Osmi vladin predstavnik

Četvrtak, 19. prosinca 1991.




Na odlazku se Novak zaustavio razvidno se sjetivši nečega neobičnoga. Vidjelo se to po izrazu njegovog lica.

“Znate u Argentini se pojavio jedan čudan čovjek, koji časti sve oko sebe, drži izpred sebe na stolu samokres i viče kako će on sriediti situaciju u Dubrovniku i smieniti Pera Poljanića, jer je vladin predstavnik”, rekao mi je.
Na to sam iz jedne hrpe papira na stolu izvadio najnoviju Gregurićevu odluku o imenovanju predstavnika vlade, koju sam primio, pogledao je i upitao Novaka:
“Zove li se Blašković?“
„Nisam se razpitivao kako se zove. Ali kažem vam. To je neki čudan čovjek.“
“To je vrlo vjerojatno vaš kolega. Tajnik ureda za izbjeglice.“
„Nisam mu se želio približivati ni informirati se. Nije mi se činilo pametnim,“ odgovorio mi je i Novak, izrazom lica poprativši svoje rieči.
Odmah zatim je otišao.
Odluku o osmom vladinom predstavniku dobio sam doduše nešto nakon onih odluka o imenovanju Pavletića, Jurline i Novaka.
Po svemu sudeći Novak i Blašković su pri imenovanjima bili odredjene pričuvne inačice. Možda su ministri zamolili Gregurića neka napiše ta imenovanja, kako oni ne bi morali putovati  u Dubrovnik? Na odredjeni način ministri su za Južnu Hrvatsku predstavnici vlade, a Novak i Blašković predstavnici svojih ministara!
Izgleda kako je za doputovati u Dubrovnik trebalo više vriemena Jurlinininu, nego Pavletićevu predstavniku.
Zasigurno stvorila se još jedna bizarna situacija. U jedinomu sadajemu zbiljnomu dubrovačkom hotelu borave dva predstavnika hrvatske vlade, a praktički ne znaju jedan za drugoga!
Pola sata nakon Novakova odlazka, dogodio mi se još jedan životni lupus in fabula. Osmi vladin predstavnik me je došao posjetiti!
Kad mi je tajnica najavila njegov dolazak, otvorio sam vrata ureda i pred njima zateknuo trojicu ljudi, medju kojima sam poznavao samo Pera Rakidjiju, ravnatelja dubrovačkoga sriedišta za socialni rad. Rakidjija me je odmah upoznao s Blaškovićem, a sam Blašković mi je nakon toga predstavio trećeg čovjeka kao – svojega tjelohranitelja!
Tajnik ureda za izbjeglice pri ministarstvu socialne skrbi, u Dubrovniku je razvidno svojega domaćina našao u upravitelju sriedišta za socialnu skrb i tu se pokazala sličnost s pristupom pomoćnika ministra kulture Novaka, koji većinu vriemena ovdje u Obćini provodi u družtvu dubrovačkih djelatnika u kulturi, a najviše s direktorom Dubrovačkoga festivala Vlahutinom.   
Po odluci o imenovanju, koja je po zadaćama za obojicu identična, njihovo ponašanje bi trebalo biti drugčije i ne bi trebalo imati puno veze s tim iz kojega ministarstva dolaze. Umjesto toga pristupa primienjen je koncept  - svaka ptica svojemu jatu.
Kad smo sjeli, Rakidjija me kurtoazno počeo propitivati  za zdravlje, ali ga je u tomu Blašković  prekinuo izvadivši list papira i gurnuvši mi ga preko stola.
Kratak pogled bio mi je dostatan za vidjeti o čemu se radi.
“Poznat mi je sadržaj ove Vladine odluke. Već sam je ranije dobio. Uostalom Vi niste prvi koji su došli u Dubrovnik s ovakovom odlukom. Počelo je s ministarskom trojicom”, rekao sam mu ljubazno, praveći se kako ne primjećujem njegovo ponašanje, te mu vratio dokument preko stola.
Još uviek bez rieči Blašković je na to izvadio povelik samokres  i stavio ga na stol.
Jedva suzdržavajući smieh upitao sam ga:
“Sigurno vas žulja, pa ste se malo olakšali?“
“U pravu ste. Težak je i neugodan,“ progovorio je i malo me iznenadio sa sadržajem  odgovora. Ne znam što sam očekivao, ali očekivao sam nešto drugo.
Odmah zatim Blašković je zamolio iznenadjenoga Pera Rakidjiju neka izidje, kako bi mogao sa mnom razgovarati u četiri oka.
Pričekao je dok su se zatvorila vrata, a onda započeo govoriti prigušenim glasom:
"Arkan je poslao u Dubrovnik dvije žene koje me trebaju ubiti. Poznajem Arkana vrlo dobro.  U velikoj sam opasnosti!"
Odmah sam odlučio ne komentirati ništa što mi bude izpričao, jer je sve govorilo kako se radi o čovjeku koji je izgubio ravnotežu, koji se nalazi u stanju velikoga psihičkoga štresa.
Nastavio mi je pričati s istim konspirativnim tonom o svojemu bratu koji igra veliku ulogu u Zboru Narodne Garde.
Blaškovićev nastup je bio potvrda onoga što sam predhodno čuo od Novaka i njegove rieči sam zbog toga slušao tek onako iz pristojnosti i bez pridavanja nekoga značenja informacijama koje sam čuo.
Ipak u jednom trenutku sam naglo promienio stav i osjetio veliku nelagodu, koja je zamienila  svojevrstno sarkastično razpoloženje u kojemu sam se do tad nalazio.
„Noćas je  na Kupi poginulo dvjesto pedeset naših boraca. O tomu sam saznao jutros i morao sam vam doći to reći. Netkomu sam morao kazati, a ni u koga ovdje nemam povjerenja. Procienio sam kako se jedino u vas mogu pouzdati. Molim vas nemojte o tomu dalje nitkomu ništa govoriti,“ rekao mi je.
„To je strašno. Jeste li sigurni,“ upitao sam ga.
„Podpuno sam siguran. Moje su informacije na žalost točne. Slažem se s vama. To je strašno. Kad sam čuo nisam mogao doći k sebi.“
„Pa zašto se o tomu ne bi smjelo govoriti. Mediji će to sigurno objaviti,“ upitao sam ga.
„Možda će se objaviti nešto, ali će se brojka sigurno smanjiti. A najvjerojatnije je kako će se sve nastojati zabašuriti, jer je obezhrabrujuće. Radi naroda,“ odgovorio mi je.
Zvučio je razumno i brižno. Pogledao sam ga pozorno. Nije izgledao pijan.
Ako mu je brat toliko utjecajan u Zboru narodne garde,  ne bi bilo ni malo neobično, što  čovjek ima informacije koje su povjerljive i tajne. Uostalom, zašto bih viesti iz medija uzimao kao istinite kad i sam imam podpuno suprotna izkustva. Možda su njegove rieči točne, pomislio sam sa strepnjom
Odmah zatim potražio sam utješnu ravnotežu u njegovoj početnoj priči  o Arkanovim egzekutoricama.
Strepnju je zatim povećalo ono što je zatim izpričao, a pouzdano sam znao kako je istinito.
Bez ikakovih mojih upita o toj temi, izpričao mi je kako se napio u hotelu "Argentina", te kako je pokazivao samokres i govorio kako će sriediti situaciju u Dubrovniku. Na taj način je potvrdio Novakove rieči.
“Gospodine Šikiću, i Vi bi ste se napili kad biste na ledjima imali teret poput moga. Morate me razumjeti”, završio je tu svoju alkoholnu priču predstavnik Vlade.
Nisam ništa komentirao, a on je prešao na drugu temu.
“U Rieci sam susreo krcato za vojsku sposobnoga svieta iz Dubrovnika. To vi i vaš krizni stožer ne biste smjeli dopustiti!”
“Dragi gospodine, u Zagrebu ih je još više. Za mobilizaciju izvan dubrovačke obćine nije odgovoran  dubrovački krizni stožer. Odgovorne su druge obćine, odnosno Ministarstvo obrane. Kako vi to mislite? Bi li po Vašemu mišljenju bilo bolje kad bih ja, umjesto obavljanja svojih poslova u Dubrovniku, šetao po Rieci, Splitu ili Zagrebu i medju prolaznicima tražio Dubrovčane, te ih hvatao za uši i dovodio u Dubrovnik?”
Moje rieči su zvučile dosta oštro.
Blašković me je pozorno slušao i klimao glavom u znak odobravanja.
„Razumijem vas. Niste tu vi ništa krivi. Žao mi je ako ste moje rieči tako protumačili. Pa vidjeli ste. Ja imam u vas veliko povjerenje i o vama imam izvrstno mišljenje,“ pokušao se izkupiti.
Nastavili smo s dosta ugodnim i prijateljskim razgovorom, a onda se srdačno oprostili.
U meni je ostala strepnja. Ne zbog razvidne nekoordiniranosti medju vladinim predstavnicima, jer je to na neki način postalo uobičajeno i očekivano, nego zbog tih  misterioznih hrvatskih gubitaka na Kupi.
Srećom, uobičajeno sam se morao prebaciti na druge stvari.
Radovi na popravcima elektroenergijskoga sustava i sustava obskrbe s vodom su dominantni. Pri tomu su nabava agregata, poput onoga koji je od prekjučer sa svojih stotinu KW snage nesumnjivo bitno olakšao život ljudi u staračkom domu, samo dobro došla kratkoročna improvizacija i jedna briga manje. Osnovna stvar je popravak postrojenja u Komolcu, gdje su se naše domaće dubrovačke snage pokazale nedovoljno sposobnima, ali srećom su nam Splićani priskočili u pomoć. Milan Novak koji koordinira te poslove je pri tomu iz opreza skočio u optimizam, pa mi je prekjučer rekao kako će struja po Dubrovniku poteći danas, ali je pogriešio, pa je opet postao oprezniji.
Nakon toliko vriemena bez struje, gotovo je težko povjerovati kako može doći dan kad će u našim stanovima zasvietliti žarulje. Težko je to povjerovati i meni koji o tomu doista znam jako puno. Kakov  je tek osjećaj neupućenih gradjana. Zbog toga se svatko za sebe i dalje domišlja i snalazi. Poput Ognjena Krstulovića, koji je agregat od 180 kW,  pristignuo u pomoć Vodovodu – odvezao u svoj DTS! Priča o toj agregatskoj pustolovini prekjučer je stignula do mene, a ja sam je odmah prosliedio Milanu Novaku, koji bi trebao korigirati Krstulovićevu akciju. Novak nije izgledao baš oduševljen sa svojom novom zadaćom.
Do mene je stignula i priča kako je častnik JNA, koji je „komandant mesta“ u Cavtatu – rodjak žene ravnatelja bolnice Zorana Cikatića!
Čudni su puti Gospodnji! Na večerašnjemu domjenku u hotelu „Argentina“, na kojemu sam se prigodnom zdravicom oprostio od dosadanjeg voditelja misije Medjunarodnoga crvenoga križa u Dubrovniku, susreo sam Zorana Cikatića i zamolio ga neka preko žene pokuša poslati poruku tomu njezinom rodjaku i zamoli ga neka Milu odobri dolazak iz Cavtata u Grad.
Bio sam pri tomu krajnje oprezan prema Zoranu. Rekao sam mu neka to učini, ako je moja informacija o srodniku njegove žene točna i brzo sam prešao na drugu temu, ne dajući mu prigodu odgovoriti mi je li to istina ili nije i je li od mene ovu informaciju baš saznao, ili je to znao od ranije.
Ako je priča istinita Zoran će sigurno učiniti sve što može kako bi pomogao. Ipak nastojao sam izbjegnuti bilo kakovu njegovu moguću neugodu. Ako je priča točna i rodjak njegove žene je doista sadanji cavtatski „čelnik“, to nema nikakove veze s Cikatićima!
S druge strane to je utješno. Cikatići su fini ljudi pa bi, sliedom logike,  i taj njihov rodjak mogao biti fin čovjek. Možda je golub.