Zgroženi Amerikanci
Četvrtak, 19. prosinca 1991.
Nakon razgovora s Delašem nastavio sam sa sastancima. Najznačajniji je bio susret s mladim Amerikancima Peterom Galbraithom i Jamesom Rubinom, koje je američki senat poslao vidjeti što se to ovdje dogadja.
Obojica su svoju zadaću prihvatili s puno poleta i entuzijazma. Doputovali su preko Beograda i Tivata, a zatim prošli kroz Konavle i Župu i stignuli ovdje preko Mokošice.
Rekli su kako su zgroženi onim što su vidjeli i kako su izuzetno iznenadjeni jer su shvatili kako ovdje nema ni govora o nezadovoljstvu nekakove srbske manjine, nego se jednostavno radi o agresiji i to agresiji na jedan u svietu, pa i u Americi izuzetno poznati poviestni i kulturni grad.
Razgovarao sam s njima u družtvu sa Slobodanom Prosperovim Novakom. Obojici nam je to bio ugodan i lagan razgovor. Naši američki sugovornici su već bili o svemu dobro informirani i njihovi zaključci su bili u našu korist. Zbog toga smo se i ja i Novak najviše zadržali na pohvalama njihovomu dolazku i na izticanju vriednosti koju u našim očima ima možebitna američka intervencija.
U cilju izbjegavanja i najmanjeg rizika od gubitka postignute razine medjusobnoga suglasja odustao sam od pitanja je li poticaj za njihov dolazak možda baš u boravku Pera Poljanića u USA. Možda bi ih to bilo malo uvriedilo. Amerikanci skrbe o cielomu svietu, pa tako i o Hrvatskoj i o Dubrovniku. Odlučili su nešto poduzeti, a predhodno su im nuždne precizne i pouzdane informacije. Zbog toga su preko oceana poslali dvojicu svojih vriednih i perspektivnih zaposlenika u državnoj administraciji, koji će se vratiti s podlogom za donošenje pravilnih odluka.
I to je to. Spominjanje boravka Pera Poljanića u Americi je moglo pomutiti idiličnu sliku. Ako bi se pokazalo kako Galbraith i Rubin o tomu ništa ne znaju, pokazali bi se neinformiranima, a ako bi znali onda bi se pokazalo, kako smo mi jadni i napadnuti, morali potegnuti čak u Ameriku, kako bi to Amerikance pokrenulo s mjesta. U oba slučaja bi pitanje samo moglo umanjiti vriednost njihovog dolazka, a to je ono što nam najmanje treba.
Novak i ja smo razgovor odradili bezpriekorno, premda su nesumnjivo i bez sastanka s nama ambiciozni i simpatični mladi Amerikanci o našoj situaciji dobili dojmove, koji ne mogu rezultirati s ničim drugim nego s pričom u našu korist. Kad se vrate natrag u Ameriku. Valjda će njihovi stariji i za odluke mjerodavniji kolege, nakon toga i učiniti nešto, što će nam pomoći.
Poslije sastanka s Amerikancima zadržao sam se još neko vrieme u razgovoru s Prosperovim Novakom.
Novak je vršnjak i prijatelj mojega brata Miljenka. Upoznali su se i sprijateljili za vrieme služenja vojnoga roka u Bjelovaru. Razgovor o Milu i zabrinutost za njega bila je početna točka stvaranja povećane blizkosti i povjerenja izmedju mene i Novaka, te obvezna tema kod svakoga našeg susreta..
Izpričao sam mu prekjučer o tomu što sve doživljavam i kakovim sam blokadama i lažima izvrgnut od strane medija, te kako nikako ne mogu formirati skupinu, koja bi skrbila o objektivnosti i izcrpnosti izvješćivanja javnosti o svemu što je u svezi sa mnom, s Kriznim stožerom i s Izvršnim viećem. Pokazao sam mu naputak koji sam bio napisao članovima skupine za informiranje, a koji je jednostavno zanemaren. Pozorno ga je pročitao rekavši kako je izvrstan i bio je osupnut zbog toga što ovdje uz Krizni stožer nije moguće formirati prikladni sastav, nego se javnost informira od strane skupina i osoba, kojima nedostaje znanje o ključnim stvarima i dogodjajima, pa se stvara pogriešna slika, što nam svima skupa samo može škoditi i škodi.
Danas je, nakon što su Amerikanci bili otišli, prirodni nastavak razgovora s Novakom bila je procjenbu vriednosti njihova dolazka. Složili smo se kako bi dobit za nas mogla biti izuzetno velika.