Koncertni Yugo koncept traje
Petak, 27. prosinca 1991.
Vrieme opuštanja je postupno počelo prolaziti. Jutro sam doduše započeo s privatnim stvarima. Prvo sam poslao pismo bratu i najavio mu skori povratak Maje i djece iz Beča, kako bih mu na taj način pomognuo u održavanju psiholožke stabilnosti. Rodjak Nikša bi ih sutra trebao prebaciti u Rieku.
Zatim sam nazvao Marianu u Beč, kako bih je podsjetio na našu obljetnicu braka. Nisam je trebao podsjećati. Sjetila se i sama i odmah mi to napomenula čim me je čula.
A onda je započeo povratak uobičajenom tempu i „intervencionizmu“.
Prisjetio sam se onih svojih razmišljanja u Crkvi Male braće i zapitao sam se što je točno odlučeno u svezi s koncertom koji bi se trebao održati na Novu godinu.
Rekao sam tajnici neka mi pronadje Čića Obuljena, kojega sam o tomu imao prigodu propitati predhodne večeri, ali sam to u svojemu šutljivomu razdoblju jednostavno zaboravio učiniti. A i Čićo to nije spominjao, što mi se sad kad sam se toga sjetio, učinilo malo čudnim.
Tajnica me je ubrzo informirala kako Obuljena ne može dobiti, jer je upravo u Maloj viećnici na sastanku u svezi s koncertom!
Odmah sam se spustio kat niže i nenajavljen upao na sastanak koji je bio u tieku.
Vidjevši me na vratima, Čićo se odmah snašao:
“Baš je dobro što je predsjednik Izvršnoga vieća našao vriemena pridružiti nam se,“ rekao je glasom koji je zvučio podpuno izkreno.
“Došao samo kako bih se informirao o tomu kako napreduju pripreme. Ne želim vas ometati. Samo ću malo slušati,“ rekao sam na to i sjeo.
Nisam održao obećanje.
Ubrzo sam shvatio kako bi koncert mogao biti svojevrstan povratak prema Jugoslaviji kroz naglašivanje sloge i zaboravljanje tko je ovdje agresor, a tko žrtva. Glavna zviezda koncerta bi trebala biti izvjestna sopranistica Miomira Vitas iz Beograda, a beogradska dalekovidnica bi trebala prenositi koncert za svoje gledatelje, što bi im valjda trebalo biti dopuna slikama koje njihovi izvjestitelji sigurno šalju snimajući Dubrovnik s mjesta gdje su zločinačke topovske cievi uperene prema njemu.
Kako su se samo dosjetili! Malo bi pucali po Dubrovčanima, a onda bi im malo pjevali, a onda...
Ne bi bilo čudno kad bi nastavili pucati!
Bila bi podpuno druga priča, kad bi se pokajali, povukli i onda nam ponudili svoju pjevačicu kao simbolični početak naknade štete!
Odlučio sam prekinuti inače udobnu Božićnu pasivnost i ugodnu šutljivost koju sam tako uzpješno primienio predhodne večeri. Javio sam se za rieč.
Žao mi je ako ću neke od vas ovdje neugodno iznenaditi, ali moram vam reći svoje mišljenje. Ovo što sam čuo, odnosno ovakova koncepcija koncerta daleko je od interesa Hrvatske. Osobno ni u snu ne bih želio biti nazočan toj priredbi. Dapače, osjećam obvezu o svemu ovomu izviestiti hrvatsko vrhovničtvo i to idem učiniti istoga trenutka. Znam, sve je već odmaknulo, ali se možda još nešto može promieniti,“ rekao sam i ustao.
Nisam se obzirao na mlake pozive neka ostanem dalje, nego sam otišao sa sastanka.
Odmah sam pokušao kontaktirati predsjednika Vlade Gregurića, nadajući se dobiti ga uobičajeno brzo. Nisam uzpio.
Sjetio sam se sina Hrvoja Macana, Krešimira, koji je sad u Zagrebu blizak suradnik ministra informiranja Branka Salaja.
Malo zatim tajnica me je spojila s Krešimirom. Izpričao sam mu sve što znam u svezi s koncertom, rekao mu svoje mišljenje i odluku o osobnomu bojkotu i zamolio ga neka prenese moju priči ministru Salaju, a takodjer neka mi, ako može ugovori razgovor s Franjom Gregurićem.
Krešimira sam, kao izuzetno pametnoga i poduzetnoga mladića, upoznao još za vrieme jedne od mojih volonterskih profesorskih epizoda u dubrovačkoj Gimnaziji. Pouzdam se u njega i siguran sam kako će učiniti sve što je moguće.
Zaključivši kako sam učinio najviše što u ovomu trenutku mogu, na večeri na Iliriji, na koju su me pozvali ugladjeni rektor Zagrebačkoga sveučilišta Marian Šunjić i poletni prorektor Jure Radić, opet sam se mogao vratiti u svoje opuštenije Božićno stanje. Ali ipak sa samo jednim obrokom dnevno, što je ohrabrujuća prilagodba glede tjelesne težine.
Uz rektora i prorektora na večeri je bilo nazočno još dosta drugih doktora i profesora. Svi zajedno su stignuli u Dubrovnik kako bi se osobno uvjerili u stradanje zgrade Medjunarodnoga sveučilišnoga sriedišta i vidjeli što se može poduzeti glede obnove.
Tu temu ne vidim kao prioritetnu, pa o njoj nisam uobće ranije razmišljao. Zbog toga mi je samo preostalo hvaliti i ohrabrivati simpatično i pametno profesorsko-doktorsko družtvo, u realizaciji njihove namiere .
Svaka vrsta obnove zahtieva pripreme, a svaka buduća investicija na našem području bit će izuzetno dobro došla. Uostalom i sam dolazak Šunjića, Radića i ostalih je izvanredan i ohrabrujući početak.
Mi ovdje malo toga možemo u kratkomu vremenskom roku napraviti sami. Nemamo ni sriedstava, ni snage, a sigurno ni dostatno pameti. A puno toga, ako ne baš sve, ipak se zasniva na pameti. Toga u Ilirijinusalonu barem nije nedostajalo.
Kad sam se vratio doma vidio sam kako je opet došla voda. Brzo sam uključio perilicu i ovaj put strpljivo čekao završetak prvog strojnoga pranja robe nakon tri mjeseca.
Obskrba s vodom je uzpostavljena, ali je daleko od sigurnosti. Naše ljude na vodocrpilištu u Komolcu i danas su došli uznemirivati vojnici JNA. Bilo ih je petorica. Pretresali su i pretraživali, psovali i otišli pucajući iz automata.
Viest sam primio malo prije nego sam otišao na Iliriju. Krenuo sam poslati prosvjed, ali sam odustao, jer nije imalo smisla. Sjetio sam se ljudi iz mokošićke civilne zaštite i onoga njihovog distanciranja od mene, kako bi se osjećali sigurnije. Slanje prosvjeda bi moglo samo prouzročiti osvetu tim našim ljudima u Komolcu. Jedina prava zaštita bilo bi njihovo povlačenje. A onda bismo ponovno ostali bez vode.
Srećom danas nije bilo nikakovih posljedica ni za ljude ni za postrojenje. A moglo je biti. S tim rizikom se svi zajedno jednostavno trebamo nositi.
„Nestašni“ jugoslavenski vojnici s petokrakama na kapama i dalje se iživljavaju trošeći svoje goleme zalihe strjeljiva. Pucali su danas i iz minobacača i to po koločepskomu Donjemu Čelu. Opet srećom bez težih posljedica.
U isto vrieme njihovi golubovi šalju miroljubive poruke, a za tri četiri dana bi nam njihova pjevačica trebala pjevati u našoj crkvi! Dr Jekyll and Mr Hyde!
Uživao sam u tihoj noći, prostirući rublje i pogledavajući prema vedrom nebu posutom zviezdama.