Brodovi su javno kupalište
Ponedjeljak, 16. prosinca 1991.
Ante Stojan mi je rekao kako Miro Matošić iz splitskoga kriznoga stožera s nekoliko direktora splitskih tvrdki dolazi sa Slavijomu Dubrovnik, pa su zaključili kako bi bilo dobro kad bih i ja bio nazočan. Dogovorili su se sastati na samomu brodu, što u sebi nosi simboliku situacije u kojoj se nalazimo.
Prihvatio sam sugestiju i predvečer otišao u Gruž. Kad sam došao Slavija je već bila vezana, a putnici su se bili izkrcali.
U brodskomu salonu sam zateknuo Mira Matošića i njegovu škvadru, te Antu Stojana, Miha Lazarevića i Boža Letunića, koji su razvidno stignuli neposriedno prije mene, jer još nisu bili sjeli za stol. Upravo je trajalo predstavljanje, pa sam se i ja tomu priključio.
Matošić je sa sobom doveo direktore splitskih tvrdki "Konstruktor" i "Dekor".
Splićani su s dolazkom ove trojice pokazali kako su i splitska politika i splitsko gospodarstvo svoje aktivnosti u smjeru Dubrovnika podignuli na jednu višu razinu brzine i razumievanja.
Pri tomu splitski gospodarstvenici sigurno imaju na umu i svoj probitak. Dubrovačko područje je potencialno golemo gradilište i pristojno veliko tržište, pa je sigurno dobar potez doći, napraviti procjene i stvoriti poznanstva prije nego stigne konkurencija.
Ante Stojan se prihvatio posla i na njega se opet mogu osloniti. Vjerojatno će se nakon nekoga vriemena stabilizirati i na sjednicama Izvršnoga vieća i proći će ga zanovietanje, jer sigurno shvaća kako se taj njegov način pokazao neučinkovitim.
Premda bih s Antom trebao puno toga razčistiti, odlučio sam to odgoditi. U kontaktima se ponašamo poput ljudi u čijim je odnosima sve čisto i ništa se nije dogodilo. Tako je za sad najbolje.
S nama u družtvu je bio i kapetan broda Damir Jovičević. U početnomu nevezanom prijateljskom razgovoru spomenuo je kako su Jadrolinijini brodovi za mnoge Dubrovčane postali svojevrstno javno kupalište, te kako je on sretan što i na taj način može pomoći nama koji smo ovdje bez tekuće vode i struje.
Njegove rieči popratio sam s glasnim računanjem, na kraju kojega sam priobćio družtvu za stolom, kako evo točno 77 dana nisam osjetio blagodati toploga tuša.
Kapetan i Splićani nisu se mogli načuditi, kako kao čelni čovjek obćine nisam sebi osigurao barem nekakovu prednost.
Objasnio sam im kako sam sigurno mogao nešto učiniti za sebe, ali sam jednostavno želio, a i dalje želim dieliti sudbinu svojih sugradjana. Opisivao sam im zatim načine kako se uz pomoć vode ugrijane na plinskom kuhalu, boca i umivaonika može i mora održavati higiena.
-“Ovaj put ipak možete napraviti iznimku”, rekao mi je na to kapetan i ne pričekavši odgovor pozvao konobara i kazao mu neka me odvede do jedne kabine s tušem.
Gledao sam ga dvojeći ima li ili nema smisla držati se i dalje spartanskih načela higiene ili prihvatiti zamamnu kapetanovu ponudu.
“Daj, Željko podji. I ja se služim s brodskom kupaonom. Okupaj se, a mi ćemo se ovdje i bez tebe sve liepo dogovoriti”, oglasio se Ante.
I Splićani su se pridružili Antinoj i kapetanovoj sugestiji, blagonaklono se smiešeći.
“Pa nije valjda kako me se želite osloboditi jer širim oko sebe neugodne mirise. Ja sam čist, ne brinite,” rekao sam na to. Moje rieči popratio je dobronamierni smieh.
Odpor mi je bio slomljen Ustao sam i otišao za konobarom koji me je odveo u kabinu s tušem.
Kako je tekuća voda divan izum! Pere tielo, olakšava dušu i bistri misli. Nemam zbog čega imati grižnju savjesti. Puno se ljudi snašlo do sad na ovaj način. A puno ih je i otišlo ili pobjeglo, pa im je kupanje opet postalo nešto o čemu i ne razmišljaju. Izim toga većina dubrovačkih gradjana ipak ima puno više vriemena od mene.
U stvari je glupo što sam se u ovomu pitanju držao tih svojih bizarnih načela. Bilo bi pametnije ne gubiti vrieme na ono gombanje s bocama. Uostalom, ako dragi Bog dade, uzkoro će svi gradjani Dubrovnika u svojim domovima imati tekuću vodu.
Jesam li ipak bio neoprezan, kad sam u interviewu Dubrovačkom vjesniku rekao kako će struja i voda doći do Božića, razmišljao sam pod mlazom blagotvorne tople tekućine.
Ta moja prognoza je zasigurno izazvala veliku radost kod gradjana. Kad sam je izricao bio sam sviestan koliko su takove prognoze nezahvalne, ali nisam mogao na to životno pitanje dati diplomatski odgovor i ne reći ništa. Na mojemu mjestu moram znati više od prosječnoga gradjanina. Sukladno tomu moram na sebe preuzeti i veći rizik.
Doista treba moliti Boga kako bi se moja prognoza ostvarila. Struja i voda su ključni za obstanak pučanstva u Gradu. Ako pak JNA doista u podpunosti dopusti popravak postrojenja u Komolcu i priključak na dalekovod, bit će to definitivan znak kako je dignula ruke od osvajanja Dubrovnika.
Sa svoje strane te stvari kontroliram iz dana u dan. I činim koliko god mogu više. Nakon što sam jučer od Hrvoja Macana i Milana Novaka saznao o nedovoljnoj opremljenosti i mogućnostima naših domaćih električarskih snaga, već sam uzpio u Splitu izmoliti slanje stručnjaka i montera. Trebalo bi ih doći čak 35, pa je povratak struje u dubrovačke domove i dalje dosta izvjestan.
Taj moj interview u ratnom izdanju Dubrovačkoga vjesnika tiskan je s izrazito lošim slovima i s krcato pogriešaka. Za tipkanje razgovora sa mnom izabran je razvidno najslabiji pisaći stroj, a uz to nije uložen gotovo nikakov trud u čitanje i izpravak.
Novinari u Dubrovačkom vjesniku su sigurno u velikim težkoćama s opremom i sriedstvima, pa su na ovaj način možda meni željeli poslati poziv u pomoć. Ako im je to bila namiera, mogli su je ostvariti i na drugi način. Mogli su mi to jednostavno reći. Najvjerojatnije je kako su se na ovaj način željeli izkupiti kod svojih kolega, što su ipak popustili svojemu novinarskom nagonu i intervjuirali čovjeka, kojega bi trebalo izolirati. Ipak, kakov god razlog bio, ono što sam rekao, sigurno je za gradjane izuzetno zanimljivo, pa je to, kad je već objavljeno, trebalo tiskati na primjereniji način.
Ipak i ovo je napredak. Božo Vodopija je na relativno malenomu novinskomu prostoru uzpio dosta korektno prenieti ozbiljan dio onoga o čemu me propitkivao prije pet dana. Pučanstvo je evo barem tako nakon puno vriemena dobilo prigodu pročitati i nešto što je rekao obćinski čelnik, a ne samo ono što govore razni neslužbeni izvori.
Možda ovo i ne bude samo iznimka koja potvrdjuje pravilo. Možda se novinarima poput Boža Vodopije omakne još ovakovih poteza.
Partijsko udbaške strukture, koje razvidno kontroliraju i usmjeravaju medije ipak nemaju više absolutnu moć, pa se na novinskim stupcima, barem u neutralnom svjetlu, mogu pojaviti i rieči nepodobnih ljudi.
Uostalom, zbiljnost se promienila i refleksi starih partijskih metoda se sad moraju provoditi puno rafiniranije. Za razliku od jugoslavenskoga vriemena, kad je Partija jednostavno odredjivala što se smije a što ne smije objaviti, tko je podoban, tko nepodoban. Ili još gore od toga, tko može mirno živjeti, a koga treba eliminirati, tko može biti na slobodi, a koga treba zatvoriti, protjerati. Ili ubiti.
Uza sve to, i medju samim partijašima i njihovim sljedbenicima dogodjaju se velike promjene u smjeru demokratičnosti, humanosti, osjećaja za pravdu, kajanje. U tomu smislu Slobodan Lang je održao obećanje i doista mi se izpričao u svojojkolumni u Slobodnoj Dalmaciji. Premda je to učinio razvidno nevoljko i uz podmetanje.
Izprika je doista tiskana, ali je može uočiti samo iznimno pronicljiv čitatelj i to naravno onaj, koji je predhodno, prije nekoliko dana, pročitao neistinu. Inače površan čitatelj bi čak mogao zaključiti kako sam se samo želio ugurati u nekakovu Langovu scenu, što je on s pozicije onoga koji odlučuje o tomu što vriedi a što ne vriedi, blagonaklono prihvatio, jer mu se to svidjalo i uklapalo u njegovu koncepciju. Tko zna koliko je o meni neistina ili poluistina koje navode na krive zaključke do sad objavljeno. Koliko je izmišljenih priča izpričano. Najbolje mi je s tim se ne baviti niti obterećivati.
Kako nisam imao šampona nego mi je na razpolaganju bio samo komad sapuna, nisam oprao kosu, što mi uostalom i nije bilo nuždno jer sam to učinio jučer. Ipak, i uz taj nedostatak, tuširanje mi se učinilo silno očaravajućim, pa sam se jedva prisilio konačno zatvoriti vodu. Osjećao sam se poput čovjeka koji se ponovno rodio.
Vratio sam se u salon nevjerojatno osvježen. Zateknuo sam Antu, Miha i Boža udubljene u razgovor s dobronamiernim Splićanima. Procienio sam kako bi bilo pametno ne uključivati se previše u razpravu, čiji sam dobar dio bio propustio. Sjedao sam, slušao i uživao vidjevši kako razgovori teku u dobromu i konkretnomu smjeru. Koliko se samo toga dobroga može učiniti kad se ovako, bez zazora, predrasuda i medjusobne nesnošljivosti, uhvatimo za isti štap!
Izlazeći s broda susreo sam Bendera iz DTS-a, koji je s jednim brodskim častnikom dogovarao svoj odlazak prema Splitu. Bender mi je rekao kako mora odputovati u Split, jer je to od golemoga značenja za njegovu tvrdku. Nisam ništa komentirao, niti sam ga pitao ima li dopustnicu od naše vojske i civilne zaštite. Ne mogu osobno voditi računa o odlazku svakoga čovjeka iz Dubrovnika. Neka to rade oni koji su za to zaduženi!
Inače, gospoda iz DTS-a i dalje uporno nastoje odpeljati svoje teretnjake iz Dubrovnika, a ovdje su nam oni nuždno potrebiti. Danas sam opet morao intervenirati s tim u svezi. DTS-ovci su pokušali svoj naum ostvariti uz pomoć fonda “Sveti Vlaho”.
Voditelj fonda Petar Luznik, koji je doputovao iz Zagreba, posjetio me je zajedno sa Stiepom Butierom, kojega je predstavio kao povjerenika fonda u Dubrovniku. Tako smo u Butieru dobili još jednoga diplomatskoga predstavnika!
Na kraju ugodnoga razgovora u kojemu smo zaključili kako će Zaklada moći slati dostatno hrane za pripremanje oko tisuću obroka dnevno u pučkim kuhinjama, spomenuli su mi kako je jedina preprjeka tomu projektu nedostatak teretnjaka, a oni riešenje vide u uporabi DTS-ovih vozila koji se nalaze u Dubrovniku. Samo im treba dati dopustnicu za prievoz s trajektom u Rieku.
“Pa zar je u Zagrebu i cieloj slobodnoj Hrvatskoj doista toliki manjak vozila, pa ih je nuždno tražiti u obkoljenomu Dubrovniku?”, upitao sam svoje sugovornike.
Ne čekajući odgovor, tajnici sam rekao neka nazove mojega kolegu Mladena Vedriša u Zagreb. Vedriš nije bio u uredu, pa sam umjesto s njim razgovarao s njegovom zamjenicom Marinom Matulović Dropulić, koja mi je bez oklievanja i s velikom sigurnošću obećala pronaći i organizirati zagrebačke teretnjake za prievoz tereta kojega zaklada Sveti Vlaho šalje prema Dubrovniku. Na taj način su fondovski zaštitnici DTS-.a ostali bez argumenata, a teretnjaci DTS-a su nam ostali na razpolaganju.
Je su li ovi trajni pokušaji izvlačenja ljudi i sriedstava iz Dubrovnika pokazatelj kako nam sliede nove velike težkoće? Možda mi je kriv dojam kako smo se stabilizirali i sve ide na bolje. Možda sam, pod utjecajem bratova izlazka iz jugoslavenskoga logora, postao prevelik optimist. Ipak, vjerojatnije je kako se DTS i druge tvrdke koje nastoje izvući ljude i sriedstava iz Dubrovnika, sad to čine manje iz straha za svoje živote, a više stoga što je podpuno objektivno gledajući, izvan ovoga okruženja neuzporedivo lakše poslovati. Ako se JNA i povuče trebati će nam dosta vriemena za uhvatiti korak s krajevima koji nisu doživjeli napade i razaranja. Izim toga nepovoljni prometni položaj Dubrovnika ne će nestati ni ako se JNA povuče.
U stvari i kad bismo bili priključeni na mrežu autocesta i željezničkih pruga, još uviek bismo bili u prometno bitno nepovoljnijem položaju nego je to na primjer Istra. A sad, ne samo što su željeznica i autoceste samo daleki san, nego smo obkoljeni sa zločincima i nemamo čak nikakovih mogućnosti uporabe cestovne veze prema zapadu. Stoga, koliko god se osjećao napredak i bivalo sve jasnije, kako se JNA nastoji izvući iz situacije u koju je uletjela zasliepljena jugoslavenstvom i mržnjom prema svemu što je hrvatsko, pragmatični dubrovački gospodarstvenici su u stvari u pravu, kad žele poslovati negdje drugdje. Ako se uzpiju snaći s vojskom oko oslobadjanja vojne obveze, neka idu, Ne ću se u to uplitati.
Uostalom naša obrana i ne može počivati na ljudima koji se nemaju volje boriti za svoju domovinu. Vjerojatno su doista koristniji negdje izvan Dubrovnika, gdje mogu zaradjivati. Nešto od svoje zarade će sigurno usmjeriti prema Dubrovniku, pa je to bolje nego kad ovdje stoje nesretni i bezposleni i troše dragocjena sredstva koji nam stoje na razpolaganju i čekajući kad će se u JNA konačno do kraja odtriezniti i otići s našeg područja.
Možda sam prevelik optimist, ali trieznitba je bez sumnje počela i nastavlja se.
A Marin Gozze je i dalje povjerenik golubova iz JNA, samo je na našoj strani promienio sugovornika. Jutros sam ga igrom slučaja zateknuo kako razgovara s Obuljenom. Moja pojava je kod Gozzea izazvala razvidnu neugodu. Djelovao je poput čovjeka uhvaćenoga u činu izdaje. Nije mi bilo ni na kraj pameti prigovoriti mu bilo što. Dapače, razveselio sam se zaključivši kako JNA sada preko Gozzea šalje signale Čiću, a ne meni. Ne moram više biti uključen u cielu priču, a razvidno je kako je i dalje u tieku proces traženja načina za “častno povlačenje”. Dobro je što sam izmislio taj termin. Prihvaćen je u JNA kao spasonosna formula.
Neka samo Gozze šeće izmedju njih i Obuljena. Čićova umiešanost je pouzdan recept za daljnje dobivanje na vriemenu. Vrieme pak i te kako radi za nas. Samo neka se pripremaju za odlazak. Ni Gozze, ni Obuljen ne trebaju me uobće izviestiti o njihovu odlazku. Samo neka odu. Neka ih više nikad u životu niti čujem niti vidim.