Uporaba ćirilice i teror srbskih pjesama
Srieda, 27. studenoga 1991.
Lečića sam inače u Izvršnomu vieću identificirao kao pripadnika struje koja je protiv mene. A na jučerašnjoj sjednici Izvršnoga vieća i na današnjoj Kriznoga stožera, bio je izuzetno konstruktivan. Razumijem ga. Nije mu lako. I on je, nakon ulazka JNA u Komolac, postao prognanikom, pa su njegove česte promjene razpoloženja i te kako opravdane. Ponekad je blagonaklon i koristan, a ponekad neprijateljski odbojan i zajedljiv. U nastupu jednoga od onih boljih razpoloženja, baš nakon jučerašnje, možda posljednje, sjednice Izvršnoga vieća, pokazao mi je zanimljivo pismo pisano s ćirilicom.
-“Ovo je slučajno pronadjeno na stolu u kući Tereze Gović, prije nego je JNA ušla u Komolac,” rekao mi je.
Pismo je napisano vrlo čitkim ćiriličnim rukopisom, pa sam ga mogao pročitati dosta lako, premda pisana ćirilična slova praktički nisam trebao niti imao prigodu čitati nakon početnih razreda pučke škole.
Profesorica Gović u pismu moli izvjestnoga Ranka neka joj poštedi kuću!
Lečić mi nije objasnio kako je došao do toga pisma. Nisam ga se sjetio pitati. A nisam se na pismu puno zadržao. Imao sam i imam puno pametnijeg posla nego razčlanjivati na koji se sve način ljudi snalaze kako bi občuvali sebe i svoje vlastničtvo.
Ipak nije ugodno vidjeti ponovnu pojavu ćirilice. Kao što nije ugodno slušati primitivne zvuke srbskih takozvanih “narodnjaka“, koji sada svakodnevno dopiru sa Žarkovice. JNA je, odmah nakon zauzimanja te uzvisine, tamo postavila snažne zvučnike mi usmjerila ih prema Gradu, a vojnici s petokrakama vriedno mienjaju pjesme, koje sve zvuče jednako, užasno loše i krajnje odbojno Barem meni.
Tako odvratno loše te pjesme su mi uviek zvučile i uviek sam ih nastojao izbjegnuti, a sad su mi se ti moji glasbeni stavovi višestruko pojačani. Ti zavijajući zvuci, čvrsto su se povezali s ubojstvima, pljačkom i razaranjem. Ovdje medju nama, vrlo vjerojatno su ih prestali voljeti i oni, kojima su se ranije svidjali.
Srećom mi je ured okrenut na suprotnu stranu od Žarkovice, pa te strašne zvuke čujem samo ponekad, onda kad sam prisiljen proći područjem kojim odjekuju. I uviek mi je pri tomu silno žao ljudi koji tu žive, a prisiljeni su bez prestanka to slušati.