Primorje, Konavle, Atena i Pariz

Utorak, 14. travnja 1992.

Počelo je u subotu, intenzivno je nastavljeno danas, ali je srećom danas i završeno, premda  se ne može podpuno izključiti mogućnost nastavka. U stvari ne znam kad je počelo, ali sam se od subote i ja bio uključio.

Kad sam čuo za tu temu - prekrižio sam se. Nisam mogao vjerovati svojim ušima. Zar u ovakovoj situaciji, kad smo obkoljeni s neprijateljskom vojskom, kad je pola Obćine okupirano, netko može razmišljati o izgradnji druge zračne luke u Obćini Dubrovnik. Na žalost, uvjerio sam se kako je to zbiljnost i kako neki ljudi doista o tomu nalaze snage i vriemena razpravljati. Jedni kao promicatelji ideje, a drugi kao njezini protivnici.

Razprava o novoj zračnoj luci je dapače postala glavnom temom sastanaka najviših obćinskih tiela! U subotu je o njoj razpravljalo obćinsko predsjedničtvo, a danas obćinski odbor i klub viećnika Hrvatske Demokratske Zajednice.

Ideju su pokrenuli Primorci, a suprotstavili su joj se Konavljani.

Primorci su pokušali uporabiti činjenicu što se njihov Željan Konsuo našao na mjestu vršitelja dužnosti ravnatelja Zavoda za prostorno planiranje, dakle na čelu najmjerodavnije obćinske ustanove glede ucrtavanja u zemljovide odredjenih planova od obćega interesa. Obći obćinski interes se, takovo je izkustvo, uglavnom pretvori u dobrobit za odredjeno manje područje, odnosno za stanovnike toga područja.  Sve je to jasno i normalno, ali doista nije vrieme za takove stvari.

Zamisao je vrlo vjerojatno poteknula baš od strane Konsula i njegove klape, u koju spada tajnik obćinske skupštine Bazdan. Ne bi bilo čudno kad bi,  barem na razini informiranja, bio uključen i Pero Poljanić, koji je kroz ovo vrieme pokazao svoju veću naklonost prema zapadu Obćine, a i inače ga se može držati članom te klape ili barem njezinim suradnikom.

Planu Primoraca očekivano se suprotstavio Luka Korda uz podporu svojega brata i svojih prijatelja Konavljana.

I Konsuo i Korda su  kao infrastrukturu uporabili ono  što im stoji na razpolaganju: Konsuo zavod kojemu je na čelu, a Korda Predsjedničtvo čiji je član, te obćinski odbor i klub viećnika HDZ-a, koje kontrolira s više ili manje uzpjeha.

Planiranje izgradnje nove zračne luke je doista u ovomu trenutku čisto gubljenje vriemena. Rekao sam to jasno i glasno, čim sam o tomu saznao. Ipak nisam ostao poštedjen gubitka vriemena. Morao sam intervenirati i arbitrirati, kako bi primirio uzavrele strasti.

Počelo je sa sjednicom Predsjedničtva obćinske skupštine.

O održavanju sjednice informirao me je Pero Poljanić nakon što smo u subotu izpratili Matu Granića.

Točno kad sam tada osjetio olakšanje, jer ću se, nakon dosta gubitka vriemena, moći posvetiti ozbiljnijim poslovima, Pero me je počastio sa sliedećim biserom.

“Sazvao sam za danas sjednicu Predsjedničtva jer je situacija oko te zračne luke došla do usijanja. Možda bi bilo dobro kad bi i ti došao,” rekao mi je.

“Kakove zračne luke? O čemu ti to govoriš“, upitao sam ga iznenadjeno.

“Ali ti ništa ne znaš o tomu? Pa cieli Dubrovnik o tomu priča. Primorci oko Željana Konsula pokušavaju ubaciti u planove izgradnju nove zračne luke u Primorju, a Konavljani se tomu žestoko protive, jer se zbog toga osjećaju ugroženima.. Dodji na Predsjedničtvo i vidjet ćeš sam.”

Na toj sjednici mi je trebalo neko vrieme kako bih prihvatio tu nevjerojatnu prepirku. Luka Korda je oštrim riečima napadao na Željana Konsula, koji je doista pokrenuo nekakovo planiranje izgradnje nove zračne luke.  Sve mi se učinilo silno djetinjastim pa se nisam uobće niti pokušao umiešati u razpravu., nego sam zajedno s Andrijom Rubinom napustio sjednicu i otišao čestitati Bajram dubrovačkim muslimanima.

Kad smo se vratili žestoka razprava je još trajala. Dapače sjednici su se u medjuvriemenu bili pridružili obćinski viećnici iz Župe i Konavala. Tako je Korda dobio golemu prevagu na svoju stranu. Konsuo se dosta nespretno pokušavao obraniti.

Danas je došlo do nastavka. Korda je sazvao još veći skup. Cieli obćinski odbor HDZ-a i obćinski viećnici uglavnom s Kordi sklonoga iztoka Obćine, bučno su tražili Konsulovu ali i Poljanićevu ostavku. Došlo je do izmjene dosta težkih rieči izmedju Pera Poljanića i Luke Korde.

Mene nitko nije dirao. Sjedao sam i slušao tu nevjerojatnu prepirku i nisam se namieravao javiti za rieč. Sve mi se činilo podpuno djetinjastim.

Na kraju su me se ipak sjetili i zatražili moje mišljenje. Nisam imao kud. Rekao sam kako mi je po malo mučno od cieloga toga bezkoristnoga sukoba. Rekao sam Konsulu neka ubuduće prestane trošiti vrieme na projekte koji su za nas u ovomu trenutku, i još dugo će biti, podpuno izvan dometa naših mogućnosti. Rekao sam Konavljanima kako doista ne trebaju brinuti o tomu kako će im Primorci oteti zračnu luku

“Primorci nisu vaši neprijatelji, kao što vi niste neprijatelji Primorcima. Svi dobro znamo tko su naši neprijatelji. U njihovim je rukama naša zajednička zračna luka. Našu zračnu luku je otela JNA. Oteli su je Srbi i Crnogorci. Moramo se svi zajedno brinuti i tražiti načine kako je vratiti u naš posjed. Uostalom trebamo se brinuti o svekolikomu oslobodjenju našeg okupiranoga ozemlja, a ne samo zračne luke. Uozbiljimo se i prekinimo ovakove bezplodne razprave i medjusobna trvenja,” završio sam.

Moje su rieči imale izuzetno umirujući i pomirujući učinak. Nakon njih razprava o zračnoj luci je naglo prestala. Ipak svi nisu bili zadovoljni s takovim naglim obratom situacije.

Razpravu o zračnoj luci nitko nije želio ponovno poticati, vjerojatno kako ne bi izpao smiešan, ali su se neki nezadovoljni članovi Obćinskoga odbora HDZ-a u trenutku dosjetili i nazočnim viećnicima predložili ocjenjivanje mojega i Poljanićeva rada s ocjenama od jedan do pet! Viećnici su to odbili gotovo jednoglasno, pa se nakon toga skup razišao u miru, a ja sam se ostao pitati jesam  li postupio izpravno.

Jesam li trebao Željana Konsula občuvati od pada, a on mi se pokazao nesklonim u puno navrata? Jesam li trebao spašavati Pera od daljnjih neugodnosti?

Ocienio sam kako sam ipak, sve u svemu, dobro postupio. Dobro za naše obće dobro.

Ne mogu iz svoje kože. Spreman sam i sposoban učiniti obće dobro, zanemarujući pri tomu vlastite interese. U biti, činiti dobro drugima logički znači uzimati od samoga sebe, i za uzvrat dobiti osobno zadovoljstvo.

Učinio sam ono što je netko morao učiniti – suprotstaviti se podjelama medju nama.

Koliko samo ima tih podjela, a neprijatelji su na manje od jednoga kilometra zračne udaljenosti! Korda protiv Poljanića, Konavljani protiv Primoraca, Obćinski odbor HDZ-a protiv kluba viećnika. Sve se to dogadja u biti unutar iste stranke.

A kolike su tek suprotnosti izmedju različitih stranka, izmedju vojnika i civila, posebni osjećaji Hercegovaca, posebne želje Pelješčana, specijalni problemi otočana.

Na području bezkoristnih i nepotrebitih medjusobnih suprotstavljanja i trvenja Hrvati su svjetski rekorderi ili barem spadaju u sam svjetski vrh, mogao bi zaključiti netko sklon generaliziranju.

Tko zna komu je prvomu palo na pamet u ovomu trenutku na površinu izvući jednu staru priču iz komunističkih vriemena?

Područje Lisačkih rudina je iz nekoliko razloga bilo povoljnije mjesto za izgradnju zračne luke od Ćilipa. Smješteno je bliže Zagrebu, Splitu, Rieci, dakle bliže hrvatskim gradovima. Izim Dubrovčana moglo bi ga jednako ugodno rabiti i pučanstvo Metkovića, Ploča, Korčule, dakle susjednih hrvatskih obćina, koje su takodjer bile prometno izolirane. Uz to, za izgradnju uzletišta ne bi trebalo uništavati plodne poljodjelske površine, nego bi se uporabilo neplodno kamenito tlo.

Konavoski lobi je bio jači, odnosno Konavljani su u svojim redovima imali iztaknutije komuniste i zračna luka je napravljena na njihovu području.

Konavljani su se tako zračno približili svietu i dobili su profitabilnu tvrdku u kojoj se mogu zapošljavati. Oni medju njima, koji su tada donosili odluke, nisu se baš uzrujavali zbog gubitka plodnoga zemljišta, a to što su ovakovim odabirom lokacije zračne luke išli na ruku obćinama iz Crne Gore i Bosne i Hercegovine, umjesto hrvatskim obćinama, možda im se samo činilo kao dodatna prednost, kao dokaz širenja bratstva i jedinstva.

Žitelji tih bratstvo-jedinstvenih obćina su desetljećima intenzivno rabili taj velikodušni dar, a sad su učinili i korak dalje – zračnu luku su okupirali i opljačkali.

Primorci su u ono vrieme imali doista snažne argumente, ali su izgubili bitku,  ne samo zbog toga što su komunisti iz njihovih redova bili slabije pozicionirani od konavoskih komunista, nego i iz razloga što je u to vrieme bratstvo-jedinstveni argument jednostavno bio bitno snažniji u uzporedbi s tamo nekakovim interesima hrvatskih obćina, ili, točnije rečeno, obćina u Socialističkoj Republici Hrvatskoj.

U ovomu današnjem vriemenu bilo kakovi argumenti za razpravu o pozicioniranju zračne luke - nemaju smisla.

Zračna luka Dubrovnik postoji. Kad dodje do povlačenja agresora, ma koliko oni štete ostavili iza sebe, zasigurno će biti neuzporedivo lakše obnoviti postojeće uzletište nego graditi novo.

Uzletište u Konavlima će dapače trebati osposobiti izuzetno žurno, dakle u okviru nekoliko tjedana ili mjeseci, zavisno o oštećenjima. Kad bi se krenulo u  izgradnju nove zračne luke, samo do početka izgradnje bi trebalo dugo čekati. Kad bi se i imalo novaca. A novaca nema i dugo ga ne će biti. Svi smo mi ovdje postali siromahi. Ili većina nas.

Za svoju mizernu plaću sam doduše i sam kriv. U pripremnomu savjetovanju za jučerašnju sjednicu Izvršnoga vieća, suprotstavio sam se priedlogu Davora Miloglava i Vlaha Lečića o stavljanju na dnevni red povećanja obćinskih plaća za četrdeset posto, što bi u stvari bio samo odgovor na inflaciju. I to mlak odgovor.

Ne znam točno zašto sam to učinio. Veće plaće bismo vjerojatno naknadili s novcima iz republičke blagajne. Više novaca za petstotinjak obitelji značilo bi više prometa u trgovinama, dakle opet više novaca za još dosta obitelji. Postupio sam krivo. Sve zbog osjećaja skrbi i solidarnosti s drugim područjima Hrvatske.

Vjerojatno bih se postavio drugčije kad bi novac došao iz inozemstva. Na žalost težko je očekivati negdje u svietu, izvan Hrvatske, razumievanje za ljude koji ovdje proživljavaju noćnu moru.

U svietu su i dalje najviše zabrinuti samo za ovdašnje kamenje. O ovdašnjim ljudima malo tko brine. Ponudili su nam izbjegličtvo i to je sve. A o kamenju, o zidinama , utvrdama i starim kućama razmišlja se i brine poprilično, što je takodjer dobro.

Najdalje je u toj brigi o neživim stvarima otišao UNESCO. Prekjučer, na Cvjetnu nedjelju je već prezentiran i “action plan” UNESCO-a u Zavodu za obnovu, a zatim je u Obćini u  Perovoj i mojoj nazočnosti predstavnica UNESCO-a gospodja Iver predala ček na osam tisuća američkih dolara predsjedniku Družtva prijatelja dubrovačke starine doktoru Kačiću.

Taj ček je na razini pojedinačnih mjesečnih plaća tih ljudi iz UNESCO-a! Vjerojatno je njihovo poslanstvo potrošilo više novaca za put iz Pariza u Dubrovnik!

Ček je Obćina platila s domjenkom i objedom za dvadesetak ljudi. Doduše ne u Argentini nego u Mliečnomu restaurantu.

Za objedom smo Pero i ja protokolarno za stolom obkolili voditeljicu UNESCO-va poslanstva.

S moje druge strane sjedao je arheolog iz Tunisa. Nisam mu zapamtio ime, vjerojatno iz razloga što je ono o čemu smo razgovarali potisnulo sve drugo u pozadinu. A Tunižanin je sigurno dobro zapamtio neugodu u koju bio je upao. Vjerojatno će ubuduće, kad se negdje nadje u sličnoj situaciji, dobro promisliti prije nego krene u stjecanje naklonosti s pričom, koju nije pozorno unapried razčlanio i s domaćinove točke motrišta.

„Jeste li bili u Parizu? Koliko vam je poznato naše sjedište u Parizu,“ upitao me je nakon što smo predhodno izmienili nekoliko obćenitih rečenica.

„U Parizu sam bio samo dva puta. Prvi put vrlo kratko, na proputovanju prema Bruxellesu, a drugi put sam ostao tjedan dana. Krasan grad. Možda najljepši na svietu. Na moju žalost, bio sam tamo sveukupno prekratko. Dobio sam dojam kako bih sigurno propustio vidjeti puno izuzetnih stvari i boraveći tamo cielih  mjesec dana. Bilo je to u vrieme kad sam se bavio podpuno drugim poslom, pa sam o UNESCO-u bio samo čuo. Inače bih se, predpostavljajući kako će mi u budućnosti pomoć UNESCO-a puno značiti, sigurno bih propitao i pokušao posjetiti vaše sjedište“, odgovorio sam mu.

Nasmijali smo se zajedno na način kako se smiju ljudi koji su uzpostavili fini ljudski kontakt, koji može obojici biti  od koristi.

„U sjedištu "UNESCO-a" u Parizu na izuzetno iztaknutomu mjestu stoji nadpis Dubrovnik jugoslavenska Atena. Što kažete na to? Zar to nije sjajan dokaz, koliko se u UNESCO-u drži do vašega grada,“, rekao mi je na to Tunižanin.

Gledao me blagonaklono razvidno očekujući moje oduševljenje.

„Možete li mi ponoviti što to točno piše u UNESCO-u u svezi s Dubrovnikom“, upitao sam ga.

„Dubrovnik jugoslavenska Atena. Zar vas to ne veseli,“ odgovorio mi je gledajući me začudjeno, vjerojatno manje zbog samoga pitanja, a više zbog promjene koju je vidio na mojemu licu.

„Dragi gospodine, to što ste mi rekli me naprotiv jako žalosti. Dubrovnik je hrvatski, a ne jugoslavenski grad. Hrvatska je medjunarodno priznata država.“

„Oprostite! Morate me razumjeti. Ja sam arheolog, a ne političar. Mene zanima samo moja struka,“ pokušao se izvući Tunižanin.

„Shvaćam vas i ne obtužujem ni vas ni UNESCO. To što ste spomenuli je nadpis iz vriemena Jugoslavije, koja je postojala do nedavno. Samo molim vas, shvatite i vi mene. Jugoslavija nas je napala i svako povezivanje Dubrovnika s Jugoslavijom, kod mene izaziva težke i neugodne asociacije. Uostalom, Jugoslavenska je vojska prouzročila sva ova razaranja spomenika, na što ste sigurno vi kao stručnjak posebice osjetljivi,“ poantirao sam.

„Oprostite još jedan put. Nisam o tomu dublje razmišljao, premda sam u stvari znao. Imate pravo. Oprostite,“ uzvrpoljio se čovjek od razvidne neugode.

„Nemate se potrebe izpričavati. Niste vi ništa pogriešili, rekao sam vam. Nije pogrieška ni u UNESCO-u. Radi se samo o opravdanoj inerciji. Nadpisi se nigdje ne mienjaju trenutno, kako se što dogodi. Ali kad ste to već spomenuli, možda biste mogli, kad se vratite u Pariz, prenieti moje mišljenje, kao Dubrovčanina, kako bi nam, bilo drago, kad bi se u UNESCO-u shvatile najnovije političke promjene i kad bi se taj naziv promienio u Dubrovnik hrvatska Atena. Da samo znate kako bi to razveselilo i mene i sve naše ljude,“ rekao sam mu

„Učiniti ću to, budite uvjereni. Uzimam to sebi kao prioritetnu zadaću“ odgovorio mi je čovjek razvidno sretan, što se izvukao iz neugodne situacije.

Imao sam dojam kako je bio podpuno izkren.

Inercija u UNESCO-u  oko promiene jednoga nadpisa, objektivno je  puno lakše shvatljiva od poletnoga traženja razloga za prepirke u našim redovima, kroz planiranje izgradnje nove putničke zračne luke, za vrieme obrane od agresije i u katastrofalno lošoj financijskoj situaciji!
Nastavak