Objed s 12 biskupa

Ponedjeljak, 3. veljače 1992.


Vrhunac današnje proslave Svetoga Vlaha bio je dolazak velike skupine hrvatskih biskupa. Dubrovački biskup Puljić, Pero Poljanić i ja dočekali smo ih u Gružu, gdje je reprezentacija hrvatske katoličke crkve doplovila sa specijalnim katamaranom iz Splita.
U isto vrieme kad i biskupski katamaran doplovio je i još jedan konvoj Branke Šeparović, ali mu s obćinske strane nije pružena protokolarna pozornost. Predsjedničtvo obćine zauzelo je takov stav.
Nisam se želio miešati. Obćinski protokol se nalazi u Perovu djelokrugu dužnosti. Steknuo sam dojam kako je preko Pera i Čića nastavljen odredjeni odmak, koji je bio započeo prije prošloga Konvoja.
Ljude iz konvoja su tako dočekali uglavnom njihovi dubrovački osobni prijatelji i poznanici.
Sve to je imalo smisla i uklapalo se u odredjenu suzdržanost glede široke proslave svetca zaštitnika Dubrovnika. U stvari težko je to kvalificirati samo kao suzdržanost, jer nije održana glavna manifestacija proslave – procesija.
Brojnost biskupa je pak bila svojevrstna protuteža nemogućnosti održavanja procesije.
Kad smo prije deset dana na sjednici Kriznoga stožera zaključili kako održavanje procesije ne bi u ovakovim uvjetima bilo mudro, osjećao sam se dosta čudno.
Nalazio sam se na čelu tiela koje zabranjuje jednu crkvenu svetčanost! A koliko sam samo za vrieme Jugoslavije prezirao komunističke zabrane ove iste manifestacije.
Istina ovdje nije bilo rieči o zabrani u onomu nekadašnjem smislu. Bio je to rezultat opreza u cilju zaštite pučanstva od izlaganja dodatnoj pogibelji, a crkveni čelnici su s velikim razumievanjem prihvatili našu odluku.
Situacija je ipak na odredjeni način bila paradoksalna. Za vrieme komunističke Jugoslavije procesija prigodom Svetoga Vlaha bila je dopuštana i zabranjivana iz čisto ideoložkih razloga. I onda kad su je dopuštali, ateistima koji su bili na vlasti, nije se svidjalo vidjeti okupljanje velikoga množtva vjernika, jer je to bio pokazatelj njihovog neuzpjeha u „preodgoju naroda“.
U sadanjoj situaciji, kad je vjera ne samo slobodna nego i jako dobro došla, uzrok neodržavanja procesije je opet bila - ideologija. Dapače ista ideologija. Ideologija onih koji pokušavaju održati komunističku Jugoslaviju. Samo su to nekad radili dubrovački  komunisti, a sad su to, ciljajući nas s topovima i minobacačima, učinili njihovi njekdašnji prijatelji iz susjednih republika. Zabranu su realizirali preko mojega Kriznoga stožera! Koja ironija!
Svojevrstnu potvrdu kako nam je odluka bila izpravna dobio sam prekjučer, kad me je predstavnik UNESCO-a Bruno Carnez došao upozoriti, kako bi po njegovim informacijama, moglo doći do ponovnoga snažnoga granatiranja Dubrovnika. Izvor svojih informacija nije mi želio odkriti.
Nakon što mi je to Carnez izpričao, zabrinuto sam razmišljao i procjenjivao trebam li nešto poduzeti. Zaključio sam kako nema smisla poticati paniku.
Nisam se osjećao ugodno odlučivši se ponovno za politiku ignoriranja. Tješio sam se s vjerojatnošću, kako su s one agresorske strane Brunu Carnezu namierno servirali informaciju o namieri granatiranja, znajući kako će on sigurno prenieti viest nama, pa bi to moglo pokvariti proslavu, koju Dubrovčani toliko vole.
A to bi moglo značiti kako do granatiranja ne će doći.
Najava granatiranja kao takova nije se činila logičnom. Ubojica u pravilu ne najavljuje ubojstvo svojoj žrtvi.
A što smo uostalom mogli učiniti? Onako iz čista mira poslati ljude u skloništa? Nakon nekoga vriemena, vidjevši kako granatiranja nema, ljudi bi počeli izlaziti na zrak, a zatim bi postupno posve zaboravili na oprez. I kad bi zbiljno došlo do granatiranja, težko bi ih se ponovno moglo poslati u skloništa.
Ima doduše i onih koji i onako nikako ne izlaze iz skloništa, koji su jednostavno priešli na takov način života i ne mienjaju ga,  ali su oni ipak riedkost.
Neodržavanje procesije je spriečitba skupljanja puno ljudi na jednomu mjestu. Ta odluka je već bila donesena, pa je najbolje riešenje bilo uzdati se u sreću i vjerovati kako je Carnez dobio krivu  informaciju.
Strepnju zbog Carnezove prognoze malo mi je ublažio neobični način dovoza humanitarne pomoći u organizaciji Renca Pecotića.
S Rencom sam išao u isti razred u osnovnoj školi, a nakon toga su nam se životni puti razišli, sve dok mi se nedavno brzoglasom nije javio i najavio svoj dolazak u Dubrovnik.
Nazvao me nakon toga nekoliko puta, a onda u subotu i doputovao, dovodeći iz Italije s jednim teretnim brodićem  dvije tisuće paketa pomoći i osamnaest Talijana, koji su dopratili pakete. Pomoć je Renci prikupio u L'Aquili u Italiji. Nisam ga stignuo upitati kako je u stvari došlo do prikupljanja pomoći baš u L'Aquili, i kako se on to uključio u humanitarce u Italiji, a živi u Kanadi.. Vrlo vjerojatno se radi o situaciji sličnoj onoj s talijanskim gradom Salernom i našim športašem Goranom Suknom.
Plemenitost i osjetljivost jednoga čovjeka ili male skupine ljudi uzpieva animirati okoliš. Naši ljudi su doista razporedjeni svuda po svietu, pa i u Salernu i L'Aquili. Gdje bi nam bio kraj, kad bi došlo do proporcionalne reakcije i aktivnosti Hrvata u većim gradovima od ova dva.
U gradskoj viećnici smo Pecotića i Talijane zajedno primili Pero Poljanić, biskup Puljić i ja.
Svi Talijani su imali izpod uha priliepljene aparate protiv mučnine, a na sebi su nosili plastične jakete s nadpisom PRO CROATIA. Nama trojici darovali su po jednu.
Svi, na čelu sa slikovitim, dugokosim i brkatim Rencom, pokazivali su znakove iznimnoga veselja. Možda i stoga što su ne baš osobito prošli za plovitbe po nevriemenu, pa im kopno , nakon narogušenoga mora, i ovako skučeno i okruženo s neprijateljskom vojskom, izgledalo poput raja.
Odveli smo ih na objed u prostor Mliečnoga restauranta.
Što bude više ovakovih humanitaraca to će teže obćinska blagajna to podnositi. Ipak neka ih je što više. A mi se moramo snalaziti.
Odlazeći na misu u stolnici, susreo sam Branku Šeparović. Nije izgledala osobito sretna. Izostanak službenoga dočeka ju je razvidno pogodio.
Kad su drugi glede Dubrovnika bili pasivni, Branka se itekako trsila i uzpjela je u svojim naporima.
Njezinu ideju su za svoju osobnu promičbu preuzeli mnogi. Od Stipe Mesića do Slobodana Langa. A sad kad se ta konvojska zamisao nekako olinjala, došlo je do odmaka i Branka je ostala usamljena.
Pokušao sam Branku utješiti s tvrdnjom kako je frekvencija organiziranja konvoja za Dubrovnik vjerojatno jednostavno prevelika. Ljudi se svega brzo zasite.
Ruku na srdce, zamisao je imala uzpjeha. A vjerojatno je bila i inspiracijom nekima drugima. Možda i Kouchneru, kad je onako naglo izletio sa zamisli o humanitarnomu koridoru.
Možda je Branka inspirirala i Renca Pecotića, ili je Renci pokrenuo svoju akciju čuvši za Kouchnerov humanitarni koridor.  Ili je sve bila baš samo njegova ideja, do koje je došao sučući svoje nevjerojatne brke.
Nakon mise koja je trajala dvije i pol ure, usliedio je dogodjaj koji ću sigurno dugo pamtiti. Za velikim okruglim stolom na objedu  u Gradskoj kavani bilo je okupljeno dvanaest hrvatskih biskupa na čelu sa zagrebačkim kardinalom Franjom Kuharićem. Uz domaćina dubrovačkoga biskupa Želimira Puljića, bili su tu splitsko makarski nadbiskup Ante Jurić i pomoćni splitski biskup Petar Šolić, zadarski nadbiskup Marijan Oblak, riečki nadbiskup Antun Tamarut, krčki biskup Josip Bozanić, hvarski biskup Slobodan Štambuk i šibenski biskup Srećko Badurina. Svojim kolegama iz Hrvatske pridružili su se i biskupi koji predvode hrvatski katolički puk izvan sadašnjih hrvatskih državnih granica, sarajevski nadbiskup Vinko Puljić, mostarski biskup Pavao Žanić i banjalučki biskup Franjo Komarica. A Pero i ja sa ženama bili smo im gosti.
Bila je to jedna doista osobita i ugodna dužnost, premda se zbog velikoga respekta prema družtvu za stolom, ipak nisam osjećao osobito opušteno, a i Pero se izgleda osjećao slično. Mariana i Vanja su sijale od veselja i nisu izgledale impresionirano.
Sve u svemu bilo je izuzetno liepo naći se u ovakovu družtvu. Ne samo zbog toga što se radilo o vrhu hrvatske katoličke crkve.
Biskupe sam za ovim objedom doživio kao krasna, prijateljska, ljudska bića. Šalili su se, ugodno su se u razgovoru dopunjavali i - izvrstno su pjevali.
Franjo Kuharić nije slučajno kardinal. To je doista poseban čovjek. U svojemu držanju ima ono nešto posebice ljudsko toplo i karizmatsko. To je vrsta osobe za koju se nitko ne bi iznenadio kada bi bio izabran za svetoga otca Papu.
Proslava Svetoga Vlaha koja je od prošle godine i službeni dan obćine sve u svemu puno ljudi u Dubrovniku učinila je veselim, veselijim nego što je to uobičajeno.
Možda se i Branka Šeparović u medjuvriemenu razveselila. Možda se razveselila i Tereza Kesovija, koja je za vrieme mise u Katedrali izgledala dosta nerazpoloženo, jer ona i Djelo Jusić nisu kod biskupa Želimira Puljića bili uzpjeli izposlovati svoj nastup na završetku mise premda su to žarko željeli.
Kad je objedu s biskupima došao kraj bilo mi je nekako žao, što vrieme provedeno s biskupima nije potrajalo još dulje.
Nakon objeda biskupi su se odvezli prema svojemu katamaranu,  koji je odmah izplovio prema sigurnosti. Ovo nije pogodno vrieme za dulji boravak vrha hrvatske katoličke crkve u Dubrovniku. I ovoliko vriemena koje su proveli ovdje, objektivno je daleko više nego što dopušta razina rizika u kojoj se Dubrovnik nalazi.