Rupa na hladencu

Ponedjeljak, 16. ožujka 1992.

Zadivljujuća je žilavost i medjusobna podpora osoba i skupina naviknutih na različite privilegije za vrieme Jugoslavije. Iz dana u dan moguće je opaziti primjere izuzetne solidarnosti i spretnosti tih ljudi, u pravilu bivših članova Saveza komunista, koji rabe svaku prigodu za svoju promičbu, te održavanje postojećih i povratak izgubljenih položaja.

Sve je to začinjeno i s odredjenim početcima brisanja tragova koji bi sami po sebi u budućnosti mogli jasno govoriti  o uzrocima i posljedicama tragedije koja se dogodila obćini Dubrovnik i njezinu pučanstvu, kao uostalom i cieloj Hrvatskoj. U to koristoljubivo klupko uključeni su i neki, koji na prvi pogled tu ne bi trebali spadati, što situaciju čini donekle maglovitijom i kompliciranijom, ali samo donekle, jer je ipak svatkomu, tko želi vidjeti, sve podpuno jasno.

Slučaj s Perastom je jedan od reprezentativnih primjera održavanja starih shema.

Prognanik iz Cavtata Mišo Guljermović i jedan njegov poslovni partner željeli su novce, koje su spretno občuvali od propasti, uložiti u kupovinu izgorjeloga broda „Perast“, kako bi ga zatim obnovili i s njim počeli obavljati prievoz putnika na dubrovačkomu području. Njihova osnovna  namiera je povezati češće Dubrovnik s otocima, što je doista hvale vriedna ideja.

Guljermovića sam upoznao za onoga odlazka s hidrokrilcem u Italiju, odnosno za posjeta Bariu i Salernu. Bio je u škvadri Jaka i Maje Ivaniš.

Simpatični i uviek dobro razpoloženi Guljermović, došao mi je predprošli utorak potužiti se kako je njegova poslovna iniciativa naišla na nepremostivu zaprjeku postojećeg pomorskoga lobija.

Smješten u korčulanskom brodogradilištu, Perast se sad  nalazi u vlastničtvu Croatia osiguranja u kojemu su u prvi trenutak pozitivno reagirali na Guljermovićevu zamisao, ali su ga ubrzo izviestili kako se umiešala Jadrolinija s povoljnijom financijskom ponudom.

“Ne bih uobće dolazio k vama, kad bi se radilo samo o tomu što nam je posao oteo netko s većom ponudom od naše To tako izgleda na prvi pogled, ali se u zbilji radi o nelojalnoj konkurenciji, koja želi održati prievoznički monopol,” rekao mi je Guljermović.

Izpričao mi je zatim kako Jadrolinija nema nikakovog interesa obnavljati Perast. Želi jedino spriečiti pojavu konkurencije i zbog toga nudi velike novce za izgorjeli brod, kako bi ga zatim za manje novce prodala rezalištu.

Razčlanio sam cielu situaciju i Guljermovićeva pritužba mi se učinila opravdanom.

Državna tvrdka Jadrolinija kupuje brod od državne tvrdke Croatie, kako bi ga  zatim prodala državnom rezalištu! Novac u cielomu tomu krugu nije osobito bitan. Država i onako pokriva gubitke svojih tvrdki. Bitno je zadržati privilegije.

Nije to borba za dobrobit Hrvatske, nego borba za održanje postojećeg stanja u odredjenom poprilično vriednom životnom segmentu. Bilo kakovo slabljenje državnih tvrdki u isto vrieme znači i slabljenje položaja osoba koje im se nalaze na čelu, što sve u svemu znači slabljenje jedne karike u jednom od lanaca dugo uzpostavljane mreže osoba koje su upravljačke privilegije steknule kroz kombinatoriku donedavno svenazočnoga Saveza komunista.

Odlučio sam pokušati nešto učiniti. Nazvao sam ministra Rudolfa, a on mi se srećom odmah javio. Izpričao sam mu cielu priču i pri tomu mu, samo onako uz put, spomenuo svoje razmišljanje o monopolskom nastojanju Jadrolinije.

Igrao sam na kartu nuždnosti pomoći  iniciativi jednoga prognanika, što bi, u slučaju uzpjeha, bila zasigurno doista ugodna i ohrabrujuća viest za dubrovačko pučanstvo, jer bi se na taj način pokazalo kako i u najtežim vriemenima ima mjesta za hrabre poslovne poteze.

Rudolf je bez primjedbi prihvatio moje razmišljanje i rekao mi kako će izpitati stvar, intervenirati koliko bude mogao i nazvati me natrag.

Čekao sam njegov odgovor pet dana, a onda sam ga odlučio nazvati ponovno.

Nisam ga dobio na brzoglas. Javio mi se čovjek koji mi se predstavio kao Duško Krstulović. Rekao mi je kako je Rudolf zauzet, medjutim on sam zna o čemu se radi, jer mu je ministar sve izpričao.

“Ministar vas je zamolio za strpljivost. On na tomu radi i čim bude imao neki rezultat nazvat će vas,” rekao mi je Krstulović.

“Hvala vam na ohrabrenju. Točnije na mogućnosti ohrabrenja tih naših prognanika  koji bi se željeli početi baviti s brodarstvom. Nego recite mi, molim vas, jesmo li se mi možda susreli kad sam dolazio u vaše ministarstvo. Možda sam jednostavno zaboravio, a u tomu slučaju vam se izpričavam, ali ne sjećam se kako sam tamo čuo vaše prezime,” odgovorio sam mu s pitanjem.

“Nismo se mogli susresti. Tek sam došao ovdje. Do nedavno sam radio u Saveznomu sekretarijatu u Beogradu,” odgovorio mi je Krstulović.

Još jedno jugokomunističko zbrinjavanje, pomislio sam. U trenutku sam se sjetio kako je to vrlo vjerojatno čovjek kojega sam vidio za vrieme podpisa Jadranske povelje u Rieci. Tamo je bio u svojstvu zamjenika jugoslavenskoga ministra za promet i veze i gledao sam ga kao predstavnika strane države. To je bilo prije jugoslavenskoga napadaja. Nakon što su nas Jugoslaveni napali svrstao se medju dužnostnike nama neprijateljske države. Zadržao se u Beogradu sve dok nije postalo jasno kako Jugoslavija propada. A onda je razvidno pozvao u pomoć svoga prijatelja Rudolfa, koji mu je pružio utočište u svojemu ministarstvu. Hrvatski neprijatelji jedan za drugim nalaze poslove u hrvatskoj državnoj upravi!

S trpkim okusom u ustima, vratio sam se temi zbog koje sam zvao i ponovio, koliko bi značajno bilo pomoći Guljermovićevo poduzetničtvo.

Krstulović se trudio uvjeriti me kako ima isto mišljenje kao i ja. Obećao mi je kako će sa svoje strane dodatno potaknuti ministra u smjeru podpore Guljermoviću i njegovu kompanjonu.

Nakon toga je usliedio muk.

Prošli ponedjeljak Guljermović mi se opet pojavio na vratima i rekao kako je ciela njegova zamisao ipak propala, što je značilo kako Rudolf i njegovi suradnici nisu ništa uzpjeli ili možda nisu ništa ni poduzeli.

Mirenje sa sudbinom  i letargičan izraz lica toga inače uviek veseloga i dobro razpoloženoga čovjeka djelovala je na mene umrtvljujuće i slučaj Perast sam svrstao u svoje neuzpjehe. A onda sam se prije tri dana odlučio pokušati učiniti još nešto.

Rekao sam tajnicama neka mi nazovu u Zagreb direktora Croatia osiguranja. Ubrzo sam dobio vezu. Direktor, kojemu sam na žalost zaboravio prezime,  čvrsto mi je obećao,  kako će u prodaji Perasta dati prednost cavtatskim prognanicima.

Čovjek je bio izuzetno susretljiv i pun razumievanja. Prije nego se sliedeći put čujem s njim, moram saznati kako se zove.

Sad treba čekati. Kad bih zaključivao samo na osnovu razgovora , koje sam o Perastu vodio, i obećanja koja sam dobio, trebao bih biti optimist. Na žalost, izkustvo mi govori, kako javno izgovorene tvrdnje i obećanja u pravilu ustuknu, čim je u pitanju neka iniciativa koja bi mogla narušiti ustaljene sheme i odmah se u takovim slučajevima pojave u biti dosta sofisticirani odpori u obliku načelnoga slaganja i podpore iza čega ne sliedi nikakova činitba.

Sličan slučaj, samo još puno drastičniji, je onaj s Pavom Župan, koja se žilavo drži na čelu Atlasa, premda bi, kad bi se tamo u Zagrebu pridržavali zakona, odavno trebala otići s toga mjesta.

Ne bih o tomu uobće razmišljao kad me s vriemena na vrieme ne bi na to nešto potaknulo.

Prošli ponedjeljak mi je šef dubrovačke izpostave Agencije za privatizaciju Danko Atijas došao reći kako je dopredsjednik Vlade Jurica Pavelić taj koji štiti Pavu Župan. On drži u ladici zaključak Izvršnoga vieća i na taj način spriečava uvodjenje upravnoga odbora

u Atlas.

Po Atijasovim riečima, Pavelićevo ponašanje proizlazi iz toga što je radio u Exportdrvu zajedno s Pavinim mužem, Vanjom Ruskovićem.

Odgovorio sam Atijasu kako je njegova informacija zanimljiva, ali je Izvršno vieće u slučaju Atlasa učinilo sa svoje strane sve na što je po zakonu bilo obvezno, a sad su na redu drugi, prije svega agencija u kojoj je baš on zaposlen, i na taj način sam završio razgovor.

Mislio sam kako sam se oslobodio daljnjega razmišljanja o Atlasu. Medjutim, već sutradan, kad me je nazvao direktor Croatia airlinesa Matija Katičić, došlo je do nastavka.

“Imam za vas jednu izvrstnu viest. uzpostavit ćemo letove za Dubrovnik,” rekao mi je Katičić na početku razgovora.

U glasu mu se osjećao ponos.

“Oprostite, ali nisam siguran kako vas razumiem. Pa naša zračna luka je okupirana i razorena. O znam. Sigurno ste počeli planirati u skladu s Predsjednikovom prekjučerašnjom najavom,  po kojoj će ciela Hrvatska biti slobodna do 15. travnja. Meni je to preliepa perspektiva. Vi znate kroz što smo mi ovdje prošli i još prolazimo. Odlazak JNA nam se čini poput sna,” odgovorio sam mu pun nade.

Kako su mi samo nezbiljno liepo bile zvučile te Predsjednikove rieči kad sam ih čuo. Sliedećega dana sam se malo spustio na zemlju kad sam čuo pucnjeve iz smjera Sustjepana i vidio svjetleće metke koje je JNA sa Žarkovice usmjeravala negdje u pravcu Lapada. Ta intenzivna pucnjava me je podsjetila, kako sam u stvari samo oguglao na opasnost, pa pojedinačne explozije, ili kratkotrajne pucnjeve više i ne registriram. A u stvari, unatoč primirju, praktički svakodnevno, netko od jugoslavenskih zlotvora razporedjenih uokolo nas, se sjeti, kako nas ne bi trebalo pustiti na miru, pa zapuca. Najgore je što se i dalje gine, pa je tako u Sustjepanu prije petnaestak dana poginuo jedan naš vojnik.

“Čim dubrovačka zračna luka bude slobodna i osposobljena, sigurno ćemo letjeti i tamo. Za sad ćemo putnike prevoziti do Splita. O tomu kad će vaša zračna luka biti slobodna nemam na žalost nikakove informacije. Vi ste vjerojatno o tomu puno bolje informirani od mene,” odgovorio mi je Katičić.

“Opet mi se čini kako vas nisam razumio. Ako putnike za Dubrovnik izkrcavate u splitskoj zračnoj luki, što je tu novo. To je jednostavno veza izmedju Zagreba i Splita, a ne izmedju Zagreba i Dubrovnika. Ne vidim doista o čemu se radi,” rekao sam mu.

“Može se i tako gledati na stvar, ali vjerujte to je sve što sad možemo učiniti. U redu lieta bit će kao destinacija upisan Dubrovnik, samo što će se slietati u Split i polietati iz Splita,” objasnjivao mi je Katičić.

Glas mu više nije zvučio onako ponosno.

“Shvatio sam. Hvala vam. I činjenica što će na zrakoplovnim kartama pisati Dubrovnik i što će na zaslonima u zagrebačkoj zračnoj luci kao odredište pisati Dubrovnik, doista je dobar potez, koji pokazuje kako nismo zaboravljeni i koji ulieva optimizam. Medjutim, jeste li razmišljali o tomu na koji način putnike prebaciti do Dubrovnika? Jeste li promislili o osiguravanju neke specijalne brodske veze, koja bi bila sinkronizirana sa slietanjima i polietanjima dubrovačkih zrakoplova u splitskoj zračnoj luci i tu vezu uključiti u cienu karte. Bila bi prava stvar, kad ciena takove kombinirane karte ne bi pri tomu bila bitno veća od one od Zagreba samo do Splita. To bi bila prava stvar,” rekao sam mu zagrijavši se za ideju.

“Na žalost, to nismo mogli preuzeti na sebe. Prievoz od Splita do Dubrovnika je vaša briga. To je bio jedan od razloga zbog čega sam vas nazvao. Medjutim, imam i tu jednu za vas dobru viest. Razgovarao sam s Pavom Župan, direktoricom Atlasa, i ona mi je rekla kako je spremna razmotriti uključivanje Atlasovih hidroglisera u cielu priču. Vi biste trebali s njom dogovoriti detalje,” odgovorio mi je Katičić.

Nakon završetka razgovora s Katičićem pokušao sam dobiti Atijasova šefa, direktora agencije  za privatizaciju Zlatka Matešu, kako bih ga upitao dokle je stignulo uvodjenje upravnoga odbora u Atlas.

Činilo mi se neprikladnim i nepraktičnim dogovarati nešto s osobom koja bi trebala biti smienjena zbog obtužbi za kriminal, pa sam izravno od Mateše želio saznati, kakova je situacija u svezi s Atlasom. Nije mi namiera bila inzistirati na bilo čemu. Samo sam želio procieniti ima li smisla razgovarati s Pavom ili pričekati njezinu smjenu, ako se u tomu smislu nešto sprema.

Namiera mi se izjalovila. Mateša mi nije bio dostupan, pa sam učinio što je jedino bilo moguće. Rekao sam njegovoj tajnici zbog čega ga zovem i zamolio neka me Mateša nazove natrag.

Matešina nedostupnost me na neko vrieme udaljila od problematike u svezi sa  smjenom na čelu Atlasa, kao i od pomaganja u uzpostavi zrakoplovno brodske veze izmedju Zagreba i Dubrovnika.

A onda se u prošli četvrtak  Mateša ipak javio. Njegove rieči su zvučile konkretno premda su ipak u sebi zadržale odredjenu pričuvu:

“Želio bih vas izviestiti, kako je nalog za uvodjenje upravnoga odbora u Atlas pripremljen i samo se čeka suglasnost ministarstva turizma.”

“Hvala vam na informaciji. Dobro ste me nazvali, jer mi to znači kako trebam pričekati oko nekih dogovora s Atlasom, dok se tamo ne uzpostavi stabilna situacija. Jeste li poslali ministarstvu turizma zahtjev za suglasnost,” upitao sam ga.

“Poslat ćemo ga danas,” odgovorio mi je Mateša.

Nakon razgovora s Matešom upitao sam se je li njegov poziv bio izvješće o doista učinjenomu koraku ili je to samo jedan u nizu trikova za očuvanje pozicije direktorice Atlasa.

Dok sam razgovarao s Matešom, na pamet mi je pao Nino Bulić, novi pomoćnik ministra turizma, ali ga  Mateši nisam spomenuo.

Odmah po završetku razgovora, rekao sam tajnici neka provjeri je li Bulić još u Dubrovniku, i ako ga nadje neka ga zamoli neka mi se javi ili dodje k meni u ured.

Bulića sam upoznao dva dana ranije, kad mi se bio došao predstaviti. Do rujna prošle godine radio je u Yugotoursu u Londonu, a zatim je postupio prirodno i ljudski, kao pametan čovjek koji skrbi o svojoj obitelji i svojoj budućnosti. Okrenuo je ledja Jugoslaviji, koja se razvidno razpadala i ponudio svoje usluge Hrvatskoj. Postupio je poput puno u tomu smislu njemu sličnih osoba, koje su nakon oklievanja duljeg od godine dana,  jugoslavenski dres zamienili s hrvatskim i svoj transfer naplatili s visokim mjestom u hrvatskoj državnoj administraciji. Taj razgovor s Bulićem mi je pokazao kako se radi o  pametnom i razložnom čovjeku, koji bi mogao biti koristan i Hrvatskoj i Dubrovniku.

Bulić se ovaj pojavio u mojemu uredu nakon pola sata i rekao mi kako je upravo bio završavao objed kad je dobio moju poruku.

Izpričao sam mu o slučaju Atlas zbog kojega su mi na neki način vezane ruke glede ozbiljnih dogovora oko uvodjenja hidrokrilaca u zračno morski most izmedju Zagreba i Dubrovnika, te kako mi je Mateša upravo označio ministarstvo turizma kao posljednju preprjeku sriedjivanju situacije.

“Ciela priča mi je poprilično dobro poznata. Čuo sam je baš od Pave. Naravno ona se smatra nedužnom. Rekao sam joj kako je ne ću štititi, ako je u pitanju bilo kakov  kriminal,” rekao mi je Bulić.

“Ni ja ni vi nismo tu sudci. Na nama u Izvršnom vieću je glede Atlasa bila zakonska obveza potaknuti uvodjenje upravnoga odbora, sukladno nalazima SDK. Na vama iz ministarstva turizma je izdati suglasnost na odluku koju je doniela agencija. Čini mi se kako je ciela stvar što se nas tiče podpuno jednostavna. I ja poznajem Pavu, ali je ne želim nazivati, kako se ne bih umiešao u nešto što bi me onda moglo stajati glavobolje. Ovako kad nemamo nikakovog kontakta ne mogu napraviti bilo kakovu pogriešku, ” rekao sam mu jasno aludirajući na način kako bi se on trebao ponašati.

“Podpuno se slažem s vama. I ja ću se postaviti na isti način. Čim stignem u Zagreb, a to će biti u ponedjeljak, osobno ću se potruditi kako bi suglasnost bila izdana.”

S Ninom Bulićem sam se vidio i sliedećega dana na objedu u Kominu na Babin kuku, kojega su organizirali direktor Babina Kuka Mladen Falkoni i Luce Glavić.  Preko objeda namierno nisam spominjao Atlas, ali mi je Bulić u jednom trenutku ipak ponovio svoju čvrstu namieru izdavanja suglasnosti.

Jesu li danas, u ministarstvu turizma postupili sukladno Bulićevu obećanju?

S obzirom na dosadanje izkustvo težko mi je vjerovati kako će se Matešine i Bulićeve namiere ostvariti. A možda se i ostvare.

Volio bih dočekati završetak te priče s Atlasom, koja se toliko oduljila.  Ako Pave ima otići, neka ide, ako je zaslužila ostati – neka ostane. Samo neka se dodje do stabilnoga riešenja. Prošlo je već više od pola godine od kad mi je inšpektor SDK iz Zagreba Silvio Mičin službeno dostavio onaj cieli debeli dosje pogriešaka Atlasove direktorice, nakon čega je odmah na adresu Izvršnoga vieća stignulo i pismo  glavnoga direktora SDK Bogomila Cote,  u kojem se traži imenovanje upravnoga odbora.

Prošlo je evo gotovo četiri mjeseca, od kad smo na sjednici Izvršnoga vieća, sukladno priedlogu koji je pripremio Vlaho Lečić, u okviru onih takozvanih mirnodobskih točaka, koje su trebale ostavljati umirujući dojam u vrieme najgore agresije, donieli zaključak kako su se,  prema Zakonu o pretvorbi družtvenih poduzeća, steknuli svi uvjeti za uvodjenje upravnoga odbora  u Atlas, inače  bi nas netko s pravom mogao obtužiti za prikrivanje kriminala.

Poslali smo svoj zaključak Agenciji za pretvorbu u Zagreb, pa sam tada mislio kako je s tim sve završeno, ali se evo priča otegnula.

Na prvi pogled može izgledati čudno i čak nevjerojatno što jedna republička ustanova, SDK, potiče uvodjenja privremenih mjera, a u drugoj republičkoj ustanovi, to se razvidno koči.

U stvari razloga za čudjenje je, s obzirom na razvoj dogodjaja,  svakim danom sve manje i manje, jer se slučaj uklapa u već jasno sustavnu pojavu, odnosno u uglavnom uzpješno medjusobno čuvanje komunističkih kadrova.

Sad je izgleda nastupio novi krugotiek. Krugotiek vraćanja nekih riedkih izgubljenih položaja. Komunisti se  razvidno nisu pomirili ni s jednim gubitkom i žele opet u podpunosti zavladati svugdje i na svim razinama. Brojni dokazi pojavljuju se praktički iz dana u dan.

Snažna poluga u tomu procesu su mediji preko kojih traje hajka na osobe, koje su se, došavši sa strane, drznuli umiešati u ustaljene sheme. Takovim ljudima se prišivaju različiti negativni atributi. Oni su u pravilu griešni i nemoralni, a najsladje ih je označiti nesposobnima, za razliku od starih, dobrih, u Jugoslaviji prokušanih kadrova, kojima se odaju priznanja na njihovoj sposobnosti, učinkovitosti, hrabrosti.

Tako je u Slobodnoj Dalmaciji novinar Luko Brailo prije dvanaest dana napisao pravi hvalospjev Krešu Milasu opisujući njegove zasluge za dobivanje pohvale od predsjednika Tudjmana. Naravno nije propustio spomenuti doista sramotni bieg Marina Krile, kojega je Milas zamienio. A onda je onako, kao uz put, moje ime naveo uz Krilino.

Glavna zasluga Kreša Milasa je što je ostao tu, dok je Krile pobjegao i na taj način je Brailu omogućio napisati ono što je njemu i njegovim kolegama najdraže, istim potezom pera uzdignuti svojega komunista i poniziti nekoga tko nije iz komunističkoga kruga, a usudio se

prihvatiti se nekoga čelnoga položaja.

Vjerojatno se Brailo posebice dobro osjećao dok je pisao sastavak, jer su njegovi navodi o biednoj ulogi Mara Krile  - točni.  To što je mene bez ikakovog razloga doveo u svezu s pobjeglicom, koji je baš meni s tim svojim činom napravio najveću štetu, stvar je svete novinarske slobode.

Luko Brailo inače nema čest običaj spominjati me u negativnomu kontextu. Doduše ni u pozitivnom.

Za negativne aluzije na moj račun u Slobodnoj Dalmaciji je uglavnom zadužen Nino Salvia, koji je u jednom svojemu takovom članku, koji sam vidio predprošle subote, odlučio kao simbol uporabiti metlu.

Možda je Salviji metla iz podsviesti izišla kao simbol kojim bi trebalo pomesti sve one koji su se poput mene drznuli narušiti komunističke sheme, pa ju je uzeo kao primjer skupoće i naveo kako u Dubrovniku stoji miliardu dinara! Na taj je način pokazao kako nije prihvatio hrvatske dinare. I ne samo to. Zadržao se na računanju u već prastarim jugoslavenskim dinarima koji su ukinuti 1966. godine!

Te godine sam završio gimnaziju i počeo studirati, pa su mi ta vriemena ostala u dubokomu pamćenju. Jugokomunistički gospodarstvenici su tad u okviru takozvane „privredne reforme“ uveli novi dinar na način što su staromu dinaru dignuli dvije ništice.

Titu i njegovoj kliki smetalo je što je za tih prvih dvadesetak godina dinar u pobjedničkoj Jugoslaviji oslabio prema marki u poraženoj Njemačkoj stotinu puta, pa su se tadanji komunistički gospodarski umovi, kako bi ugodili svojemu velikom drugu, dosjetili jednostavnoga riešenja u  brisanja dvije ništice.

Jugoslavenski dinar su komunisti i nakon toga nastavili tiskati nesmanjeno prekomjerno intenzivno, pa se kroz vrieme, nekad nešto sporije, a nekad strelovito, njihova valuta nastavila klizati, kako bi  do 1989. bila obezvriedjena dvadesetak tisuća puta!

Kroz cielo to vrieme se u pravilu se i dalje računalo u onim nekdašnjim takozvanim starim dinarima, pa su sretni Jugoslaveni krajem osamdesetih godina većinom postali višestruki miliardaši!

A onda su se ipak odlučili prići novomu brisanju nula. Ovaj put su ih izbrisali čak četiri.

Tako je dinar od 1990. postao deset tisuća puta jači od svojega predhodnika, a čak milijun puta snažniji od predhodnikova predhodnika. Ali dosta ljudi je i dalje nastavilo računati u tim prastarim dinarima. Novinar Slobodne Dalmacije se eto našao medju njima!

Težko je shvatiti kako je netkomu lakše računati brojeći milijun, dva milijuna, tri milijuna, umjesto jednostavno jedan, dva tri, ali što se tu može. Svatko ima pravo na svoj način razmišljanja.

U medjuvriemenu je najnoviji dinar, nakon što je neko vrieme bio stabilan, opet krenuo stopama svojih predhodnika. Ni promjena u hrvatske dinare nije zaustavila inflaciju, koja je ako nikad ranije, a ono barem sad opravdana, jer se nekako moraju financirati troškovi obrane i zbrinjavanja stotina tisuća prognanika. Premda se vjerojatno i ovakovoj situaciji može naći riešenje bez inflacije.

Nisam imao vriemena provjeravati stoji li metla doista miliardu starih jugoslavenskih ili tisuću hrvatskih dinara. Ili petnaestak njemačkih maraka! Čini se malo previše, ako se ne radi o nekoj specijalnoj metli.

Ali što ga to ime veze sa mnom ili kako Salvia znade reći „obćinskom vladom“?

Pa ni ja ni nitko iz Izvršnoga vieća ne trgujemo metlama!

Šalu na stranu. Nino Salvia u jednu ruku ima pravo. U Dubrovniku su ciene više nego u krajevima Hrvatske koji nisu pogodjeni s agresijom, a to pokazuje odredjenu nedovoljnu osjetljivost i solidarnost.

Ali, ako kao novinar pozorno prati dogodjaje, Salvia je mogao uočiti, kako sam, izmedju ostaloga, i zbog nepravedne i neprikladne razlike u cienama na štetu Dubrovnika, organizirao onaj susret s Hrvatskom vladom. Čak dvije točke su bile tomu posvećene.

Kad se već srdi zbog previsokih ciena u Dubrovniku Salvia je trebao u meni prepoznati svojega istomišljenika i jedinoga čovjeka koji je u tomu smislu i nešto poduzeo. Umjesto toga on se na mene okomio kao na uzročnika „skupoće metle“.

Možda ipak nije ništa čuo o sastanku u Vladi. Nisam primietio kako je o tomu u Slobodnoj Dalmaciji nešto objavljeno. Možda je objavljeno dok sam još bio u Zagrebu. Zasigurno u tomu smislu su se dosta čudno ponieli i u Dubrovačkom vjesniku, odlučivši se tek u broju od ove subote, dakle nakon gotovo dva tjedna, objaviti o čemu se razgovaralo pred onom čudnom kamerom.

Sve to ima vrlo jasne konture. Novinari vriedno iz dana u dan pripremaju ovdašnje pučanstvo za povratak svojih kolega iz jugokomunističkoga miljea na sve položaje koje su bili prisiljeni napustiti.

Taj povratak je za neke od njih vjerojatno vriedniji nego oslobodjenje okupiranoga hrvatskoga ozemlja  i povratak prognanika na  svoja ognjišta.

U stvari za sad je povratak komunista na svoje položaje jedini povratak koji je već započeo. I to u dosta velikom stilu.

Hrvatsku vojsku u Dubrovniku su preuzeli častnici JNA okupivši oko sebe kao pričuvne častnike dubrovačke komuniste. A sad je i dubrovačko redarstvo ponovno vraćeno pod primjereno zapoviedničtvo stručnjaka iz jugokomunističke skrižaljke.

Najgore je što se riedki nekomunisti koji se nalaze na iztaknutim položajima, u pravilu, zbog toga ne uzrujavaju. Ponašaju se kao ljudi kojih se ovi jasni trendovi ne tiču i nisu sviestni kako će i oni jednoga dana doći na red.

U svemu tomu sam se pokazao kao riedka iznimka. U pravilu se protivim tomu procesu koji je suprotan onomu koji je jedini obećavajući, a to je daljnji dolazak novih ljudi na mjesta zauzeta s dugogodišnjim partijskim poslušnicima.

Na žalost, sve više izgleda kako taj proces, koji je u mojim očima progresivan, guram podpuno sam, pa on još uviek traje samo zahvaljujući mojim naporima. Inače bi retrogradni proces bio ne samo dominantan nego i jedini.  

Pero Poljanić nesumnjivo spada u skupinu, koja povratak komunista s lakoćom prihvaća.

Odmah nakon što se u prošlu sriedu vratio s jedne od svojih turneja, mirno mi je izpričao kako je u Zagrebu od ministra Ivana Jarnjaka saznao kako sliedi smjena Gjura Korde s mjesta šefa dubrovačke redarstvene uprave. Čim mi je to rekao dignuo je slušalicu, nazvao Luku Kordu i izpričao mu kakova sudbina očekuje njegova brata.

Luka je bio sav izvan sebe. Pero je odmaknuo slušalicu od uha kako bi amortizirao viku, pa sam i ja mogao čuti kako ga razjareni  Luka obtužuje za sudjelovanje u smjeni njegova brata.

Pero je Lukine rieči stoički saslušao, a onda spustio slušalicu i rekao mi:

“Ne čudim se Lukinoj srčbi. Očekivao sam to. Ali što mu ja mogu. Tako su odlučili oni gore. I znaš. Nakon što mi je Jarnjak rekao kako će Gjuro biti smienjen, pozvao me neka dodjem preksutra, u petak, na Mljet na vojničku prisegu, jer će i on tamo doći.”

Pero je na taj način  preokrenuo temu u smjeru koji mu je ugodniji. Zahvaljujući novacima on će preko Mljeta moći stignuti u svoj Trstenik već u petak. Nisam inzistirao na daljnjemu razgovoru o smjeni u redarstvu. Spomenuo sam mu samo na kratko svoja razmišljanja o povratku “starih stručnjaka” i otišao baviti se s drugim poslovima.

Sliedeći dan me nazvao Luka.

“Gjuro je danas smienjen. Perova uloga u tomu svemu je sramotna. Nama svima, i tebi i meni ugroženi su životi. Trebali bismo se maknuti. Nema se tu više što činiti,” govorio mi je uzbudjeno.

“Što se mene tiče, učinili bi mi dobro kad bi me smienili. To već dugo namieravam, ali nisam našao načina za odlazak. Žao mi je Gjura. Sve je ovo komunističko podmetanje, ali što se može. takov je život. Bilo je i puno težih dana. Smiri se. Nema mjesta panici. Ako nas netko hoće ubiti to uviek može učiniti, otišli mi ili ne,” pokušavao sam ga umiriti.

“Znaš što? U skupštini se sprema zahtjev za opoziv Pera Poljanića, ali i tebe i cieloga Izvršnoga vieća,” nastavio je Luka, govoreći poput čovjeka koji s tim nema veze, a on je predsjednik obćinskoga HDZ-a i kluba viećnika HDZ-a, koji dominira u obćinskoj skupštini.  I kako to nema nikakove veze sa smjenom njegovog brata.

“Bogu hvala. Neka. To će mi zasigurno olakšati život, ili barem ovo života što mi je preostalo dok me ne ubiju,” uzvratio sam mu pola u šali, pola u zbilji.

“Lako je tebi govoriti, ali sve će to samo olakšati posao komunjarama,” nastavio je Korda.

“A onda ti to sprieči. Sve ovisi o tebi,” rekao sam mu i prebacio se na drugu temu:

“Malo prije me je nazvao iz Zagreba tvoj pobratim Jevrem Brković i to zbog zanimljivoga razloga. Pohvalio mi se kako se kod njega u stanu upravo nalaze Jure Burić i Stjepan Vujnović. Puno te pozdravio.” 

Jevrem Brković vjerojatno misli kako smo Jure i ja veliki prijatelji. Možda je takov dojam dobio baš razgovarajući s Jurom. Možda i Jure misli kako se naše prijateljstvo može obnoviti. Bilo kako bilo, Brković je u jednom trenutku našeg ugodnoga prijateljskoga razgovora dao slušalicu Juri koji mi se javio doista na onaj nekadašnji prijateljski način i priobćio mi kako je on u Zagrebu “jer se gase krizni stožeri, pa tako nestaje i njegova povjerenička uloga, te je tu kako bi sve mogao definirati s Matom Granićem”.

Zaustio sam reći mu kako ne razumijem gotovo ništa od toga što mi je rekao i upitati ga kakove veze imaju krizni stožeri, njegova uloga i Granić, ali sam odustao, kako bismo barem pred Jevremom Brkovićem zadržali taj prijateljski privid.

Spominjanje Jevremova imena je na Luku razvidno djelovalo kao sedativ. Njegov glas je odmah promienio boju i ton:

“Mislio sam te nešto zamoliti. Bi li mi dopustio održavanje sjednice obćinskoga odbora HDZ-a u Maloj viećnici?”

Nije mi se svidio taj njegov zahtjev. Do sad sam uzpievao držati HDZ odnosno stranačka pitanja na udaljenosti od Obćine, koju držim mjestom gdje se riešavaju stvari u korist cjelokupnoga pučanstva, a ne jedne stranke,  pa ma kako ona bila dominantna i dobronamierna. Medjutim, nisam ga mogao odbiti, jer sam mu baš ja predlagao aktiviranje stranke, a on je do sad oklievao.

“Dobro, možeš. Kad si mislio to učiniti,” odgovorio sam mu.

“Možemo li danas predvečer?”

Odgovorio sam mu potvrdno a on me na to zamolio bi li im se i ja mogao pridružiti. Prihvatio sam znatiželjan jesu li ove težke okolnosti barem rezultirale s pozitivnim ozračjem na tim inače dosta jalovim sjednicama.

Razočarao sam se. Bila je to opet ista nekonstruktivna razprava u kojoj je dominantnu ulogu imala Ane Dalmatin, koja se upravo vratila iz izbjegličtva. To me je podsjetilo kako se istodobno s povratkom i jačanjem jugokomunista odigrava i povratak pobjeglica svih vrsta. Cieli taj povratak ima jednu zajedničku crtu - borbu za zauzimanje izgubljenih pozicija.

“Cielo ovo vrieme bila sam u Karlovcu. Da samo znate kako tamo sve dobro funkcionira. A koliko znam od svih gradova u Hrvatskoj jedino je Dubrovnik bio ostao bez struje i vode. Tu je bez sumnje odgovorno Izvršno vieće,” rekla je Ana Dalmatin u jednom trenutku.

Slušao sam je i smješkao se.

”Trebali ste još neko vrieme ostati u Karlovcu , a možda se možete tamo i vratiti još na neko vrieme, sad kad ste vidjeli kako je ovdje težko,” rekao sam joj jedva se suzdržavajući od smieha.

Ane Dalmatin je i ranije imala dosta utjecaja na Kordu. Sad nastoji obnoviti svoj utjecaj, a Luka voli slušati radikalne izstupe.

Gospodja Dalmatin je u biti jedna benigna, ali dosta egzaltirana osoba. U njezinim u pravilu neobično zažarenim očima nije vidljiva zloća.

Sve u svemu Lukin obćinski odbor nastavio je sa svojim starim neučinkovitim stilom, što se u isto vrieme može gledati i izuzetno pozitivno. Te njihove sjednice su jednostavno mjesto za pražnjenje frustracija, što je u stvari puno bolje nego kad bi se tu donosile odluke, pa ma kako kakvoćne bile, koje bi se zatim nametale Izvršnomu vieću i obćinskoj skupštini. Ovako Izvršno vieće i Skupština rade doista nezavisno i slobodno, onako kako bi to u demokraciji i trebalo biti.

Uostalom i održavanje na ključnim pozicijama i povratak  komunista, tamo gdje su bili ustuknuli, mogu se promatrati na različite načine. Pa tako i smjena Gjura Korde s riečkim redarstvenikom koji je svoju stručnost, kao i puno njegovih kolega, vrlo vjerojatno vježbao progoneći Hrvate i vjernike i čuvajući komunizam i bratstvo i jedinstvo.

Jutros sam konačno i vidio o komu se radi.

Pero me je po prirodi stvari i dogodjaja u tomu pretekao. Upravo sam u Maloj viećnici održavao sastanak u svezi s planom povratka naših prognanika u njihova mjesta nakon odlazka okupatora, kad se Pero pojavio na vratima zajedno s jednim čovjekom i uzkliknuo:

“Vjerujem kako vam je svima drago što vam mogu predstaviti novoga šefa redarstva gospodina Josipa Kukuljana. Gospodin Kukuljan je došao iz Rieke. Posjetio me je u uredu neposriedno prije nego je trebao započeti ovaj sastanak, pa smo se malo zadržali u razgovoru. Nadam se kako ćete nam to oprostiti.”

Oprostili smo im šutke. U stvari nitko im nije ni trebao oprostiti izim mene, jer sam inicirao sastanak, a svi drugi su bili samo pozvani.

Medju pozvanima je bio i šef redarstva. Umjesto Gjura Korde pojavio se tako njegov nagli nasliednik. Samo što je zakasnio zahvaljujući Perovoj znatiželji.

Taj retrogradni proces zamjene onih, koji su u novije vrieme, odnosno nakon izbora, došli na neke upravljačke položaje, i to sve naglašenije čuvanje položaja na mjestima gdje nije bilo došlo do promjena, provodi se pod izprikom stručnosti.

Kako ne bih ugrozio svoju psihičku ravnotežu, u svakoj stvari koja mi se ne svidja po navici nastojim pronaći nešto što bi moglo biti dobro. Pronašao sam je i ovom, na prvi pogled turobnom, procesu povratka na staro.

Pozitivnost vidim u svojevrstnom proširenju „P sindroma“, kako sam skraćeno u sebi počeo nazivati zaključke proizišle iz one priče Hrvoja Macana o nerazumievanju banke za autobusnoga prievoznika.

Vodjenje obrane dubrovačke obćine, a sad i redarstva, koje izim održavanja reda sudjeluje i u obranbenim zadatcima, od strane donedavnih deklariranih Jugoslavena i komunista, zasigurno na agresore djeluje zbunjujuće i obezhrabrujuće. Sve im je manje vidljiv motiv njihova napadaja. Pa oni napadaju ljude koji su im slični, dapače koji su isti kao i oni, barem su to bili sve do početka napadaja!

Jugoslavenska politika, utjelovljena u JNA, kroz ovo je vrieme mogla shvatiti kako objektima njihovog napadaja na gotovo svim područjima, od obrane, policije, pa do banaka, tvrdki i ustanova, dominiraju njima poznati i blizki ljudi, za koje se nikako ne može reći kako se radi o ustašama. A napadaj na ustaše im je bio glavni izgovor i pred sobom i pred njihovom javnošću!

Moja malenkost i malenkost meni sličnih ljudi postaju svakim danom sve manjima i sve manje uočljivima.

Doista, gotovo svaka stvar, ma kako na prvi pogled loše izgledala, može imati u sebi nešto pozitivno.

S druge pak strane gledajući, nije zanemariva još jedna činjenica. Neki dojučerašnji komunisti doista su kvalitetni i karakterni ljudi. Takovim mi djeluju častnici JNA Marinović, Varenina, Čengija. Ili Aziz Suljević u redarstvu. Takov dojam je na mene do sad ostavio i Ivo Golušić ravnatelj ureda za obću upravu, koji svoj čisti hrvatski jezik zasigurno nije mogao naučiti sada, nego ga je razvidno njegovao cieli život.

Simpatična mi je i njegova otvorenost u izražavanju svojega komunističkoga uvjerenja. Imam dojam kako sam i ja njemu simpatičan, premda po prirodi stvari ne pripadamo istom miljeu.

Predprošlu subotu mi se došao pohvaliti, kako su matične knjige občuvane ili u originalu ili u paricama, te kako matični ured u Cavtatu cielo vrieme radi i to s hrvatskim žigom.

Dok mi je to pričao imao sam dojam kako matične knjige nisu bile jedinim razlogom njegovog dolazka k meni. Ubrzo sam se uvjerio, kako mi je osjećaj bio izpravan.

“Predsjedniče, držao sam svojom dužnosti prezentirati vam ovu situaciju koja se nalazi u području djelovanja mojega sekretarijata, a isto tako osjećam dužnost kazati vam neke stvari o kojima vi možda ne znate, a mogle bi vam biti od koristi,” rekao je nakon što sam mu se zahvalio na izcrpnomu izvješću, te brigi i uzpjehu u čuvanju vitalnih obćinskih knjiga.

“U Cavtatu radi opasni KOS-ovac koji se zove Purlija. S njim bismo mogli imati problema kad dodje do povlačenja JNA. Na njega bi trebalo upozoriti europske promatrače.”

Gledao me kako zapisujem u svoj rokovnik i na trenutak prestao govoriti, a zatim je nastavio:

“Dobro bi bilo zapisati i pozitivne primjere. Medju njima tamo ima dobrih ljudi, kao što ovdje medju nama ima svakakovih.”

“Zapisat ću sve što mi kažete. Vidim kako mislite pošteno i pozitivno. Kao i uviek,” uzvratio sam mu prijateljski.

“U Slanomu je jedan častnik JNA spasio zaselak Bane od spaljivanja. Imam o tomu posve vjerodostojnu informaciju. Ime mu je Jovo Sriedojević. Ne smiemo zaboraviti ni dobro što je učinio netko od njih,” nastavio je.

Izgledao je malo razočarano, kad je vidio kako ta viest kod mene nije izazvala neki učinak. A doista i nije. Kad god su oni tamo u pitanju obuzme me unapried nekakova obća nenaklonost, koju jednostavno ne mogu suzbiti, ma koliko pri tomu ne bio u pravu.

“A sad ču vam izpričati nešto što bi se moglo ticati Vas osobno,” nastavio je Golušić.

“U Argentini sam vidio kako se novinar Salih Alikafić, koji vas onako bezobrazno napada po ST-u, sastaje s Ivicom Valjalom i Ćerimagićem kojemu se ne mogu sjetiti imena, a kojemu je brat radio, a ne znam radi li još u civilnomu redarstvu i bio je pravi progonitelj svega što je hrvatsko.”

Slušajući Golušića odklonio sam i posljednje sumnje u svoju prosudbu koriena progona kojemu sam izložen.  Blizkost Alikafića i Valjala, čovjeka koji je za komunizma obnašao najviše partijske i obćinske dužnosti, a uzkrsnuće Hrvatske dočekao na čelu Hotelskoga poduzeća Dubrovnik, jasni je pokazatelj odakle vjetar puše.

Rieči Iva Golušića su mi sve u svemu jedno ugodno izkustvo. Ovdje oko mene ima ljudi koji su na mojoj strani. Ima ih i medju komunistima.

Svi smo mi prije svega ljudi i suosjećamo jedni s drugima na razini sukladnosti obćih ljudskih osobina. Moral, odnosno moralne razine su ipak ono primarno kohezijsko sriedstvo medju častnim ljudima.

Kako bi samo bilo liepo, kad bi to načelo bilo dominantno. Na žalost nije. Načela se gaze često i lako, kad se radi o lovu na privilegije i o pokušajima brisanja neugodnih tragova.

Kad je o tragovima rieč, ne samo što se pokušavaju izbrisati tragovi pobjegličtva nego i neki  materialni, fizički tragovi barbarske agresije. I to još sad dok agresija traje.  Pravi primjer je slučaj s Onofrievom fontanom, zbog čega mi je u  petak ujutro u ured sav uzplahiren utrčao viećnik u skupštini, slikar Davor Lucijanović:

“Predsjedniče, jeste li vi dopustili krpanje rupe na Onofrievoj fontani,” upitao me je odmah s vrata.

“Ne znam o čemu to govorite,” odgovorio sam mu začudjen s njegovim izgledom i nastupom.

“Oko Velike Onofrieve fontane se postavljaju skele. Upitao sam radnike, a oni su mi rekli kako to čine jer su dobili nalog zatvoriti rupu, koju je na fontani napravila granata.” objasnio mi je Lucijanović razlog svoje uzrujanosti.

“Tko se to usudio učiniti. Pa to je čisti pokušaj brisanja tragova. Osobno sam, suprotno tomu, želio predložiti konzerviranje te rupe, kad se agresor povuče, i stavljanje izpod rupe jednoga spomen nadpisa, koji bi objasnjivao tko su bili barbari koji su to učinili. Je li rupa već zazidana,” upitao sam Lucijanovića ustajući iza stola.

“Nije, ali bi ubrzo mogla biti, ako se nešto ne poduzme.” odgovorio mi je slikar.

Rekao sam mu neka me sliedi i iztrčao iz ureda. Zajedno s Lucijanovićem praktički sam protrčao cieli Stradun. I doista oko Onofrieve fontane bile su postavljene skele, a na njima su stajali radnici.

“Što to namieravate raditi“, doviknuo sam najbližem od njih.

“Zatvorit ćemo ovu rupu od granate.,” odgovorio mi je.

Nekoliko radnika se čuvši naš razgovor okrenulo prema nama i približilo.

“Tko vam je dao takov nalog, upitao sam ponovno glasno.

“Ne znamo mi ništa. Mi smo iz Gradjevinara i samo slušamo ono što nam se kaže, odgovorio mi je drugi radnik.”

“Tko god vam je dao nalog, na to nije imao pravo. Zaustavite radove i recite vašem šefu kako sam vam to ja rekao. Recite kako vam je to rekao predsjednik Izvršnoga vieća ove obćine. Neka mi se jave vaši šefovi, a vi prestanite s radovima i skinite skele.”

“Dobro, znamo mi tko ste vi, javio se jedan radnik.”

“Izvrstno. Onda shvaćate kako se ja ne bih šalio s ovakovim stvarima. Samo napravite kako sam vam rekao, doviknuo sam radnicima, a oni su odmah počeli silaziti sa skele.

Dok sam se vraćao Stradunom prema uredu zahvalio sam Lucijanoviću na upozorbi.

“Hvala vama. Uvjerio sam se kako ste doista čovjek kojemu se može vjerovati. Inače, možda to ne znate, iza svega ovoga vam stoji Družtvo za zaštitu dubrovačkih starina, a tamo vam je dopredsjednik vaš Hrvoje Macan,“ odgovorio mi je.

Lucijanovića sam u skupštini uglavnom doživljavao kao preosjetljivoga i nepragmatičnoga čovjeka kojemu praktički ništa nije po volji, naravno uključujući i mene i cielo Izvršno vieće.

Ovaj put se njegova moć zapažanja pokazala izuzetno koristnom.

Vrativši se u ured pozvao sam k sebi Hrvoja Macana, rekavši mu zbog čega ga zovem.

Pojavio se vrlo brzo dovodeći sa sobom tajnicu Družtva Patriciju Veramentu.

“Mi smo u Družtvu zaključili kako je fontana statički ugrožena pa smo je htjeli zaštititi,” rekao mi je Hrvoje odmah.

“Ako je ugrožena mogli ste naći načina i ojačati rupu, ali je ne zatvarati. Ovako je krenulo brisanje tragova agresije, čak prije nego je agresija završila. Ona rupa na fontani je možda najbolji simbol barbarstva kojemu smo izloženi, a vi to pokušavate skriti. Dok sam ja tu, s time se ne mogu složiti. I nemam samo ja ovakovo mišljenje,” odgovorio sam mu.

“Ja doista nisam o tomu mislio dok smo donosili odluku. U pravu si. Jednostavno sam to previdio. Moramo zaustaviti radove,” rekao mi je na to Macan.

“Ja sam ih već privremeno zaustavio, a vi se potrudite, kako bi to bilo za stalno. Za sad. Sve dok se zločinci ne povuku. Uostalom mogli bi sutra ponovno granatirati fontanu. Pametnije je sad ulagati sriedstva u zaštitu ljudi, koji žive u oštećenim kućama, nego fontanu štititi od upada kiše. Dok se oni ne povuku, vi u Družtvu možete smisliti ozbiljniji projekt, koji će fontanu zaštititi, ali ne izbrisati tragove.“ rekao sam.

“Ako želite prekinuti radove, trebat ćete nam to dati na pismeno i to kao odluku Kriznoga stožera. Ja ne mogu samo tako zaustaviti radove. Odluka je donesena. Dapače gospodja Iver iz UNESCO-a je obećala naknaditi nam troškove popravka iz UNESCO-ovih sriedstava,” umiešala se na to Veramenta, koja je do tad šutke slušala razgovor izmedju mene i Hrvoja.

Osjećalo se kako nije zadovoljna s mojom intervencijom.

Francuzi bi htjeli brisati tragove i za to su spremni platiti novcem iz medjunarodnih fondova. Predsjednik Družtva Ante Kačić i dopredsjednik Hrvoje Macan su vjerojatno samo nasjeli, pomislio sam.

“Za preksutra sam predvidio sjednicu Kriznoga stožera. Stavit ću na razpravu i točku o fontani. Uvjeren sam kako će i drugi članovi Kriznoga stožera imati naše mišljenje, zar ne Hrvoje,” rekao sam glasno.

Hrvoje se razvidno našao u nezgodnoj situaciji. Pred Družtvom bi se mogao pokazati neozbiljnim. I njemu je kao i meni bilo jasno kako je Veramenta nesklona prekidu radova i sigurno će izpričati drugima o Macanovoj promjeni mišljenja. Ipak, nije imao kud nego se nastavio slagati sa mnom.

Jučer sam krpljenje rupe na fontani stavio na dnevni red Kriznoga stožera i dobio jednoglasnu podporu svojemu stavu. Tako je Veramenta dobila odgovarajući papir, s kojim može opravdavati naglu promjenu aktivnosti Družtva prijatelja dubrovačkih starina.

Hrvoje Macan je sigurno pri donošenju odluke Družtva o popravku fontane mislio samo o tomu kako će je spasiti, ali se ne bih začudio kako su neki od onih koji su zajedno s njim donosili odluku barem podsviestno u sebi bili zadovoljni zbog same činjenice nestanka jednoga od tragova barbarstva.

Nakon te jučerašnje sjednice Kriznoga stožera opet sam dosta dugo razgovarao s Nojkom Marinovićem. Predložio mi je zajednički obilazak nekih naših obranbenih položaja. Želio mi je pokazati na koji je način organizirao obranu kod Belvederea i na Montovjerni. Dogovorili smo se za danas.

Danas je Nojko postupio po već ustaljenom običaju. Umjesto njega nazvao me Ivan Varenina i rekao kako je Marinović zauzet, pa je njega odredio za obilazak položaja.

Siguran sam kako Marinović osobno nema ništa protiv mene, dapače imam dojam kako mi je naklonjen. Svaki put kad se susretnemo ta njegova naklonost prevlada, ali nakon toga vrlo vjerojatno podpadne pod utjecaj okoliša i povuče se.

Odgovorio sam Varenini kako nije nikakova žurba, pa me Nojko, sukladno dogovoru, može nazvati kad se oslobodi tih trenutnih obveza . Gotovo sam siguran, kako će njegove obveze potrajati dok naš dogovor padne u zaborav.

Zbog odgode planirane šetnje po našim obranbenim položajima, naglo mi se pokazalo nešto slobodnoga vriemena. U prazan prostor uzkočili su Miho Katičić i Dubravka Šuica.

Došli su mi pokazati imena osoba, koje bi, po njihovu mišljenju, bile pogodne za nove  ravnatelje dubrovačkih sriednjih škola. Pronašli su pet od potrebitih šest imena. U stvari pronašli su i šestu osobu, onu za koju misle kako bi bila najpogodnija za ravnatelja Gimnazije, ali Ivo Jelić, o komu se radi, nije na to pristao.

Odmah sam nazvao Jelića, a on mi je ponovio kako ga taj posao ne zanima. Ipak, vjerojatno samo kako bi pokazao kako mu je drago što sam ga nazvao i pokazao kako o njemu imam dobro mišljenje,  zamolio me je za čekanje do sriede, do kad bi on o tomu mogao razmisliti.

Katičić i Šuica su bili zadovoljni što sam uzpio barem potaknuti Jelića na dublje razmišljanje o njihovu priedlogu.

A onda su mi izpričali kako su napravili razčlanbu nacionalne strukture profesora u sriednjim školama.

Čak 25% su srbske narodnosti! Ako se to uzporedi s 6 postotnim udjelom Srba u pučanstvu Obćine, što je pokazao prošlogodišnji popis, vidljivo je kako su ovdje Srbi medju profesorima zastupljeni više nego četverostruko u odnosu na očekivanje, sukladno njihovom udjelu u pučanstvu.

To je još jedan pokazatelj posljedica politike za vrieme Jugokomunizma, ali i izuzetno tolerantnoga stava nas Hrvata nakon naše pobjede na izborima, a poglavito nakon što smo ovako divljački napadnuti. Naše sugradjane srbske narodnosti držimo samo svojim sugradjanima i ništa više. Ni na kraj pameti nam nije njima se osvećivati i izbacivati ih s posla, zbog grieha njihovih sunarodnjaka. Ti ljudi govore hrvatski, hrvatski su državljani, dakle ubuduće će se u inozemstvu predstavljati kao Hrvati, kao što se na primjer svi gradjani Italije predstavljaju kao Talijani.

Brojke iz razčlanbe su još jedna čista potvrda diskriminacije prema Hrvatima, koja je vladala za vrieme Jugoslavije, ali u isto vrieme i pokazatelj zadivljujuće tolerancije,  koju sada njegujemo i održavamo i na što nesumnjivo možemo biti ponosni.

Unatoč svemu tomu, unatoč svim pokazateljima, koji su govorili i govore, kako smo krajnje tolerantni, doživjeli smo strašnu agresiju, a jugoslavenske snage ovdje medju nama željele bi nas pomesti u neku rupu ili baciti u rezalište, a uz put i pomesti tragove jugoslavenskih zločina. Nije bez razloga, sviestno ili podsviestno, novinar Slobodne Dalmacije uzeo metlu kao simbol.

Primjeri toga sve jačega pokreta uporabe simboličkih metli, nižu se jedan za drugim. Pavo Miloglav i Mario Mrkušić su mi se, kao sliedeće žrtve „P sindroma“ kasno popodne došli potužiti kako u Dubrovačkoj banki nisu uzpjeli izboriti zajam, jer je Miloglav, kao član upravnoga odbora Banke glasovao za objavu natječaja za direktora banke. Mogao je ne dignuti ruku, ali je postupio prema svojoj  savjesti. Inače bi  – dobio zajam. Ovako je, čisto zbog pridržavanja načela, ugrozio tvrdku koju vodi.

Kao utjehu iznio sam Mariu i Pavu svoja razmišljanja o scenariju u koji se uklapa to što su doživjeli u banci. Ne znam koliko su ih utješila moje rieči, ali to je sve što sam mogao učiniti.

Nastavak