Povratak osmoga predstavnika

Petak, 3. siečnja 1992.

Kad sam nakon večere krenuo prema izlazu, primietio sam predstavnika Vlade Želimira Blaškovića, kako sjedi sam u jednomu odjeljku salona. Primietio je i on mene i pozvao me za stol.

Rekao sam mu kako sam upravo večerao i krenuo sam na spavanje.

“Sjednite barem na kratko,” rekao mi je s molećivim tonom.

Nisam ga mogao odbiti i sjeo sam s druge strane stola.

Izpred njega je bila boca piva. Prišao nam je konobar, pa sam i ja naručio jednu.

Vladin predstavnik je izgledao jako loše i mamurno. Pomislio sam kako je on u tomu igrokazu s predstavnicima, kojega je, u cilju opiranja strašnoj agresiji, smislila državna administracija u Zagrebu, doista najčudniji karakter. Od kad me je bio posjetiti u uredu i vadio samokres na stol, nismo se više bili susreli.

U brodskom salonu je sad sjedao jedan podpuno drugčiji čovjek, koji se ponašao ljudski skromno. Izgledao je simpatično, premda ni prvi put, kad sam ga susreo, i kad se ponašao puno drugčije, prema njemu nisam osjetio neku antipatiju.

Ponovio je nekoliko put kako mu je drago što smo se evo opet susreli, i na tomu se zadržao. Nije mi izpričao ništa o tomu što je radio i kako se proveo u Dubrovniku. Nisam se čudio tomu, jer sam i bez njegove priče znao dostatno.

Tko zna? Možda su iz Argentine ipak nešto dojavili u Zagreb? Ili je možda intervenirao Domljan, ili Jure ili netko drugi Tko zna?

Je li  pio ranije, ili je počeo piti našavši se u situaciji kojoj nije bio dorastao, ili iz straha? I on je na neki način žrtva ovih ratnih dogodjaja, a njegov status u ratom težko pogodjenomu Dubrovniku na odredjeni način je odraz nedovoljne promišljenosti kod donošenja odluke o imenovanju predstavnika.   

Realizacija odluka se uglavnom nije udaljila od početne ideje, kad se vjerojatno netko u Zagrebu bio sjetio kako za Dubrovnik “nešto treba učiniti”, a nakon toga je sve bilo prepušteno administraciji. 

Svatko od predstavnika je na svoj način protumačio i primienio svoju predstavničku ulogu. Osmi predstavnik se sa svoje strane svojski potrudio u predstavljanju ukusa u odabiru žestokih pića, i na tomu se zadržao

Je li ovaj odlazak osmoga predstavnika kraj te djetinjaste igre? Vjerojatno jest, pa mi možda nema smisla na to uobće gubiti vrieme kad budem razgovarao s Gregurićem u Zagrebu.

Ostavio sam pokisloga i snuždenoga čovjeka u brodskom salonu i otišao u svoju kabinu. Ipak neko vrieme zbog toga nisam mogao  zaspati. Iz glave mi nikako nije izlazio nesretni predstavnik Vlade koji se nakon obavljene alkoholne zadaće - vraća doma. 

Što uobće znači rieč predstavnik? Pa nije Dubrovnik strana država! Ipak ne treba biti toliko strog u procjeni.  U Zagrebu su kod donošenja odluke morali pronaći neku pogodnu rieč. Koja bi rieč bila pogodnija?

Jesu li ovakova imenovanja donošena i za druga ugrožena hrvatska područja? Ako jesu, je li im sudbina slična dubrovačkoj?

Na našemu području ta odluka niti je bila primjerena niti se nje pridržavalo. Po svemu sudeći nije bilo kontrole učinjenoga, premda je, objektivno rečeno, neke od stavki odluke imenovanim predstavnicima bilo iznimno težko obaviti.

Predstavnike je vjerojatno doista bilo dobro uputiti na ugrožena područja, ali svatkoga s točno odredjenom zadaćom. Tu je zadaću trebalo u samoj odluci explicitno navezti, a ne bi bila suvišna ni napomena o obvezi upoznavanja sa situacijom preko lokalnih organa vlasti. Uvrstiti takov naputak bi bilo osobito vriedno. U tomu slučaju predstavnici ne bi ignorirali službene i sriedjene informacije i ne bi se prepustili samo onomu što su čuli u slučajnim susretima. Kako su na osnovi takovih spoznaja uobće bilo što i mogli zaključiti?

U stvari za svih njih je dolazak u Dubrovnik bio jedna težka obveza. Dva ministra se vjerojatno zbog toga nisu ni pojavila, a ostali su se trudili snaći kako su znali i umjeli, nastojeći barem ne napraviti štetu.

Na uobćenu i nepraktičnu odluku imenovani predstavnici su reagirali uobćeno i ignorirajući je. U tomu je najdosljedniji bio glavni tajnik ureda za izbjeglice  kojega sam ostavio u brodskomu salonu. Pri tomu se, što je u stvari dosta logično, pomagao s alkoholom. Na zadovoljstvo onih koje je častio i užas direktora i konobara u Argentini.

Zbog nekolicine izpražnjenih boca konjaka Argentinane će propasti. Ipak, dobro je što je osmi predstavnik krenuo natrag prema Zagrebu, jer bi mu, inače, mogla stradati jetra.

Tko zna? Možda je razlog njegovoga ponašanja bio i susret u Argentini s nekim od Ghidievih kolega, koji mu je izpričao promatračku doktrinu o strpljivosti i razboritosti, pa je osmi predstavnik razborito odlučio strpljivo piti i čekati na povratak u Zagreb.
Nastavak