Naši golemi ratni brodovi

Utorak, 4. veljače 1992.

Tiekom onoga našega nekoliko ura dugoga razgovora predprošle nedjelje, Nojko Marinović mi je obećao kako će organizirati posjet Elafitskim otocima, a današnji dan se pokazao prvim pogodnim terminom za izpunjenje njegova obećanja. Kad smo se dogovarali, planirali smo na Elafite odploviti zajedno.

 Jučer me je Nojko nazvao, rekao kako je za danas sve organizirao i opet je izpričavao svoju izočnost s neodgodivim obvezama.

Ovo je već postalo pravilo. Bili smo se dogovorili zajedno se popeti na Srdj, pa se nije pojavio nego je poslao Vareninu, trebao je pojaviti se kao član mojega kriznoga stožera na sjednici obćinske skupštine, ali je odustao. Kad se nešto ovako dogodi za redom tri puta, bez iznimke, težko je odbaciti ozbiljne pomisli o namjeri. A ta namjera se uz to izuzetno uklapa u medijska podmetanja kojima sam stalno izložen. Kad bih se kladio, savio bih novac na Nojkovo namjerno izbjegavanje pojavljivanja sa mnom u družtvu. Jedino je nejasno zašto uobće obećaje. Nekako ne mogu prihvatiti mogućnost kako se radi o podlosti. Taj čovjek se ne uklapa u takove okvire.

Običaj mi je reći Peru Poljaniću o svatkomu svojemu odlazku iz Dubrovnika i predložiti mu neka i on podje. On je pak po svojemu običaju odmah prihvatio priedlog. Zahvalan sam mu zbog toga. Ta mu je navika ostala od vriemena kad smo u mirno doba, koje se sad čini desetcima godina daleko, posjećivali mjesta dubrovačke obćine, nastojeći se upoznati s problemima tamošnjega pučanstva.

Zajedno smo stignuli rano ujutro u Uvalu Lapad.

Izpred hotela “Kompas dočekali su nas kapetan fregate Matana i dopukovnik Katanić, koje nam  je Nojko Marinović odredio kao pratnju. Nojko se vjerojatno  na taj način pobrinuo za uravnoteženo predstavljanje hrvatske mornarice i kopnene vojske.

Pogledao sam oko sebe i upitao častnike jesu li stignuli Antun Kisić i novinari koje je on trebao dovezsti sa sobom. Dobio sam niečan odgovor.

Kisić mi je sam predložio svoje priključivanje ovoj ekspediciji na otoke, a ja sam ga onda zadužio neka izviesti novinare i dovede ih sa sobom, ako naš posjet otocima ocjene oni zanimljivim.

Odlučili smo pričekati neko vrieme. Razgovarajući o vriemenu smo polako, s noge na nogu, zajedno krenuli prema mjestu ukrcaja, očekujući kako će se Kisić i novinari brzo pojaviti.

Vladala je utiha, samo je pusta pjeskovica pokazivala, koje je ovo doba godine. U ovakovoj situaciji doduše ni u srdcu ljeta vrlo vjerojatno ne bi baš vrvjelo od kupača, ali bi ih sigurno već bilo barem nekoliko. I kupanje kao i šetnja Stradunom, navika su Dubrovčana, a pokazalo se kako Dubrovčani i u najgorim vriemenima nastoje njegovati svoje navike.

Na toj sam se pjeskovici kao malo diete naučio plivati. Kao još nevješt plivač sam se iz plićaka po malo odtiskivao u dublje more, plivajući od barke do barke, koje su tada tu bile usidrene. Cilj mi je bio baš  to  maleno drveno privezište, na koje su nas doveli naši pratitelji častnici.

Kako sam samo onda  bio ponosan kad sam prvi put tako etapno preplivao tih stotinjak metara do mjesta s kojeg  ću se  četrdesetak godina kasnije u ratnim okolnostima odtiskivati na takodjer etapno putovanje po otocima.

Lapadska uvala mi je najljepši i srdcu najbliži dio naše morske obale.  Uz nju sam vezan od kad znam za sebe. Slikovito rečeno na Perov način, poznata mi je tu i svaka stiena na morskom dnu.

Stajali smo i čekali, a vrieme je prolazilo.

„Dobro je što si ovo organizirao. Svakako smo trebali obići Šipan, Lopud i Kalamotu. Vidio si kako su nas dočekali na Mljetu. Ljudima to treba. Izolirani su. Pa i Pelješčani se tuže, a nisu izolirani od svieta kao otočani. I malo su srditi na nas. Dobro je što sam počeo odlaziti tamo,“ započeo je razgovor Pero, kad se naša pratnja, vjerojatno iz pristojnosti, malo udaljila od nas.

“Ne znam zašto bi bili srditi. Pa u puno su boljoj situaciji nego mi. Slažem se s tobom. Ljudi nas očekuju vidjeti. Kad ćeš opet u Trstenik,” upitao sam ga.

“Ovaj vikend, a onda, i sam znaš, trebam otići do  Budimpešte i Münchena“.

Primanje posjeta i posjeti za čelnike obćine Dubrovnik trebala bi biti jedna normalna i očekivana aktivnost. Puno ih je koji žele posjetiti Dubrovnik, a Dubrovčani moraju i uzvraćati posjete.

Protokolarne razmjene posjeta u mirnomu razdoblju bi bile jedan nuždan komplement dubrovačkomu turizmu. Sad je turizam udaljen svjetlostnim godinama, a posjeti nam postaju osnovna djelatnost.

Rezultati posjeta bi trebali, do oslobodjenja obćine, a zatim do obnove i vraćanja turizma iz svjetlostnih udaljenosti, održavati pučanstvo na životu. Premda najviše možemo i moramo očekivati od posjeta Zagrebu i drugim hrvatskim gradovima, nije zanemariva ni inozemna protega razmjene posjeta.

Za putovanja imamo jednoga iznimnoga aduta - Pera, a kako Pero ne može obaviti sve sam, tu sam ja, kao pričuva.

„Jesi li čuo kako Jure Burić putuje u Toronto,“ nastavio je Pero svoj razgovor o putovanjima.

„Ne znam. Ništa mi nije rekao.“

„Nije rekao ni meni. Samo sam čuo. Što kažeš na to,“ upitao me.

„Glupo je to što mi nije ništa rekao. On je član Izvršnoga vieća. Srećom više nemam problema s punomoćnosti. Neka ide. Valjda će od toga biti koristi. Vjerojatno će napraviti predstavu od predstavnika,“ našalio sam se.

Zajedno smo se nasmijali.

„Kad ti ideš u Beč,” upitao me.

“Odlučio sam ne ići prije nego se o tomu izjasni skupštinsko povjerenstvo,” rekao sam mu.

„Ako Jure može ići u Ameriku, zašto ti ne bi mogao odputovati do Beča,“ vratio se Pero prijašnjoj temi.

„Imam svoja načela i pridržavam ih se. Uostalom i ti si ovaj put sazvao Predsjedničtvo radi toga.“

„U redu. To treba učiniti. Ali sve je prošlo gladko. Svi podržavaju i moj i tvoj put. Ne trebaš komplicirati. Poziv je tu i treba ići. Taj tvoj put bi mogao biti jako koristan,” komentirao je Pero.

Pero je jučer, nakon odlazka biskupa, o pozivima na dobrotvorne priredbe u Munchenu i Budimpešti informirao skupštinsko predsjedničtvo. Istom tom prigodom razgovaralo se i o mojemu putovanju u Beč na sastanak s Androschem.

„Nije baš tako. Vidio si kako je Nada Doršner sumnjičavo reagirala.,“ rekao sam mu.

„Nema veze. Ona je dobra i draga žena, ali ne razumije te stvari. Trebaš poći i dogovoriti se.“

Hannesu Androschu je bilo izuzetno krivo što ga je naglo i za njega bitno poslovno putovanje spriečilo, pa se nije sastao sa mnom za mojega boravka u Beču. Žarko bi želio to izpraviti. Svoju ozbiljnost je podkriepio javivši kako odustaje od zahtjeva za 200.000 DEM koliko bismo mu po njegovoj ranijoj procjeni trebali platiti za njegove usluge, i spreman je naplatiti se samo iz postotka, dakle baš onako kako sam mu ja predlagao. O tomu me je na svoj način pun entuzijazma izviestio Božo Letunić.

„Slažem se s tobom. Gospodja Doršner je doista dobra žena, i jednostavno je  oprezna, čim uoči bilo kakovu mogućnost malverzacija. I ja sam uostalom takov....“

„I ja sam takov, znaš me. Ali ako u Dubrovnik ne dovedemo svjetske poslovnjake od našega napredka ne će biti ništa. Dubrovnik će ostati na razpolaganju lokalnim sitnim lupežima,“ prekinuo me Pero.

Ostao sam zatečen s dubinom njegova razmišljanja.  Izgledi su nam doista takovi. Ili se izložiti velikim financijskim magovima, te dobivati i gubiti na veliko, uz visoki prosječni standard ljudi, ili ostati poslovna provincija s malim obrtajem kapitala i nizkim životnim standardom pučanstva.

„Imaš pravo, slažem se s tobom, ali jučer me je zaustavilo i povjerenstvo za medjuobćinsku i medjunarodnu suradnju. I tamo je bilo sumnjičavosti.“

„Tko se to tamo protivi,“ upitao me Pero.

„Davor Lucijanović.“

„On je takov. Dobar je mladić ali je uviek protiv nečega. Takov je čovjek. To ti je slično s Doršnericom,“ rekao mi je na to Pero.

„Možda si u pravu, ali to mi je prelilo čašu.  Odlučio sam ne ići u Beč, nego povjerenstvu staviti na razpolaganje cjelokupni pismeni material i Boža Letunića, kako bi u miru mogli donieti konačan stav. Moraju se naviknuti kako svaka odluka ima u sebi i dobrih i loših strana, medjutim odluku treba donieti. Prebacio sam lopticu u njihov teren i usrećio ih s Božom, pa ćemo vidjeti rezultat. Kakov  god bude, prihvatit ću ga premda bih intimno volio kada bi prevladala njihova sumnjičavost i ne bih morao ići.

„Dobro, kad ti tako kažeš, ali griešiš. Ne smiješ biti tako osjetljiv,“ uzvratio mi je Pero vrteći glavom na svoj način.

Sigurno je kako ova kombinacija sumnjičavosti s jedne strane i mojega prihvaćanja te sumnjičavosti kao izprike za odgodu putovanja, nije baš neki pokazatelj odlučnosti i operativnosti. Ali što mogu. Posjet našim otocima mi je daleko bliži srdcu i primjereniji mojemu sadanjemu životu.  Sjaj i mirnodobski način života postali su mi nekako odbojni.

Vjerojatno bi se ovaj moj stav brzo promienio kad bi se dubrovačko područje ponovno uključilo u normalan siguran sviet. Do tad će me emocije održavati udaljenoga od svieta koji živi u blaženomu miru i sigurnosti.

A trebalo bi putovati uokolo i pričati. Pero je u tomu puno bolji od mene. Ne treba ga nagovarati. U uzporedbi s njim jako sam inertan. Za odustati od puta dostatan mi je jedan krivi pogled ili rieč

U sebi uviek nalazim opravdanje u tomu što je moja nazočnost ovdje objektivno nuždna,  jer svakodnevno treba donositi odluke i riešavati probleme, dieliti s gradjanima dobro i zlo, pomagati održanju života na ovomu skučenom prostoru, ali to je ipak samo opravdanje.

U razgovoru nam je prošlo pola ure, ali Kisić i novinari se nisu pojavili. Odlučili smo krenuti bez njih.

Zapoviedničtvo obrane nam je stavilo na razpolaganje jahtu, za koju su nam častnici  iz pratnje rekli kako je originalno u vlastničtvu  izvjestnoga gospodina Pjevačevića.

Je li nam taj gospodin mislio dobro? Možda jest, možda nije. Tko zna kad i tko zna kamo je otišao. Medjutim, njegova jahta je ostala ovdje i pokazala se koristnom. Velika je i brza. Kad ju je nabavljao vlastnik zasigurno nije mogao ni sanjati kako nabavlja brod, čija će posada biti vojnici u prikrivnim odorama.

Za kormilom jahte zateknuli smo Cavtatćanina Ivicu Herendiju, kojega sam upoznao u Gradskoj luci  pod dosta neugodnim okolnostima. Herendija se tom prigodom, ogorčen zbog svojega progonstva, okomio na Hrvoja Macana, a nakon što mu Macan nije ostao dužan,  Herendijin gnjev je bio preusmjeren  prema meni, jer sam stao u Hrvojevu obranu. BHrvoja hezuzpješno sam ga pokušavao smiriti izražavajući svoje razumievanje za njegovu ogorčenost zbog izbjegličtva i gubitka broda.

Vrieme je učinilo svoje. Herendija se u medjuvriemenu promienio i sad mu je razvidno krivo zbog nepristojnosti koju je bio pokazao. Ovaj put se ponašao krajnje ugladjeno. Nakon što je shvatio kako mu ne ću spominjati onu neugodnu epizodu, vidno se razpoložio i odmah započeo sa mnom prijateljski razgovarati.

Najbolje je tako. Povišene tonove i nešto teže rieči treba izbjegavati, a kad do njih ipak dodje treba ih čim prije zaboraviti. Svi smo mi u stvari težki patnici i moramo se medjusobno razumievati i tolerirati, te jedan drugomu ne uzimati za zlo poneke izpade.

Herendija sad u uhu ima naušnicu. Možda mu je ona pomognula u povratku ravnoteže.

Ja  pak naušnicu nemam mogućnosti staviti. Sve kad bih i htio. Za Herendiju je ona sad dio ratničkoga imagea. Kad bih je ja stavio, bio bi to ljudima znak kako sam poludio. Podpuno. I ovako mnogi vjerojatno misle kako sam lud.

S vanjske strane otoka doplovili smo do Šipanske luke. Na rivi nas je dočekala skupina Lučana u odorama.

Odvezli su nas do donedavnih vojarni JNA, koje su sad u našim rukama.

Ponosno su nam pokazali  4 topa od 88 mm, koje je ovdje ostavila JNA. Do njih smo došli kroz tunele izkopane u brdu. JNA je topove, koji su učvršćeni u betonska postolja ostavila onesposobljene, ali su ih naši vojnici uzpjeli popraviti, pa sad mogu kontrolirati pučinu nasuprot Ponte od Gruja na Mljetu. Tamo su još vojnici JNA. Taj maleni dio Mljeta još nije slobodan. Oni još uviek mogu pucati po našim brodovima, ali i mi sad sa Šipana možemo pogoditi brodove JNA ako se pokušaju približiti. U stvari vojnici JNA se na Mljetu nalaze u klopki, pa im vjerojatno i ne pada na pamet zapucati. Sigurno im je glavna preokupacija njihova sudbina.

Liepo je JNA uredila one podkope. Baš su nam dobro došli. Naši vojnici su s razlogom pokazivali ponos. Ovo su najveća topnička orudja koja sam do sad vidio u našim rukama. Pred ulazom u tunele koji vode prema topovima  JNA je ostavila i vojne barake, koje je izpraznila. Mogu se uporabiti.

Nakon topovske epizode spustili smo se u pitomu uvalu Luke Šipanske i prošetali desnom obalom do mjesta gdje su nas naši domaćini zaustavili rekavši nam kako je nastavak obale miniran. Tako južnu stranu Šipanske luke štite topovi, a sjevernu stranu minska polja.

Nisam baš siguran kako je to bilo nuždno učiniti. JNA nije do sad pokazala baš neku veliku spretnost ni odlučnost. A kad bi se i odlučila za izkrcaj malena je vjerojatnost kako bi to učinila baš tamo gdje su sad mine. Šipanci su ih posijali tamo gdje im najmanje smetaju, pa tako mogu nastaviti normalno živjeti i obradjivati svoje posjede.

Uzpeli smo se nakon toga i na brdo koje Šipansku Luku vizualno odvaja od kopna.

S vrha brda smo promatrali okupiranu obalu oko Slanoga. Nije se mogao primietiti nikakov pokret. Ni jedno vozilo nije prolazilo dugim ravnim dielom Jadranske ceste, koja od u kopno duboko uvučene slanske uvale vodi prema Dubrovniku, a nikakovoga pokreta nije bilo ni na zavojitoj uzbrdici koja od Slanoga vodi prema Splitu. Kao jedini znak života dizao se dim iz dimnjaka nekih kuća, iznad Slanoga.

Iz Šipanske luke smo opet s vanjske strane Šipana doplovili do Sugjurgja. I opet nas je dočekalo nekoliko ljudi u odorama.  Odveli su nas prema početku dugačkoga Šipanskoga polja koje se proteže od Sugjurgja do Luke, pokazati nam svoju obranbenu sposobnost. Na polovici padine koja se spušta prema polju našli smo Marianinu braću Boža i Frana, kako u prikrivnim odorama i s oružjem u rukama, stoje na straži u jednomu izkopanomu rovu. S njima je bio i njihov prijatelj Vinko Goravica, s kojim sam nekad za vrieme godišnjega odmora znao ići loviti ribu s mrežom plivaricom uz svieću.

Nisu bili svi jednako obučeni. Frano je na nogama imao  tenisice.

Tako mi ih je bilo drago vidjeti. Osjetio sam kako nekako obiteljski branimo ova naša hrvatska polja i stiene.

Perov i moj dolazak za Boža, Frana i Vinka je značio svojevrstni prestanak opasnosti. Izišli su iz rova, pozdravili se s nama i odpratili nas do škole gdje je organiziran vojni stožer.

Izmedju Luke i Sugjurgja je uočljiva razlika u obranbenim standardima. U Luci je JNA ostavila izgradjenu vojnu infrastrukturu, te pokvarene, a sad popravljene topove. Sugjurani su svoju obranu improvizirali podpuno iz početka.

Sve u svemu može se reći kako je Šipan pristojno branjen. Na otoku je preko stotinu naših vojnika. Za velike uztrašene oči JNA to su sigurno tisuće. Težko im može pasti na pamet izkrcati se na otok.

Inače Šipan nam je  za vrieme najteže blokade bio iznimno bitan. S brzoplovima se održavala veza izmedju Gruža ili Lapada i Sugjurgja, te izmedju Šipanske luke i Stona ili Prapratnoga. Lošom neasfaltiranom šest kilometara dugom cestom izmedju Sugjurgja i Luke Šipanske prevozila se Dubrovniku potrebita pomoć, te dolazili hrabri dragovoljci. Na žalost isti put je nekim ljudima poslužio i za bieg.

Moram čim prije pozvati k sebi Braca Brigovića, direktora dubrovačke izpostave Hrvatskih cesta, i zadužiti ga  neka pronadje jedan kombi i pošalje ga Šipancima, i neka što prije pokrene popravak šipanske ceste. Sam mi je spomenuo kako  je za izgradnju ceste preko Šipana već spremljeno 10 milijuna dinara.

Sa Sugjurgja smo se brzo prebacili na Lopud.

Za razliku od Sugjurgja, gdje nas je na rivi dočekalo dosta mještana, na lopudskoj rivi nije bilo nigdje nikoga. Doduše taj je otok i inače, u mirno doba, zimi poprilično pust, a sad je sigurno dio i onako ne osobito brojnoga pučanstva napustio otok.

Na Lopudu je pod oružjem manje vojnika nego na Šipanu, ali je i otok manji i stoga ga je lakše braniti.

Stožer naše vojske nalazi se u bivšoj vikendici jednoga Srbina. Lopudjani  na taj način već barem simbolično, naplaćuju štetu prouzročenu agresijom sunarodnjaka vlastnika vikendice. Počastili su nas s gulašom jer je baš bilo vrieme od objeda. Nisu nas vodili na pregled svojih položaja. Dobio sam dojam kako im je stožer glavni i najdraži, a možda i jedini položaj. Možda sam bio u krivu. Tek lopudski gulaš je bio dobra okrjepa pred nastavak putovanja Čekala nas je Kalamota.

Pred ulazom u uvalu Donjega Čela vojnici JNA s pozicija u blizini Orašca pozdravili su nas pucajući iz težkih strojnica.

Metci su prštali blizu broda, ali ni jedan nije pogodio brod niti bilo koga od nas. Imao sam čvrst dojam, kako nas namierno promašuju. Metci su jednostavno padali po morskoj površini iza nas  Možda sam u krivu, ali mi se činilo kako  predstavljamo cilj koji je vrlo lako pogoditi. Vidljivost je bilo izvrstna. Premda je brod brz ipak nam je trebalo puno vriemena za prieći udaljenost od prolaza izmedju Lopuda i Koločepa do ulazka u Donje Čelo. Oni koji su pucali nalazili su se na čvrstomu tlu i lako su mogli pratiti rezultate svojega gadjanja, te korigirati ciljnike. Činilo se kako se poigravaju s nama, ali nam ne žele naškoditi.

Naša posada se nije uzrujavala. Vjerojatno su naviknuli na ovakove izljeve nježnosti vojnika JNA.

Ni ja se nisam uzrujao baš ni malo. Radi li se to o tomu što su mi osjetila za oprez i strah podpuno odkazala? Ili sam u svim ovim dogodjajima steknuo neke nove podsviestne reflekse, koji su razinu ove opasnosti detektirali kao nizku?

Podpuno mirno sam s krme broda promatrao kako iza nas pršte metci, a s kopna za njima dopire pucnjava. Čak me nije zabrinula mogućnost pogrieške “šaljivaca” u njihovoj razigranosti, jer bi smo u tomu slučaju mogli biti pogodjeni i težko stradati. Uzdao sam u njihovu (ne)preciznost!

Prilaz Kalamoti nije bio jedini dio našega današnjeg puta kad je naša jahta bila vidljiva “šaljivoj” Jugoslavenskoj vojsci. Bili smo im vidljivi ujutro kad smo krenuli iz lapadske uvale i plovili prema  Koločepu. Bili smo im nakon toga vidljivi, doduše kratko, i izmedju Koločepa i Lopuda. Odlučili su se za svoje, po naše živote opasne šale, tek kad smo na povratku došli najbliže našemu kopnu koje je sad pod njihovom kontrolom i kad smo im najduže bili na dometu njihovih oružja.

Dok sam glupo bezosjećajno promatrao blizinu smrtonosnih projektila na pamet mi je padalo kako je doista dobro što se  šaljivci iz JNA ovako ne šale s brodovima Jadrolinije  koji im prolaze svakodnevno puno bliže. Čini se kako imaju dobre dalekozore pa jasno razlikuju civilne od vojnih ciljeva. Pri tomu civilne ciljeve ne diraju, a vojne nastoje zaplašiti.

Je li ovakovo ciljanje rezultat zapoviedi vodstva JNA ili su pak vojnici dobili zapovied pucati po našim brodovima koji bi mogli imati vojnu namjenu, a sami su se odlučili promašivati? Možda sam ipak imao pogriešan dojam i oni koji su pucali jednostavno nisu bili dobri strielci. Tek, uplovili smo u Kalamotu neokrznuti, i samo nas je čekao još jedan isti takov put natrag do prolaza izmedju Lopuda i Kalamote, pa onda izloženost izmedju Kalamote u lapadske uvale.

S ulazkom u zaljev prestali smo biti vidljivim ciljem, pa je i pucnjava prestala. Prestanak pogibeljne pratnje označio je i kraj razmišljanja o njoj. Pred nama je bila zadnja postaja na putu pregleda stanja na našim otocima.

Kalamotska riva nam se činila zaštićenom poput Fort Knoxa, premda bi je “šaljivci” iz JNA, kad bi to željeli, mogli bez problema pogoditi s minobacačkim granatama ciljajući uz pomoć zemljovida.

Prošetali smo se do vile "Ruža" na suprotnoj strani uvale. S te pozicije se vidio Orašac odakle su nas maloprije gadjali. Mladić s crnom vrpcom oko glave i s velikim nožem zataknutim za pojas držao je stražu. Preko ramena mu je visio kalachnikov.

Vrpca i nož su svojevrstni pokazatelj želje za  izticanjem osobitosti i individualnosti. Kao i Herendijina naušnica. To je vanjska manifestacija njege još uviek svježih početaka stvaranja naše vojske, kad su ovakove improvizacije bile nuždnost, a sad srećom sve više postaju hir. Doduše, sudeći su po onim  Franovim tenisicama, još uviek ima i slučajeva kad je snalaženje u opremanju samo čista nuždnost.

Srećom vidljiv je trend stvaranja regularnosti, a vrpce, naušnice, noževi i tenisice su iznimke. Čak i kad bih i ja, poput Herendije, stavio naušnicu u uho, bila bi to iznimka od pravila. Možda bih baš trebao učiniti tako nešto, jer objektivno pokazujem neke osobine odkačenosti, pa i prštanje ubojitih metaka u neposriednoj blizini promatram kao bezazlenu igru.

Porazgovarali smo s nekolicinom naših vojnika, a zatim krenuli natrag prema rivi gdje nas je čekao naš odnosno Pjevačevićev gliser.

U ovu liepu pjeskovitu uvalu, kao ni na Lopud, nikad nisam dolazio u zimskomu razdoblju. Zima je za ova dva otoka i u mirno doba donosila mrtvilo u uzporedbi s ljetnim mjesecima prepunim turističkoga šarenila.

Dok sam koračao uz pjeskovicu kroz glavu su mi prolazile uzpomene na ne tako davne dane kad sam tu s djecom u plićaku igrao picigin. Te su mi slike, koje su navirale iz sjećanja, izgledale u podpunosti nezbiljne. 

Koločepska riva je u medjuvriemenu bila oživjela. Upravo je  iz Dubrovnika bila stignula smjena vojnicima. Na Koločepu, kao i na Lopudu, nema dostatno domaćih ljudi, koji bi mogli biti mobilizirani i nositi oružje

Jedna smjena ovdje ostaje na straži dvadeset dana i ovdje na Kalamoti broji pedeset vojnika, dok Lopud čuva sedamdeset vojnika, saznali smo Pero i ja od naše pratnje.

Zaustio sam pitati pridošle  vojnike jesu li i oni za vrieme plovitbe bili počašćeni s pucnjavom razigranih kolega s druge strane kanala, ali sam odustao. Nisam bio siguran hoće li moj sarkazam biti primljen dobronamierno. Iz istoga razloga nisam ih upitao je li im draže držati položaje na otocima gdje je razvidno manje opasno, ali moraju biti izolirani i odvojeni od obitelji dvadeset dana ili odlaziti na Srdj ili Sustjepan, obranbene točke koje su objektivno opasnije. 

Kad smo izplovili iz Donjeg čela nije više bilo pucnjave. Vojnici JNA su se u medjuvriemenu vratili iz šaljivo pucačkoga u letargijsko stanje, pa su nas oslobodili počastnih plotuna smrtonosnih metaka.

Ruku na srdce, otoci nam nisu baš osobito naoružani i branjeni, ali za psiholožke mogućnosti JNA, naša otočna obrana je čak previše snažna.

Neprijateljska vojska je do sad doista pokazala svoju nesposobnost. Nije se usudjivala napraviti izkrcaj ni onda, kad je naša obrana bila simbolična. Sad su tu ipak stotine ljudi pod oružjem, a ima i dosta oružja. Čak i topova.

Najvriednije je što na našoj strani i medju našim vojnicima ima srdca. Nigdje nije bila primjetna malaksalost niti pesimizam. Naprotiv. Crna traka oko čela onoga mladića i onaj golemi nož za njegovim pojasom svojevrstan su simbol ratobornosti koja je zahvatila naše mladiće. Vjerojatno bi  puno njih bilo sretno kad bi bili pozvani u protuudar i oslobadjanje našega okupiranoga ozemlja.

Strpljivost i oprez su ipak naše sadanje najbolje oružje. A ako oprez pomalo i nestaje s navikavanjem na opasnost, onda barem moramo biti strpljivi. Onima tamo uokolo  mora konačno dozlogrditi ova neprirodna situacija. Kakovi god bili i oni imaju svoje domove. Ovdje se moraju osjećati kao uljezi. Taj njihov osjećaj moramo pojačavati opisujući ih po svietu onakovima kakovi jesu. Zločinci i pljačkaši.

“Dobro je što smo obavili ovu posjetu danas,” rekao mi je Pero dok smo se približivali Uvali Lapad.

„. Inače, imali smo sreće s ovim zimskim vriemenom,“ odgovorio sam mu.

Na putu nas je cielo vrieme pratilo sunce, a more je bilo iznimno mirno. Premda je sreća zbog mirnoga vriemena i dobre vidljivosti - relativan pojam. U sumaglici i po velikim valovima bili bismo teži cilj za “šaljive” jugoslavenske topnike.

Uostalom možda se ne radi o njihovomu smislu za šalu, nego se jednostavno boje našega odgovora. Naši otoci su sad naši veliki ratni brodovi, pa medju vojnicima JNA možda vlada uvjerenje kako te grdosije ne treba izazivati. Sviestni su svoje ovdašnje privremenosti i ne žele na sebe navući nepotrebitu opasnost. Nitko od njih sigurno ne bi volio vratiti se doma – u liesu.

Mrak je brzo padao.

Dok smo pristajali uz malenu drvenu rivu, lapadska plaža se već jedva nazirala u tami.

Čim smo se izkrcali, požurio sam doma jer sam mojima obećao odpeljati ih kod Iva Vilovića na proslavu njegova rodjendana. Kad sam došao, svi su već bili spremni za odlazak.

Proveli smo večer u doista prekrasnomu prijateljskomu ozračju. Ćakulali smo, smijali se, jeli smo i pili.

Magi Vilović i njezina majka, tete Vice, doista znaju kuhati. I u ovomu težkomu vriemenu nisu izgubile kuharsku inspiraciju.

Bilo je blizu  polnoći, kad smo se oprostili od dragih prijatelja i krenuli kući. Na Boninovu nas je zaustavio jedan redarstvenik.

“Molim vas vašu vozačku dopustnicu,” upitao me je pristojno.

“Zaboravio sam je negdje doma,” odgovorio sam mu.

“Možete li mi pokazati prometnu dopustnicu, ”upitao me na to..

“Ne mogu, i nju sam ostavio negdje doma, a izim toga auto nije registriran,” odgovorio sam mu.

Redarstvenik me je gledao i smješkao se. Sigurno me je prepoznao. Ako i nije, situacija mu vjerojatno nije bila osobito neobična. Mogao je od mene zatražiti neka pušem u balon za mjerenje alkohola. U tomu slučaju bi se sigurno pokazalo kako sam i malo previše popio. Premda se nisam osjećao pijanim, nego samo veselim zbog liepo provedene večeri.

“Možete nastaviti. Laku noć,” odustao je redarstvenik od daljnjeg traženja i dalje se smiešeći dobronamierno.

Zahvalio sam mu se na razumievanju.

Sve dok se nismo dovezli do kuće  veselo smo komentirali dogodjaj. I ovaj susret s redarstvenikom bio je svojevrstan odraz naše zbiljnosti. Bio sam kriv, priznao sam čak i više nego se od mene tražilo, a redarstvenik je pokazao razumievanje, koje može pokazati samo onaj, tko je na svojoj koži osjetio svu zbiljnu težinu situacije u kojoj se svi zajedno ovdje nalazimo.
Nastavak