Europska neutralnost i američka košulja

Nedjelja, 9. veljače 1992.

Za posjeta Elafitima odlučio sam se potaknuti popravak ceste preko Šipana, pa sam odmah u sriedu ujutro k sebi pozvao ravnatelja Hrvatskih cesta Dominika Brigovića, koji mi je  još jedan put potvrdio kako sriedstva postoje i obećao učiniti sve kako bi se radovi pokrenuli.

To malo lokalno prometno poboljšanje podsjetilo me kako bismo se i u ovoj težkoj situaciji svi mi ovdje mogli brže i bolje povezati sa svietom, ne čekajući povlačenje okupatora i osloboditbu zračne luke i ceste prema zapadu.

Odmah sam nazvao ministra prometa i veza Josipa Božićevića. Izpričao sam mu kako sam i prije agresije bio zamislio povezati Dubrovnik s hidrozrakoplovima i katamaranima, a u ovakovoj situaciji to ima još puno veću vriednost.

„U mirno doba prije agresije na ovaj način smo željeli dopuniti cestovnu vezu i vezu preko dubrovačke zračne luke, što bi i tada bilo veliko poboljšanje. Sad imamo samo jedan spori brod dnevno. Kakov  bi to tek sad napredak bio kad bismo ovo realizirali,“ naglasio sam ljubaznomu ministru, koji me je pozorno slušao.

„Vaša zamisao je izvrstna. Kad bih mogao odmah bih je proveo, ali znate za sve je nuždan postupak. Treba pripremiti odgovarajuće odluke i naći sriedstva,“ odgovorio mi je ministar.

„Sad smo nezavisna država pa ne moramo pitati za dopuštenje u Beograd, što je uostalom i bilo glavna preprjeka, ali imate pravo, možda je u ovomu trenutku s te strane situacija i gora. Trebati će odobrenje tražiti od ovih zločinaca oko nas. Ipak tu imamo izkustva. Posebice vaš kolega Rudolf, pa ne bi trebalo biti većih zaprjeka. Inače glede novaca, tu doista ne bi trebalo biti problema. maleni su to novci, čak i kad bismo uveli linije bezplatno. Uz naplatu karata tu bi moglo biti i dosta zarade,“ rekao sam mu.

„Imate pravo. Ali vidite preprjeke postoje. Idemo korak po korak. Možete li mi vi nešto službeno poslati u pisanomu obliku. To bi mi bilo od velike pomoći“ uzvratio je ministar.

Obećao sam mu odmah napisati i poslati dopis.

Učinio sam to maximalno brzo, čim smo završili razgovor. Složio sam dopis, opremio ga odgovarajućim klasifikacijskim oznakama i poslao dalekopisom u Zagreb.

To bi se doista brzo moglo realizirati. Najgori scenarij bi bio kad bi se Srbi i Crnogorci uzprotivili. A i u tomu slučaju bismo profitirali barem malo, jer bi ih na taj način prisilili na njihovo dodatno negativno predstavljanje svietu.

Zamisao mi nije dala mira pa sam pročešljao svoju dokumentaciju i pronašao adrese koje bi Božićeviću mogle pomoći u ubrzavanju „procedure“.

U četvrtak sam mu poslao i dopunu dopisa s adresama. Sad je sve u njegovim rukama.

A od prekjučerašnje sjednice Kriznoga stožera u rukama Pera Poljanića je pregled zamolbi za odobrenje minimalnih plaća. Na sjednici smo razgovarali o tomu kako je procjena opravdanosti takovih zahtjeva potrebito dosta vriemena, a onda se Pero javio kako bi on to mogao preuzeti na sebe.

S olakšanjem i zahvalnošću smo mu prepustili taj posao. Pero pozna puno ljudi i nevjerojatno dobro pamti imena i fizionomije. Brže i lakše od bilo koga drugoga će uočiti možebitne nepravilnosti ili pogrieške na popisima. A onda ćemo na sjednici samo podići ruke, a meni preostaje samo podpisati.

Kad bih samo mogao prepustiti Peru i posao sa stanovima. To na žalost nije u djelokrugu odlučivanja Kriznoga stožera. Regulirano je propisima, koje ne mogu promieniti.

Ipak prekjučer sam uzpio barem za neko vrieme obraniti se osobno od nasrtaja svih onih koji bi željeli doći do stana, procjenjujući kako su sadanje okolnosti za to najpovoljnije. Sazvao sam sjednicu stanbenoga povjerenstva, ukazao kako se stanovi mogu dodjeljivati samo kroz izpunitbu točno odredjenih i na sve jednako primjenjivih kriterija i podielio jasna zaduženja članovima povjerenstva.

Petak je sveukupno bio dan kad sam s ledja dosta uzpješno skidao terete. Izmedju ostalog predložio sam i Dubravku Šuicu za glasnogovornicu Kriznoga stožera. Tomu se neočekivano suprotstavio Vlaho Lečić. Nije mu se svidjelo to svojevrstno priključivanje Kriznom stožeru osobe, koja se tek vratila iz izbjegličtva. Zbog toga odluku nismo donieli jednoglasno, što je inače  neuobičajeno u radu Kriznoga stožera.

Prekjučer sam uzpio realizirati i jedno tehničko olakšanje, onako baš za svoju dušu. Baldo Franić je obavio odgovarajuće prilagodbe i sad mogu s mojega računala izravno birati brzoglasne brojeve i slati dalekopise.  Na zaslonu imam mogućnosti izabrati broj iz adresara i jednim pritiskom na tipku broj se bira, a tek nakon uzpostave veze podižem slušalicu. Stignula je elektronička konkurencija tajnicama.

Posebice će biti praktično slanje dalekopisa. Čim nešto napišem odmah to mogu poslati, bez tiskanja i davanja na slanje tajnicama ili odlazka u susjednu prostoriju, guranja papira u uredjaj i biranja brojeva.

Razveselilo me kad sam vidio kako nova tehnologija liepo radi. Treba držati korak sa svietom barem tamo gdje je to moguće. 

Koliko god nastojao poslove razporediti, uviek ima onih koji zahtievaju baš moje sudjelovanje. Zbog toga su mi i dalje nedjelje popunjene poslovima, a obećanje koje sam dao djeci kako ću barem taj jedan dan u tjednu biti s njima, ne mogu izpuniti. U stvari to obećanje sam više dao sebi nego njima, jer sigurno oni meni više nedostaju nego ja njima. Djeci su roditelji u pravilu teret.

Današnje nedjeljno jutro mi je prošlo u znaku Amerikanaca, a večer u znaku Europljana.

Od večerašnjeg sastanka s portugalskim veleposlanikom Joaom Salgueirom, koji je šef europske promatračke misije u Hrvatskoj očekivao sam puno više. Očekivao sam barem naznake o povlačenju JNA. Očekivao sam precizne informacije o stanju u kojemu se nalaze naši ljudi na okupiranom području.

Nade mi se nisu izpunile. Barem ne u velikoj mjeri.

Salgueira sam primio u Maloj viećnici. Sjedao je meni preko puta okružen s petnaestak svojih ljudi u bielomu. Brojnost njegove škvadre mi je bila najavljena pa sam, zbog ravnoteže, na brzinu na sastanak pozvao Čića Obuljena, kao zamjenu za Pera, koji je kao i obično nedjeljom u Trsteniku, te Nojka Marinovića i Gjura Kordu. Korda se nije pojavio nego je kao svojega zamjenika poslao Aziza Suljevića, a Ćićo je pak sa sobom doveo i svojega pobočnika Gjura Kolića. .

-       “Vi ste do sad upoznali dosta mojih suradnika, a evo sad i mene k vama. O situaciji na ovomu području dobivao sam izcrpna izvješća, pa sam se evo i sam zaputio vidjeti na koji način bismo najbolje mogli pomoći. Recite mi molim vas, koji su vaši glavni problemi,” započeo je razgovor Portugalac.

Nije mi se svidio naglašeno neutralni ton u inače ljubaznomu nastupu.

Ako su izvješća tako detaljna i ako su dobro analizirana, čemu ovakovo pitanje. Trebamo odgovore, a ne pitanja, pomislio sam.

-       Mi ovdje imamo pet glavnih problema,” odgovorio sam mu.

Očekivao sam njegovu reakciju. Uhvatio se.

“Molim Vas opišite mi ih,” rekao je znatiželjno, i pripremio se za zapisivanje u svoj bilježnicu.

“Prvi naš problem je okupacija polovice ozemlja Obćine od strane JNA, drugi naš problem je okupacija polovice ozemlja Obćine od strane JNA, treći naš problem je okupacija polovice ozemlja Obćine od strane JNA, četvrti naš problem je okupacija polovice ozemlja Obćine od strane JNA, peti naš problem je okupacija polovice ozemlja Obćine od strane JNA,” odgovorio sam mu.

Nije me pokušao prekinuti premda mu je nesumnjivo odmah u početku mojega odgovora bilo jasno gdje ciljam. Pustio me je nabrajati do kraja.

“Jasno mi je što je Vaš osnovni problem,” kazao mi je zatim sa smieškom.

“Recite mi ipak imate li neki priedlog kako bismo ja i moji suradnici mogli vama pomoći sad kad je situacija ovakova kakov jest?”

Bilo je jasno kako se zasigurno radi o izvrstnomu diplomatu.

“Mislim kako biste najviše mogli pomoći, kad biste, do povlačenja JNA, razporedili svoje ljude po okupiranim dielovima naše obćine. Držim kako bi se na taj način smanjilo daljnje razaranje i pljačka, a i naši ljudi koji su ostali tamo, osjećali bi se sigurnije,” odgovorio sam mu..

Diplomatski oklop nije zaštitio Salgueira od pokazivanja promjene razpoloženja. Na licu mu se moglo vidjeti, kako mu se priedlog nije svidio. Možda je pomislio kako  bi njegovi ljudi na  način koji sam predložio, bili izloženi puno većim naporima i opasnosti.

“Razmotrit ćemo vaš priedlog,” odgovorio mi je.

“Pod nazočnošću vaših ljudi, na sad okupiranom području naše obćine, podrazumievam boravak vaših ljudi u D u Dubrovniku uz njihove svakodnevne odlazke u inšpekciju diela Obćine pod okupacijom JNA. Neki od vaših ljudi bi se mogli smjestiti u Cavtat, a neki možda i u Herceg Novi. Bitno je njihovo svakodnevno krstarenje od Konavala do Primorja,” objasnio sam mu svoj priedlog nadajući se kako će mu ovakovo objašnjenje biti prihvatljivije.

Bio sam u pravu, barem glede brze obnove Portugalčeva oklopa srdačnosti, medjutim nije mi ništa konkretno obećao. I u nastavku razgovora nastojao je pokazati kako su on i njegovi ljudi ovdje u jednoj nepristranoj mirovnoj misiji.

Nakon sastanka sam saznao kako su prije dolazka u Dubrovnik Salgueiro i njegova škvadra bili u okupiranom Cavtatu  na ribljem objedu koji su im priredili jugoslavenski admirali Jokić i Kandić! Možda je u tomu bio dodatni uzrok naglašivanja njihove neutralnosti. Salgueirovi predhodnici nisu toliko nastojali naglašivati svoju nepristranost, ali možda nisu bili u prigodi izkušati riblje gostoprimstvo jugoslavenskih generala.

Ipak, kad su u pitanju ljudi u bielom, ne smije se cjepidlačiti. Njihove aktivnosti su se do sad nama pokazala izuzetno koristnima, a dolazak Salgueira s ovako velikom pratnjom objektivno za sve nas, za sve ove naše nesretne ljude, je ipak nešto što još više otvara vrata nade u skori popravak situacije. Uostalom, njima je to i osnovna zadaća.

Sve u svemu ovaj njihov skupni dolazak nesumnjivo spada u kategoriju posjeta koji donose i povećavaju nadu. U stvari nesumnjivo se radi o svojevrstnom službenom izražavanju razumievanja, objektivno gledajući o najvišoj razini solidarnosti, koju možemo doživjeti. Solidarnosti službenih predstavnika svih europskih zemalja, koje se nalaze u Europskoj zajednici.

Kao svojevrstni pokazatelj, kako ni Amerikanci ne žele zaostati u podpori Hrvatskoj i Dubrovniku, igrom slučaja, na nešto malo skromniji način  imao sam jutros i posjetitelja koji je doputovao s druge strane Atlantika. Pri tomu sam u osobnu sve bogatiju galeriju različitih vrsta solidarnosti, koja sam s vriemenom upoznao, dodao još jedan primjerak.

To daljnje obogaćenje izkustva mi je omogućio susret s našim izseljenikom Božom Deranjom.

Gospar Deranja je inženjer strojarstva i, po riečima Luke Korde, koji mi ga je doveo, iznimno je bogat čovjek.

Svoju ulogu mosta izmedju Sjedinjenih Država i Hrvatske Božo Deranja naglašuje noseći  košulju u boji američke zastave. Imao ju je na sebi kad me je posjetio.

Rekao mi je kako bi volio ući u trag sumi od 1280 američkih dolara, koje je neposriedno nakon izbora, u svibnju 1990. po Hrvoju Kačiću, prigodom Kačićeva boravka u Kaliforniji, poslao tadanjem predsjedniku dubrovačkoga HDZ-a Ivu Jeliću.

Simpatični izseljenik je naglasio kako mu ti dolari, premda ima dosta novaca,  ne daju mira i osjećao se obveznim upoznati sa svojim nemirima mene i Luku Kordu, kao sadanjega predsjednika obćinskoga HDZ-a. Naglasio je kako se baš iz toga razloga u Dubrovniku ne osjeća sigurnim.

Korda je odmah dopunio Deranju i rekao mi kako je već provjeravao i uztvrdio kako u knjigama dubrovačkoga HDZ-a nije proknjižen iznos koji spominje Deranja. 

Zabrinutost za možebitnu pronevjeru tisuće dolara mi je djelovala dosta čudno, poglavito znajući o kojim ljudima se radi. Težko je vjerovati kako je tu bilo nečistoća. I Kačić i Jelić nisu osobe koje bi se srozale na razinu odtudjenja tisuće dolara. Sigurno se radi o nesporazumu. Preporučio sam Deranji i Kordi neka izravno kontaktiraju Kačića i Jelića i na taj način rieše svoje dvojbe.

Od  Deranje je liepo što je u ovakovoj situaciji našao hrabrosti doći k nama. Ali i u ovomu i u mnogim, ako ne i svim slučajima kad je rieč o ljudima koji ne žive ovdje i nisu izkusili strahote koje su pogodile dubrovačko područje, krije se jedno veliko nerazumievanje.

Fascinira to nerazumievanje i ta neosjetljivost na razmjere katastrofe koja nas je pogodila. Fascinira, ali ne smije čuditi. Mi smo trenutačno sviet koji je nerazumljiv svojemu okolišu. Postarijem bogatašu, gosparu Deranji je  ključna  njegova osobna sigurnost i mjesto gdje je završila njegova tisuća dolara. A ovdje ginu mladići u borbi za obstanak, dok se štete koje smo pretrpjeli sigurno mogu mjeriti u miliardama dolara.

Ipak simpatičnom gosparu Božu Deranji treba odati svako priznanje za domoljubnost i hrabrost. Čovjek odjeven u američki barjak je prvi hrvatski izseljenik, kojega sam u Dubrovniku susreo od početka jugoslavenske agresije.

Nastavak