Objed kod Predsjednika
Utorak, 7. siečnja 1992.
Pred Banske dvore sam došao petnaestak minuta prije dogovorenoga sastanka s Predsjednikom Tudjmanom. Kad sam se zaustavio točno preko puta ulaza, prišao mi je jedan redarstvenik i upozorio me kako tu nije dopušteno zaustavljanje ili parkiranje.
“Imam dogovoren sastanak s predsjednikom Tudjmanom,” odgovorio sam mu.
“ Predsjednikov ured je sad na Pantovčaku. Zar vi to ne znate,” upitao me je redarstvenik s čudjenjem na licu.
“Ne znam doista,” odgovorio sam mu. “Prvim put čujem. Znači nije više ovdje. Dolazim iz Dubrovnika, pa do mene uobće nije doprla informacija kako se Predsjednik odselio”.
“Pa zar niste čuli za raketiranje Banskih dvora?” čudio se redarstvenik.
“Čuo sam i to je sve. Do danas nisam to raketiranje povezao sa selitbom Predsjednika”, odgovorio sam mu. “Nego recite mi molim vas koliko brzo mogu stignuti do toga novoga predsjednikova ureda. Za petnaest minuta imam sastanak s njim.”
Čim mi je redarstvenik počeo objasnjivati shvatio sam kako ću, ovako bez pouzdanoga poznavanja puta, sigurno zakasniti.
Predsjednik Tudjman nije čovjek koji bi blagonaklono gledao na kašnjenje. Ne bih mu mogao objasniti kako sam iz Dubrovnika krenuo u petak, a evo danas u utorak nisam uzpio stignuti na vrieme, prošlo mi je kroz glavu.
U tomu trenutku sam opazio jedan taxi kako s uzbrdice po strani Banskih dvora skreće prema nama. Bio je prazan.
Zaustavio sam ga i upitao vozača za koliko vriemena može stignuti do ureda Predsjednika na Pantovčaku.
“Za desetak minuta,” bio je njegov odgovor.
„Smijem li ostaviti Golfa ovdje,“ upitao sam redarstvenika, koji je pratio moj razgovor s vozačem..
„Nema problema. Ja ću paziti na njega. Samo vi otidjite bez brige,“ odgovorio mi je ljubazno i s razumievanjem. Sigurno ga je dojmilo što netko tko ima ugovoren sastanak s Predsjednikom - ne zna gdje se nalazi Predsjednikov ured.
I vozač taxia se, za vrieme vožnje jednako čudio mojemu nepoznavanju aktualne zagrebačke situacije. Bio je doista dobar potez uzeti taxi. Put mi je bio posve nepoznat. S Golfom sigurno ne bih stignuo na vrieme. Zagreb poznajem jako dobro, ali uglavnom iz hodačke i tramvajske perspektive. Dok sam ovdje studirao, najskuplje osobno prievozno sriedstvo su mi bile cipele. Kasnije sam u Zagreb uglavnom dolazio sa zrakoplovom i po Zagrebu sam se vozio s taxiem, ili me je netko drugi vozio. Doduše dolazio sam nekoliko puta i sa samovozom, a i odlazio sam s rent-a carom, kad je zbog magle bila zatvorena zračna luka, ali to nije dramatično povećalo moje poznavanje zagrebačkih prometnih pravaca, izim onih u samom sriedištu grada. Kao poslovnomu čovjeku, Pantovčak mi nikad nije bio odredištem.
Za studentskih dana, bio sam nekoliko puta prošetati po Pantovčaku, ali sam uviek polazio s Britanskoga trga. A sad je polazište bilo s trga Svetoga Marka.
“Predsjednik Tudjman sad i radi i živi u vili Zagorje,” nastojao je vozač povećati moje znanje. “To je vila koja je bila ranije rezervirana za Tita,” nastavio je.
“A komu je služila nakon Titove smrti?” upitao sam ga.
“Nisam siguran. Vjerojatno je stajala prazna”, odgovorio mi je.
Sišli smo s glavnoga puta i zaustavili se pred brkljom i vratarskom kućicom. Jedan čovjek je prišao taxiu i upitao me je tko sam. Moj odgovor je prenio svojemu kolegi koji se nalazio u kućici. Ovaj je dignuo slušalicu i progovorio s nekim nekoliko rieči. Zatim je klimnuo glavom svojemu kolegi koji je podignuo brklju:
“Možete nastaviti. Očekuju vas,” rekao je ljubazno.
“Ovo mi je prvi put kako nekoga vozim ovdje,” rekao mi je vozač taksia, dok smo se vozili s cestom omedjenom s dobro njegovanim raslinjem.
“Trebam li vas čekati?” upitao me je kad smo se zaustavili izpred nadkrivenoga ulaza u vilu.
“Ne trebate. Ne znam koliko ću se zadržati,” odgovorio sam mu.
I ova vožnja je za mene bila preskupa, a koliko bih tek trebao platiti, kad bi me taxist čekao. Ja sam samo siromašan čovjek iz siromašnoga Dubrovnika. Taxist je vjerojatno mislio kako ja, kao čovjek kojemu su otvorena Predsjednikova vrata, ne bih trebao imati financijskih potežkoća.
Pred vratima su bila dvojica ljudi. Oslovljavajući me s “gospodin Šikić” uveli su me u predvorje gdje se nalazilo još nekoliko mužkaraca i žena. Jedan od njih me je pozvao neka podjem za njim. Popeli smo se uz savijene stube na prvi kat. Kroz vrata na vrhu stuba ušli smo u veliku prostoriju. Za stolovima su sjedale dvije predsjednikove tajnice.
“Dobro došli gospodin Šikić. Vi ste baš točni. Izvolite ući. Predsjednik vas očekuje.“ Jedna od tajnica mi je otvorila staklena vrata, koja su se nalazila u takodjer staklenoj pregradi pokrivenoj sa zastorima.
Sjećajući se našega prošloga susreta u Banskim dvorima očekivao sam kako ću s Predsjednikom zateći Hrvoja Šarinića. Ili netkoga drugoga. Medjutim on je ovaj put bio sam. A ured u kojega sam ušao bio je višestruko prostraniji od onoga u Banskim dvorima. Vjerojatno mi se stoga doimao nekako više praznim, manje radnim. Taj dojam su zasigurno pojačale i staklene pregrade, ona kroz koju sam ušao i ona na suprotnoj strani na kojoj je većina zastora bila skupljena sa strane, pa se kroz staklo vidjela prostrana taraca, koja sa strana nije završavala tamo gdje su završavali zidovi ureda, što je značilo kako je zajednička za ovaj i još neke prostore.
Predsjednik je ustao iza masivnoga radnoga stola i srdačno me pozdravio.
“Izvolite sjesti ovdje preko puta mene. Tako će biti zgodnije. Onaj stol tamo je dosta udaljen. A mi smo domaći. Ne moramo se držati protokola. Je li tako,“ rekao mi je smijući se razpoloženo i pružajući mi ruku.
Doista za Predsjednika je zasigurno puno zgodnije dolazkom svakoga posjetitelja ne premještati se na sofu sa stolićem koja je smještena uza zid, bliže ulaznim vratima,. I sam imam takovu praksu u svojemu uredu, koji je višestruko manji od Predsjednikova. Kad god mi u posjet dodje netko koga dobro poznajem, zamolim ga neka sjedne s druge strane mojega radnoga stola, gdje su mi pri ruci papiri, pisaći material, računalo.
Osjetio sam se počašćenim što me je Predsjednik s ovom svojom gestom simbolično uvrstio na listu blizkih osoba.
“Pa kakova je situacija sad u Dubrovniku? Sigurno ste zadovoljni?”
Predsjednik je zadržao smiešak na svojemu licu. Djelovao je opušteno. Kroz glavu su mi munjevito prošla sjećanja na onaj naš razstanak u rujnu u dubrovačkoj zračnoj luci, moje traženje oružja i njegovo “Ne brinite”, te razgovor preko satelitskoga brzoglasa, moje očajničko traženje slanja pomoći u ljudima i oružju, moj opis nadiranja tenkova magistralom iz pravca Slanoga i njegovo “Bacite ih u more”.
Odbacio sam ideju o spominjanju tih dogodjaja. Odlučio sam uporabiti prigodu i dobro mu predočiti težinu situacije u kojoj se Dubrovnik još nalazi.
Tek što sam počeo govoriti, prekinuo me je ulazak jednoga čovjeka kroz vrata od terase. Prepoznao sam ministra obrane Gojka Šuška, koji je jednostavno, bez kucanja i bez traženja odobrenja od strane Predsjednika ušao u ured i došao do predsjednikova stola.
Predsjednik nas je počeo medjusobno predstavljati, ali smo ga u tomu zajednički prekinuli, kazavši kako se poznajemo od ranije. Ustao sam i prihvatio Šuškovu pruženu ruku. Predsjednik je mogao steknuti dojam kako smo jako dobri poznanici, a u stvari Šuška sam ranije susreo samo jedan put prije pola godine. Na njega i na njegovu tajnicu Dunju me je, kao na pouzdane Hrvate, pred ondašnji moj odlazak u Zagreb, bio upozorio Daidža.
Šušak me je pozdravio izuzetno srdačno. Njegova srdačnost je djelovala izkreno.
Od vriemena kad sam ga upoznao, taj čovjek je razvidno napredovao na političkoj ljestvici. Postao je vrhunski bitnim ministrom i, što je možda još bolji pokazatelj, ulazi kod Predsjednika bez kucanja i na pokrajnja vrata, pomislio sam.
“Molim Vas izpričajte me na trenutak. Odmah se vraćam”, rekao mi je Predsjednik i udaljio se sa Šuškom prema taraci.
Sjeo sam natrag na stolicu i razmišljao čekajući Predsjednikov povratak.
Ponovno sam se počeo pitati trebam li se ipak u razgovoru vraćati na neugodne stvari vezane uz obranu Dubrovnika. I opet sam odustao procienivši kako nema smisla spominjati bilo što, što je s naše strane napravljeno na upitan način. Pa i sam Predsjednik me je pred početak napada na dubrovačku obćinu, nakon razgovora u Igalu s Miloševićem, uvjeravao kako će sve biti u redu, a u najtežim trenutcima nas je ostavio prepuštene same sebi. Kasnije, kad je čarolija s Kouchnerom upalila i naši izgledi za obstanak su se povećali, takodjer se nije javljao, već je komunikaciju s Dubrovnikom prepustio Greguriću, Graniću, Rudolfu i drugima.
Tek nedavno me se, u svezi s novogodišnjim koncertom, ponovno sjetio i pridružio se mojoj iniciativi o preusmjeravanju Kouchnerova showa u našu korist. Ali i tad ne izravno nego preko Šarinića. Pri tomu je vjerojatno pozitivnu i dodatno motivirajuću ulogu odigralo i negativno mišljenje koje je Kouchner o njemu iznio u novinama.
Kroz glavu mi je prošlo kako su, dok sam na izmaku snaga, napušten od svih, očajnički tražio izlaz, kroz ovaj ured vjerojatno prolazile neke dubrovačke pobjeglice.
Kakovog bi smisla imalo vraćati se na opise čudnih napuštanja položaja, ili predstave s vladinim predstavnicima? Što bi se moglo postići s opisima čudnih ljudi, čudnih odluka i čudnih dogodjaja, a sve to je srećom zašlo u prošlost?
Pazienza e prudenza. Odlučio sam se pribjeći strpljivosti i razboritosti.
Procienio sam kako Predsjednikovu srdačnu dobrodošlicu nema smisla kvariti s nečim što je ipak već prošlost.
Predsjednik se sa Šuškom nije dugo zadržao. Vratio se i sjeo za stol.
“Opišite mi, molim vas, u kratkim crtama, kakova je situacija u Dubrovniku. Ostatak razgovora možemo obaviti preko objeda. Vjerujem kako nemate ništa protiv pridružiti mi se. Ne možemo raditi gladni zar ne.” Predsjednik je i dalje bio izuzetno srdačan.
Odgovorio sam mu kako mi je čast što me poziva na objed. Zatim sam počeo pričati. Nastojao sam mu detaljno i zorno opisati naš sadanji položaj u neprijateljskomu okružju. Zatim sam prešao na opise značenja ponovne uzpostave obskrbe strujom i vodom, te nuždnosti daljnjih popravaka i dogradnji na području infrastrukture.
“U ovomu trenutku bi od svega najznačajnije bilo osigurati nazočnost većega broja europskih promatrača na području Obćine koje je okupirano. To bi zasigurno olakšalo situaciju našim ljudima koji su tamo ostali. Osjećali bi se puno zaštićenijima,” naglasio sam.
Dok sam govorio promatrao sam Predsjednika. Imao sam dojam kako me sluša s prisiljenim interesom. Ipak pustio me je govoriti dosta dugo, a prekinuo me je u trenutku kad sam na trenutak zastao u svojoj priči:
“Znate što. Kako bi bilo kad bismo se spustili na objed. Znam koliko ste strašno puno propatili. Trebate se odmoriti. I ja se trebam malo odmoriti. Hajdemo dolje. Preko objeda možemo nastaviti razgovarati”.
Zatim je ustao što mi je bio znak neka i ja učinim isto.
Izišli smo zajedno iz njegova ureda i zajedno smo sišli niz stube.
U velikoj dvorani, u kojoj se vjerojatno održavaju prijamovi, razgovarala je nekolicina ljudi s čašama u rukama. Medju svima sam od ranije poznavao samo Maria Nobila. Pojava Predsjednika stišala je i onako blagi žamor njihovih glasova. Predsjednik me je predstavio onima koji su nam se prvi približili. Slušajući pitanja o stanju u Dubrovniku, osjećao sam se poput stranca koji je doputovao iz neke egzotične države.
Nakon aperitiva ušli smo u blagovaonu, koja je u stvari dio iste dvorane, ali je od glavnoga prostora odvojena s pomičnim drvenim zidom. Tako mi se učinilo. Možda mi je dojam bio pogriešan, jer su u blagovaoni ostali zidovi izim drvene pregrade svjetlije obojeni.
Predsjednik je sjeo na čelo dugačkoga stola i pozvao me sjesti odmah desno do njega. Bio sam razvidno njegov počastni gost.
Pogledao sam oko sebe. Za stol je sjelo tridesetak predsjednikovih pomoćnika i suradnika. Za vrieme aperitiva zbog veličine dvorane činilo mi se kako ih je manje. Bilo je jasno kako je ovo svakodnevna podnevna rutina.
Dok sam kušao izvrstnu juhu zaključio sam kako su Predsjednik i njegovi ljudi znali pronaći kuhara. Pomislio sam kako je možda kuhar onaj isti koji je tu kuhao za Tita i njegovu svitu.
Jugoslavenski diktator je vjerojatno u svakoj od sličnih vila širom Jugoslavije imao stalno zaposlenoga kakvoćnoga kuhara. Ta država je doista bila njegova. U ovakove objekte je dolazio po nekoliko dana godišnje, a i rjedje. A svi objekti su imali stalno zaposleno osoblje. Možda je kuhar, kako bi ubio dosadu izmedju diktatorovih posjeta kuhao ostalim zaposlenima i testirao različita jela, kako bi s odabirom najboljih svojih postignuća ugodio Titovu i Jovankinu nepcu. Možda je to taj isti kuhar.
Predsjednik me je prekinuo u mojim kuharskim mislima:
“Molim vas izpričajte nam kako je to svakodnevno živjeti na ciljniku topova i tenkova. Sigurno nije udobno kao nama ovdje. Ha ha.”
Predsjednikov smieh izazvao je smieh kod ljudi za stolom.
“Predsjedniče to nije život na ciljniku tenkova i topova, nego na ciljniku pušaka.” rekao sam.
“Tako su blizu?” rekao je netko.
Nastavio sam opisivati život u obkoljenomu gradu. Govorio sam dosta dugo i svi su me pozorno slušali. Nisu ni imali izbora, jer je Predsjednik slušao s naglašenom napetošću i strigao pogledom uokolo, naglašujući na taj način kako je nuždno pretvoriti se u uho.
“Što mislite o Jagodi Buić?” prekinuo je u jednom trenutku Predsjednik moju priču, u kojoj se nisu spominjala imena nego činjenice.
Primietio sam kako je družtvo za stolom sad podpuno izkreno napelo svoje uši.
Za ime Jagode Buić uobće nisam bio čuo dok me prije dvadesetak dana nije iz Beča nazvala Mariana.
„Ovih dana, kad sam ujutro na kavi u Alt Wienu, k meni redovito dolazi jedna gospodja, slikarica Jagoda Buić. Fina i brižna gospodja. Zgraža se što ja, Maja i djeca provodimo vrieme na ovakovomu mjestu.“
Alt Wien je za bečke umjetnike kultna kavana, i moj rodjak Pero zajedno sa svojim prijateljem i suvlastnikom kavane Bečaninom Rudiem namierno održava nešto mračniji boemski izgled prostora s posterima priredbi i izložbi u Beču, koje sami umjetnici liepe po zidovima požutjelim od duhanskoga dima. Kavana nesumnjivo svojim izgledom i uredjenjem ne pripada u red bečkih kavana s razglednica, ali umjetnicima, studentima i novinarima se dopada baš takova. Dodatni razlog su i pristupačne ciene. Premda se radi o kavani tu se može dobro i pojesti. Izbor jela je relativno skroman, ali su obroci obilni i ukusni, pa kavana ima i svoje stalne goste, čije su životni prioriteti više okrenuti jelu i piću nego umjetnosti.
„Pozvala me je neka dodjem s djecom u Francuzku, u Provansu gdje ona i njezin muž imaju veliki posjed. Muž joj je nekakov veliki bankar. Imaju i stan ili kuću ovdje u Beču. Rekla sam joj kako je nama ovdje izvrstno, kako su nas Pero i Nikša od srdca liepo primili. Ne znam što ću dalje s njom.“
„Liepo od nje i liepo si joj odgovorila. Što ti fali. Imaš prigodu razgovarati s još nekim dobronamiernim i to je sve. Uživaj. Zna li ona tko si ti? “ upitao sam.
„Upravo u tomu je problem. Zato je i došla do mene. Nekako je saznala. Tuži mi se kako je u Hrvatskoj napadaju kao Jugoslavenicu, a ona voli Dubrovnik i silno joj je težko što smo napadnuti. Govori kako je sama u Parizu u našu korist išla na sve adrese, pa i do predsjednika Francuzke. Boli je što je kod nas ne razumiju.“
„Eto vidiš. Reci joj kako je ti razumiješ. Ako ti se žena čini u redu, budi dobra s njom. Ako je i bila Jugoslavenica bije bitno. Koliki su bili pa su priešli na našu stranu. Razgovaraj. Bit će ti zanimljivije. To je sve što možeš učiniti.“
„To je istina, ali gospodja misli kako joj ti možeš pomoći...“
„Hops! U tomu je stvar. Prišla je k tebi kako bi došla do mene. A kako bih joj to ja mogao pomoći? Pa po tomu što si mi izpričala njoj ne treba pomoć. Ima posjede u Austriji i Francuzkoj, muž joj je bankar, ona je poznata slikarica. Što bih joj ja, ovako siromašan i u ovakovoj situaciji u kojoj se nalazim, mogao pomoći.“
„Ona misli kako bi ti mogao napisati neko pismo u kojemu ističeš njezine zasluge i napore u smislu njezine pomoći nama.“
„Pa kako to ona misli. Uobće je ne poznam. Od tebe sam sad prvi put čuo o njoj.“
„To sam i ja njoj rekla, ali uporna je i salieće me. Izgleda doista kao dobra osoba. Tuži se na nepravdu koja joj je učinjena. Kaže kako je novinarica Mani Gotovac napada po novinama.“
„Onda neka pošalje svoj odgovor. Što bih ja imao s tim.“
Na taj način smo završili razgovor, ali me je Mariana nazvala i sliedećega dana i nastavila istu priču.
„Željko, molim te učini nešto. Žena je očajna. Misli kako bi joj samo nekoliko liepih rieči s tvoje strane strašno puno pomognulo. Djeluje mi jako izkreno.“
„Koliko god ona bila dobra i izkrena, nema pojma o tomu što jer nevolja. E kad bismo ti i ja bili u takovoj nevolji.“
„Pokušala sam joj to reći, ali žena plače. Simpatična mi je. Ako nešto možeš učiniti, učini to radi mene. Ne da mi se to više trpjeti.“
Nije se više dalo trpjeti ni meni. I puno teže stvari sam riešavao i riešavam u kraćem vriemenu.
„Dobro reci joj neka mi pošalje pismeno što bi to željela s moje strane, pa ću vidjeti što mogu učiniti,“ rekao sam Mariani kako bi skratio priču.
Sliedećega dana nazvao me je Mišo Mihočević iz Argentine.
„Nazvala me je Jagoda Buić. Ona je moja prijateljica. Očajna je. I ona i muž. Muž joj je Hans Wuttke. Jesi li čuo za njega?
„Nisam. Žena mi je rekla kako je muž Jagode Buić nekakov veliki bankar i to je sve.“
„Tako je. On je velika faca. Jagoda mi je rekla kako joj je tvoja žena obećala tvoju pomoć, s čime bi se obranila od napada. To je izvrstna osoba, vjeruj mi. Poznam je dugo. Sad me zove svaki dan i kuka.“
„U redu. Čuj se s njom. Sastavite nešto, nekakov priedlog i pošaljite mi ga. Kad to dobijem vidjet ću ima li mi smisla u sve to se petljati. Reci joj kako je razumiem, jer mi ju je žena opisala na najbolji način, ali ne mogu i ne ću ništa izmišljati, a ništa ne znam ni o njoj ni o tim napadima na nju. Nemam vriemena baviti se ni s napadima na mene. A toga mi barem ne nedostaje.“
„Razumijem te. Učinit ću kako si rekao,“ odgovorio mi je Mihočević, kojega iz mladosti poznajem iz vidjenja.
Unatoč činjenici što ranije praktički nismo nikad imali potriebe ni prigode dulje razgovarati, od vriemena kad se Mišo uvukao u Argentinu i prihvatio se prevodjenja i kontaktiranja sa svim strancima koji tamo dodju, a iznad svega s europskim promatračima, od poznanika iz vidjenja, priešli smo u poznanike i oslovljavamo se prijateljski s ti.
Tandem Mihočević Buić pokazao se vrlo marljivim i poduzetnim. Ubrzo je iz Argentine stignulo Mišovo pismo i priedlog onoga što bih trebao napisati.
U trenutku sam odlučio odustati, jer bih trebao podpisati kako znam nešto što u stvari ne znam. A onda sam ponovno uzeo papir u ruke i pogledao ga. Sam text je zvučio benigno. Ako ovo podpišem, usrećit ću neke ljude, kojima je razvidno stalo do našeg obstanka. A uz put će i Mariana biti sretna. S druge strane ne može se reći kako u pismu iznosim neistinu, jer ništa ne izmišljam, nego sam o aktivnostima gospodje Buić i njezinoga muža čuo od svoje žene, a Mišo Mihočević mi je čak točno to što bih trebao podpisati, poslao u pismenomu obliku i na taj način me informirao, razmišljao sam .
Shvativši kako ne činim ništa nečastno, uzeo sam predložak i rukom ga dopunio, jer je Mišo u brzini zaboravio bilo gdje u textu spomenuti pojam Hrvatskaili hrvatski. Možda je samo zapisivao ono što mu je diktirala gospodja Buić, a ona se ipak još nije podpuno naviknula na te pojmove.
Ubacio sam „dok se naša Hrvatska bori za priznanje“, zamienio „najljepši grad“ s „hrvatski grad“, dodao na kraju Božićnu i Novogodišnju čestitku i dao pretipkati text na službeni memorandum.
Kad mi je donosila pismo na podpis, tajnica me je sa smieškom upozorila kako je, bez pitanja prepravila novu godinu u 1992, jer sam pogrieškom bio napisao 1999. Možda to nije bila samo obična pogrieška u pisanju? Možda me podsviest gurala u preskakanje iz ovoga doba negdje ozbiljnije dalje u budućnost?
Gospodja Buić je, nakon što je ostvarila svoj cilj, pragmatično prestala dolaziti k Mariani, i tako moju ženu i mene oslobodila daljnje skrbi za njezinu duševnu patnju.
Javila mi se iz Pariza s kratkim s pismom zahvalnicom, i nakon toga sam na cielu tu korespondencijupodpuno zaboravio. Dok me Predsjednik nije podsjetio.
“Gospodine Predsjedniče. U skladu upravo s vašom politikom pomirbe prihvaćam svatkoga onoga, koji želi pomoći Hrvatskoj i Dubrovniku u njoj. Bez obzira na jugoslavensku prošlost spomenuta gospodja se jako angažirala u Parizu u sjedištu UNESCO-a u cilju očuvanja Dubrovnika. I to nam je doista dobro došlo. Uostalom, zar ne prihvaćamo u svoje redove svakoga častnika JNA, ljude odgojene u komunizmu i Jugoslavenstvu, od kojih su neki do jučer možda i pucali na nas, pa je težko u njih imati povjerenja, međutim u nevolji se ne može birati. U neke koji su priešli na našu stranu u sebi nemam neko povjerenje. Nekima ne bih bez zazora dao ni psa prošetati. Ali situacija je takova. Nemamo izbora. Moramo prihvatiti svatkoga tko se stavi na našu stranu, ma kakova njegova prošlost bila. Bitno je što nam može koristiti.”
Za stolom je nastaje muk.
Zaletio sam se. Vjerojatno je medju ljudima koji su sjedali za stolom bilo dosta onih koji su se uklapali u moj opis. Uostalom i sam Predsjednik je nekad bio častnik JNA.
Dobro mi je govorio Vittorio Ghidi. Prudenza.
Koliko sam samo kroz cielo ovo vrieme, svaki svoj potez i svaku svoju rieč vagao s oprezom i razboritošću. To se pokazalo spasonosnim za dubrovačko pučanstvo. Srećom ovako brzopleto nisam reagirao kad sam pregovarao, dobivao ultimatume, odabirao pregovarače, riešavao različite komplicirane i pogibeljne situacije, parirao različitim interesima i frustracijama, ovako netaktično nisam se odnosio prema Kouchneru. Inače bismo sigurno svi skupa bili u daleko težoj situaciji. Dobro, prema Kouchneru sam kasnije promienio taktiku, ali to je bilo sračunato i polučilo je uzpjeh. Ovakov pak odgovor na Predsjednikov upit nije imao nikakovoga smisla. Izim odredjenoga oduška kojega sam si dopustio.
Opustio sam se obkoljen počastima kojima me je podario Predsjednik i zasigurno sam si priskrbio nekolicinu utjecajnih neprijatelja više. Imam doista dostatno neprijatelja, a sad se evo trudim stvoriti ih još! Ipak, ako ništa drugo, napravio sam štetu samo sebi, ali ne i Dubrovniku.
Na moje rieči Predsjednik nije pokazao promjenu u svojemu za mene iznenadjujuće srdačnom razpoloženju. Nisam ga u dosadanjim našim susretima vidio takovog. Na primjer za našega zajedničkoga objeda u Zatonu kod Gverovića, kad je unatoč izvrstnoj hrani i krasnomu vriemenu bio ozbiljan, dapače tmuran. Sad je bio veseo, razpoložen, poput čovjeka koji je riešio sve svoje, odnosno državne probleme.
Moj rieči su ipak proizvele reakciju. Kao po nekomu dogovorenomu kodu svi za stolom smo se okrenuli sadržaju svojih tanjura, pa je dotadanji razgovor bio zamienjen s tihim žamorom popraćenim sa zveckanjem pribora za jelo.
Nakon nekoga vriemena u dvoranu je ušao jedan čovjek i Predsjedniku donio bezžični brzoglas.
“Zar nije to moglo pričekati kraj objeda?” rekao mu je Predsjednik.
“Bojim se kako je poziv previše važan,” odgovorio mu je čovjek neuzpješno skrivajući neugodu.
Predsjednik je uzeo brzoglas. Svi za stolom, onako neupadno, znatiželjno smo osluškivali njegove rieči:
“Da.. Da. Nevjerojatno. Kad se to dogodilo?”
Predsjednik je zatim vratio čovjeku slušalicu.
“Gospodo, morat ćemo skratiti ovaj objed. Dobro, dobro. Pojest ćemo i dezert, ali nakon toga moramo se dogovoriti o našem reagiranju na jedan težak dogodjaj. Negdje u Zagorju prije kratkoga vriemena zrakoplov JNA srušio je vrtolet s Europskim promatračima.
Za stolom je nastao žamor.
“Vidite,” Predsjednik se obratio meni glasno kako ga svi mogu ćuti. “Ne puca se samo u vašemu Dubrovniku. Puca se i ovdje oko nas. U Zagorju.”
Nije se mogao dobiti dojam kako ga je viest osobito uzrujala. Bio je to državnik koji razmišlja kako novo nastalu situaciju što je moguće bolje uporabiti za svoju državu. U sebi sam mu odao priznanje. Sposoban je to čovjek na svoj osobiti Tudjmanovski način.
Nastavak objeda proteknuo je u komentarima dogodjaja. Naglo sam prestao biti glavnom zviezdom, što mi je bilo drago. Slušajući različite komentare predsjednikovih ljudi posvetio sam se ukusnom kolaču, koji je bio serviran kao dezert.
I Predsjednik je takodjer samo slušao i žvakao Pokušavao je iz svojevrstne kakofonije doći do nekoga koristnoga zaključka.
Brainstorming. Ne tako davno sam tumačio tu disciplinu unutar Bussines System Planninga.
Ovaj je Brainstorming nastao spontano. Možda ga Predsjednik takodjer spontano redovito primjenjuje i dopušta. Ne vjerujem kako je obrazovan u tomu smislu. BSP je relativno nova američka psihoanalitička disciplina.
Jugoslavenski Mig je srušio europski vrtolet. Ova je situacija slična onoj kad su neprijateljske granate prvi put pogodile dubrovačku staru gradsku jezgru. Nakon što su to učinili, naškodili su daleko više sebi nego nama. Sad je situacija slična. Dapače još je bolja za nas. Sviet nije bio osobito pogodjen s našim žrtvama. Više je skrbio o našemu staromu kamenju. Vidjet ćemo hoće li biti pogodjen s vlastitim žrtvama, pomislio sam ali nisam ništa rekao. Još mi je bilo svježe ono zalietanje o šetnji pasa.
Predsjednik je ustao, što je za sve nas ostale bio znak završetka objeda.
Izišli smo natrag u veliku dvoranu. Predsjednik mi je pružio ruku:
“Trebate uztrajati i s Dubrovnikom će biti sve u redu”, rekao mi je.
Ipak nisam odolio:
“Predsjedniče, ova viest s obaranjem vrtoleta se može iznimno dobro uporabiti za nas...”.
“Znam, znam. Ne brinite vi ništa. Do vidjenja” rekao mi je i otišao prema stubama koje vode prema njegovom uredu.
Još su mi nekolicina ljudi pružila ruku, naglašeno užurbano.
Otišao sam prema izlazu iz zgrade.
“Gospodine Šikić, ako trebate prievoz u grad, može vas odpeljati naš vozač”, rekao mi je onaj čovjek što me je bio odveo do predsjednikova ureda.
“Zamisao vam je izvrstna,” odgovorio sam mu.
Udobni BMW me je vratio na trg Svetoga Marka do razklimanoga Golfa kojemu nije radio niti pokazatelj brzine. Skupi BMW prema razklimanomu staromu Golfu, to je sadanji simbolični odnos Zagreba i Dubrovnika, točnije situacije u kojoj se nalaze Zagreb odnosno Dubrovnik.
Golf mi je postao prijevoznim sredstvom od kad sam u subotu ujutro bio doplovio s brodom u Rijeku.
Kad sam u sišao s broda na rivi su me dočekali rodjak Boris i tata, koji se već dobro naviknuo na svoj prognanički život kod svojega brata, strica Pere.
Pouzdani, poduzetni i marljivi inženjer strojarstva, Boris sa svojom obitelji živi u sriedištu Rieke, a stric Pere, koji je ugostio mojega otca, svoje umirovljeničke dane zajedno sa strinom Nives provodi u Sušaku, u svojoj nevelikoj, ali udobnoj kući, okruženoj s urednim vrtom. U skladu s pravilom po kojemu svaka nevolja ima i pozitivne strane, braća Pere i Marko, koji se inače jako vole, nenadano su došli u prigodu provesti dulje vrieme zajedno.
Nakon što sam se izgrlio s otcem i rodjakom, prišli su nam dvojica predstavnika Dubrovkinje. Jedan se predstavio kao Keko, što sam shvatio kao ime, a drugi s prezimenom Bošković. Sukladno nalogu svojega direktora Pava Miloglava dovezli su mi službeni Audi 100. Igrom slučaja Miloglav je bio saznao za moje putovanje, pa mi je predložio ovo riešenje.
Pozdravio sam se odmah sa svima i ušao u iznimno šporak samovoz. Ta činjenica mi nije ni malo pokvarila razpoloženje. Pošao sam sav sretan prema Beču.
Ako sam ne skrbiš o sebi nitko drugi to zasigurno ne će učiniti, razmišljao sam zadovoljno, dok sam se prilazio izlazu iz Rieke. Ne samo što sam se dobro snašao glede prievoza nego sam, čisto iz osobnih razloga, na put pošao ranije nego što je to bilo nuždno. Bila je subota a sastanke u Zagrebu sam imao zakazane tek u utorak, jer su u ponedjeljak bila Sveta Tri Kralja.
Ugodne misli mi je ubrzo prekinulo svjetlucanje indikatora goriva. Dubrovkinjini predstavnici su me počastili s praznim spremnikom! Srećom, naišao sam na crpku samo nekoliko stotina metara dalje. Napunio sam spremnik, a zatim sam nastavio vožnju prema slovenskoj granici.
Tamo me je dočekalo još jedno neugodno iznenadjenje. Slovenski redarstvenici su od mene zatražili prometnu dopustnicu. Pokušao sam je pronaći svugdje gdje se ta knjižica uobičajeno stavlja, ali uzalud. Zamolio sam redarstvenike neka mi i oni pomognu u potragi. Ljubazno su to prihvatili. Medjutim, prometne dopustnice jednostavno nije bilo nigdje.
Slovenski redarstvenici su bili krajnje ljubazni i uljudni, ali na moju žalost i podpuno profesionalni. Vozilo bez prometne dopustnice ne smije se voziti po slovenskim cestama i točka.
Dok su, pokazujući razumievanje i sućut za moju situaciju, odbijali moje zamolbe, imao sam dojam kako žele iztaknuti razliku u uredjenosti izmedju Slovenije i Hrvatske. Prljavi samovozi bez odgovarajućih izprava nešto su što je moguće u Hrvatskoj, ali ne i u Deželi. Oni su jednostavno ozbiljnija država i ozbiljniji ljudi.
Osjećao sam se poput pokisnule kokoši. Situacija mi se činila bezizlaznom.
Moram se vratiti u Rieku i pokušati pronaći onaj Dubrovkinjin dvojac. Tko zna hoću li ih naći u uredu. Subota je. Zasigurno, izgubit ću cieli dan, prolazilo mi je kroz glavu.
U trenutku sam se sjetio i upitao slovenske redarstvenike smijem li se poslužiti s njihovim brzoglasom. Bez oklievanja su mi izišli u susret. Iz njihove zastakljene kućice nazvao sam broj riečkoga predstavničtva Dubrovkinje, strepeći hoće li se netko javiti. Kad sam začuo glas s druge strane žice osjetio sam veliko olakšanje.
Objasnio sam Keku, koji se javio, u kakovim problemima sam se našao i zamolio sam ga neka potraži prometnu dopustnicu, dok se ja dovezem natrag u Rieku.
“Oprostite molim vas. Nemate potrebe vraćati se u Rieku. Mi ćemo potražiti dopustnicu i donieti vam je na granicu. Tako ćete dobiti na vriemenu. Strpite se samo malo. Mi odmah stižemo,” bio je njegov odgovor.
Pojavili su se nevjerojatno brzo u jednomu staromu Golfu. Rekli su mi kako u predstavničtvu nisu uzpjeli pronaći nesretnu prometnu dopustnicu. Odmah su se zajedno dali u pretragu šporkoga Audia, ali nisu bili uzpješniji od mene i slovenskih redarstvenika. Tko zna je li Audi uobće imao prometnu dopustnicu?
Riešenje smo ipak brzo pronašli. Ustupili su mi svojega Golfa, koji je na sreću imao sve uredne dokumente, a sami su se ukrcali u Audia.
Golfu je čak i spremnik bio pun goriva, medjutim tu su se izcrpile njegove prednosti. Nakon stotinjak kilometara vožnje po Sloveniji primietio sam kako mu je odkazao brzinomjer, pa sam do Beča vozio po osjećaju. Srećom to vozilo i nije u stanju postignuti neku osobitu brzinu. Ipak Golf ne zaslužuje porugu, jer je obavio glavni dio onoga što se od njega očekivalo.
U Beč sam se dovezao u subotu predvečer i našao se u zagrljaju s obitelji.
Rodjaci Pero i Nikša su doista puno učinili za njih. Upisali su djecu u austrijsku školu. Ipak i Mariana i Marko i Antun su se oduševili kad sam im rekao kako se trebaju spremiti za put doma.
Proveo sam krasnu tjednicu. Pero i Nikša su nas hranili u Alt Wienu i vodili uokolo pa sam se osjećao kao u Disneylandu.
U nedjelju smo večerali u restaurantu Frana Stjepovića, bivšega barmana u dubrovačkomu hotelu „Libertas“, koji se odtisnuo u sviet potražiti više financijske sreće. Stjepović se prije godinu dana pokušao uklopiti u hrvatske povratnike, iznajmivši klub „Arsenal“ na Pilama, ali se, odkad je u Dubrovniku postalo biti opasno, odlučio vratiti svojim gastarbajterskim danima.
Sinoć su nas rodjaci, premda malo nevoljko, prepustili Stašku Radosavljeviću, koji nas je zajedno sa svojom gospodjom Lucijom odveo na ribu u restaurant „Kervansaray“.
Staško i njegova gospodja ponašali su se upravo onako kako ih je opisao Pero Poljanić, kao krasni i dobri ljudi. Radosavljević mi je izpričao kako mi je, sukladno dogovoru, organizirao u Beču sastanke za četvrtak i petak.
Ostavio sam Golfa kod Esplanade, a zatim sam se prošetao do sriedišta grada kako bih kupio jedno odielo. Mariana me je upozorila kako je Beč glede odjeće puno skuplji od Hrvatske. Uvjerio sam se u istinitost njezinih rieči. Kupio sam jedno odielo za 11000 hrvatskih dinara što je realno oko 1100 austrijskih šilinga Po Marianinim riečima najjeftinije odielo u Beču stoji oko 3000 šilinga.
Dok sam po trgovinama tražio i izprobavao odjela spustio se mrak i upalila se ulična razsvjeta, što mi je pobudilo uzporedbe s Dubrovnikom kojega svake večeri obvije mrkli mrak. U Beču to promjenu nisam bio opazio. Bio sam obuzet s ponovnim susretom s obitelji, a uvečer nisam ni šetao, nego su me rodjaci vozili.
Zagrebačko predvečerje je prouzročilo kod mene pravi šok zbog nalazka u jednom podpuno za mene neobičnomu okružju. Možda me je to naglo naviranje uzporedba obuzelo i zbog toga što je Beč u Austriji, a Zagreb je kao i Dubrovnik u Hrvatskoj.
Zagreb i Dubrovnik su sad dva podpuno različita svieta. U trenutku mi se činilo kako Zagreb vidim prvi put u životu, čudio sam se trgovinama punim robe, čudio sam se reklamama za kina i priredbe, čudio sam se punim kavanama, a najviše me impresionirao sam jarko osvietljeni grad. Nije uobće bilo čudno što me je prodavačica u trgovini s odjelima, saznavši kako dolazim iz Dubrovnika, upitala jesam li doputovao sa zrakoplovom!
Vjerojatno bi i ljudi u Dubrovniku postavljali Zagrebčanima jednaka pitanja kad bi oni bili u našoj, a mi u njihovoj situaciji. Sit gladnu ne vjeruje. Uostalom dokaz tomu je i ona bezćutnost nekih razigranih Dubrovčana, a i Zagrebčana, koji su prošloga ljeta težko prihvatili nuždnost smanjivanja pompe oko otvorenja Festivala, dok se u Slavoniji odvijala borba za obstanak.
U hotelskoj sobi presvukao sam se u novo odielo i opet odšetao prema sriedištu. Počeo sam se prilagodjivati. Bio je to u stvari onaj isti Zagreb na kakov sam naviknuo. Samo sam se ja promienio. Promienile su me strašne okolnosti u kojima sam se našao zajedno sa svojim rodnim gradom.
Predsjednik Vlade Franjo Gregurić me je primio srdačno kao i predsjednik Tudjman. Ipak, ovo je ipak bila jedna druga vrsta srdačnosti. Gregurić je djelovao nekako prirodnije.
U stvari i Tudjman se ponaša prirodno na svoj način. To je jednostavno njegov stil. Ne znači kako je to Tudjmanu mana. Dapače, za čovjeka na njegovomu položaju to njegovo auktoritativno ponašanje je sigurno velika vriednost.
Sve u svemu u Gregurićevu uredu osjećao sam se puno opuštenije. U stvari podpuno opušteno. Činilo mi se kako sam došao u goste nekomu svojemu staromu prijatelju.
Ono što nisam uzpio reći Predsjedniku države pokušao sam naknaditi u razgovoru s predsjednikom Vlade. Sjedio sam s njim i razgovarao dosta dugo. Zajedno smo pogledali dalekovidnički dnevnik.
Pred kraj dnevnika pridružio nam se dopredsjednik Vlade Zdravko Tomac, koji se doimao čak bolje informiranim o situaciji u Dubrovniku nego Gregurić.
Opuštenost i prijateljsko okružje ipak ima svoje mane. Jednostavno nisam probio barieru srdačnoga i prijateljskoga ćakulanja i preokrenuo sastanak prema ozbiljnijim zaključcima, koji bi mogli rezultirati s aktivnostima povoljnim za Dubrovnik. Ocienio sam kako je ipak bolje zadržati dobre odnose, i ostaviti službene razgovore za drugi put. U sebi sam donio odluku kako to moram učiniti unutar mjesec dana i kako u Vladu ne smijem doći sam, nego moram formirati prikladnu skupinu i unapried pismeno pripremiti zaključke.
Oprostivši se od čelnika hrvatske vlade izišao sam ponovno diviti se normalnomu večernjemu životu glavnoga hrvatskoga grada. Spuštao sam se polako s Gornjeg grada na trg Bana Jelačića i nastavio Zrinjevcem prema Esplanadi nastojeći sriediti misli.
Zaključio sam kako je prva iteracija u operaciji upoznavanja Vrhovničtva sa situacijom u Dubrovniku u biti proteknula dosta uzpješno.
Bez pomoći iz Zagreba težko se možemo oporaviti čak i u slučaju kad bi se zlotvori povukli već sliedećih dana. Treba nedirnutu Hrvatsku postupno pripremiti za prave akcije solidarnosti s onim hrvatskim dielovima koji su devastirani s agresijom. Vrhovničtvo u tomu treba odigrati jednu snažnu posriedničku ulogu.
Ako ništa drugo u Vrhovničtvu za sad imamo simpatije. To treba njegovati i proširivati s konkretnim priedlogima i zahtjevima.