Osiek

Srieda 25. ožujka 1992.


Gotovo cieli put od Zagreba do Osieka vozio sam po kiši. Od Bjelovara do Virovitice bilo je  dodatno neugodno zbog brojnih teretnjaka. A zatim se promet proriedio.

U jednom trenutku sam primietio kako sam na cesti ostao doslovce sam. Radio Osiek mi je ubrzo objasnio razlog. Upozoravao je gradjane neka ne izlaze iz skloništa jer padaju granate, zbog čega je uostalom na snagi znak obće opasnosti.

Čuvši to, pomislio sam kako sam doista dobro odlučio doći u Osiek. Prijateljstvo i razumievanje se najbolje izkazuju u trenutcima, koji su težki, i dok težkoće traju.

A što ako me pogodi neka granata, pa ne uzpijem obaviti to zbog čega sam došao, upitao sam se i glasno se nasmijao. Vjerojatnost kako će se to dogoditi baš meni, Dubrovčaninu, koji je igrom slučaja odlučio poći u Osiek i to za vrieme brze vožnje, objektivno je manja od mogućnosti nesreće dok sam po kiši, malo prije toga, prestizao teretnjake.

Nastavio sam slušati glasbu i brzo se približivao gradu u ravnici.
Ideju o odlazku u Slavoniju dobio sam sinoć, kad sam u hotelu na TV dnevniku vidio, kako je u Osieku od jedne granate na autobusnom kolodvoru poginulo četvero i ranjeno desetero nedužnih ljudi.
U hotel sam se bio vratio, nakon što sam Antu Stojana odvezao njegovom zagrebačkom domu na jednom obronku na obodnici. Stojanov je jedan kat kućice u kojoj zajedno sa svojom obitelji sad uživa u svojemu sriedjenomu i udobnomu zagrebačkomu životu.
Zadržao sam se kratko. Antina žena Slavica je bila zauzeta s pisanjem na računalu, a ja nisam želio ometati obiteljsku idilu.
Osječka tragedija me duboko potresla i morao sam s nekim podieliti dojmove. Nazvao sam Stojana.
“Jesi li vidio što se dogodilo u Osieku,” upitao sam ga.
“Gledao sam. Strašno je to,” odgovorio mi je.
“Što misliš pa sutra zajedno podjemo tamo. Hoćeš li sa mnom,” upitao sam Antu.
“Zmisao ti je dobra. Ne trebaš mi ništa objasnjivati, ali moram razgovarati sa Slavicom i vidjeti je li sutra za mene nešto predvidjela. Nazvat ću te ujutro, odgovorio mi je.”
Odmah zatim nazvao sam  predsjednika Izvršnoga vieća Osieka Srećka Lovrinčevića.
“Ovo što se dogadja kod vas je strašno. Nazvao sam vas kako bih vam izrazio sućut i solidarnost,” rekao sam mu.
“Hvala vam. Znam kako nas baš vi doista možete najbolje razumjeti,” odgovorio mi je
“Tako je. Ako postoji netko tko vas do kraja može razumjeti onda smo to mi u Dubrovniku. Ta strašna tragedija koja vam se dogodila podsjetila me na slučaj kod nas u Mokošici, kad je  izpred skloništa od jedne zločinačke granate poginulo devetero naših ljudi, većinom djece. Zbog toga mi je palo na pamet sutra doći do vas u Osiek i na taj način izraziti solidarnost i razumievanje izmedju naših gradova. To mi ne bi bilo težko izvesti jer se nalazim u Zagrebu. Što vi mislite o tomu?
“Ideja vam je izvrstna. Dobro došli. Samo što vas ja ne mogu dočekati jer sutra neodgodivo moram biti u Ljubljani. Ali molim vas nemojte odustati. Ovdje će biti predsjednik skupštine Kramarić i on vas može dočekati. Ja ću ga odmah sad nazvati i najaviti mu vaš dolazak. Što kažete na to?”
“Žao mi je što vi ne ćete biti tamo, ali u redu. Pozdravite Zlatka i recite mu kako ću doći.”
Nakon razgovora s Lovrinčevićem nazvao sam Maria Mrkušića.
Mario je jedan od onih koji su sad redovito u Zagrebu i prati me na mnogim mojim zagrebačkim sastancima. Jučer smo tako zajedno bili kod ministra rada i socialne skrbi Bernarda Jurline. S nama je bio i Antun Kisić.
Kad smo Jurlini rekli kako u Dubrovniku još nisu izplaćeni minimalci za prosinac 1991., izgledao je izkreno iznenadjen. Odmah je pozvao k sebi svojega suradnika, koji se pri pozdravljanju predstavio samo sa „Škember“.
Kad ga je Jurlina upitao zbog čega novci još nisu stignuli u Dubrovnik, Škemberov odgovor je bio strahotan:
“Svi koji su do sad zatražili minimalne plaće s područja dubrovačke obćine to ne zaslužuju. Vi biste trebali podpisati zahtjev samo onima koji to zaslužuju,” odgovorio je obrativši se meni.
“Ne razumijem o čemu govorite. Kako ste došli do toga zaključka? Ja vam jedino mogu podpisati sve još jedan put. Mogu to učiniti odmah ovdje,” odgovorio sam mu.
“Recite vi meni zašto se Dubrovnik nije jače branio,” okrenuo je na to priču Škember.
“Dragi gospodine, znate li vi kako je granica dubrovačke obćine prema Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini prije svega hrvatska granica? Zašto je niste došli braniti? Gdje ste bili vi osobno? Mi smo bili izloženi i još smo izloženi strašnoj pogibelji. Obranili smo pola obćine. Situacija je sve bolja, a vi mi ovdje pokušavate držati lekcije. Bavite se s vašim poslom. Pošaljite te novce koji po zakonu pripadaju ljudima koji bi bili i te kako sretni, kada im pomoć ne bi trebala i kad ne bi ovisili o ljudima poput vas,” odgovorio sam mu, jedva suzdržavajući gnjev.
Njegova arogancija je u trenu nestala i pred nama je stajao jedan zbunjen i nesiguran čovjek.
“Nema problema. Učinit ću što budem najviše mogao,” rekao je i izišao.
”Nemojte njegove rieči uzimati k srdcu. Ovdje ima puno ljudi koji ne razumiju vašu situaciju,” pokušao nas je umiriti Jurlina.
Izišli smo još jednom iz njegovog ministarstva s dojmom kako smo tu bili bez rezultata.
Nakon toga s Mariom sam bio u ministarstvu financija kod Joška Zavorea. I opet je to bila jedna podpuno druga priča.
Poslat ćemo mu plan obćinskoga proračuna, a on će se potruditi iz republičkoga proračuna osigurati sriedstva kako bi došlo do ravnoteže. Dogovorili smo dapače ubaciti u obćinski proračun sva naša javna poduzeća, pa smo na taj način praktički osigurali stabilan rad Obćine. I Mario i ja vjerujemo u Zavoreova obećanja, jednako koliko smo skeptični prema Jurlininom ministarstvu.
“Hoćete li sa mnom sutra u Osiek,” upitao sam Mrkušića kad mi se sinoć javio.
“Ali idete tamo? Nisam znao,” odgovorio mi je.
“Odlučio sam otići, kad sam vidio viesti. Jeste li vidjeli što se tamo dogodilo?”
“Vidio sam. Strašno,” odgovorio je Mario.
Odmah sam osjetio kako u njemu nisam našao suputnika za sutra.
“Dakle, idemo li? Pozvao sam i Stojana. On će mi odgovoriti ujutro. Oni u Osieku nas sutra očekuju. Najavio sam se.”
“Volio bi poći, ali na žalost ne mogu. U petak moram biti u Dubrovniku,” rekao je na to Mario.
“Pa bit ćete. Ja ću svakako odputovati u četvrtak. Mogli smo putovati zajedno”
“Brod dolazi u petak popodne, a ja moram biti dole u petak ujutro,” bio je uporan Mario.
Nisam dalje pokušavao, jer mi se činilo neprimjerenim gurati nekoga u pogibelj.
Jutros me je Ante nazvao i rekao, kako danas u Zagrebu ima obaviti nekoliko neodgodivih poslova.
Premda logika u ovomu slučaju govori drugčije, ni Stojana ni  Mrkušića ne držim plašljivcima. Stojan je doduše bio pobjegao iz Dubrovnika, ali je njegov potez imao dosta opravdanja, jer mu je kuća bila spaljena, a obitelj mu je bila u Zagrebu. Mrkušića sam pak za vrieme najtežih ratnih dubrovačkih zbivanja upoznao kao nepopravljivog optimista i hrabrog čovjeka, koji ne oklieva staviti glavu na kocku u slučaju nuždnosti.
Vjerojatno su obojica samo željeli izbjegnuti opasnost, kad u njoj već ne moraju biti. To je logična odluka razumnih, racionalnih ljudi, koji su moju namieru sigurno shvatili kao previše emotivnu.
Na prilazu Osieku kiša je konačno prestala. Sablastno praznim ulicama dovezao sam se do sriedišta grada..
Parkirao sam se nedaleko zgrade Obćine i osvrnuo oko sebe. Bilo je dva sata popodne, a u sriedištu najvećega grada Slavonije nije bilo moguće vidjeti baš nikoga!
Dubrovačka situacija, pomislio sam.
Osječki obćinari su u uzporedbi s nama u Dubrovniku, glede načina života i rada, pošli korak dalje. Zaštitili su svoju zgradu s vrećama pieska poslaganim uz pročelje uz pomoć skela. Vreće su onemogućile prolaz dnevnoga svjetla u zgradu, pa su svugdje bila upaljena svjetla. Pomislio sam, kako mi u Dubrovniku ni u jednom trenutku nismo razmišljali ni razpravljali o zaštiti same zgrade Obćine, što doista nije ni malo pametno. Uostalom i sad su nam neprijatelji na nekoliko stotina metara udaljenosti. I imaju nas kao na dlanu. Za razliku od Osieka, koji je u ravnici i nije na dometu strojnica niti agresor može vidjeti svoje ciljeve.
Osiek je takodjer, i psiholožki i realno u bitno povoljnijoj situaciji od nas. Cestovno je nesmetano povezan sa zapadnom Hrvatskom. Prilazeći Osieku promatrao sam polja uokolo puta. Bila su razvidno svježe obradjena.
Pitao sam se jesu li samo pripremljena za proljetnu sjetvu ili su već zasijana. Poljodjelstvo nije nešto u što se razumiem. To je nedodirljivo područje Pera Poljanića.
Obradjenost polja me je razveselila. Slavonci i u ovoj težkoj situaciji nalaze volje i snage baviti se sa svojom osnovnom djelatnosti. Doduše njima je, za razliku od stanovnika dubrovačke obćine, to i moguće učiniti. Kod nas u Dubrovniku u tomu smislu sada ni snaga ni volja ne pomažu
Zlatka Kramarića sam našao u njegovu uredu na prvom katu.
Pozdravio me je srdačno i predstavio mi ljude koji su bili u njegovom družtvu, osječkoga javnoga tužitelja, kojemu na žalost nisam uzpio zapamtiti ime,  i dopredsjednika osječkoga Izvršnoga vieća, kojemu sam zapamtio samo prezime: Roso. 
U uredu, kao i u cieloj zgradi bilo je uključeno električno osvjetljenje, jer kroz zatvorene prozore i navučene zastore nije dopirao ni tračak dnevnoga svjetla.
“Dobro smo se zaštitili, što mislite,” upitao me Kramarić veselo.
Objasnio mi je zatim kako mu se učinilo boljim zatvoriti prozore i navući zastore nego kroz stakla gledati u vreće s pieskom.
U tomu trenutku sam našao objasnitbu zbog čega nama u Dubrovniku nije na pamet pala ideja zaštititi sebe i zgradu na ovakov način. Pa mi u onom najgorem vriemenu početka agresije nismo imali struje i prozori su nam bili dragocjeni izvor svjetla. A i danas nam je obskrba električnom energijom krajnje nesigurna!
Iznio sam Osjećanima svoja razmišljanja o uzporedbi naših gradova.
“Vaša situacija ovdje doista nije osobita, blago rečeno, ali u uzporedbi s našom još je uviek neuzporedivo bolja. Kažem vam to kako bih vam popravio razpoloženje,” završio sam svoju priču.
“Sviestan sam kako smo još uviek u boljem položaju od vas. Unatoč svemu. Ali tko zna. Možda zapadnemo u još gore težkoće. Po Osieku se provlači priča kako ćemo upravo danas pasti, kako će JNA ući u grad. Naravno to su samo priče bez veze. Ali evo, ako udju a ne zarobe nas, možemo zajedno pobjeći u Dubrovnik,” uzvratio je razpoloženo i opušteno.
Nasmijali smo se svi.
Nastavili smo zatim priču o uzporedbama svojih nevolja i zaključili kako je Dubrovnik, medju gradovima koji su slobodni, dakle izključujući okupirane Vukovar ili Knin, bez konkurencije u najtežemu položaju.
“Upravo zbog toga smo mi ovdje izuzetno sretni što ste se odlučili doći k nama i na jedan dan proživjeti zajedno s nama našu slavonsku opasnost,” rekao je Kramarić.
“Na žalost, takova su čudna vriemena. Dolazimo jedni drugima u posjete i uzporedjujemo svoje nevolje umjesto svojih postignuća. Prije dvadesetak dana mi je u posjetu bio čelnik zadarskoga HDZ-a Davor Aras. Uzporedjivali smo zadarsku i dubrovačku situaciju i opet smo mi u Dubrovniku pobiedili. Aras mi je priznao kako će se u Zadar vratiti opušteniji, kad je vidio  koliko se Dubrovčani nalaze u gorem položaju. Mi smo na žalost postali krajnja mjera nevolje. Ali to nas ne smije i ne može spriečiti u našem optimizmu, zar ne,” rekao sam na to.
Moji domaćini su klimali glavama i smješkali se dobronamierno.
“Sjećate li se onoga dana u Rieci, onoga podpisivanja povelje, onoga liepoga vriemena, one terase pored mora gdje smo objedovali s Tudjmanom. Kako se ta vriemena čine liepim i dalekim,” rekao je Kramarić i nastavio govoriti o tomu dogodjaju, kojemu smo nazočili zajedno, a koji se doista doimao desetljećima daleko.
Na snagi je bila obća opasnost, razgovarali smo u sried dana uz električno osvjetljenje. To bi trebao biti razlog za neugodu, ali osjećao sam se izuzetno ugodno. Izmedju nas je strujala solidarnost, koju ljudi mogu osjetiti samo ako se nadju u nevolji.  To medjusobno razumievanje i podpora nadjačali su sve negativne objektivnosti.
U razgovoru nas je prekinuo poziv iz Radio Osieka.
Potvrdilo se kako se Kramarić nije šalio kad je spominjao priče o padu Osieka, koji bi se upravo trebao odigravati. To je bio glavni razlog poziva.
Slušateljima radio Osieka Kramarić je na svoj specifični izprekidani način objasnjivao kako se radi o pokušajima pete kolone u cilju širenja panike i ništa više. Moj dolazak je odmah uporabio kako bi zvučio uvjerljivije.
“Nema nikakovog razloga za paniku i odlazak iz Osieka. Situacija je sve bolja. Evo ovdje kod mene je upravo malo prije došao predsjednik Izvršnoga vieća Dubrovnika. Pozdravlja sve Osjećane i izražava im svoju solidarnost i solidarnost Dubrovčana. Ako je on mogao doći u Osiek, zašto bismo se onda mi ovdje trebali brinuti,” rekao je a zatim nastavio pozivati gradjane na oprez i ostajanje u skloništima.
Nas četvorica smo pak postupili suprotno. Izišli smo iz zgrade na trg. Tu nas je dočekao i fotografirao jedan novinar.
“Ovo je novinar ST-a. Fin je momak,” rekao mi je Kramarić.
Suzdržao sam se iznieti mu svoje mišljenje o tomu listu. Uostalom, možda je Kramarić u pravu glede toga novinara. Nisu svi novinari isti, niti svi imaju istu zadaću.  Kramarić razvidno nije na listi, točnije na listama za odstrjel poput mene, kojega je JNA jasno označila svojim glavnim dubrovačkim neprijateljem, i na kojega su domaći jugokomunisti baš sa ST-om kao udarnom oštricom, pokrenuli pravu hajku. Bizarno je što sam se donedavno nalazio i na listi za likvidaciju koju su napravile ustaše u Dubrovniku. Rekao mi je to Božo Miljanić kad smo se susreli na Stradunu predprošloga petka.
Na svoj način ozbiljno, Miljanić mi je tom prigodom izpričao, kako su se u Dubrovniku  medjusobno organizirali ljudi, koji sebe drže i nazivaju Ustašama i kako su moje ime bili stavili na listu onih koje treba likvidirati, a zatim su me ipak, zahvaljujući baš njemu, izbrisali.  Odgovorio sam mu kako sam njemu i njegovim kolegama zahvalan što sam izostavljen barem s te još jedne liste. Savjetovao sam mu neka on i njegovi kolege izbrišu cielu listu, ili je barem ostave sa strane, jer je medjusobno likvidiranje ovdje medju nama nešto što nam doista najmanje treba, i jer svatko ima pravo na svoje mišljenje i svoj život.
Iz obćinske zgrade smo izišli iz banalnog, ali razumljivog razloga. Kramarić me je pozvao na objed u Bizovačke toplice.
Odmah po dolazku u toplice bilo je razvidno kako smo stignuli u jedan podpuno drugčiji sviet. Dvadesetak kilometara i drugi planet! Parkiralište pred hotelom bilo je izpunjeno vozilima. Hotelski restaurant je bio gotovo izpunjen. Za susjednim stolom su uz objed svoju sjednicu održavali dužnostnici  hrvatskoga  drugoligaškoga nogometnoga saveza!
Osjećani su razgovor za vrieme objeda okrenuli u smjeru koji nisam očekivao, ali mi zbog toga nije bilo krivo. Brinu se jer u Osieku bivši komunisti dižu glavu!
Rekao sam im kako se isti proces zakotrljao i u Dubrovniku. Moje rieči su, sudeći po njihovim reakcijama, na njih djelovale umirujuće. A objektivno gledajući to ih je samo trebalo jače uzrujati. Zasigurno nije ih prekinulo u razpravi o toj temi.
Kramarić i njegovi kolege su razvidno mene jasno svrstali medju one kojima se takove priče mogu iznositi. Možda sam se i prevario, ali imao sam dojam kako im je moj dolazak doista bio izuzetno drag.
Nakon objeda smo se rasztali pred hotelom.
“Rekli ste mi kako ste došli preko Bjelovara. To sad morate promieniti. U Virovitici skrenite prema Daruvaru i Kutini odnosno prema autoputu. To vam je puno bolji smjer. Mi se uviek vozimo tuda, jer je promet slab,” rekao mi je na razstanku Kramarić.
Poslušao sam ga. Bio je više nego u pravu. Nakon Virovitice promet nije samo bio slab, nego ga praktički nije ni bilo!
U večernjim urama vozio sam se kroz sablastno pusta mjesta, sablastno pustim cestama.
Bio je to rub područja gdje se kriju četničke bande . Gotovo sam fizički osjećao njihovu nazočnost tu negdje u šumama s lieve strane puta.
Tu dakle vladaju "bradonje", mislio sam. Osjećao sam nelagodu. Ne zbog straha. Ako tu redovito prolaze Osjećani, zašto ne bih bez problema mogao to učiniti i ja. Premda, ruku na srdce, dok sam prolazio tim pustim krajevima, nije bilo za vidjeti baš nikakovih vozila. Oprezniji Osjećani ipak razvidno biraju Podravsku magistralu.
Razlog nelagode je bio u tomu što sam naišao na još jedno mjesto gdje je oduzet dio hrvatskoga ozemlja. Situacija poput one kod Osieka, kod Karlovca, kod Zadra i što je za mene najgore od svega, oko Dubrovnika.
Hrvatska se svela na Zagreb, Istru, Split, Podravinu i Medjimurje, kao nekakove oaze normalnoga života. Sve ostalo je ugroženo ili okupirano.
Naša je Hrvatska silno tanka i tanja ne može biti! I autoput od Kutine do Zagreba bio je takodjer nezbiljno pust!