Ribarski i stranački prigovori

Subota, 28. ožujka 1992.

Ono što sam rekao publici u Mariboru prestaje biti u podpunosti točno. I u Dubrovniku se počeo buditi život u večernjim urama. Doduše, u ranim večernjim urama, ali i to je nešto. U stvari to je jako puno.

Zajedno s dosta naših sugradjana, Mariana i ja smo večeras gledali predstavu "Ribanje i ribarsko prigovaranje" Petra Hektorovića u izvedbi Hvarskoga kazališta. Bila je ovo večer smieha i dobroga razpoloženja, koja je, nakon završetka predstave, nastavljena u istomu tonu,  s kušanjem vina sponzora predstave, hvarske vinarije “Plančić”.

Za vrieme cieloga dogodjaja padale su mi na pamet uzporedbe s večernjim životom u Zagrebu. Tamo je on doista izuzetno intenzivan. I ne samo to. Tim ljudima tamo nisu dostatne njihove zavidno velike mogućnosti, nego traže načine kako ponovno i Dubrovnik, ili barem image Dubrovnika uklopiti u svoje zabavljačke apetite. S tim sam se upoznao prošloga ponedjeljka na otvorenju izložbe Mersada Berbera u muzeju “Mimara”.

Padala je kišica, pa sam se uz pomoć kišobrana bio prošetao od Esplanade do Mimare. Šećući se, ponovno se nisam mogao osloboditi uzporedjivanja mirnoga i sjajno osvietljenoga Zagreba sa zamračenim Dubrovnikom.

Sudeći po publici, otvorenje izložbe je bilo glavni dogodjaj večeri u Zagrebu. Političare je predvodio predsjednik zagrebačke skupštine glumac Boris Buzančić, a tu su bili i aktualni glumci predvodjeni s Enom Begović, pjevači predvodjeni s Ružom Pospiš Baldani, ljudi iz medija na čelu s ravnateljem HRT-a Antunom Vrdoljakom....

Izložbu je s prigodnim, razvidno pomno pripremljenim govorom, otvorio Slobodan Prosperov Novak. Najviše rečenica je posvetio Gunduliću i njegovu Osmanu. U žaru iznošenja onoga što je želio reći,  u podpunosti je izključio jedan bitan činbenik - vrieme.

Kad su nazočni uočili njegov propust počeli su ga prekidati na izuzetno uljudan način – s pljeskom. On je, na njihovu žalost, to prihvatio ne shvaćajući poruku i nakon svakoga prekida nastavljao govoriti s još većim žarom.

Nakon što je njegov nastup ipak bio završen, nazočni su se kratko vrieme, toliko koliko je pristojnost zahtievala,  zadržali oko Berberovih slika. Baš nitko se nije odlučio zaviriti u susjedno krilo predvorja, gdje su bile izložene fotografije srušenih zgrada u Sisku, pa sam ih pregledao podpuno sam.

Kad sam se vratio natrag mogao sam na miru razgledati Berberovu umjetnost, jer se publika u medjuvriemenu bila premjestila na puno atraktivniju lokaciju, nekoliko stuba niže, gdje su se dojmovi mogli zaliti šampanjcem.

Pridružio sam se i  razgovarao držeći čašu u ruci. Nisam se baš trebao gibati, jer su ljudi uglavnom prilazili k meni.

Bilo je uočljivo puno Dubrovčana, koji su se razvidno dobro snašli u hrvatskomu glavnomu gradu. Dugogodišnji zagrebački Dubrovčanin Tonko Jović  me je spriečio u odlazku, prišapnuvši mi, kako negdje straga Niko Gverović i njegova gospodja otvaraju kamenice koje će biti poslužene “kad se malo razčisti”.

Nisam odolio izazovu i nastavio sam razgovore uz šampanjac, dok se sviet nije počeo razilaziti. Pomislio sam kako uobičajeno u ovakovim prigodama, oni poznatiji gosti odlaze medju prvima, a ovdje su se, kao bolje informirani, odlučili pričekati.

Kamenice su napokon stignule, a s njima i Niko Gverović, koji se na svoj način vješto umiešao medju goste.

Zadivljujuće je to Gverovićevo uklapanje u život zagrebačke elite. Kao i ranije u Dubrovniku postignuo je to uz pomoć hrane i pića, ali je doista nesporna njegova sposobnost stvaranja prijateljstava. U stvari simpatični Niko je možda čak još više nego na području ugostiteljstva talentiran na području komunikacija s ljudima, osobito s onima poznatijima.

Reducirano “kameničarsko” družtvo bilo je zatim ponovno reducirano. Za to je bio zaslužan Mersad Berber, koji mi je došao reći kako bi “bio počašćen kad bi se „njemu i jednom malenomu ali izabranom družtvu pridružio kod Drageca na večeri“. Gverovićeve kamenice su tako bile samo pred predjelo.

Za vrieme večere dopalo me sjediti izmedju Berbera i Gverovića.

Berber mi je na početku večere kao svojega dobrog prijatelja predstavio bivšeg nogometaša zagrebačkoga “Dinama” i sarajevskoga “Željezničara” Fikreta Mujkića, a Gverović mi je kad se za to ukazala prigoda, značajno se smješkajući, prišapnuo kako je Mujkić  „kućni prijatelj bračnoga para Berber“,  ma što to značilo. Vjerojatno ne znači baš ništa osobito, a Gverović se smješkao jednostavno jer je takov, prijateljski pristojan.

Mersad Berber se pokazao još upornijim govornikom od Prosperova Novaka. Samo što nije bilo mogućnosti prekidati ga s pljeskom, jer to pravila ponašanja kod sjedanja za večerom jednostavno ne dopuštaju. Tako je Berber imao prigodu izricati rieke rečenica, opisujući projekt na kojemu radi zajedno s redateljem Georgijem Parom, a u svezi je naravno - s Dubrovnikom.

Za sliedeće “Ljetne igre” dvojac priprema predstavu Gundulićeva “Osmana” na Lovriencu. Glavni glumci u predstavi bi trebali biti Ena Begović i Dragan Despot.

Berbera nije trebalo pitati sprema li se to realizirati i u ovakovim uvjetima u kakovima se Dubrovnik nalazi danas. U svojoj rječitosti i to je objasnio. Ako se “Osman” ne bude mogao održati u Dubrovniku u sklopu Festivala, održat će se u Zagrebu, a kao pričuvne lokacije su odredjene Barcelona ili Edinburg!

Nisam ništa komentirao. U sebi sam se smijao na pomisao kako bi se družtvo osupnulo kada bi im se spomenula razprava i zaključak s predprošle sjednice Izvršnoga vieća, gdje smo ocienili, kako je Festival pretežak za nejaka financijska ledja obćinskoga proračuna.

A glumci,  zabavljači, umjetnici, ili akrobati, kako ih je znao nazivati pokojni Miljenko Bratoš, većinu novca ne očekuju od gledatelja, nego od obćine i države. Tako je to funkcioniralo i nastavlja funkcionirati. Uzalud spoznaja o tomu kroz što je Dubrovnik prošao i još prolazi.

Družtvo za stolom vrlo vjerojatno nije imalo pojma kakov  smo zaključak donieli. A on u biti kaže: „Organizirajte što hoćete i gdje hoćete, ali nemojte nam dolaziti po novce“.

Naš zaključak smo poslali u ministarstvo prosvjete i kulture. Tko zna u koliko dubokoj ladici se sad tamo nalazi!

ŠŠto sam više slušao, to sam se osjećao udaljenijim od toga družtva i tih megalomanskih planova, koji u sebi uobće ne sadržavaju ni pomisao o tomu na čija će ledja u konačnici pasti njihovo financiranje.

Nakon što je bilo posluženo predjelo, u trenutku koji mi se učinio pogodnim, izpričao sam se s umorom i oprostio od cieloga družtva. A u stvari osjećao sam se spašenim šećući  po kišici do hotela.

Izprika o umoru ipak je bila utemeljena. Cieli taj ponedjeljak sam hodočastio po zagrebačkim uredima. S više ili manje uzpjeha, s više ili manje zadovoljstva. Uz dosta zanimljivih spoznaja.

Najbolji dojam mi je ostavio guverner Hrvatske Narodne Banke Ante Čićin Šain, koji se pokazao kao iznimno pametan i pozitivan čovjek.

Primio me je toga popodneva izuzetno  srdačno i odmah se počeo propitivati o detaljima stanja u Dubrovniku. Bilo je razvidno kako je moja priča samo dopunjavala njegovo već poprilično dobro poznavanje dubrovačke situacije.

Naš razgovor su, jedan za drugim, prekinula dva brzoglasna poziva. Čićin Šain je razgovarao s predsjednicima Bundes banke i West Deutsche banke i dogovarao odgodu plaćanja hrvatskih dugova.

“Sad baš nismo u nekoj velikoj formi što se tiče vraćanja dugova. A Jugobanka i Beobanka pokušavaju odkupiti naše dugove u pola ciene, kako bi nam zatim sjele za vrat. Niemci nas razumiju i izići će nam u susret,” rekao mi je nakon što je spustio slušalicu završivši drugi  razgovor.

“Ne bih volio kada bi vam razgovor sa mnom ugrozio vaše velike obveze. Premda nisam bankar slutim kako se radi o vitalnim stvarima za Hrvatsku,” komentirao sam njegove rieči.

“Ovo je bilo jako bitno, ali ovo o čemu ste mi vi govorili je još puno, puno bitnije. Stojim vam na razpolaganju koliko god je potrebito, koliko god vi imate vriemena. Molim vas pokažite mi ponovno onaj zemljovid,” uzvratio mi je.

Dok nas nije bio prekinuo brzoglas bio sam mu počeo pokazivati na jednoj preslici zemljovida, nezavidnu dubrovačku situaciju.

Preslike toga zemljovida ostavio sam u Zagrebu na  puno mjesta. Želim proširiti spoznaju o zbiljnoj situaciji u kojoj se nalazi obćina Dubrovnik i na taj način naknaditi ono što su trebali učiniti mediji.

Od svih kojima sam zemljovid pokazivao, najveće razumievanje je pokazao guverner Narodne banke, osoba, od koje se to baš i nije trebalo očekivati. S golemim interesom je gledao u zemljovid i pomno slušao moje opise dubrovačke situacije.

“Dubrovniku je sad, koliko vidim, prije svega nuždan jedan permanentan izvor financiranja, koji se nikako ne može svrstati u one redovite i uobičajene. Nešto osobito, nešto poput onoga što je osigurao za Hercegovinu hercegovački lobi. Znate, nemam ništa protiv pomoći Hercegovini, ali mi se čini kako se tamo ipak odlieva više novaca nego što mi možemo podnieti. A vi u Dubrovniku praktički dobivate mrvice. Nitko mi ne može reći kako je Hercegovina važnija od Dubrovnika,” rekao je u jednom trenutku.

Nisam komentirao njegove rieči nego sam mu ukratko izpričao o zamisli uvodjenja katamaranskoga prometa i jamstvu koje je tomu nuždna predpostavka.

“To što tražite je sitnica i oko toga uobće ne bi smjelo biti razprave. Jamstvo treba osigurati. Ono o čemu ja vama govorim je potreba osiguranja velikih novaca Dubrovniku. To bi se moglo vjerojatno najlakše realizirati preko ministarstva obrane. Moram se osobno uključiti u sve to,” rekao mi je na to Čićin Šain.

Razgovor s guvernerom mi je dobrano napunio baterije. Na neočekivanomu mjestu sam naišao na utjecajnoga čovjeka koji u podpunosti razumije dubrovačku situaciju. Izplatilo bi se samo zbog toga razgovora krenuti na putovanje. Doista, moglo bi biti puno dobrih rezultata. Ne računajući “osmanske” priče.

Pozitivan niz se inače nastavio odmah nakon mariborske epizode.

Na iniciativu direktora Dubrovkinje Pava Miloglava pridružio sam se Dubrovkinjinoj škvadri u poslovnomu razgovoru u Badenu blizu Beča.

Pavo Miloglav, Mihovil Karač i Mišo Matana nisu krili svoje oduševljenje što sam pristao tamo poći s njima.

Nisam ih propitivao o tomu na koji način su stupili u kontakt s austrijskom tvrdkom EFEX. To mi se i nije činilo značajnim. Bitno mi je bilo shvatiti što to Austrijanci, točnije rečeno Austrijanac Jozef Eckart i Hrvat Tomislav Visković nude.

Pokazalo se kako Dubrovkinji nude austrijsko izkustvo u upravljanju s poslovanjem, u procjenjivanju područja u tvrdki  gdje bi se najviše izplatilo investirati, te u pronalazku kapitala za investicije.

Nakon kratkoga vriemena od početka sastanka, koji se nastavio za objedom, uhvatio sam sebe kako se ponašam poput glavnoga pregovarača sa strane Dubrovkinje.

U Dubrovkinji mogu biti izuzetno zadovoljni. Austrijanci su se obvezali sastaviti tim od nekoliko svojih stručnjaka za marketing, financije i operativno vodjenje tvrdke. Izabrani tim bi trebao stignuti u Dubrovnik, snimiti situaciju u Dubrovkinji, napraviti sintezu nalaza i prezentirati je vodstvu Dubrovkinje.

Ako bi Dubrovkinjini direktori bili s nalazima zadovoljni EFEX bi se prihvatio dvojakoga posla: savjetovanja u upravljanju s tvrdkom i nalazku kapitala ili investitora za oporavak pojedinih dielova tvrdke.

Suradnja EFEX-a s Dubrovkinjom bi mogla biti svojevrstnim pilot projektom. Riešenja bi se mogla zatim primieniti i na neke druge dubrovačke tvrdke. EFEX bez sumnje računa baš na to. Sve u svemu Austrijanci su preuzeli svoje zadatke, a ljudi iz Dubrovkinje nisu na sebe preuzeli nikakove obveze.

Dubrovkinjini direktori su tako zaključili kako je s njihove strane rezultat pregovora bio izuzetno uzpješan. Veselo su nakon objeda odputovali natrag u Hrvatsku, točnije u Zagreb gdje su planirali nazočiti zagrebačkoj inačici Bratičević-Jović-Gverović predstave “Dubrovnik zove”.

Na tu sliedeću predstavu nisam bio pozvan. Ljudi iz Dubrovkinje su mi, zgražajući se pri tom,  rekli kako je za Zagreb kao glavni gost večeri predvidjen Hrvoje Kačić, pa me zbog toga organizatori nisu pozvali.

Nisam podielio njihovo zgražanje. Organizatori su mi učinili uslugu. Ne bi ih mogao odbiti, a kud i kamo mi je bilo ugodnije subotnju večer i nedjelju provesti s rodjacima u Beču.

Na nedjeljnom objedu kod Frana Stjepovića saznao sam kako su bečki Hrvati silno nezadovoljni što je hrvatskim veleposlanikom u Austriji imenovan dojučerašnji jugoslavenski veleposlanik Ivan Brnelić. U stvari cjelokupno jugoslavensko veleposlanstvo je jednostavno preimenovano u hrvatsko.

Bečki Hrvati se zgražaju jer  je tajnica novoga hrvatskoga veleposlanika u jednoj prigodi pokazala kako ne zna redoslied boja na hrvatskom barjaku!

Komentirao sam tu jugoslavensko hrvatsku tranzicijsku priču uputivši ih neka organiziraju podpis peticije za smjenu veleposlanika, ako to drže načinom koji će im vratiti zadovoljstvo i vjeru u Hrvatsku, ali i rekavši kako su došla takova vriemena, kad se na puno područja dojučerašnji Jugoslaveni množtveno pretvaraju u Hrvate. Častnici, diplomati, službenici u državnoj administraciji, ali i obični gradjani. Naglasio sam kako je proces u biti pozitivan. Nisam siguran, koliko su me shvatili.

Ponedjeljak sam započeo s posjetom ministarstvu pomorstva.

Kod Rudolfova pomoćnika Ivice Tomića zateknuo sam Dubrovčanina Nikolu Grila.

Gril je za vrieme komunista napravio sjajnu karieru. Dugo je bio direktorom Atlantske plovitbe, a onda je napredovao do vodećega čovjeka u donedavnom republičkom sekretarijatu za pomorstvo.

Pozdravio me kao starog poznanika, i rekao kako je u mirovini već godinu dana. Medjutim njegova stručnost nije mogla biti tek tako odbačena, pa se prihvatio biti predsjednikom hrvatske udruge brodara, što ga pak često vodi u ministarstvo pomorstva.

Razgovarajući s njim nisam se mogao odtresti dojma kako bi doista bilo liepo, kad ljudi poput njega ne bi bili obterećeni sa svojom, a ljudi poput mene s njihovom komunističkom prošlosti, jer se zbog toga sigurno gubi na kakvoćnomu dialogu i suradnji.

S druge pak strane gledajući, zadržavanje odredjenoga odmaka i opreza prema bivšim komunistima je i dobro. Ako im se ne ukaže povjerenje, onda nemaju mogućnost povjerenje izigrati.

Nikola Gril se doima čovjekom koji bi mogao biti od koristi. Poput Nina Bulića, kojega sam prošlog utorka bio susreo na objedu u Saboru, gdje sam bio svratio nakon sastanka u ministarstvu prometa s pomoćnikom ministra Stanislavom Pavlinom, na koji me je odveo direktor dubrovačke zračne luke Mato Budman.

Bilo mi je na odredjeni način simpatično kako Bulić vješto izbjegava  spominjanje Atlasa, premda bi bila najprirodnija stvar na svietu to učiniti. Vidjevši njegovu namieru odlučio sam sa svoje strane ne poticati razgovor. U trenutku je bilo jasno kako Bulić, bez obzira na to što se deklarirao suprotno, nesumnjivo spada u zaštitnike Pave Župan.

Nisam ni ja njezin progonitelj. Ako oni koji bi se trebali baviti s iztragom kriminalnih aktivnosti to ne čine, zašto bih se ja u to uplitao. Imam preko glave puno vriednijih poslova.

Pave je pak, na žalost, po svemu sudeći shvatila mene kao svojega neprijatelja. Pokušala je uporabiti moju izočnost i nešto ostvariti preko Hrvoja Macana.

Hrvoje mi je izpričao kako su ga iz Atlasa zvali nekoliko puta i propitivali se zbog čega mi iz Izvršnoga vieća kopamo po stvari koja je već zaključena. Prevedeno - zabašurena.

Molili su ga neka dodje na sastanak u Atlas, a on im je poslao Vlaha Lečića.

Svoje zagrebačke sastanke sam zaključio posjetivši u utorak popodne, zajedno s Antom Stojanom, ministarstvo obnove.

Naš razgovor s pomoćnikom ministra Oreškovićem trajao je izuzetno dugo. Zajednički smo tražili riešenja, ne samo za dubrovačko područje nego i za cielu Hrvatsku, što je bilo logično. Dobro smišljene obće procedure mogu dati dugoročno dobre rezultate za pojedina područja. 

Sve u svemu prošli tjedan sam obavio jednu uzpješnu slovensko-austrijsko-zagrebačko-slavonsku turneju. Završio sam je u četvrtak vozeći se preko Slovenije. 

Zbog informacija o sniegu koji je zameo Gorski kotar, odlučio sam se krenuti prema Rieci preko Ljubljane i Postojne.

Bio sam u zakašnjenju, zbog toga što sam se nepredvidjeno dugo zadržao kod brata u bolnici Rebro. Hrabrio sam ga pred operaciju koja je trebala biti obavljena sliedećega jutra.

Put preko Slovenije nije se izplatio. I tamo je padao gust snieg. U Rieku sam jedva stignuo na vrieme. U stvari stignuo sam samo nešto više od uru vriemena prije odlazka broda, a namieravao sam ostati duže, kako bih na miru mogao razgovarati s riečkim čelnicima.

Premda sam došao u kasnim popodnevnim urama, predsjednik riečkoga Izvršnoga vieća Slavko Linić,  riečki predsjednik obćinske skupštine moj imenjak Željko Lužavec, i čitavo predsjedničtvo riečke obćinske  skupštine, strpljivo su me čekali.

Razgovarali smo izuzetno prijateljski i srdačno. Ni u tragovima se nije moglo primietiti neka  različitost medju nama, premda su u Rieci na izborima pobiedili komunisti.

Riečkim čelnicima sam na čuvanje ostavio obćinskoga Renaulta. Izpratili su me kao staroga dobroga prijatelja i obećali kako će Renault obćinski vozač odpeljati i zaključati u jednu dobro čuvanu garažu.

Ukrcavši se na Slaviju, namieravao sam otići ravno u postelju. Od vožnje kroz slovenski snijeg bio sam jako umoran. U mojoj namieri me je spriečio zapoviednik Slavije koji me je pozvao na večeru. Nisam mogao, a niti imao razloga, odbiti ga. Dapače, večeri na Jadrolinijin račun priključio sam i Frana Kršinića, kojega sam uočio kako prolazi kroz salon.

Nakon večere sam zaspao kao top i probudio sam se u Hvaru! Spavao sam punih deset sati.

Nazvao sam Maju u Zagreb i razveselio se saznavši od nje sjajne i umirujuće viesti o tomu kako je Milo uzpješno operiran i s njim je sve u redu.

Izišavši iz kabine primietio sam kako je more dosta uzburkano. Ubrzo sam saznao kako je Slavija noću prošla kroz veliku oluju. Vjerojatno je i intenzivno ljuljanje bilo uzrokom mojemu produljenomu spavanju.

Današnji dan nisam započeo baš u nekom osobito dobrom razpoloženju. Na sreću poslovica “po jutru se dan poznaje” nije se pokazala točnom.

Prvo sam otišao u bolnicu kako bih posjetio Nojka Marinovića, koji je težko stradao od explozije tiekom obilazka minskoga polja na Nuncijati. U tomu incidentu on nije jedini ranjen, ali je ranjen najteže. Krhotina explodirane mine mu je ušla u glavu u blizini uha i ostala u mozgu.

Dogodilo se to kad sam bio u Mariboru. Inače bih i ja bio u toj skupini zajedno s Marinovićem.

Dva dana prije nego sam odputovao za Maribor, Nojko me je bio nazvao i rekao kako je za petak predvidio pregled novo postavljenoga minskoga polja na Nuncijati, pa bi volio kad bih mu se ja u tomu pregledu pridružio. Zvučio je razočarano kad sam mu rekao, kako ne mogu prihvatiti njegov poziv, jer ne ću biti u Dubrovniku. Možda mi je priredba ”Dubrovnik zove” spasila život.

Uglavnom, Marinović nije prošao ni malo dobro. Zateknuo sam ga u jednoj zasebnoj bolničkoj sobi kako leži i spava poluotvorenih očiju. Uz njega su bile dvije bolničarke i njegova gospodja. Rekli su mi kako se Nojko uglavnom nalazi u takovom stanju i budi se tek na trenutak, tu i tamo. 

“Izgleda kako krhotina nije dirnula ništa vitalno. Ne mogu shvatiti, kako je mogao biti tako nepažljiv. Zajedno s još sedam ljudi ući u vlastito minsko polje i to bez kaciga na glavama. I pri tomu u svojemu družtvu imati nekoga nespretnjakovića koji nije u stanju dignuti dostatno nogu kad prielazi preko konopa koji aktivira minu! To je meni podpuno neobjašnjivo!” uzbudjeno mi je govorio doktor Stiepo Bogdanović, kad smo izišli iz Marinovićeve sobe.

Nisam mu uzpio odgovoriti, jer me u tomu trenutku na izuzetno nepristojan način zaustavio i verbalno napao čovjek u odori, koji se predstavio kao Marinovićev čuvar.

Čovjek je svoju zadaću shvatio u isto vrieme i preozbiljno i previše neozbiljno. Bio je nedovoljno pažljiv, kad me je pustio ući, unatoč jasnoj zapoviedi kako nitko ne smije k Marinoviću, a onda je to pokušao naknaditi s nepristojnim prigovorima kad sam izišao iz sobe. Pogriešio je tako dva puta.

Doktor Bogdanović se zbog ponašanja toga čudnoga čovjeka, a kao moj domaćin, razvidno osjetio puno nelagodnije od mene. Pokušavao je razvidno ograničenoj osobi objasniti, kako on kao liečnik ima pravo ući u sobu svojega pacienta i kako sa sobom može dovezsti koga hoće.

Ja sam pak u podpunosti ignorirao čuvarove rieči i udaljio se. Jednostavno nisam imao što za odgovoriti. 

Po dolazku u Obćinu ipak sam nazvao pukovnika Mimicu, koji sad zamjenjuje Marinovića, i rekao mu kako bi bilo pametno Nojku osigurati boljega čuvara. Ako je čuvar uobće nuždan. Mimica mi se izpričao i rekao kako će čuvara pozvati na odgovornost.

Tek što sam počeo riešavati hrpu papira koju sam našao na stolu pojavio se Davor Ljubimir s tvrdnjom kako se Dubravka Šuica ne drži dogovora glede liste novih ravnatelja sriednjih škola. Davoru najviše smeta što Šuica otvoreno zagovara izbor njegova imenjaka Davora Lucijanovića.

Ljubimir drži kako je on sam puno bolji izbor. Pokazao mi je listu pristupnika, na kojoj je uz dva Davora još nekoliko drugih imena medju kojima i gospodja Nevenka Lonza.

Rekao sam mu kako sam  Šuicu zadužio za taj posao i moram imati povjerenja u svoje suradnike. Uputio sam ga neka još jedan put pokuša razgovarati sa Šuicom i razočaranoga ga izpratio iz ureda.

Odmah zatim  me nazvao Pero Poljanić s Pelješca i rekao mi kako tamo razgovara o osnivanju pelješke obćine, a uz put će okopati lozu, pa će stoga u Dubrovnik stignuti tek u utorak. Tek toliko kako se ne bih pitao gdje je!

To mi je vratilo dobro razpoloženje pa sam se opet okrenuo papirima. Otvorio sam Dubrovački vjesnik od prošle subote. Na drugoj stranici sam ugledao sastavak pod naslovom “Nezadovoljni radom obćinskih vlasti”.

Ne bi mi to bili nešto čudno, kad sastavak ne bi u stvari bio izvješće s konferencije za tisak obćinskoga odbora HDZ-a održane tjedan dana ranije!

Iz članka sam saznao kako je Luka Korda pojačao obćinski odbor s Vinkom Brnadićem, Nadom Doršner i Antom Srhojem, a Iva Sjekavicu je na mjestu dopredsjednika zamienio s Matkom Bupićem.

Luka i družtvo su priznali kako su se neki članovi obćinskoga odbora “bojali ulazka neprijatelja u Grad“, pa su stoga dugo bili neaktivni, je bi ih „stranačke aktivnosti mogle uvesti u neprilike” Sad to nastoje naknaditi i kompenzirati s napadom na obćinsku vlast.

Nazvao sam Luku i upitao ga o toj tiskovnoj konferenciji.

“Novinari su tu izvrnuli moje rieči,” spremno mi je odgovorio.

“Pa dobro, a što si ti rekao? Nisu valjda sve izmislili,” upitao sam ga.

“Kad sam govorio, mislio sam na Pera, a u Obćini, ti sam znaš, nisu ni svi ostali baš cvieće. Nisam uobće mislio na tebe. Tebe samo mogu hvaliti.” pokušao se izvući.

“Ali Luka! Kažeš kako nisi mislio na mene. Ti, Nada Doršner i Matko Bupić ste u predsjedničtvu Obćine. Trebao si biti precizniji ili uobće ne spominjati tu temu. Ovako ljudi najvjerojatnije misle kako si napao baš mene,” rekao sam mu.

“Kažem ti, novinari su to sve izvrnuli,” nastavio se izvlačiti.

“Dobro onda. Nazovi ih i reci što si točno mislio. I pohvali me, kad već tako misliš,” rekao sam mu.

“Dobro, ali ne znam kako će oni to prihvatiti. Ima od toga već petnaest dana. Sve je to već zaboravljeno,” odgovorio mi je nesigurno Luka.

Nisam dalje inzistirao, nego sam završio razgovor i okrenuo se hrpi papirnatoga posla.

Uru kasnije došao je Ivo Gjaja.

“Boris Filičić priprema novo Izvršno vieće. Znaš li to,” rekao mi je odmah s vrata.

“Nemam pojma. Od koga si to saznao,” upitao sam ga i počeo se smijati.

“Zbog čega se smiješ? Stvar je jako ozbiljna,” rekao mi je Gjaja gledajući me u čudu.

“Vidio sam interview s Lukom Kordom u prošlomu Dubrovačkomu vjesniku. On je nezadovoljan s radom obćinskih vlasti. Nazvao sam ga. Rekao mi je kako on to nije izjavio njego je to slobodna novinarska interpretacija. Kune se kako nema ništa protiv mene.”

“Dobro, a zašto se smiješ,” upitao me Gjaja i dalje ozbiljan i zabrinut.

“Vjerojatno je Boris Filičić, onakav kakov  je, ozbiljno shvatio Kordu i kao pravi vojnik HDZ-a krenuo u akciju. Boris Filičić sastavlja Izvršno vieće! Pa zar to nije smiešno? Neka samo radi. Tko zna možda mu je Korda već rekao neka se okani toga posla.”

“A što ako ti Korda radi iza ledja. Ako je on u tomu, ali ti ne želi priznati,” nastavio je Gjaja zabrinuto.

“Baš me briga. Neka čine što god ih volja. Ti ljudi se doista ponekad čudno ponašaju, poput oporbe a ne skupštinske većina. Ako me smjene učinit će mi veliku uslugu“ odgovorio sam mu ne prestajući se smijati.

Dan mi se tako okrenuo u smiešnomu smjeru. I završio je s pravom komedijom. Ribanje i ribarsko prigovaranje.

Možda bi se Kordine i Filičićeve aktivnosti i namiere mogle u skladu s hvarskom predstavom, nazvati prigovaranjem. Ribarskim prigovaranjem. Ribarski i stranački prigovori! Ljudi se moraju s nečim baviti.
Nastavak