Formalna pojačanja i neformalne najave
petak, 29. studenoga 1991.
Na sjednici Kriznoga stožera puno vriemena smo posvetili procjeni je li moguće započeti školske aktivnosti. Odgodili smo odluku za tjedan dana. Težko ćemo tada biti pametniji, ali doista je težko odlučivati o nečemu što sa sobom nosi moguću ugrozu dječjih života.. Neznanje se može naknaditi, a s dječjim životima se jednostavno ne možemo kockati.
Zatražili smo od radio Dubrovnika neka se vrati kontinuiranoj odašiljbi u koju treba uključiti puno liepe glasbe. Treba uporabiti sva razpoloživa sriedstva za postizanje olakšanja i budjenja optimizma u pučanstvu.
Sa zadatkom i pravom kontrole humanitarne pomoći imenovali smo skupinu od nekoliko viećnika iz obćinske skupštine na čelu s Lukom Kordom, a onda sam sjednicu morao prekinuti i odgoditi nastavak za sutra u podne, jer je trebalo poći u Gruž dočekati francuzkoga ministra Kouchnera, koji se vratio k nama za manje od tjedan dana. Brže od najoptimističnijih predvidjanja. Bernard Kouchner je dokazao kako je čovjek od rieči i akcije. Održao je i drugo obećanje u zadivljujuće kratkomu roku.
Doista sam se liepo osjećao dočekujući hidrogliser u Gružu.
Kouchner je prije pristajanja izišao na malenu palubu i mahao nam prije nego se plovilo privezalo. Skočio je na rivu i zagrlio mene i Pera kao rodjenu braću.
Kako mi je samo draga ponovna pojava toga malenoga živahnoga francuzkoga ministra. On nam je nedavno donio nadu, a sad ju je učvrstio. Zaslužuje sve pohvale za svoj trud.
Njegova početna neutralnost i neprikrivene veze s Beogradom, podpuno su potisnute s njegovim aktivnostima, koje su doista nama do sad silno olakšale život i obstanak
E kad bi još po koji ministar neke od važnijih, pa i manjih, ali priznatih država imao hrabrosti i snage doći k nama, provesti ovdje nekoliko dana i u sviet slati svoje dojmove, koji bi bez pokazivali našu poziciju žrtve strašne agresije koju trpimo od strane JNA.
JNA se pokazala osjetljivom na Kouchnerove aktivnosti. Ta vrsta djelovanja trebala bi biti putokazom onim moćnim ljudima koji zbiljno, a ne samo deklarativno žele mir, spriečitbu razaranja i zaštitu pučanstva od agresije.
Kouchner je razvidno ponosan na svoj „ulov“, koji je doveo sa sobom. Po oduševljenju u glasu, dok nam ih je predstavljao lako je zaključiti kako su pisac Jean D’Ormesson i filozof Andre Glucksmann, imena koja u Francuzkoj puno znače. Osjetio sam malenu neugodu shvativši kako za njih prvi put čujem. Koliko god se čovjek trudio, o puno toga vriednoga tiekom života ne stigne niti čuti.
Drugu dvojicu svojih suputnika Kouchner je predstavio kao francuzke parlamentarce. Za njih takodjer nisam čuo, a imena im nisam zapamtio. Uostalom, ni za Kouchnera vrlo vjerojatno nikad ne bih bio čuo, ali ga je sudbina na našu sreću dovela u Dubrovnik. Francuzka mi u životu nije bila baš u sriedištu pozornosti. Doduše bio sam tamo nekoliko puta, ali sveukupno dosta kratko. A i u slučaju duljega boravka, što bih volio, malo je vjerojatno kako bih se, pored svega što se tamo može vidjeti i doživjeti, propitivao o tamošnjim političarima, filozofima i piscima.
Sad je situacija postala bitno drugčija. Francuzki političari, filozofi i pisci su preko Kouchnera postali naši zaštitnici. Moram saznati imena te dvojice i zapisati ih.
Kouchnerovi i naši francuzki gosti bi se trebali ovdje zadržati samo nekoliko dana. Kouchner mi je s izpričavajućim tonom u glasu rekao kako njegova ideja o trajnom izmjenjivanju uglednih gosti u Dubrovniku, nešto poput koridora uglednika, za sad nije prošla, ali kako na tomu i dalje intenzivno radi.
Iskoristio sam prigodu i rekao mu neka pokuša u “corridor humanitaire“ uvesti trgovačke brodove umjesto putničkih, objasnivši kako nam, baš zahvaljujući njegovim aktivnostima, sve manje treba odlazak stanovnika, a sve više smo ovisni o materialnoj pomoći, jer je ovdje zamrla svaka gospodarska aktivnost. Pokušao sam osnažiti svoj priedlog s tvrdnjom kako su troškovi manjih teretnih brodova sigurno dosta niži od putničkih.
Koliko god sam Kouchneru to rekao oprezno i uvijeno, odmah mi je bilo jasno kako mu nije pravo. Odvoz ljudi iz Dubrovnika u njegovim očima je za sigurno jednako vriedan kao i dovoz pomoći. Možda i vriedniji.
Kako bih kompenzirao njegovo nezadovoljstvo, brzo sam se okrenuo pohvalama njegovoj aktivnosti i pomoći koju nam je do sad pružio. Nije mi bilo potrebito pretvarati se dok sam mu izražavao svoje divljenje zbog njegove dosljednosti i održanja obećanja glede dovodjenja poznatih osoba u Dubrovnik.
Uzpio sam izgladiti situaciju..
“Trudit ću se i dalje i vjerujte mi siguran sam kako ću ostvariti svoju zamisao. To je izuzetno vriedno. U Dubrovniku mora uviek biti netko od poznatih ljudi iz svieta politike ili umjetnosti. Dobio sam dostatno obećanja kako bih to ostvario”, rekao mi je razvidno polaskan s mojim pohvalama.
Osjetio sam zadovoljstvo što mu nisam niti pokušao reći kakovu je odluku donio Krizni stožer. Ako sazna neka sazna, ali ja mu ne ću to govoriti. Kako kazati tomu nevjerojatnomu čovjeku, kako smo donieli odluku protivnu njegovoj osnovnoj ideji o postupnoj evakuaciji pučanstva kroz humanitarni koridor! Zasigurno tu temu uobće nisam smio spomenuti. A činio sam se u početku sam sebi jako pametnim kad sam se sjetio zamjene putničkih brodova s teretnim.
Treba uložiti maximalan trud kako bi Kouchneru i njegovim hrabrim i plemenitim suputnicima boravak u Dubrovniku bio čim snošljivijim. Nakon udobnosti i sigurnosti mirnih zemalja visokoga standarda iz kojih su stignuli, ovaj kutak Europe sigurno im izgleda kao noćna mora. Premda to za njih sigurno nije ništa neočekivano, naš trud u smislu gostoprimstva, sigurno će još jače podcrtati njihove dojmove.
Bernard Kouchner slaže nade jednu na drugu i zorno pokazuje kako snažni zapad, ako hoće može vrlo brzo realizirati vrlo skupe i zahtjevne ideje.
Kad bi se samo ovaj hiperproduktivni francuzki ministar angažirao u dovodjenju u Dubrovnik, ili barem u blizinu Dubrovnika, francuzkih ratnih brodova, brodova NATO-a ili Šeste flote Sjedinjenih Država, koja ionako bezposleno krstari po Mediteranu! Siguran sam kako bi on to uzpio ostvariti. Medjutim to je od njega nemoguće očekivati. Treba ga razumjeti. Njegova slika humanitarca, koji se ne obzire na političke prilike kraja kojemu nudi svoju pomoć, u buduće bi bila srušena. Ipak hoće li se sjetiti neke druge zamisli? Ne bih se kladio kako ne će.
Možda je njegova zamisao bila i upućivanje predstavnika UNESCO-a u Dubrovnik? To sam jednostavno zaboravio izpitati. Medjutim nije bitno tko se toga sjetio. Bitno je što su tu.
Ravnatelj UNESCO-a Federico Mayor je opunomoćio Colina Kaisera i Bruna Carneza.
Stignuli su kasno preksinoć. Donieli su sa sobom velike barjake UNESCO-a i jučer su ih odmah objesili na dubrovačke utvrde, Minčetu, Svetoga Ivana i Bokar. Sad napadači mogu vidjeti kako su svoje ubitačne cievi usmjerili prema Gradu spomeniku, koji se nalazi pod zaštitom UNESCO-a, odnosno Ujedinjenih Naroda.
Po riečima naših gosti iz Pariza, ljudi koji se na svjetskoj razini bave zaštitom poviestne baštine, ovo njihov dolazak na ratno podru…je je prvi takov slučaj u poviesti UNESCO-a. I ne samo što su došli, nego su došli ostati! Ovdje su simbolički formirali svoj službeni ured, dakle stalno predstavničtvo UNESCO-a. Diplomatsko predstavničtvo!
Napadaj na nas je sad napadaj na Ujedinjene narode. A naše hrvatski barjaci lepršaju zajedno s barjacima Ujedinjenih Naroda. To je simboličan korak prema medjunarodnom priznanju Hrvatske! Pri tomu nismo mi sami izvjesili zastave, nego su to učinili službeni predstavnici Ujedinjenih Naroda! Pero i ja smo samo nazočili podizanju barjaka.
Na neki lepršajući način djelomice se ostvario rezultat one naše male ankete od prije osam dana! Nisu plave kacige nego plavi barjaci, ali i to puno znači. Možda dodju i kacige?
Ušli smo u razdoblje neke bizarne normalizacije života u nenormalnim okolnostima, što je sve u svemu ipak veliki napredak. I na slobodnomu i na okupiranom području Obćine život se odvija relativno mirno. Stotine ljudi dragovoljno putuju brodom izmedju Mokošice u Gruža, što pokazuje kako se JNA u tomu okupiranom gradskom naselju ponaša na način koji je za naše ljude donekle izdržljiv.
Čak je u Mokošici kroz Civilnu zaštitu formiran svojevrstni komunikacijski kanal izmedju nas i JNA, pa se razna praktična pitanja poput prievoza, dostave materiala, pa čak i popravaka cesta riešavaju na taj način brže i sigurnije. Brzoglasna veza je napredniji i pouzdaniji način komunikacije od veze preko obalne krugovalne postaje. Ipak taj način smo i dalje zadržali, kad je u pitanju komunikacija na višoj razini. Na taj način održavamo distancu.
Napredak se doista osjeća na svatkomu koraku. Obskrba nam je puno bolja. Osjetio sam to i osobno, kad sam jučer, na poziv rodjaka Iva, pošao kod njega u Gruž preuzeti petnaest kilograma težak paket. Dragi rodjaci u Beču, ne samo što su prihvatili moju i bratovu obitelj, nego su se sjetili svima nama ovdje, kroz slanje paketa, izraziti svoju veliku ljubav i skrb. Jednake pakete kao i meni poslali su i rodjacima Niku, Mihu, Ivu, Teu i Zlatku. U paketu sam našao puno toga koristnoga. Pet litara mlieka sam darovao, a konzervu “gulasch suppe” težku 3 kg dati ću negdje skuhati za nekoliko osoba.
Nesumnjivo je ovakova solidarnost široko na djelu. Obiteljske i prijateljske veze u težkim okolnosti pokazuju svoju pravu vriednost.
Koliko god to čudno zvučilo, napredak sam osjetio i na području sustavnoga bacanja žutoga blata na moju osobu. U novom broju žutoga ST-a Salih Alikafić više ne izmišlja dogodjaje u svezi sa mnom nego me “samo“ naziva sotonom i izražava svoju mržnju prema meni.
Odlazim do telefona pokušavajući nazvati Peru Poljanića, gradonačelnika Dubrovnika, kojem sam sve to želio ispričati. Dežurni koji se zatekao pokraj telefona veli mi da je gradonačelnik otišao na doček talijanskog broda, zajedno s talijanskom ministarkom, gospođom Margeritom Boniver i francuskim državnim ministrom Bernardom Kouchnerom. Pita me da li želim gospodina Željka Šikića, predsjednika Vlade i šefa Kriznog štaba, a ja samo pljunuh tri puta u stranu, želeći se otresti sotone, kao Mustafa maloprije...
Sastavak razvidno pisan za dolazka broda “San Marco“, pokazuje kako sam bio u pravu kad sam Peru predlagao onu trgovinu s mojim odlazkom. Pero je sad nepobitno označen kao pozitivac za razliku od mene koji sam eto negativan poput vraga.
Primjećujem strahoviti umor na gradonačelnikovu licu i pitam ga zašto se malo ne odmori. "Pokušat ću, ali ne vjerujem da ću uspjeti", veli mi Poljanić, koji je ovih dana zaista prezauzet. Kroz misli mi prolazi sjećanje kada smo u četiri oka ljetos sjedili na terasi hotela "Argentina" i uz čašicu francuskog konjaka ćaskali o običnim stvarima. Tada sam shvatio koliko taj čovjek ima razumijevanja za ovaj grad i koliko ga voli. Ja sam mu u šali govorio da će mu četnici napasti Dubrovnik na Mitrov dan, što sam i napisao u članku "Sudnji dan na Mitrov dan" u ST-u od 18. rujna (Mitrov dan je 8. listopada). Pero se tada samo smješkao i nije, čini se, mogao shvatiti ozbiljnost mojih riječi.
Međutim, taj čovjek i nije kriv za situaciju u Dubrovniku, jer sve operativne poslove obavlja Šikić i kompanija. Rastajemo se s Perom i odlazimo u hotel "Argentinu". Nema ni tamo ministarke Boniver, a u povratku prema gradu preko puta nam prelazi crna mačka, a neposredno nakon toga mimoilazimo se sa Željkom Šikićem. "Spasi nas dragi bože", pomislih, i uletih u zgradu Radio Dubrovnika, gdje me Joško Jelavić pita kako je u Mokošici...
Ipak u isto vrieme se pokazuje kako je možda i bolje što se Pero nije prihvatio realizacije one moje i Lukine sugestije.
Možda je upravo iz razloga što me se već dugo prikazuje kao neman, ali i kao čovjeka koji sve drži u svojim rukama, umjerena struja u JNA odlučila baš u pregovorima sa mnom pronaći izlaz iz ove situacije, koja je razvidno počela bivati težkom i za „suprotnu stranu“.
U stvari to je mogući daleko najveći i najizgledniji napredak. Kad bi u JNA prevladala struja koja bi ostvarila njihovo povlačenje, nestala bi nuždnost postojanja humanitarnoga koridora, dolazka u pomoć filozofa, pisaca i ministara, primanja paketa....
A upravo tako nešto se možda valja iza brda, sudeći po jučerašnjemu posjetu Marina Gozzea.
-“Smijem li govoriti slobodno? Može li nas netko čuti,“ upitao me napadno tiho i osvrćući se oko sebe.
Na moj potvrdan odgovor izpričao mi je kako živi u Zatonu pod okupacijom, te kako je tamo uzpostavio dobre odnose s nekolicinom častnika JNA. Oni po njegovim riečima pripadaju mekšoj struji, koja bi se željela osloboditi situacije u kojoj se nalazi i u kojoj se drži, kako je to jedino moguće izvesti kroz neformalne kontakte. Već ustaljeni način pregovaranja, koji prate novinari, ne omogućuje tajnost u dogovorima.
-“Meni je svejedno pregovara li se javno ili tajno, samo neka oni nakon toga otidju,“ rekao sam Gozzeu ne očekujući ništa osobito.
-“Drago mi je što tako razmišljate. Kad sam dolazio k vama nadao sam se vašem shvaćanju. Ovi oficiri s kojima sam razgovarao, poslali su me baš k vama i naglasili su mi kako o ovomu smijem razgovarati samo s vama i s nikim drugim. Za početak su samo željeli ćuti vaše mišljenje o tomu,“ rekao mi je na to.
-“Pregovore nikad ne treba odbaciti. A ako se radi o odlazku JNA, ako su spremni otići, onda sam posebice spreman razgovarati. Jesu li konačno shvatili pogriešku,“ upitao sam ga.
-“Ovi s kojima ja razgovaram i koji su me uputili k vama, sigurno jesu. Samo sad traže način...“
-“ Ako oni nisu u većini, ako njihova struja ne prevladava, onda samo mogu izgubiti glavu. Jesu li u većini,“ upitao sam ga.
-„“Izgleda kako jesu. Ja to ne mogu znati, ali kako se čini, jesu,“ odgovorio mi je Gozze i dalje napadno tiho.
-“Pa što onda ne otidju. Što ću im ja. Neka se dogovore izmedju sebe i otidju. Mene ne moraju pitati ako žele otići,“ rekao sam nasmijavši se.
Gozze je na to molećivo prinio prst ustima upozorivši me kako bih trebao biti tiši.
-“Nije im to lako izvesti. Ne mogu to učiniti tek tako. Moraju voditi računa o odnosu snaga medju njima i o mišljenju njihove javnosti. Misle kako bi im to bilo lakše ostvariti uz vašu suradnju,“ rekao mi je.
-“Ne znam kako itko od njih, nakon svega što je JNA napravila, može od mene očekivati bilo kakovu suradnju. Ali shvatio sam. Oni traže način za častno povlačenje. Nakon svega, njihovo povlačenje nikako ne može biti častno, ali ako žele moju pomoć u tomu smislu imat će je. Nama ovdje odgovara bilo kakovo njihovo povlačenje, pa ma kako ga nazivali ili prikazivali,“ rekao sam.
-“Pogodili ste. Nisu mi željeli objasniti zbog čega žele razgovarati s vama, ali predpostavljam kako se radi upravo o tomu što ste rekli,“ rekao je na to Gozze. U glasu mu se osjećalo olakšanje.
-„Dobro onda. Poručujem im kako je moguće razgovarati i tajno, ako bi to vodilo prema njihovu povlačenju. Ako se žele povući, pomoći ćemo im u traženju opravdanja pred njihovom javnosti. Nazovimo to traženjem načina za častno povlačenje. Neka se povuku častno, samo neka se povuku. Ne morate im to prenieti baš ovako kako sam rekao. Recite im jednostavno. Spremni smo za razgovor o traženju načina za njihovo častno povlačenje. Čini li vam se kako će biti zadovoljni s odgovorom?“
-“Vjerujem kako hoće,“ odgovorio mi je Gozze vidno bolje razpoložen nego na početku našeg razgovora.
Odmah nakon toga je otišao prenieti moju poruku.
Vidjet ćemo hoće li biti nešto od ovoga. Gozze mi je obećao doći opet čim prije bude mogao. Objektivno mu nije lako. Ako govori istinu, a nemam razloga u to sumnjati, onda se u težkoj situaciji nalaze i ti jugoslavenski častnici, s kojima je uzpostavio tako duboko povjerljive odnose.
Ruku na srdce, čisto po zakonu vjerojatnosti, na toj “suprotnoj strani“ jednostavno mora biti ljudi kojima se ne svidja to u čemu sudjeluju. Nije to samo stvar sklonosti nego i pameti i osnovne ljudskosti. Nitko pametan i human ne može biti sretan znajući kako je dio zločinačkoga ratnoga stroja koji ubija djecu, žene i starce.
S obzirom na sve što se dogodilo, rieč „častno“ je težko na bilo koji način povezivati s JNA, ali poruka koju sam im poslao i te kako može imati za nas pozitivne posljedice. To je bitno. Na žalost sve to za sad ipak izgleda previše liepo, glede ostvarbe.
Pogotovo se to težko može ostvariti već sutra. Zbog toga se za sad najbolje uzdati u barjake i ljude koji su došli iz svieta štititi spomenike i djecu. Prije svega spomenike.
Našemu nejakomu, ali hrabromu oružanomu odporu, pridružila se ipak, s velikim uzpjehom -diplomacija. Barjaci i rieči nenaoružanih ljudi pokazali su do sad nespornu učinkovitost. Vjerojatno su to primietili pametni na “suprotnoj strani“ pa bi oni željeli sličnu formulu primieniti i na sebe. Uz primjenu tajne diplomacije! Zašto im u tomu ne pomoći. Jačanje diplomatske komponente obrane nam odgovara. Bila ona javna ili tajna.
Neka konačno samo odu. Ako treba, glasno ćemo im zaželjeti sretan put. Ili ćemo to učiniti tajno, ako im to više odgovara. Samo neka idu i neka nakon toga više nikad u svomu životu ne čujem za njih.