska umjetnička scena bila ozbiljno zakinuta.
Nakon večere spontano je došlo do izvrstnih glumačko-pjevačko-pjesničkih improvizacija Bobana, Tereze, Vukova  i Paljetka, koji je u svojemu pjesničkomu nadahnuću bio posebice dojmljiv.
Nastavak