Žena Srbica – jedini Yugo doseg

Nedjelja , 29. prosinca 1991.


Dok sam jučer ujutro kupio rublje sa sušila, kako ne bih o tomu trebao skrbiti kad izidjem iz kuće, začuo sam zvonjenje brzoglasa. Ušao sam u kuću podignuo slušalicu i začuo glas Čića Obuljena.
„Ostaješ li kod onoga svojega stava i doista ne ćeš doći na koncert,“ upitao me je.
„Pa valjda si me do sad uzpio upoznati! Nemam običaj govoriti izprazno. Ako nešto obećam, onda se toga i držim,“ odgovorio sam mu
"Znam. Tako sam i mislio. U stvari te zovem jer ne znam što ću činiti. Ako ti ne ideš, onda ne ću poći ni ja. Ne želim izpasti nekakov izdajnik. Pero je na Pelješcu i nisam ga mogao dobiti,“ rekao mi je na to.
Nakon prvog odlazka iz Dubrovnika Peru se osladilo putovanje pa je odmah nastavio dalje. Odkrio je mogućnost odlazka u svoj Trstenik brodom preko Korčule
Kad mi je priobćio svoju ideju o obnovi svojih peljeških tjednica, odmah sam se složio s njim. Njegova golema ljubav prema rodnom kraju, čine ga absolutno najpogodnijim za održavanje veze i riešitbu tamošnjih problema.
Uz put, Pero se i maestralno izvukao i prepustio Čiću cielu skrb o koncertu.
“ Mogao bih nazvati Kouchnera i reći mu neka iz programa izbaci srbsku pjevačicu, jer inače ne će biti koncerta? Što misliš o tomu?“
“OK, učini to ako možeš. Ideja ti je dobra,” rekao sam mu.
“Hoćeš li u tomu slučaju doći na koncert”, bio je uztrajan Čićo.
“Možda, trebam vidjeti i druge detalje. Ako sve bude kako treba, nemam razloga za ne doći. Dapače, ako u tomu budem vidio korist za Hrvatsku, doći ću sav sretan,” odgovorio sam mu.
Još nisam bio izišao iz kuće kad me je Čićo ponovno nazvao.
„Prenio sam Kouchneru naš stav,“ rekao mi je i zastao razvidno oklievajući i tražeći najpogodnije rieči za prepričati mi svoj razgovor s francuzkim ministrom.
Bilo mi je drago čuti kako je moj stav postao „naš stav“.
„Ne možeš zamisliti kako je Kouchner bio srdit, kad sam mu izpričao, kako ne možemo prihvatiti srbsku pjevačicu . Gotovo mi je zaklopio slušalicu. A onda mi je rekao kako će me nazvati za dva sata i reći što je odlučio,“ nastavio je Čićo vidno uzbudjen.
Imao sam dojam kako je bio sretan što sa mnom može podieliti svoju neugodu, kojoj sam, paradoksalno, bio osnovni uzrok!
„Znajući ga, ne će odustati. Ali što ako i odustane? Ništa strašno. Ne može sve teći savršeno. Kompromisi imaju smisla, ali taj s pjevanjem onih koji nas napadaju, jednostavno je neprihvatljiv,“ pokušao sam utješiti Čića.
Obećao mi je nazvati me čim se ponovno čuje s Kouchnerom.
Malo nakon što sam došao  u Obćinu, nazvali su me  iz našega ministarstva informiranja. Tek što sam se javio, na drugoj liniji mi je tajnica najavila predstojnika ureda predsjednika Tudjmana, Hrvoja Šarinića.
Čim sam to spomenuo svojemu sugovorniku iz ministarstva informiranja, kojemu nisam uzpio registrirati ni ime ni dužnost koju obavlja, čovjek je rekao kako me ne želi ometati i obećao nazvati me kasnije iz čega je bilo jasno kako je predstojnik predsjednikova ureda i dalje osoba koja sa svojim položajem kod ljudi izaziva veliki respekt.
„Dobar dan gospodine Šikić. Zovem vas u svezi s tim koncertom koji se treba održati u Dubrovniku,“ začuo sam u slušalici prepoznatljivi Šarinićev glas.
Krešo Macan je pokrenuo stvar i dalje od ministarstva u kojemu radi. To je izvrstno, pomislio sam odmah.
„Dobar dan. Drago mi je što zovete zbog toga, jer sam o toj temi i sam pokušavao kontaktirati nekoga u Vrhovničtvu. Jučer sam nazvao ministarstvo informiranja, a evo upravo su me zvali natrag, kad ste vi nazvali. Kasnije ću vidjeti o čemu se radi,“ odgovorio sam Šariniću.
„Možda je zbog toga ta priča došla do Predsjednika. I znate, Predsjednik se jako zainteresirao“, rekao je na to Šarinić.
Čudi me kako o tomu niste saznali ranije. Trebali ste to dosta prije saznati. Sa svim pojedinostima je u početku bio upoznat  Slobodan Prosperov Novak, pomoćnik ministra kulture, koji je ovdje bio kao službeni predstavnik vlade i koji je u Zagreb pred Božić otišao podnieti izvješće. Vjerojatno je ipak to do vas došlo preko njega. Samo mi je čudno što Predsjednik nije informiran ranije. Nazovite u ministarstvo kulture. Koliko sam shvatio Novak je dobar prijatelj direktora Festivala, koji je  član škvadre za organizaciju koncerta. Oni bi trebali biti u svezi i znati sve detalje...“
Dobro, sad to nije bitno. Bitno je što bi Predsjednik želio  tu cielu stvar usmjeriti u korist Hrvatske,“ prekinuo me Šarinić.
I ja tako mislim. Zapravo mislio sam, a onda sam vidio kako bi trebala pjevati pjevačica iz Beograda,...“
„Znamo sve. To ne možemo prihvatiti. Trebao je doći i srbski patrijarh Pavle, ali smo saznali kako će umjesto njega doći neki njegov predstavnik. Te stvari treba izpraviti. Koncert je dobra ideja, ali se preko njega trebaju promicati hrvatski a ne srbski interesi,“ rekao je Šarinić prekinuvši me ponovno.
„Imamo onda popuno isto mišljenje,“ odgovorio sam mu.
„Baš zato vas zovem. Predsjednik mi je rekao kako vi trebate uzeti sve stvari oko toga koncerta u svoje ruke. Mi imamo u vas veliko povjerenje.“
„Hvala vam, ali moje je mišljenje u ovomu slučaju drugčije. Sve ovisi o Bernardu Kouchneru, a on je francuzki ministar. Držim kako bi čitavu korespondenciju i razgovore s  njim trebao preuzeti netko iz Vlade. Kouchneru će to biti značajno, jer komunicira s nekim tko je na njegovoj hierarhijskoj razini, a nama bi bilo dobro jer bi se tako implicitno priznalo kako se koncert održava na hrvatskomu području,“ rekao sam mu
„Slušajte. Vaš mi priedlog izgleda jako dobar. Moram ga prenieti Predsjedniku, pa ću vas ponovno nazvati nakon toga,“ zaključio je Šarinić.
Bio je to posve drugi Šarinić od onoga iz vriemena problematike vezane za marinu. Razgovarali smo poput dobrih prijatelja koji nastoje zajednički naći riešenje za nastali problem.
Nazvao me je ponovno doista  nakon vrlo kratkoga vriemena.
„Predsjednik Tudjman je prihvatio vaš priedlog i zadužio je mene za razgovore s Kouchnerom. Znate ja sam dugo živio u Francuzkoj, govorim francuzki, a izim toga, Predsjednika jako zanima svaki detalj, pa je ovako najbolje. Vi biste mi trebali biti pri ruci, ako nešto bude trebalo obaviti,“ rekao mi je odmah.
„Drago mi je što ste tako odlučili. I trebate biti oprezni. Na prvom sastanku s Kouchnerom pored njega je sjedala jedna gospodja koja je izpred sebe imala fascikl s velikim nadpisom „Yougoslavie“, i koja je, kad je govorila, napadno često  spominjala Jugoslaviju, a Hrvatsku nije spomenula niti jedan put. Jugoslavenski ili srbski lobi je u Francuzkoj jak. Trebate silno paziti.“
„Ne brinite. Znam to ja sigurno bolje od vas. Živio sam tamo dugo. Hvala vam. Čut ćemo se. A vi me svakako i slobodno nazovite, ako nešto primietite ili se nečega još sjetite.“ uzvratio je
Zaželio sam mu uzpjeh, pozdravili smo se i završili razgovor.
Desetak minuta kasnije javio mi se Čićo. Glas mu je zvučio veselo.
“Uzpjeli smo. Kouchner me je zvao i rekao kako odustaje od Miomire Vitas, ali inzistira neka u prvomu redu na koncertu sjedi Gjuro Kolić sa svojom ženom, jer je ona Srbica. Izim toga traži neka na koncertu bude nekoliko Srba koji žive u Francuzkoj i imaju francuzko državljanstvo. Što kažeš na to?”
„Izvrstno. Zašto bih ja imao nešto protiv Kolićeva sjedanja u prvom redu? Žena mu nije sad došla iz Beograda. Ona je naša sugradjanka i za mene je svejedno koje je narodnosti. Odakle Kouchner zna kako je Gjuru Koliću žena Srbica?“
„Nemam pojma. Ja mu to nisam rekao.“
Pomislio sam kako je Kouchner upao u vlastitu zamku. Cielo vrieme je naglašivao kako su njegova briga prije svega ljudi, bez obzira na njihovu narodnost, podrietlo i vjeru. A sad svim silama nastoji u prve redove na koncertu mira ugurati točno odredjenu narodnost. Pri tomu mu uobće nije bitno o komu se radi, bitna mu je narodnost i točka. Gjuro Kolić će, ako prihvati Kouchnerovu ideju, tako zbog svoje žene srbske narodnosti dobiti mjesto u prvom redu.
Čudna je ta priča sa ženama.  Kod dolazka onoga sovjetskoga ratnoga broda admiral Popović mi je kao svoju izkaznicu, koja dokazuje prijateljstvo prema Hrvatskoj, spomenuo kako mu je žena Hrvatica, a sad Kouchner gura u prvi red Gjura Kolića, samo zato jer mu je žena Srbica!
Moja teorija redova zasnovana na izkustvu i dalje drži vodu. A biti Srbin i dalje ostaje zanimanjem. I to ovdje u Hrvatskoj!
Kouchnerova ideja uostalom nije ništa iznimno. I sam sam, kod biranja pregovarača s JNA kao prednost uzeo narodnost gospodje Zorice, žene Gjura Kolića.
„Ovo što si mi rekao izgleda mi kao dobar pomak u pravomu smjeru. A sad ću i ja tebe razveseliti. Daljnje razgovore s Kouchnerom preuzeo je Hrvoje Šarinić.,“ rekao sam Obuljenu.
„Odakle ti sad to,“ iznenadio se Čićo.
„Malo prije sam s njim razgovarao. Kouchner je do sad izbjegavao biti posriednikom prema Hrvatskoj. Lukavo se postavio izmedju JNA i nas u Dubrovniku, kako bi se Hrvatska spominjala što manje. Kad počne komunicirati sa Šarinićem, jedna od suprotstavljenih strana kojima je posriednik bit će Hrvatska. Šarinić je predstojnik ureda predsjednika Hrvatske, a ne predsjednika neke obćine.  Kouchner će morati puno čvršće prihvatiti činjenicu kako je Dubrovnik dio Hrvatske. Njegova suradnica će morati promieniti onaj naziv na  svojoj fascikli,” rekao sam Čiću.
Obuljen se složio sa mnom, premda mu se u glasu moglo osjetiti kako nije osobito sretan, jer je to što sam mu rekao značilo kako je gurnut u stranu. Ipak, logika je prevladala i nije se mogao  suprotstaviti mojoj tvrdnji, kako je  izuzetno dobro što će sad  francuzkom ministru s naše strane sugovornik biti najbliži suradnik našega predsjednika.
Zatim su me opet zvali iz ministarstva informiranja. Javio se pomoćnik ministra Vinko Grubišić. Rekao sam mu kako sad cielu priču oko koncerta vodi Hrvoje Šarinić, pa neka za daljnje informacije kontaktira Predsjednikov ured.
Nakon toga razgovora na neko vrieme sam se oslobodio koncertnih, ali ne i kompliciranih i bizarnih tema poput one koju mi je donio Niko Koncul. Direktor hotela Argentinami se sav zabrinut potužio jer ne zna kako će se postaviti prema vladinu predstavniku  Želimiru Blaškoviću.
„Taj čovjek pije od jutra do mraka, okuplja oko sebe ljude i svašta im govori, vadi samokres i nateñe ga. Jedan put je i opalio iz njega, ali srećom nitko nije stradao. Puši  i baca opuške po podu. Predsjedniče, ja mislim kako on na taj način sramoti Hrvatsku i zato sam osjetio dužnost doći k vama i to vam reći,“ vrtio je zabrinuto s glavom domoljubni direktor.
Gospodin Blašković nije predstavnik obćine Dubrovnik nego Vlade. Ako držite kako je zbog njega ugrožen vaš hotel obratite se redarstvu. Vjerujte mi nemam ni snage ni vriemena baviti se s tim. Dajte mu račun za dosadanje troškove i tražite neka ga plati. Ako odbije pošaljite račun Vladi. To je sve što vam mogu predložiti,“ odgovorio sam mu.
Pristojni i ponizni direktor Argentine sigurno nije bio zadovoljan s mojim odgovorom, ali mi to nije rekao, nego mi se zahvalio i otišao. Znajući ga , težko je predpostaviti, kako će postupiti po mojemu naputku. On nije čovjek koji voli zamjeriti se bilo komu. Hotel će uostalom lako sam naknaditi štetu. Ipak tko zna, možda nešto i poduzme.
Nešto kasnije baš iz Argentineme je nazvao Mišo Mihočević i izpričao kako je od one gospodje koja se ovdje predstavljala Francuzicom i ostala nam poznata po onom fasciklu s nadpisom Yougoslavie, dobio dalekopisom popis gosti koji bi trebali doći na Novogodišnji koncert. Po Mihočevićevim riečima madame, kojom ne znam, a i ne želim saznati ime, popratni je dopis napisala na čistomu srbskomu jeziku!
Mišo je odbacio  moju primjedbu kako je možda dopis preveo neki srbski prevoditelj tamo u Francuzkoj. Siguran je kako je madame Srbica.
Tako sam se opet vratio dogodjajima oko koncerta.
A nastavio sam se baviti s koncertom i za vrieme večere u Zapoviedničtvu obrane, smještenomu u hotelu Zagreb, koji je na odredjeni način postao jedan od tri elitna dubrovačka restauranta. Uz hotel Argentinu, točnije vilu Orsulu i brodove Jadrolinije, koji se izmjenjuju u Gružu.
Na večeru me je pozvao Nojko Marinović, koji je na svojevrstan način uzkočio u prazan prostor nastao izostankom obćinskoga trošenja državnih sriedstava na reprezentaciju i čašćenje. Naši vojnici su večeru priredili u čast predstavnika Europske zajednice, UNESCO-a i UNICEF-a  koji borave u Dubrovniku.
Večera nije bila sama sebi svrhom. Na svoj specifični vojnički način, Marinović je uz pomoć prevoditelja svojim gostima vrlo dobro uzpio dočarati osobitost i veličinu obrane Dubrovnika, što su gosti sigurno već znali, i pri tomu nije propustio naglasiti veliku ulogu ljudi okupljenih u Zapoviedničtvu, koji su popunili ostale stolove u dvorani.
Zatim su opet bivši komunisti pod vodstvom klape "Maestrali" složno pjevali hrvatske pjesme! Dobro se jelo i pilo, ali nisam uzpio uživati poput drugih, jer sam puno puta morao ustajati i odlaziti javiti se na brzoglas Hrvoju Šariniću i Vinku Grubišiću iz ministarstva informiranja, u svezi s Novogodišnjim koncertom.
Glavna novost je bilo odkriće kako su Francuzi zamolbu za odobrenje koncerta uputili u – Beograd!
Nije mi bilo podpuno jasno zašto su me zvali. Sve su mogli odlučiti u Zagrebu izmedju sebe. Osjećao sam se poput svojevrstnoga katalizatora, koji omogućuje tiek procesa.
Složili smo se kako od Francuza nije kasno zatražiti upućivanje službenoga zahtjeva našemu ministarstvu informiranja i prihvaćanje HTV-a kao koproducenta prienosa. Uz rizik odkazivanja koncerta! Premda je rizik vrlo malen. Kouchner nije čovjek koji bi dopustio podpunu propast svoje već daleko odmaknule zamisli.
Razgovarao sam opušten osjećajem kako su se u Zagrebu ozbiljno prihvatili posla i čak su počeli ulaziti u detalje koji mi nisu izgledali osobito bitnima. Bio sam gladan pa sam nastojao razgovarati što je moguće kraće.
Danas su me opet zvali iz ministarstva informiranja i rekli kako je u novom broju “Vjesnika” Kouchner izjavio dosta toga nepovoljnoga o predsjedniku Tudjmanu.
Popodne me je ponovno nazvao Hrvoje Šarinić. Rekao mi je kako je Kouchner pristao poslati zamolbu našemu ministru informiranja. Uostalom, moguće je kako on sam i nije  sudjelovao u slanju zamolbe u Beograd, nego je to bio ostavio svojoj administraciji. Možda je zamolbu u Beograd poslala ona njegova suradnica s fasciklom Yougoslavie.
„I recite mi, molim vas jeste li vi u Pariz poslali fax u kojemu Dubrovnik preuzima sve troškove održavanja koncerta što se tiče smještaja i organizacije u samom Dubrovniku do visine od 10.000 dolara,“ upitao me Šarinić zatim.
„Prvi put čujem o tomu. Pa to nema smisla. Komu je to moglo pasti na pamet,“ odgovorio sam mu iznenadjeno.
„I mislio sam kako to nema veze s vama. Ali molim vas možete li izpitati tko je to poslao,“ rekao mi je na to Šarinić
Odmah sam nazvao za redom Čića Obuljena, pa Toma Vlahutina. Obojica su mi kazala kako o tomu dalekopisu, u kojemu Dubrovnik želi pokazati svoju financijsku moć - ne znaju absolutno ništa.
Tu sam stao. Nije mi palo na pamet koga drugoga bih mogao nazvati.
Nazvao sam Šarinića i rekao mu kako iz krugova organizatora koncerta nije poslan fax, a daljnju bi iztragu moglo provesti redarstvo.
Šarinić me nazvao i večeras, tiekom još jedne večere u Zapoviedničtvu obrane u hotelu Zagreb.
Razlog okupljanju oko jela ovaj put je bio u pripremi sastanka Hrvoja Kačića s admiralom Jokićem, do kojega bi trebalo doći u Zatonu.
Zatonska skupina golubova je ostala aktivna i predložila taj sastanak, vjerojatno opet preko Gozzea, ali ne meni nego Čiću ili Peru. Ili su kontaktirali izravno Kačića. Nisam se tiekom večere o tomu propitivao, jer mi se to činilo nebitnim u uzporedbi s činjenicom kako JNA i dalje nastoji kroz neformalne kontakte pronaći izpriku za svoje moguće povlačenjem – što je sjajna stvar.
Vjerojatno je kontakt išao preko Čića, jer se Pero tek večeras vratio s Pelješca i odmah došao  hotel Zagreb.
Njegov odlazak u Trstenik imao je i službenu protegu. Trebao je proći Pelješcem i pogledati kakovo je stanje, a Pelješčani su nakon tri mjeseca odvojenosti ponovno trebali imati  prigodu izravno kontaktirati s vodstvom svoje obćine
Pero mi je samo kratko rekao kako je po Pelješcu imao nekoliko susreta i prekinuo o tomu pričati dalje. Nisam ga nastojao izpitivati, vidjevši kako nije baš za to razpoložen.
Uz Pera su na toj pripremi Kačića za Jokića, koju smo obavili nakon večere u uredu Nojka Marinovića, bili uz mene i Pera, domaćina Nojka i neformalnoga pregovarača Kačića, još i Čićo Obuljen i Gjuro Kolić.
Pokušavali smo pronaći što bi Kačić na tomu  tajnom sastanku mogao ponuditi JNA u zamjenu za njihovo povlačenje.
Kačićev priedlog je bio ponuditi im naše oružje teritorialne obrane, koje je uzkladišteno u Dužima u Hercegovini. Ja sam predložio liberalizaciju prielaza preko granice prema Crnoj Gori i Hercegovini, ako se oni povuku.
U stvari oba su priedloga trgovina nečega što oni imaju s nečim što oni imaju. Niti je oružje koje im nudimo u našim rukama, niti mi držimo pod svojom kontrolom naše granice.
Oni su tu blizu i drže nas na ciljniku svojih topova, čak i pušaka. Ali treba im dati nešto s čime se mogu opravdavati pred svojom javnosti, koja je puna negativne energije usmjerene prema nama.
Hrvoje Kačić se izčudjavao što je sastanak u Zatonu tajan. Vjerojatno bi mu bilo lakše poći tamo u pratnji novinara. Osjećao bi se sigurnije, a izim toga ni mediji mu nisu  mrzki.
Isključujući to Kačićevo povremeno čudjenje,  razgovarali smo krajnje duboko i ozbiljno.
Naš razgovor je na kratko prekinuo poziv Hrvoja Šarinića.
„Gospodine Šikić stvari s koncertom idu izvrstno. Moram se s Kouchnerom dogovoriti samo oko još nekoliko sitnijih stvari.
„Sjajno. Mogu li vam nešto pomoći,“ upitao sam ga.
„Možete. Zato vas i zovem. Bilo bi dobro kad brod ne bi odplovio u Bari prije nego to uzpijem dogovoriti. Možete li ga zaustaviti?“
„Ne znam je li izplovio. Ako nije, zaustaviti ću ga,“ odgovorio sam mu.
„Hvala vam. Ja ću vas ujutro nazvati čim se čujem s Kouchnerom,“ rekao mi je na to Šarinić.
Odmah zatim sam nazvao Lučku kapetaniju. Liburnijaje još bila u Gružu. Zatražio sam neka je zadrže do jutra odnosno dok od mene ne dobiju odobrenje za izplovljenje. Nakon kratkoga vriemena su me nazvali natrag i rekli kako je postupljeno po mojemu zahtjevu.
Nakon toga sam se opet koncentrirao na pripreme Kačića za tajni sastanak. Koliko god koncert bio bitan, on je samo pomoć, ali ne i riešenje. Pravo, konačno riešenje je odlazak JNA, a traženje načina za „častno“ povlačenje je prioritet broj jedan.
Unatoč detaljnoga promišljanja, nismo došli do preciznih zaključaka. Složili smo se kako će se na sastanku s Jokićem Hrvoje Kačić sigurno snaći, a izim toga za predpostaviti je kako taj sastanak ne će biti posljednji, pa ćemo se opet moći sastati i razmotriti sliedeći korak.
Sutra bi se tako istovremeno trebalo pregovarati i tajno i javno, i formalno i neformalno.
Na formalnim razgovorima bi se trebala razpraviti način plaćanja u našim trgovinama na okupiranomu području obćine. Iz Civilne zaštite u Mokošici su danas zvali i prenieli prietnju novoga „komandanta mesta“, koji traži da trgovina Dubrovkinje radi svaki dan uključujući nedjelju, što bi našim ljudima koji su ostali tamo bilo dobro. Medjutim svoj zahtjev je „komandant“ dopunio s traženjem uporabe samo jugoslavenskih dinara, što je loše i neprihvatljivo, jer jugoslavenske dinare sad posjeduju samo vojnici JNA.
Čićo i Gjuro su tako dobili, za tu vrstu pregovora, ozbiljnu temu za razpravu s njima poznatom i uobičajenom suprotnom stranom, dok njihov prijatelj Hrvoje bude s „neformalnim“ jugoslavenskim admiralom tražio riešenja za ključne stvari!
Odvezao sam se u Obćinu i tamo zateknuo još jedan razlog za optimizam. I to u prosvjedu od strane JNA!
Ovaj put poruka je upućena samo promatračima Europske zajednice, koji bi dubrovački Krizni stožer trebali pozvati na odgovornost.

Za misiju EZ Dubrovnik
Dana 29.12.91. oko 13 45 pobunjenički naoružani sastavi tzv. Oružane snage Hrvatske ničim izazvane otvorile su vatru iz protuavionskih topova i mitraljeza iz rejona selo Obrvani po rejonu Velec i Veli vrh. Vatra je trajala 70 minuta. Istog dana u 15 50 otvoren je topovska vatra iz rejona sela Kulina po rejonu Smokovljani i rejonu Donje selo. Vatra je trajala 20 minuta.
Zahtevamo da promatračka misija EZ utiče na Krizni štab i obezbedi potpuno sprovođenje dogovora u smislu obostranog prekida vatre koji naša strana strogo poštuje, dok suprotna ga ne poštuje i stalno krši.
                                               Komanda operativne grupe Trebinje

Sve novost do novosti! Podpisnik je „komanda operativne skupine Trebinje“ a ne „VPS Boka“, kao što je to do sad bilo uobičajeno. Što je najveselije od svega, naše snage, koje drže krajnji zapadni dio obćine, odnosno područje sela dubrovačkoga primorja iznad Bistrine, preko JNA su nam u stvari poslale poruku kako nam dolaze u pomoć!
Kako se može vidjeti hrvatske snage su dobro naoružane. Jesu li se  naoružale uz pomoć onoga Bošnjaka kojega je u svojoj zapoviedi spominjao Daidža, ili na drugi način – svejedno. Bitno je što to jastrebskim jugoslavenskim snagama iz Trebinja, sudeći po poruki koju su sastavili i u kojoj našu hrvatsku vojsku još uviek nazivaju pobunjeničkom i takozvanom - nije svejedno.
Daidža je, tako izgleda, nakon zapoviedi o načinu nabave oružja, izdao i zapovied o pucanju iz nabavljenoga oružja. Na užas jugoslavenskih snaga.
Zasigurno u JNA su zaboravili spomenuti jesu li odgovorili na pucnjavu, a prirodno nisu se pretrgnuli objasniti ni tko je od njih odgovoran za pucanje po Lopudu predprošle noći,  o čemu sam jučer našao zabilježku u Kriznomu stožeru i od čega na sreću nismo pretrpjeli neku štetu.
Ne bi bilo čudno kad bi za napade na Lopud bila odgovorna VPS Boka, u kojoj snažnu ulogu imaju golubovi, dok crtu bojištnice prema zapadu drži Operativna skupina Trebinje, koja se po svemu sudeći sastoji od samih jastreba.
Ako je tako onda bi to bio još jedan absurd, jer bi to značilo kako nas golubovi napadaju, a jastrebi se tuže na naše napade!