„Yougoslavie“ koncert i koncept
Nedjelja, 15. prosinca 1991.
I dok mi je obitelj bila tu, nedjeljom sam nakon mise običavao svratiti barem na kratko do ureda. Sad, kad sam sam, to moje ponašanje je postalo čvrsto pravilo.
Tako sam i danas došao na miru pregledati poštu, sriedjivati dokumentaciju i razmišljati neobterećen s čestim prekidima i pozivima.
A onda je zazvonio brzoglas. Podignuo sam slušalicu i začuo glas Čića Obuljena. Učinio mi se iznenadjenim što sam odgovorio na poziv, ali se brzo snašao.
-“Drago mi je što si tu. U Maloj viećnici ćemo za koju minutu započeti sastanak u svezi s Novogodišnjim koncertom, koji će u Dubrovniku prirediti Kouchner. On je tu sa svojom škvadrom, a ja sam pozvao neke ljude za koje mislim kako bi mogli biti od koristi. Bi li i ti došao,” upitao me je.
Pomislio sam kako mi je dojam o Čičovu iznenadjenju bio utemeljen, zbog toga jer nije očekivao kako ću biti u uredu, a nazvao me je čisto kako bi zadovoljio formu i kako bi izbjegnuo mogućnost moga kasnijega prigovora.
Iznenadio sam se jer o dolazku Kouchnera nisam bio ranije informiran. Inače bih ga sigurno bio pošao dočekati.
Nije mi pak izgledalo čudno što mi se sam Kouchner nije javio. Onaj put u Argentini, kad je baš samo meni spomenuo ideju o koncertu, osjetio je kako nije našao osobu koja će ga podržati u zajedničkomu sviranju glasbenika iz Hrvatske i Srbije. Više o tomu nismo razgovarali. Sad se evo vratio i svoju ideju krenuo provući drugim načinom – uz pomoć Čića, koji vriedno zamjenjuje Pera, gdje god je to moguće.
Kad je prvi put došao, Kouchnera je Pero uz pomoć Čića gotovo nespretno odtjerao, a ja sam bio taj koji je Kouchnera zadržao i u razgovoru sa mnom mu je na pamet pala zamisao o humanitarnomu koridoru. Situacija se evo okrenula za stotinu i osamdeset stupnjeva. Svoju sliedeću zamisao Kouchner nastoji realizirati preko onih koji su ga u početku tjerali, a mene zaobilazi!
Odgovorio sam Čiću kako moram još nešto završiti i odmah zatim ću doći.
Petnaestak minuta kasnije ušao sam u Malu viećnicu. Mjesta za stolom, izim onoga na kojemu sjedim, dok vodim sjednice Izvršnoga vieća ili Kriznoga stožera, već su bila zauzeta. Bila je to svojevrstna potvrda kako me je Čićo doista o sastanku izviestio kao posljednjega.
Ipak možda me je izkreno želio pozvati. Ali mogao sam ne biti u uredu. Što bi se onda dogodilo?
Obuljen je sjedao na mjestu do mojega. Ugledavši me, Kouchner je ustao i uputio mi se u susret. Srdačno smo se pozdravili, a zatim sjeli jedan nasuprot drugomu.
Uz Kouchnera je sjedala žena sriednjih godina, izpred koje je ležao fascikl na čijim je koricama napadno velikim slovima pisalo “Yugoslavie”. Možda mi baš iz toga razloga nije izgledala simpatično. S druge Kouchnerove strane sjedao je Staffan De Mistura.
Pogledavši oko sebe zapitao sam se po kojemu kriteriju je Čićo izabrao ovo družtvo? Bilo je razvidno kako se radi o još jednom od sastanaka, s kojima se bez razloga zaobilaze mjerodavna obćinska tiela.
Čićo je mogao definirati temu i prosliediti je meni ili Kriznomu stožeru ili Izvršnomu vieću. Opravdanje će sigurno naći u žurnosti, koju je sigurno od njega zahtievao francuzki ministar. Ali i to se moglo sriediti. Samo me je trebao informirati sinoć, ili čak jutros ranije. Sazivanje žurnih sjednica mi je postala uobičajena rutina. A na sjednicu smo mogli pozvati i sve one za koje držimo, kako mogu pomoći. Svi koji su bili tu mogli su doći.
I Pero Poljanić ima takov običaj. I on zna sazivati sastanke u sastavu kakov mu padne na pamet, ili, što je još gore, u sastavu kakov mu sugerira njegova tajnica ili protokol. Od takovih skupova u pravilu nema nekih rezultata..
Sastav koji je Čićo izabrao inače je bio dosta logičan. Izmedju ostalih tu su bili saborski zastupnik Matko Medo, direktor Festivala Tomo Vlahutin, predstavnici radio Dubrovnika Miljenko Jelača i njegova žena Maja Nodari, gvardijan franjevačkoga samostana fra Josip Sopta, direktor dubrovačkoga orkestra Pero Glavinić, pored kojega je sjedao skladatelj Djelo Jusić, koji silno želi postati službenim drugim ravnateljem Gradskoga orkestra. U Glaviniću je našao podporu, ali ideja nije osobito prihvaćena medju drugim članovima orkestra.
Jusić, Jelača i Glavinić su članovi skupine za prosvjetu i kulturu, koju sam imenovao pri Kriznomu stožeru, ali ih Čićo vrlo vjerojatno nije pozvao vodeći računa baš o tomu.
Za stolom je, takodjer izuzetno logično, sjedao i pomoćnik ministra prosvjete i kulture Slobodan Prosperov Novak, koji je baš doputovao u Dubrovnik, u svojstvu novoga predstavnika hrvatske vlade.
Novak je već sedmi vladin predstavnik kojega je Krizni stožer Vlade imenovao za rad na području obćine Dubrovnik, te ni krivih ni dužnih obćina Metković, Ploče, Korčula i Lastovo
Jure Burić je bio prvi i dugo je bio sam, a kad je bio izčeznuo iz Dubrovnika, usliedila su imenovanja ministara Kriste, Cifrića i Rudolfa, a dok su oni još bili ovdje, imenovana su na isti način još dva ministra, ministar prosvjete, kulture i športa Vladimir Pavletić i ministar rada, socialne skrbi i obitelji Bernardo Jurlina.
Odluku o zajedničkom unapredjenju ministara Pavletića i Jurline u vladine predstavnikeza jug Hrvatske, predsjednik vlade Franjo Gregurić je podpisao 8. prosinca, a onda je osjetio kako to ne će biti dostatno pa im je istoga dana zasebnom odlukom dodao još i Pavletićeva pomoćnika Prosperova Novaka!
O svemu tomu uredno sam informiran s dalekopisima.
Očekivao sam kako će ministarski par doista zamieniti ministarsku trojicu, ali se umjesto toga u Dubrovniku pojavio samo pomoćnik ministra Novak. Možda su se dvojica ministara zaustavila u Pločama ili Korčuli ili Metkoviću? Težko je vjerovati kako su otišli u Lastovo.
Zasigurno, ako bi se svi imenovani ministri zdušno prihvatili svojih predstavničkih dužnosti – vladi bi mogla biti ugrožena punomoćnost, a i pet ministarstava bi ostalo obezglavljeno.
Šalu na stranu, briga iz Vrhovničtva za Dubrovnik sve je izraženija. Pri tomu je dosta vjerojatno kako je netko u vladinoj administraciji propustio upozoriti agilnoga predsjednika vlade, kako bi možda uz odluke o novim imenovanjima trebalo donieti i odluke o poništavanju predhodnih imenovanja. To su ipak nebitni detalji.
“Koliko vidim svi smo na okupu. Nikoga više ne moramo čekati, pa predlažem početak sastanka. Gospodine ministre, izvolite,” rekao je Čićo, naglasivši na taj način svoju ulogu organizatora sastanka.
Kouchner je s puno poleta i entuzijazma počeo objasnjivati svoju namieru.
U uzporedbi s onim što mi je u povjerenju bio izpričao tiekom one večere u Argentini, svoju zamisao je razradio detaljnije, i to baš u meni neprihvatljivomu smjeru. Naglasio je kako očekuje dolazak niza iztaknutih srbskih intelektualaca, a osobito vriedan gost bi bio patrijarh srbske pravoslavne crkve! Zviezda koncerta bi bila jedna srbska sopranistica!
Svi bi se gosti trebali skupiti u Beogradu, a zatim zrakoplovom doletjeti u Tivat odakle bi s brodom bili prevezeni u Dubrovnik.
Na početku koncerta bi trebao govoriti Pero Poljanić u ime Dubrovnika i on, Kouchner, kao organizator. Najavio je dolazak nekolicine stranih dalekovidničkih kuća, te prienos u Hrvatskoj i Srbiji.
Ministrovu priču je u nekoliko navrata dopunjavala njegova pomoćnica, koja je, točno u skladu s nadpisom na fasciklu izpred sebe, svaki put pri tomu spominjala rieč Jugoslavija.
Nazočni su klimali glavom s odobravanjem. Čak se i fra Josip Sopta blagonaklono smješkao na informaciju o dolazku patrijarha Pavla!
Pomislio sam kako je možda za sve nas koji smo bili tu, bila nesretna okolnost što me je Čićo našao u uredu. Premda sviestan kako je dobrodošao svaki površinski kompromis koji vodi konačnomu cilju i trebalo bi ga progutati, nisam izdržao.
Ironično sam upitao Kouchnera zašto ne bi pozvao ruskog, ako već želi pozvati srbskoga patrijarha. A onda sam, kad sam već krenuo u tomu smjeru, otišao do kraja.
Rekao sam kako su srbski patrijarh i uobće gosti iz Srbije najmanje poželjne osobe na tomu koncertu! S čim su to oni zaslužili? Kakovu oni to mogu imati prednost pred drugim uzvanicima iz cieloga svieta?
Rekao sam kako se uobće ne slažem s pjevanjem ili bilo kakovim predstavljanjem itkoga iz Srbije ili Crne gore ili Bosne i Hercegovine. To su napadači na nas i mi usried rata s njima ne možemo pjevati i svirati. Neka se predhodno povuku i naknade nam štetu!
Moje rieči je dočekao tajac. Usudio sam se javno proturiečiti jednom ministru jedne velike Francuzke! Na puno lica mogla se vidjeti osupnutost s onim što sam izgovorio.
Ne čekajući Kouchnerovu ili bilo čiju reakciju ublažio sam svoje predhodne rieči naglasivši kako je inače po mojemu mišljenju održavanje Novogodišnjeg koncerta izvrstna ideja koju podržavam uz ograde koje sam iznio. Kako bih pokazao svoj konstruktivan odnos prema koncertu nastavio sam s konkretnim priedlozima.
“Budući je naša zračna luka razorena i okupirana od te iste države, preko koje biste željeli dovezsti goste, bilo bi takodjer vrlo netaktično razmišljati o Beogradu, Tivatu ili bilo kojem drugom sličnom gradu. Predlažem kao mjesto slietanja gosti zračnu luku u Bariu, te dolazak gosti s brodom iz Baria u Dubrovnik. Budući je priredba svjetskih razmjera, bilo bi domaćinski pristojno kad bi uzvanike na početku koncerta pozdravio netko od naših hrvatskih najviših dužnostnika, koji bi bio u rangu gospodina ministra Kouchnera, dakle netko od naših ministara. Na pozornici se moraju osigurati obilježja Republike Hrvatske, a Hrvatska televizija bi trebala biti prirodan domaćin stranim dalekovidničkim postajama," završio sam.
A onda sam dobio podporu s bitnoga mjesta. Moje rieči je bezpričuvno podržao pomoćnik ministra Slobodan Novak. Rekao je kako se u podpunosti slaže sa mnom i posebice naglasio kako je to priredba koja se treba održati u Hrvatskoj, pa to treba biti jasno i nesporno u svatkomu trenutku.
Kouchner nije pokazao iznenadjenje. Odmah je prihvatio sugestiju o Bariu u čiju bi zračnu luku trebali sletjeti izvodjači i gosti, koji bi se zatim brodom iz Italije prevezli u Dubrovnik.
Medjutim tu je prestao s ustupcima.
“Organizacija koncerta je već daleko odmaknula i nemoguće je mienjati ključne stvari. Izim toga naglašujem još jednom. Ova manifestacija ne smije imati nikakove veze s politikom. Zbog toga nema smisla pojavljivanje hrvatskih ministara,“ naglasio je.
“Ovo što sam predlagao nema takodjer nikakove veze s politikom, nego samo s liepim domaćinskim ponašanjem. Na primjer na Olimpijskim igrama ili drugim športskim ili kulturnim manifestacijama normalno su nazočni najviši politički predstavnici države u kojoj se manifestacija održava i oni u pravilu otvaraju te manifestacije. To je uobičajeni protokol,“ odgovorio sam mu.
Prosperov Novak je s klimanjem glave popratio moje rieči, ali je bilo vidljivo kako to čini s nešto manje entuzijazma. Možda je u medjuvriemenu zaključio kako se ipak bio malo iztrčao.
Kouchner je ostao pri svojemu.
Zaključio sam kako mi nema smisla dalje inzistirati. Ne zbog toga što sam se u svojemu nastupu osjetio usamljenim, nego jednostavno iz razloga što nisam želio onemogućiti održavanje koncerta, jer to je samo po sebi za nas izvanredno dobra stvar.
Samo taj dogodjaj treba pametno uporabiti za daljnju promičbu Dubrovnika kao diela Hrvatske izloženoga divljačkoj agresiji, što je shvatila svjetska kulturna javnost i na ovaj način je došla izraziti svoju solidarnost i zgražanje s onim čemu je izložen.
Ima vriemena. Kouchner je zagrijan za ovu svoju ideju i težko će je napustiti. Treba ga pustiti neka nastavi dalje i postupno tražiti promjene. Što dalje odmakne u organizaciji biti će mu teže odustati.
U koncertu je pronašao novo sriedstvo svoje promičbe. Ideja humanitarnoga koridora po malo bliedi. Ne samo zbog toga što ju je kao i bilo koju drugu stvar težko dugo održati u fokusu, nego je i objektivno, nakon najnovijih dogodjaja, za nas ovdje ipak postala manje vriednom. A uz to su ovdje naši ministri počeli igrati sveukupno vriednu ulogu i privlačiti na sebe sve veću medijsku pozornost.
Je li slučajno što se francuzki ministar nije susreo sa svojim hrvatskim kolegama, nego je otišao neposriedno prije njihovog dolazka, a vratio se neposriedno nakon što su oni otišli? Možda se samo radilo o taštini i izbjegavanju mogućnosti djelitbe medijske pozornosti, a možda su razlogi dublji i nalaze se simbolički u onoj fascikli s nadpisom „Yougoslavie“?
Pametni i ambiciozni političari znaju neprestano nalaziti nove načine vlastite promičbe, a nju je u pravilu najjednostavnije ostvariti kroz izražavanje sućuti i razumievanja, te kroz konkretnu pomoć slabima i ugroženima. Ako su političari pri tomu urodjeno istinski osjećajni, onda kroz humanitarne manifestacije i akcije ubijaju dvije muhe odjednom, odnosno spajaju ugodno s koristnim. Kouchner je nesumnjivo takov tip čovjeka.
Francuzki ministar nije bio izkren kad je rekao kako se ne radi o politici, jer sve je ovo ipak politika. On je političar. Ministri su političari. Uzpjeh koncerta bi nesumnjivo bio veliki dobitak glede njegovog daljnjeg političkoga napredka.
Nisam bio izkren ni ja kad sam mu parirao navodeći uzporedbu s Olimpijadom ili sličnim manifestacijama. Učinio sam to jer je uzporedba djelovala uvjerljivo, a mislio sam samo na mogućnost promičbe Hrvatske kroz ovaj dogodjaj. A nezavisnost i priznanje Hrvatske je prije svega stvar politike.
S Kouchnerom sam se na kraju sastanka pozdravio srdačno kao i na početku. Otišli smo svaki na svoju stranu, svatko sa svojim zaključcima i planovima.
Brzo nakon toga sam s kulture prebacio na tehniku.
U podne sam o situaciji oko poslova u svezi s električnom energijom razgovarao s Hrvojem Macanom i Milanom Novakom. Dobro je što sam u to uključio Hrvoja, premda je gradjevni, a ne elektrotehnički inženjer. Novak u uzporedbi s njim djeluje nekako inertno, čemu je vjerojatni uzrok samo razlika u godinama. Godine donose veće promišljanje i sporije odlučivanje.
Od Macana i Novaka sam saznao kao se, ako želimo biti brzi i učinkoviti u popravku srušene električne infrastrukture, ne smiemo osloniti samo na naše domaće snage, odnosno samo na Elektrojug, nego nam treba pomoć sa strane, konkretno iz Splita.
Popodne sam se opet susreo s Kouchnerom. U hotelu „Argentina“ je u njegovu čast bila održana malena priredba. Plesali su članovi folklorne skupine Lindjo, nastupio je duo „Buco i Frano“, što je inače zamjena za puno poznatije ime „Buco i Srdjan“.
Ranije je s Bucom Pendeom nastupao moj školski vršnjak i prijatelj Srdjan Gjivoje, ali sad Srdjan nije tu.
Pjevala je i skupina djece pod vodstvom Antuna Simatovića, Otvorena je i izložba slika Buca Pendea, koji je pokazao kako je talentiran i na tomu području umjetnosti.
Zajedno s Kouchnerom sam pratio i komentirao nastupe. Novogodišnji koncert nismo spomenuli ni s jednom riečju.
Rekao mi je kako sutra namierava poći u Mokošicu na razgovor s JNA kako bi pomogao gradjanima koliko god može.
Razvidno je prihvatio kao gotovu činjenicu razvoj situacije u kojoj su na području pregovora veliki napredak ostvarili naši ministri, a onaj njegov sporazum je jednostavno zaboravljen. Kad je već zbog organizacije koncerta tu, želio bi pomoći koliko može. Uz političke ambicije u tomu čovjeku je izrazito snažna ljudska, humanitarna crta.
Iskoristio sam prigodu i zamolio ga neka spomene nuždnost ubrzanja provedbe dogovora oko popravka napajanja s električnom energijom.
Čićo Obuljen mi ja u jednom trenutku prišapnuo kako će nakon priredbe ostati u Argentini neko vrieme i pokušati udobrovoljiti Kouchnera.
Kouchner nije izgledao kao čovjek kojega bi trebalo smirivati, ali se Čićo razvidno zabrinuo, jer sastanak u Obćini nije prošao u suglasju i harmoniji koju je očekivao
Rekao sam mu neka čini što god ga je volja. Odlučio sam se malo odmaknuti i pustiti vriemenu neka pokaže u kojem će se smjeru odvijati stvari oko koncerta.
Već polazak iz Baria je ozbiljan napredak i podloga za daljnje promjene.
Koliko god bi polazak iz Beograda bio prirodna podloga za okupljanje Srba, tako je Bari mjesto gdje bi se trebali okupiti Talijani, a Francuzi bi trebali doći, jer su oni organizatori. Kombinacija Talijana i Francuza je dobrodošla, za razliku od kombinacije Srba i Francuza, koja bi u sebi sadržavala jednu za nas krajnje nepoželjnu komponentu.
Talijani i Francuzi pak nesumnjivo imaju sjajan izbor izvodjača ozbiljne glasbe i sigurno im nije potrebita pomoć i na tomu području puno inferiornijih Srba.
Srbi se pak zajedno s Crnogorcima ovdje na našem području trude održati nas u kakovoj takovoj napetosti, kroz poruke VPS Boka, pa su jednu takovu poslali i večeras.
Poruka nam je, po novom modernijem načinu, pročitana brzoglasom iz Mokošice, a pročitao ju je izvjestni poručnik Nikočević.
Za Krizni štab Dubrovnik
U 18 časova vaše jedinice sa Srđa ispalili su 6 metaka u pravcu naših snaga u rejonu Strincijere. Naše snage su se uzdržale od odgovora ali zato tražimo da slučaj ispitate i da sprečite daljnje provokacije.
VPS Boka
Ruku na srdce, poruka je u stvari brižna i miroljubiva, premda je po običaju licumjerna. Uzbudili su se strašno jer je sa Srdja izpaljeno čak šest metaka! Kakova je to vojska koja se uzbudjuje zbog šest metaka koji su izpaljeni prema njoj!
Ako su s naše strane metci uobće izpaljeni!
Ipak to doista treba izpitati, jer se s primirjem nitko s naše strane ne smije poigravati. Poruka je prosliedjena u Zapoviedničtvo obrane, pa će Nojko i njegova škvadra sigurno obaviti tu zadaću.