Zamračeni Split
Petak, 3. siečnja 1992.
Očekivao sam s dolazkom broda u Split konačno vidjeti jedan osvietljeni grad, ali nas je dočekao mrak. Dapače dobili smo nalog zaustaviti se izmedju Šolte i Brača i pričekati dok u Splitu prodje znak obće opasnosti.
Naš brod je takodjer bio zamračen. Pad temperature nakon zalazka sunca odtjerao je sve putnike u zatvorene prostore. Sjedali smo u zamračenomu salonu i čekali. Premda za to nije bilo nikakove nuždnosti putnici su izmedju sebe razgovarali naglašeno tiho.
Nakon dosta čekanja, brod se pokrenuo i uplovio u zamračenu splitsku luku. Pomislio sam kako je svima nama Dubrovčanima na brodu dragi Bog osigurao situaciju na koju smo naviknuli, kako se ne bismo šokirali naglom promjenom.
Izišao sam iz salona na palubu i dugo prielazio pogledom po poznatim splitskim vizurama koje su se ocrtavale u tami. Onako sav u mraku Split mi je izgledao puno drugčije.
Razmišljao sam o razlogu zbog čega je Split zamračen. Nisam imao dojam neke opasnosti. Možda je stignula dojava o mogućemu napadu zrakoplova ili nešto slično, pa je dan znak za obću opasnost i ugašena su svjetla. Ili je to bila samo vježba.
Dok smo izplovljivali iz Splita kroz glavu mi je prošla misao kako je ciela naša obala izim one oko Dubrovnika u našim rukama. Od Pelješkoga kanala dalje, brodovi plove uobičajenim putovima. Nema velikoga udaljivanja od obale. Dapače bili smo ušli u Splitsku luku premda je bila zamračena. Zamračena je, ali je naša i u našim je rukama.
Kod nas u Dubrovniku zamračenje normalna stvar i sad kad imamo struju. A donedavno se nismo mogli osvietliti ni kad bismo htjeli.
Inače sam čuo kako zamračenje nije osobita zaštita od napada zrakoplovstva. U stvari, zrakoplovima je lakše pogoditi izabrane ciljeve ako je grad u mraku, jer im svjetlost ne bliešti u oči. Tako kažu oni koji su u te stvari dobro upućeni. Ili se barem drže takovima.
Tko će ga znati? Najbolje je ne izkusiti potrebu za mrakom.
Krasna je to činjenica što je golema većina naše obale u našim rukama. A Bog će dati, pa ćemo vratiti i okupiranu obalu dubrovačke obćine. Bez samoga Dubrovnika obalni dio obćine Jugoslavenima sigurno nije jednako zanimljiv. Izim toga, koliko god oni imali volju zadržati nešto što nije njihovo, to se ne da uzporediti s našom željom i voljom za vraćanjem u naš posjed onoga što je naše.
Dok su konture neosvietljenoga Splita brzo tonule u tamu iz misli mi nikako nije izlazio Grad paćenik i stradalo područje oko njega. Opet mi se pojavio onaj osjećaj nelagode.
Što ako dodje do napada na Dubrovnik dok sam na putu. Strašno bih se tada loše osjećao. Ako su Splićani zamračili svoj grad samo zbog vježbe nisu mi učinili neko dobro. Vratili su mi onaj osjećaj zebnje kojega sam imao kad smo krenuli iz Gruža.
Iz misli me je prenuo jedan član posade:
“Gospodine, kapetanu bi bilo drago kada biste mu se pridružili na večeri.”
Pošao sam odmah za čovjekom koji mi je donio kapetanov poziv. Hrana, piće i družtvo su najbolji liek protiv turobnih misli.
„Jeste li vidjeli, kako smo bili brzi s izkrcajem i ukrcajem,“ upitao me kapetan čim sam sjeo.
Opet sam pričao s čovjekom kojemu ne znam ime, ali ga znam kao zapoviednika broda. Sve kapetane brodova koji dolaze u Dubrovnik sam upoznao kao – kapetane.
„Jeste li to učinili, jer ste ogladnjeli,“ upitao sam ga.
Nasmijali smo se zajedno.
„I zbog toga. Ali prije svega jer moramo naknaditi vrieme, koje smo izgubili čekajući na dopuštenje za uplovljenje u luku. I ovako ćemo kasniti u Rieku,“ objasnio mi je.
Putovanje s brodom od Dubrovnika do Rieke traje uobičajeno 23 sata. I danas kao i kad su me u djetinjstvu otac i majka vodili u posjet stričevima u Rieci. A sad će evo biti čak nešto dulje.