S ratnim ministrom turizma

Ponedjeljak, 10. veljače 1992.


Težko bi bilo odgovoriti na pitanje u kakovu kategoriju bi se mogao  svrstati  posjet ministra turizma Marčela Popovića. Jutros se u hotelu „Argentina“ sastao s “dubrovačkim turističkim radnicima". Pozvao me je, pa sam bio nazočan na otvorenju sastanka.

Sad je Dubrovnik u procesu borbe za obstanak. Kad i ako se ta stupanj završi, čeka nas postupak obnove, a tek onda će na red doći turizam. Govoriti o kakvoći turističkih usluga sad je bezrazložno. Pa svaki turist bit će ovdje po logici stvari dočekan kao kralj. Nastupati sad na inozemnom tržištu i pozivati turiste u državu u kojoj se gine i puca i kojoj je veliki dio održava okupiran – čisti je gubitak vriemena i novaca.
Nisam se skanjivao to i reći u svojemu pozdravnom slovu na početku skupa. Možda to i nisam trebao učiniti. Ako je Popović došao samo zbog stvaranja iluzije, i to je dobro.
Turistički sastanak sam napustio, jer sam trebao održati press konferenciju zajedno sa svojim sinoćnjim gostom,  šefom europske promatračke misije Salgueirom, ali je, bez mojega znanja, termin konferencije promienjen, pa sam zakasnio.
Ne bi bi mi bilčo čudno ako je termin promienjen namierno, baš kako bi se mene izbjegnulo. Logističke stvari oko boravka ove velike skupine europskih promatrača organizirao je Mišo Mihočević. Smijem li mu vjerovati, kako je došlo do nenamierne pogrieške? Uostalom koliko je ljudi kojima mogu vjerovati?
Zasigurno, zbog nesretnoga turizma propustio sam prigodu medijskoga nastupa, koji bi glede  daljnjih koraka u postizanju slobode za okupirana područja dubrovačke obćine, mogao biti izuzetno vriedan. Pogriešio sam. Ako je i bilo podmetanje, trebao sam biti oprezniji.
Srčbu zbog propuštene prigode, prekinuo mi je opet – turizam. Ministar Popović me je, zajedno s pomoćnikom ministra obnove Mirkom Oreškovićem, posjetio odmah nakon završetka svojega sastanka u Argentini.
“Kakovo je vaše mišljenje o Pavi Župan,” upitao me Popović čim su njih dvojica sjeli za stol.
Pitanje me je malo zateknulo. Nisam ga očekivao, poglavito nakon što sam Pavu vidio na sastanku u Argentini. Vrlo je vjerojatno kako su Popović i Pave zajedno doputovali iz Zagreba i isto tako je vjerojatno kako se dobro poznaju. Oboje dugo rade u turizmu.
Dolazak Pave Župan na sastanak u Dubrovnik jedan je od onih bizarnih, ali uobičajenih poteza osoba koje svoj obstanak ili napredak zasnivaju i na svojom nazočnosti u blizini utjecajnih osoba.
Ako je Pave ministru Popoviću imala nešto reći mogla je to učiniti u Zagrebu, u koji se, dobro informirana, sklonila prije nego je Dubrovnik postao pogibeljnim mjestom. Medjutim, to ne bi bilo zabilježeno u medijima, a mediji su sriedstvo promičbe. Ako je ministar u Dubrovniku, poglavito ako se tu sastaje s “turističkim radnicima”, tu je onda i Pavino mjesto.
“Sjećam se Pave iz gimnazijskih dana, jer smo ista generacija, kao neupadljive i skromne djevojke. Kasnije smo se u životu susreli svega nekoliko puta. O njoj dakle nisam znao puno sve do ne davno, kad je iz SDK stignula dokumentacija koja ju težko tereti,” odgovorio sam Popoviću.
“Upravo stoga sam vam i postavio svoje pitanje,” rekao je na to Popović.
“Ne znam što bih vam drugo mogao reći. Vi sigurno imate istu, za gospodju Župan obtužujuću dokumentaciju. Možda biste mi pak vi mogli dati odgovor na jedno pitanje. Pitam vas to onako iz znatiželje. Danas je gospodja Župan nastupila u svojstvu direktorice Atlasa. Što je s uvodjenjem upravnoga odbora u Atlas? Prije već dosta vriemena Izvršno vieće je pokrenulo tu proceduru prema zahtjevu SDK. O tomu se više nisam razpitivao. Siguran sam kako shvaćate, to mi doista nije neki visoki prioritet, ali kad ste tu volio bih znati.”
Popović je zaustio odgovoriti mi, kad se na vratima ureda začulo kucanje, a odmah zatim je kroz vrata povirila glava Pera Poljanića.
“Čuo sam kako je ministar kod tebe! Mogu li vam se priključiti. Sa sobom sam doveo nekoliko ljudi koji će za ministra sigurno biti zanimljivi,” rekao mi je i ne čekajući odgovor odmah otvorio vrata i uveo  Pera Vićana, Iva  Pavličevića, Maria Kovačevića i Mladena Falkonia.
Nisam podpuno siguran, ali mi se čini kako su svi oni, izim Pera Poljanića, bili na onom jutrošnjem sastanku s Popovićem. Dubrovačkim turističkim djelatnicima nazočnost ministra turizma u Dubrovniku jednostavno previše privlačna kako bi propustili biti još neko vrieme u njegovoj blizini. Kako bi to ostvarili obratili su se Peru, kao svojevrstnomu zaštitniku poznatijih dubrovačkih faca.
Razgovor o Pavi Župan je na taj način bio prekinut. Bilo bi izuzetno netaktično nastaviti ga pred ovolikim brojem ljudi. Jedino mi je bilo za trenutak krivo što je Popovićeva znatiželja bila zadovoljena, a moja nije.
Nakon što su Pero i njegovi štićenici sjeli preusmjerio sam razgovor s Popovića na Oreškovića. Ministarstvo obnove je za nas sad puno značajnije od ministarstva turizma.
Ponovio sam priedlog o uzimanja dubrovačkoga područja za pilot projekt obnove, kojega sam, za posjeta Zagrebu , već bio dao Oreškovićevu šefu Degoriciji, a zatim ga dopunio kratkim opisom svojega koncepta privatizacije i predložio mu neka kao još jedan pilot projekt predvidi osnutak burze u Dubrovniku.
Orešković je djelovao kao čovjek koji je zdušno prihvatio moju ideju. Obećao mi je kako će je pokušati realizirati.
Na taj način sam uzpio sastanak okrenuti u jednomu koristnomu smjeru. Imao sam dojam kako se i ministru turizma svidjelo ovo skretanje s njegova područja. Sigurno je pametan čovjek i ne pada mu lako nojevski koncept razprave o nečemu što je daleko od zbiljnosti.
Marčelo Popović doista je stao na čelo ministarstva u krajnje nepovoljnom trenutku. Imao bi pravo kad bi rekao kako nije imao sreće. Voditi ministarstvo kojemu je glavna zadaća briga o razvitku turizma u vrieme kad je država u kojemu se ministarstvo nalazi izložena težkoj oružanoj agresiji- doista nije neki zgoditak. U stvari je pravo čudo i nevjerojatna inercija što ministarstvo jednostavno nije ukinuto.
Ipak Popović se objektivno nalazi u boljoj situaciji nego neki drugi dužnostnici. Nije izložen pogibelji, poput mene ili nekih drugih, koji smo izabrani za obavljanje mirnodobskih dužnosti, a prioritet su nam postali različiti aspekti obrane od agresije.
Svi zajedno se pak ne možemo tužiti na nesreću i zlu sudbinu, ako se uzporedimo s onima koji su poginuli ili ranjeni, ili pak s obiteljima poginulih.
Podsjetnik na takovu težku zbiljnost bio je popodnevni sprovod mladomu Pavu Matani čije je mrtvo tielo bilo na Srdju gotovo dva mjeseca. Nije mu bilo moguće pristupiti. Kakov  užas! Tek ovih dana su se njegovi ubojice s petokrakama na kapama, odlučili omogućiti nam pristup njegovu tielu, pa su ga njegovi očajni roditelji mogli konačno pokopati.
Dok sam se spuštao prema groblju na Dančama pokušavao sam dokučiti zašto se u svakoj ovakovoj prigodi, kad se pokapaju poginuli u ovoj jezivoj agresiji, osjećam sve nelagodnije. Situacija je objektivno ipak sve bolja i bolja. Gubitci života su sve riedji. Ali sjeta i tuga koju osjećam pri sprovodima sve je veća.
Uzrok nelagode nisu samo krajnje težke i tužne okolnosti ovoga slučaja. Počeo sam dobivati  dojam kako me rodbina poginulih gleda poprieko.  U pogledima ponekad vidio pitanje zašto umjesto njihovog dragoga člana obitelji u liesu nisam ja.
Neugodan osjećaj se postupno počeo pretvarati u osjećaj krivnje. Ljudi su mi dali povjerenje. Trebao sam ih zaštititi od pogibelji, a nisam.
Jesam li trebao postupati drugčije? Bi li netko drugi na mojemu mjestu bio pronašao način za izbjeći sve ove tragedije? Možda. Ili možda ne bismo bili slobodni, ali ne bi bilo razaranja, mrtvih i ranjenih?
Jedna je stvar slaviti nezavisnost i suverenitet Hrvatske, a druga imati u obitelji poginule sinove, braću, sestre, očeve, majke. Za mnoge nesretne ljude ovo nije njihova borba, nego borba skupine političara koja želi ostvariti svoju ideju o nezavisnosti Hrvatske.
U obćini Dubrovnik smo Pero i ja simboli te skupine.  Vjerojatno ne razmišljaju tako samo oni koji su doživjeli obiteljske tragedije, nego i  puno njihovih prijateljia I mnogi drugi. Kad nas je već uvukao u sve ovo, neka nas sad izvuče, vjerojatno razmišljaju.
Ipak možda su mi osjećaji samo prenaglašeni i ljudi me ne gledaju na obtužujući način, nego sam samo stvorio neugodan privid iz razloga što mi te tragične smrti toliko težko padaju. Možda se samo radi o prenaglašenomu osjećaju odgovornosti.
Na žalost, ovoga neugodnoga osjećaja ću se težko osloboditi prije nego prestane ova neizdrživa okupacija i obkoljenost s jugoslavenskim zločincima.
To je osnovni preduvjet za početak povratka u normalan život. To je sad nešto što mi je na pameti i kad spavam.
Objektivno gledajući i u ovomu se može naći nešto pozitivno. Jer ipak se radi o napredku i barem je prošlo ono vrieme grozničavoga traženja riešenja u borbi za goli obstanak.
Stalna kombinatorika u pronalazku opcija  za odlazak okupacijskih snaga, je blaža inačica onoga predhodnoga stadija.
Na malenomu groblju na Dančama je bilo krcato svieta. Nakon što sam izrazio sućut pomakao sam se u stranu i promatrao ukop, obuzet s turobnim razmišljanjima.
Je li trebalo doći do gubitaka života mladih ljudi, do ovakovih tragedija. Nikakovi dolazki, sastanci i izrazi solidarnosti ovo ne mogu kompenzirati.
Nakon završetka pogreba težkoga koraka sam se penjao prema Gradcu. Svladavanje strmoga uzpona otežale su mi i olovno težke misli.
Početak nizbrdice prema Pilama donio mi je ne samo fizičko nego i psiholožko osvježenje.
Život je pun uzpona i padova, pun vriednih i bezvriednih stvari, ali život uviek teče dalje. Uviek neki život teče dalje.