Tekuća voda i nesuvisla zapovied
Četvrtak, 26. prosinca 1991.
Božićno svjetlo se danas još pojačalo. Probudio me šum vode u cievima. Ustao sam se, uključio bojler i vratio se u postelju pričekati neka se voda ugrije. Jedva sam dočekao stati pod topli tuš u svojemu stanu, brijati se i umivati uz toplu vodu iz umivaonika.
Stavio sam rublje u perilicu i uključio je.
A zatim sam napravio pogriešku. Otišao sam u ured.
Dok sam bio tamo došli su mi Božić čestitati Pakiša Radica, Miho Popović, Ante Srhoj i Milan Sentić. U Božićnom ozračju ipak nismo izbjegnuli ozbiljnije teme. Izmedju ostalog razgovarali smo o mogućoj zamjeni za poginuloga Miljenka Bratoša. Sjetio sam se Željka Kulišića, a moji gosti su mi rekli kako je ideja dosta dobra.
A onda sam se sjetio kako bih trebao, dok je dan, vratiti se doma i prostrieti robu na sušilo.
Čim je čula kako ulazim u stan, dosjetljiva susjeda Mare je izišla na hodnik i rekla mi kako je izključila glavnu električnu sklopku mojega stana na razvodnoj ploči na stubištu, jer je čula kako mi se u stanu okreće perilica, a nestalo je vode. Na taj način je dobra susjeda spriečila loše posljedice mojega nemara. Uvjerio sam se kako je Mariana u pravu što nikad ne ostavlja rad perilice bez nadzora.
Isključio sam perilicu, uključio osigurače i otišao na objed kod Iva Vilovića, koji me je jučer pozvao na Božićni objed, a kad sam mu rekao kako su ga preteknule častne sestre, pomaknuo je svoj poziv za jedan dan.
Nakon još jednoga ukusnoga obroka premjestio sam se u Obćinu gdje sam zateknuo poruku kapetana Aurore Balda Radulja, u kojoj se tuži kako je u Cavtatu imao velikih problema s novim častnicima JNA, koji su mu po brodu tražili predstavnika Crvenoga križa, a ni jedan predstavnik nije se bio ukrcao.
Novo pridošli JNA častnici se vjerojatno žele dokazati izticanjem kako na našoj, njima suprotnoj strani, imaju povjerenja samo u Crveni križ, pa je nesretni kapetan Radulj morao odtrpjeti prietnje uzapćenjem. Prietnje je shvatio jako ozbiljno i ubuduće ne želi izploviti bez predstavnika Crvenoga križa. Srećom problem je lako riešiv. Crveni križ će nadalje bez iznimke na svim putovanjima osiguravati svoju zaštitu kapetanu Aurore.
Na činjenicu kako na zapadu obćine postoje naše snage, koje se doduše ne pomiču u našemu smjeru, ali izgleda više ne odstupaju i pod našom kontrolom drže nekoliko naših sela prema Neumu, podsjetio me Daidža sa svojom zapoviedi (!) koja je stignula preko sriedišta za obavješćivanje.
Daidža se kao zapoviednik vojnoga sektora Dubrovnik smjestio u Metkoviću i iz razumljivoga opreza, nije se još odlučio doći u grad po čijem je imenu nazvan vojni sektor kojim zapovieda, što je uostalom bila i odlika njegovoga predhodnika pukovnika Marinova.
Kao pametan vojskovodja, prije polazka u akciju posvetio se skrbi o nabavi oružja. Shvativši kako tu stvari nisu u osobitom redu odlučio je napisati i poslati oštru zapovied u kojoj spominje kako oni koje se bave s nabavom oružja ne smiju svoje povjerenje dati stanovitom pukovniku Branku Bošnjaku.
To samo po sebi ne bi bilo osobito čudno, kad Daidža sam ne bi u istoj ovoj svojoj zapoviedi napomenuo, kako je tomu pukovniku Bošnjaku nadredjen pukovnik Luka Džanko, a obojici im je nadredjen –Daidža!
Zar zapoviedniku vojnoga sektora Dubrovnik nije bilo jednostavnije izdati zapovied sebi podredjenomu častniku od slanja pisane zapoviedi uokolo? Ili je možda samo želio na ovaj način iztaknuti svoju moć, što bi se moglo zaključiti i po „opomeni kriznim stožerima“, koje agilni Daidža na taj način dovodi u svezu s „prljavim rabotama“, kako se u textu zapoviedi izrazio.
Zgodna Božićna čestitka simpatičnoga Daidže, alias Mate Šarlije, alias Nijaza Batlaka!
Koliko mi je poznato, savjetnici za nabavu oružja, sliedeći na taj način ponašanje svojih zapoviednika, nisu do sada dolazili u Dubrovnik. Za dobro i duboko promišljenu nabavu potrebit im je miran i siguran okoliš, a to sigurno nije ovaj naš obkoljeni i ugroženi grad.
Ako se već vojni zapoviednici i savjetnici za nabavu oružja ne usudjuju doći, to se ne može kazati za naše ministre. U predvečerje sam zajedno s Perom Poljanićem dočekao ministra Rudolfa, koji je doputovao s Liburnijom, premda je ranije najavljivao kako će doploviti s hidrogliserom.
Ovaj put je došao sam. Dobro je što je opet došao. Zajedno smo jači.
Nisam ga pitao do kad namierava ostati. Nije mi palo na pamet. U stvari nekako mi se nije dalo iz ponovno odkrivenoga svieta prijatelja i susjeda vratiti u bilo kakovo službeno ozračje. Zbog toga sam ugodno šutio, prepustivši Peru i drugima razgovor s ministrom. A tih drugih Pero je i onako pozvao više nego dostatno u svoj ured, gdje smo se s broda odvezli zajedno s ministrom.
Bili su tu Hrvoje Kačićƒ, Nojko Marinović, Ivo Šimunoviƒ, Čićo Obuljen i Gjuro Kolić
Razgovor nije bio niti osobito zanimljiv, a ni plodonosan. Jedini osobitost bila je konfrontacija Rudolfa i Kačića, čisto po ego načelu, što je Pera Poljanića, sudeći po izrazu njegova lica, kao dobrog domaćina stavilo u neugodnu situaciju.
Riešenje toga malenoga problema pronašao je sam Davorin Rudolf, pozvavši nas na večeru na Liburniju s kojom je doputovao.
Pošli smo odmah složno u Gruž, pa sam tako dobio prigodu nastaviti svoju novu redovitost u prehrani. Ako bi se ovako nastavilo, morao bih se opet početi baviti športom, kako ne bih morao trošiti novce na novu širu odjeću.