Dragutin i Dragec

Srieda, 26. veljače 1992.


Mario Mrkušić se u ova tri dana ponaša poput mojega pomoćnika ili osobnoga tajnika. Praktički ciele dane mi je bio na razpolaganju. Zahvalan sam mu na tomu, ali i imam pouzdan dojam, kako mu ta njegova uslužnost ne pada ni malo težko, nego je u stvari sretan što može pomoći. Mario spada u takovu pozitivnu vrstu ljudi. 
Radni dan smo zajedno započeli u ministarstvu prometa, gdje smo s ministrom Rudolfom trebali učiniti korak dalje u ostvarivanju Dabelićeva i Srabotnjakova projekta uvodjenja katamarana u linijsku plovitbu po Jadranu.
Umjesto Rudolfa dočekao nas je njegov pomoćnik Ivica Tomić, koji je ministra izpričao zbog nenadanoga poziva u Vladu.
Za Tomića sam prvi put čuo kad je Rudolf bio u Dubrovniku u vrieme onih strahota početkom prosinca. Rudolfov pomoćnik je tad čuvao ledja svojemu ministru smjestivši se u Velu luku na Korčuli, odakle je često nazivao u Krizni stožer zabrinuto tražeći svojega šefa.
U današnjemu razgovoru ubrzo je postalo jasno kako se radi o ugladjenomu čovjeku preko kojega se težko može progurati bilo što. Spontano mi je kroz glavu prošla uzporedba Tomića s Jurlinom, čija se inercija doimala nekako autohtonom i neovisnom, a u slučaju pomoćnika ministra prometa dobio sam dojam kako se radi jednostavno o čovjeku koji je dobar pomoćnik i kojemu je jedino bitno što misli ili predlaže njegov nadredjeni. Rudolf mu o projektu kojega smo došli promicati vjerojatno nije govorio s nekim osobitim zanosom, pa se i Tomić postavio na takov način.
Pristojno i po malo plaho pomoćnik ministra je slušao moju priču o opravdanosti unapredjenja i ubrzanja plovitbe po Jadranu pri čemu bi Dubrovnik, s obzirom na svoj zemljopisni položaj, najviše profitirao. Nakon mojega izlaganja tražio je rieči kako bi sastanak priveo kraju bez ikakovih preuzetih obećanja.
Ispostavilo se kako je Tomićeva nezainteresiranost i moja procjena kako je zbog toga na njega  uzaludno trošiti vrieme, bila sretna okolnost, jer smo  Mario i ja, prije putovanja u Varaždin, imali dostatno vriemena za ponovno posjetiti pomoćnika ministra financija Joška Zavorea
Zavoreo je po ponašanju i odlučnosti prava suprotnost Tomiću. Kod njega smo zateknuli  gospodina, koji se predstavio kao “Svećnjak iz ministarstva obrane”. Nazočnost toga čovjeka, koji mi je ostao nepoznanica, nije nas spriečila, točnije nije spriečila Maria Mrkušića, u njemu svojstvenoj prijateljskoj iznudi novaca za dubrovačke potrebe.
Mario i Joško su na ti.
Dragi Joško, molim te odmah uplati ono što si nam jučer obećao. Evo predsjednik je ovdje. Ima loša izkustva i u dosta toga ne vjeruje. Rekao sam mu kako ćeš ti sigurno učiniti ono što si obećao. Predsjednik više ni čemu ne vjeruje dok ne vidi ostvarbu. Doživio je puno toga lošega. Vjerovat će tek kad vidi kako se ostvarilo. Je li tako predsjedniče,“ upitao me Mario.
Odklimao sam glavom na Mariove rieči preuzevši na sebe ulogu sumnjičavca, što mi doista i nije bilo ni malo težko.
“U redu, nemam kud. Dubrovnik mi je doista na vrhu prioriteta. Sutra ću ti uplatiti tih šestdeset milijuna dinara,” popustio je Zavoreo Mariu.
„Predsjedniče, ne brinite. Sve će biti u redu. Uvjerit ćete se kako mi ovdje iz ministarstva financija držimo rieč. Sigurno ne možete ni  zamisliti s koliko se ovakovih zahtjeva srećemo svakoga dana. E kad bismo imali novaca toliko koliko nam treba,“ obratio se zatim Zavoreo meni.
„Razumijem vas, ali ste se ipak vjerojatno krivo izrazili. Ovakovih zahtjeva nemate puno. Imali ste jedan ovakov jučer, a evo i jedan danas, koji je ponavljanje onoga od jučer. Ni jedna situacija u Hrvatskoj ne može se mjeriti s dubrovačkom, odgovorio sam mu smiešeći se.
„Naravno. Vi u Dubrovniku ste nešto specialno i toga smo svi ovdje sviestni. Oprostite zbog uzporedbe. Zaletio sam se. Ne brinite, sigurno ćete dobiti novac,“ uzvratio mi je Zavoreo.
„Rekao sam vam predsjedniče. Joško je pravi čovjek,“ uzkočio je Mario na svoj način.
Kad smo izlazili Mario je bio izvan sebe od sreće.
“Vidite, predsjedniče. Govorio sam vam kako trebamo ponovno poći do Joška. Ja sam s njim doista dobar, ali bi mi on težko bez vas obećao na ovaj način. Dobro je što smo pošli ponovno. Joško je tu bitan. Više od Martinovića. Vjerujte dobili smo više nego je bilo za očekivati,” rekao mi je veselo.
Pred ulazom u Ministarstvo financija čekali su nas Luka Korda, Baldo Bećir i Antun Kisić. Ukrcali smo se svi zajedno u Chamadea i krenuli prema Varaždinu.
Premda mi je to otežavalo vožnju, bilo mi je drago vidjeti cestu punu vozila, kroz dio Hrvatske koji je, uz Istru, najudaljeniji od agresije, pa je zbog toga tu život intenzivniji.
Na put u Varaždin zajednički su me jučer nagovorili Korda i Mrkušić. Kad sam već tu, bilo bi po njihovu mišljenju dobro kad bih otišao s njima u varaždinsku Vindiju, od koje oni puno očekuju.  Izticali su kako moja nazočnost može samo poboljšati rezultat susreta kojega su dogovorili, a sigurno im nije bila nebitna ni činjenica što razpolažem s prievoznim sriedstvom, koje bi oni inače morali pronaći.
Kad sam organizirao onaj sastanak s ministrima uporabio sam činjenicu što su Stojan, Kisić i Mrkušić i onako već bili u Zagrebu. Sad je moja nazočnost uporabljena na isti način.
Koliko nas samo ima u Zagrebu! I Baldo Bećir je tu . Gotovo pola članova Izvršnoga vieća!
Vindiju sam našao nakon manjega lutanja.
Već ulaz u tvornicu odavao je urednost i uzpješnost. Pored malenoga liepo uredjenoga i održavanoga perivoja, došli smo do upravne zgrade.
Izuzetno srdačno i ljubazno dočekao nas je direktor Dragutin Drk, koji se kasnije tiekom razgovora pokazao ne samo kao simpatičan, nego i izuzetno stručan i poslovan čovjek.
Odveo nas je prema tvorničkim radionama, koje su bile svježe, liepo i veselo obojene. Proveo nas je kroz uredne automatizirane tvorničke pogone i u podpunosti kompjuterizirano skladište gotovih proizvoda.
Na prvi pogled se moglo uočiti koliko je pozornosti, a sigurno i novaca uloženo u privlačnu oblikovnju pakiranja i omotnica. Direktor nam je naglasio kako vodstvo tvrdke vodi jednako računa i o kakvoći i o reklami.
Nije mu bilo potrebito pričati nam o stanju tvrdke. Na svatkomu koraku i po svatkomu detalju je bilo jasno kako se radi o zdravoj tvrdki u velikomu uzponu.
Osjetio sam zadovoljstvo što sam se dao nagovoriti na put u Varaždin. Shvatio sam kako su Konavljani s razlogom izabrali ovaj mliečni veleobrt za svojega mogućeg poslovnoga partnera ili bolje rečeno zaštitnika.
Kako je samo liepa spoznaja što u ovoj današnjoj Hrvatskoj, pritisnutoj s tolikim težkim problemima, postoje tvrdke koje osvajaju tržište s kakvoćom svojih proizvoda temeljenom na sjajno organiziranoj proizvodnji i vodjenju računa o marketingu!
Nakon razgledanja opet smo sjeli u direktorov ured i razgovarali s njim i s njegovim suradnicima.
Varaždinci su spremni pomoći, ali u isto vrieme vide i ozbiljne poslovne perspektive za svoje širenje na jug. Umjesto slanja humanitarne pomoći spremni su investirati u poljodjelstvo dubrovačke obćine, poglavito u mljekarnu na Grudi.
Drže kako bi se na odgovarajućim projektima moglo početi raditi i prije odlazka okupatora. A nakon odlazka Jugoslavena, prvi korak vide u davanju koza i krava na zajam seoskim kućanstvima. Uz zajamčen odkup mlieka i mesa.
Ni u Varaždinu nisam zaboravio na katamarane. Izpričao sam  u kratkim crtama direktoru Drku o čemu se radi i upitao ga  može li me povezati s nekim iz Varaždinske banke. On je odmah podignuo slušalicu i nazvao banku. Izuzetno brzo se u njegovu uredu pojavio direktor deviznoga odjela Varaždinske banke Branimir Gregurić.
Ukratko sam i Greguriću izložio katamaransku priču. Rekao je kako drži da bi Varaždinska banka tu mogla naći svoj poslovni interes, te kako će oni u banki  pozorno i ozbiljno razmotriti cieli projekt i zatim mi javiti svoj odgovor.
Koji paradoks! Vodstvo mljekarskoga veleobrta i banka na sjeveru Hrvatske, pokazali su se više zainteresiranim za pomorski promet i brže su reagirali u svezi s pomorstvom od ministarstva pomorstva!
Ljubazni direktor Drk nas je odveo na objed u hotel u sriedištu grada. Bilo je vrieme izmedju objeda i večere, ali je hotelski restaurant bio pun. I to stranaca, talijanskih lovaca. Sada je Varaždin neuzporedivo turistički jači od Dubrovnika!
Hrana je bila izuzetno ukusna.
Na povratku sam, ulazeći u Zagreb, upitao svoje suputnike gdje bi se željeli izkrcati.
Luka Korda je izabrao restaurant Pera Miladina. Tamo se opet dogovorio naći sa svojim pobratimom Jevremom.
Odlučio sam se vratiti u hotel i odmoriti. Na recepciji sam našao poruku Ante Stojana i Nika Gverovića u kojoj su napisali kako me čekaju "kod Drageca".
Upitao sam recepcionare gdje je to mjesto. Dobio sam odgovor kako se nalazi u Školi primienjene umjetnosti i kako je to mjesto gdje se sastaju zagrebački intelektualci!
Asociralo me to na forum intelektualaca u Dubrovniku, pa sam oklievao nekoliko trenutaka, a onda sam ipak odlučio poći. Udaljenost mi se činila upravo prikladnom za šetnju prije spavanja.
U podrumskom restaurantu zateknuo sam dosta poznatoga svieta.
Za jednim stolom sjedao je Slobodan Prosperov Novak s družtvom, a za susjednim dubrovački pjevač bujne kose i skladatelj i voditelj, kojega je kosa davno napustila. Uz razliku u kosmatosti, zajednička osobina im je što ih je i mladost davno napustila, pa su vjerojatno željeli pokazati kako ih, unatoč sve većem bremenu godina, nisu napustile djevojke. Dvije jako mlade i izuzetno zgodne sjedale su s njima. Prizor mi je u djelovao po malo groteskno.
Odmah zatim ugledao sam ugledao Stojana i Gverovića, kako mi mašu s jednoga nešto udaljenijeg stola. Prilazeći im, uočio sam kako zajedno s njima sjede i manager za pjevače Luko Bratićević i Tonko Jović, kojega poznajem od gimnazijskih dana, i koji se već dugo skrasio na zagrebačkoj dalekovidnici.
Odmah sam pomislio kako me nisu u ovomu sastavu pozvali tek tako radi družtva. Prišao sam im, pozdravio se i sjeo očekujući čuti o čemu se radi. Nakon uvoda u kojemu sam saznao, kako su moji domaćini odgadjali večeru dok ja ne dodjem, priešlo se na stvar.
Bratičević namierava organizirati dobrotvorne pjevačke priredbe koje bi nosile ime Dubrovnika i preko kojih bi se svietu približile muke kroz koje Dubrovnik prolazi. Družtvo za stolom je već bio pridobio za svoju ideju, a sad bi svi skupa i mene željeli dobiti na svoju stranu.
Dao sam im odgovor kakov  su od mene i mogli očekivati. Ideja je dobra, ali ću se izjasniti kad mi dodju s više detalja.
Bio je to znak za okretanje prehrani. Odmah sam izpričao kako sam obilno jeo u Varaždinu prije samo nekoliko sati, pa ne trebaju kod naručivanja hrane ubrajati i mene. Nisu me shvatili ozbiljno, nego su pozvali konobara  koji je donio pokazati nam velikoga brancina.  Niko Gverović, kao stručnjak, pogledao je ribu, procienio kako je to pravi izbor i rekao konobaru neka je odnese pripraviti.
Ostao sam uporan i rekao kako se istinski osjećam umorno, pa je došlo vrieme za moju šetnju natrag do hotela. Nastojali su me nagovoriti na promjenu odluke ali nisam popustio nego sam ustao ostavivši tako za mene predvidjeni dio brancina onima, koji su ga s požrtvovnom odgodom početka večere - više zaslužili.
Prošao sam opet pored nasmijanoga i sretnoga stola s kombinacijom mladosti i izkustva. Prizor mi više nije izgledao groteskno, nego nekako privlačno.
Pomislio sam kako je to u stvari prava nepravda. I pjevač i skladatelj, koji su obojica nešto stariji od mene, i čiji je život po svojoj definiciji pjesma, uživaju i u svojemu slobodnomu vriemenu, a mene  su, nakon još jednoga radnoga dana punoga ozbiljnih tema, dočekale – samo priče o poslu.