Tajni pregovori o odlazku JNA
Nedjelja, 1. prosinca 1991.
Tri ministra u hrvatskoj vladi Ivan Cifrić, Davorin Rudolf i Pero Kriste, postali su predstavnicima vlade za područje obćina Dubrovnik, Metković, Ploče, Korčula i Lastovo.
Viest o tomu dočekala me je u Kriznomu stožeru. Stignula je u 5 ura ujutro. Točnije rečeno stignula je s dalekopisom u Sriedište za obavješćivanje, a iz Sriedišta je pročitana dežurnomu u Kriznomu stožeru. Još preciznije iz Sriedišta je izdiktirana, a dežurni ju je vriedno rukom zapisao u dnevnik, i tako sebi učinio zanimljivijim i sadržajnijim rane jutarnje ure. Premda se sve moglo obaviti i s dalekopisom. Moglo bi se i trebalo učiniti dosta toga u smislu uvodjenja veće učinkovitosti i urednosti na području naših internih komunikacija, ali nemam ni vriemena ni snage upuštati se još i u to.
Viest je izuzetno dobra. Ako nam iz Vrhovničtva već nije upućena ozbiljna vojna pomoć, dobro će doći i pomoć u ministrima. Hvala.
Sjedište ministara bit ƒe u Dubrovniku, što ukazuje na možebitno slabo shvaćanje naših težkoća s komunikacijama. Možda je tri ministra trebalo porazmjestiti u tri obćine. Ovako će, budući im je za mjesto boravka odredjen Dubrovnik, biti, i fizički i telekomunikacijski, od ostalih obćina puno više udaljeni nego u slučaju njihova ostanka u Zagrebu.
Ovaj način je trebalo primieniti prije početka napadaja na Dubrovnik. Tada je trebalo baš u Dubrovniku postaviti zapoviedničtvo obrane za područje svih ovih obćina, te tako optimalno upotrebljavati oružje i ljude. To tada nije učinjeno već je zapoviednik bio lociran u Metkoviću.
Ipak imenovanje ministara, koje je podpisao predsjednik Vlade Franjo Gregurić, vrlo vjerojatno je doneseno samo kako bi se pomoglo Dubrovniku, a ostale obćine su navedene samo kako bi se još jače naglasilo kako se u slučaju obćine Dubrovnik radi samo o jednoj od obćina na jugu Hrvatske.
Izuzetno je dobro, što bi se uzkoro francuzkom ministru trebali pridružiti i tri naša ministra, pa će na taj način bitno ojačati naše diplomatske i pregovaračke snage.
Možda će se u cielu tu priču moći uklopiti i ovi pokušaji JNA za uzpostavom tajnih pregovora. U tomu smislu bi se mogli uporabiti naši ministri ili barem jedan od njih.
Nakon spoznaje o blizini povećanja ministarske populacije u Dubrovniku, s dodatnim poletom sam pošao u svoj ured, napisao kratko pismo dobrodošlice ministrima i odmah ga poslao. Uporabio sam prigodu i zamolio ih neka svoje novo zaduženje počnu s nalazkom snažnih agregata za proizvodnju električne energije i organiziraju njihovu dopremu u Dubrovnik. Mogući entuzijazam zbog izazova koji je postavljen pred njih, najbolje je usmjeriti na ublaživanje jednoga od naših ključnih problema. Mogao sam im poslati popis problema, ali bi tada vjerojatno došlo do razsipanja snaga. Ovako postoji mogućnost kako će se sva trojica ili barem jedan od njih koncentrirati na ono što bi nam moglo najviše pomoći. A onda je lako nastaviti sa zahtjevima.
Odmah nakon slanja pisma, prihvatio sam se brzoglasa i nazvao Hrvoja Kačića u Zagreb. Kad sam dolazio u Obćinu to mi je bio osnovni cilj, kojega je eto samo na kratko u stranu bacila viest o dolazku ministara.
Utipkao sam broj, začuo se signal zvonjenja i glas Hrvoja Kačića sam odmah začuo u slušalici.
Jučer Kačića nikako nisam mogao dobiti. Na njegov brzoglas nije se nitko javljao, samo se uključivao dalekopisač. A razvoj situacije oko uzpostave tajnih kontakata i pregovora s JNA, to je nuždno zahtievao. Jer Marin Gozze se jučer opet pojavio s novom porukom.
-“JNA se slaže s vašom definicijom,“ rekao mi je Gozze odmah nakon što je sjeo.
I dalje je govorio tiho i bio oprezan, ali je ipak bio opušteniji nego dva dana ranije.
-“Možete li biti precizniji,“ upitao sam ga veseo što ga vidim, jer je njegov ponovni dolazak bio znak nastavka ostvarenja još jednoga kanala kontakata izmedju nas i JNA, i to onoga koji obećava najviše, budući u njemu po prvi put s njihove strane stižu prave miroljubive poruke i implicitno priznanje pogrieške koju su napravili.
-“Častno povlačenje je baš ono što oni žele. Uz vašu pomoć željeli bi pronaći način kako to ostvariti. I moram vam reći i potvrditi ono najvažnije. Na čelu ove struje je admiral Jokić,“ nastavio je Gozze veselo.
-“Sjajno! Izvrstno! Što bi po njihovu mišljenju trebao biti sliedeći korak,“ upitao sam ga.
-“O svemu se oni žele dogovoriti baš s vama. Predlažu vam neka dodjete u Termoterapiju. Tamo bi vas oni čekali.“.
-“Ali to mi je nemoguće izvesti. Kad bi to bili javni dogovori, onda bi to bilo relativno jednostavno, ali rekli ste kako bi se razgovori trebali obaviti u tajnosti. Kako ja mogu sam, u tajnosti, prieći Rieku dubrovačku? Možda vi imate neku ideju,“ upitao sam ga.
-“Možete poći sa mnom.“
-“Vaš odlazak tamo i dolazak ovamo nitkomu ne upada u oči. Vi živite u Zatonu, a promet izmedju Gruža i Mokošice se odvija. Stotine ljudi prielaze rieku. Pri tomu prolaze kontrole. U mojemu slučaju to je podpuno druga stvar. Što mogu odgovoriti kad me netko od naših pita gdje idem. Idem se sastati s JNA. Onda sastanak ne bi bio tajan. Ne odgovoriti ništa? Onda bih tek bio sumnjiv i po Dubrovniku bi se razširile kojekakove priče. Mene ljudi dobro poznaju. Jednostavno ne mogu neopaženo prieći na drugu stranu rieke. A izim toga, kad bih nekim čudom to uzpio i učiniti, oni tamo bi me slobodno mogli zgrabiti, ubiti, zatvoriti...“
-“Ne će vam se ništa dogoditi. Siguran sam u to. Vjerujte mi. To su ljudi u koje sam steknuo povjerenje. Oni izkreno žele pronaći izlaz i to je sve. Ne žele vam nauditi, možete biti podpuno sigurni i spokojni što se toga tiče,“ prekinuo me je Gozze.
-“Dobro to je manje bitno. Vjerujem vam, premda su vas možda ipak prevarili. To nije osnovna preprjeka. Medjutim ja jednostavno ne vidim način, kako mogu neopaženo i tajno doći na taj sastanak. To je jednostavno neostvarivo. Moramo smisliti neki drugi način.,“ rekao sam mu.
-“Ne znam. Oni se žele sastati s vama i to sam vam došao reći,“ odgovorio mi je Gozze. Bilo je primjetno kako mu je entuzijazam naglo splasnuo.
-“Mogu ja poći na sliedeće pregovore, a na njih može doći general Jokić, pa se možemo izdvojiti na samo. Možda je to dobro riešenje,“
-“Ne. Oni na to ne će pristati. Siguran sam. Naglasili su mi kako se žele sastati s vama, ali to može biti samo u podpunoj tajnosti.
-“Koliko sad vidim to je nemoguće izvesti. Možda se nečega dosjetim. Nego recite mi jeste li možda razgovarali o nekim detaljima. O tomu što bi točno oni željeli od nas. Kako bismo im mi najbolje mogli pomoći glede njihova častnoga povlačenja,“ upitao sam Gozzea.
-“Nismo ništa precizno razgovarali. Moja je uloga čisto bila u prenošenju poruke i definiranju gdje i kada bi se ostvario vaš sastanak s njima,“ odgovorio mi je.
-“Pada mi na pamet jedno riešenje. Zašto se predstavnici te struje ne bi tajno sastali s nekim drugim s naše strane? To bi bilo puno lakše izvesti u podpunoj tajnosti. Dapače to se može obaviti negdje u inozemstvu. Na primjer u Austriji. To bi s naše strane mogao učiniti na primjer Hrvoje Kačić. On je u Zagrebu i lako bi mu bilo skočiti recimo do Graza, a tamo bi trebao doći netko od tih, koji žele povlačenje JNA. Mogu se u miru dogovarati i dogovoriti. Nitko to ne mora znati. To je uostalom i puno manji rizik za tu vašu struju. Pa oni baš inzistiraju na maximalnoj tajnosti. Što mislite,“ upitao sam ga.
-“Ne znam. Nismo spominjali takovu mogućnost,“ odgovorio mi je oklievajući.
-“ Mogu odmah nazvati Kačića, što mislite o tomu,“ upitao sam ga.
-“Kako hoćete,“ odgovorio mi je nesigurno.
Pronašao sam Kačićev broj i utipkao ga. Nije bilo odgovora. Nakon nekoga vriemena začuo se signal faxa.
Pokušao sam još nekoliko puta. Rezultat je uviek bio isti.
-“Nemamo sreće. A možda je ovako i bolje. Tko zna bi li ovi vaši tamo to prihvatili...“
-“Nisu oni moji. Ja samo nastojim za nas sve skupa ovdje učiniti što mogu...“ prekinuo me Gozze povriedjeno.
-“Oprostite. Krivo sam se izrazio. Nisam mislio ništa loše. Samo sam želio brzo označiti na koga mislim. Bio sam nespretan. Želio sam reći kako možda ova struja u JNA ne bi željela prihvatiti Kačića. A možda ni Kačić to ne će prihvatiti.“
-“Razumijem vas. Vi ne želite ići na pregovore na ovaj način, ali ne želite propast ove zamisli, pa tražite načine. Ja ću im to reći i javiti vam se opet.“!
-“Ja ću bez obzira na sve ipak kontaktirati Kačića. Ne ću mu reći o komu se točno radi, ali ću mu reći o čemu se radi i zamoliti ga neka se uključi. Prenesite moju poruku kako držim pogodnom osobom za pregovore koje oni predlažu, saborskoga zastupnika Dubrovčanina Hrvoja Kačića, kojega, zbog loših veza, nisam do sad uzpio dobiti. Oni ga sami mogu nazvati, ako žele. Dati ću vam broj. Mogu se dogovoriti s njim za sastanak na mjestu koje zajedno prociene najpogodnijim. Na primjer u Austriji ili Madjarskoj. Ja ću Kačića nastaviti nazivati dok ga ne dobijem. Uvjeren sam kako će shvatiti situaciju i ako ga oni izravno nazovu.“
-“Nisam siguran kako će oni htjeti nazvati Kačića. Žele razgovarati samo s vama. To su mi puno puta naglasili. Izim toga nitko od njih ne želi riskirati. Ovo je sve izuzetno tajno,“ zavrtio je glavom Gozze.
-„Postoji još jedno riešenje. Doduše ono uključuje s naše strane još jednoga čovjeka, ali moramo ići dalje. Pozvat ću Čića Obuljena i ovo mu izpričati. Zatražit ću od njega strogo čuvanje tajne. Sigurno će je držati.“
-„Zašto bismo trebali u ovo uključivati i Obuljena,“ upitao me Gozze.
-„Zato što on već sutra opet ide na pregovore u Cavtat. Neka taj Zdravković ili netko drugi budu tamo i Obuljenu samo kažu kako se slažu, a to će značiti kako možemo uključiti Hrvoja Kačića u cielu ovu priču.
-“Ne mogu vam proturiečiti. Ovo što predlažete je logično, ali ne znam kako će ova skupina to prihvatiti. Tajnost je sve ugroženija što se uključi više ljudi.“
-“Pa i s njihove strane je uključeno nekoliko ljudi. Rekli ste kako je to čak prevladavajuća struja. S naše strane uključit ćemo toliko osoba koliko bude nuždno. To oni tamo moraju prihvatiti. I tako i tako ja ne mogu učiniti puno podpuno sam,“ rekao sam mu na to.
Marin Gozze je otišao malo slabije razpoložen, ali odlučan nastaviti dalje. Kad bi ovo uzpjelo, on bi zaslužio svako priznanje i zahvalnost cieloga pučanstva. Njegova uloga je osjetljiva, složena i opasna.
Odmah nakon Gozzeova odlazka nazvao sam Čića Obuljena. Ubrzo se pojavio
Najprije sam od njega zatražio podpuno držanje u tajnosti onoga što ću mu izpričati, a kad mi je to svetčano obećao, izpričao sam mu o kontaktima preko Gozzea i pripremio ga na mogući razgovor sa Zdravkovićem.
Dok sam mu opisivao detalje kroz glavu mi je prolazilo pitanje jesam li pogriešio što sam krenuo ovako široko i oprezno. Možda sam ipak trebao riskirati? Je li moj priedlog, koji sam toj blažoj struji u JNA poslao preko Gozzea golub na grani, a moj sastanak s JNA u Termoterapiji je bio vrabac u ruci. Ili je obrnuto.
Vjerojatno sam ipak dobro postupio. Premda bih sa svojim odlazkom preko rieke vjerojatno već bio riešio puno dvojbi.
Neizvjestnost je težka. S druge strane gledajući koncepcija koju nastojim progurati u sebi sadrži jednu samu po sebi pouzdano dobru stvar – dobivanje na vriemenu. Na još jedan način!
Kad sam čuo Kačićev glas u trenutku sam pomislio kako nije baš najpametnije izpričati sve preko brzoglasa. Dalekopis mi se učinio boljim riešenjem, premda možda nisam u pravu. Ako ništa drugo učinilo mi se kako u cilju održavanja tajnosti ove izuzetno vriedne iniciative, treba poduzeti barem nešto.
-“Molim vas uključite fax i pričekajte desetak minuta. Poslat ću vam nešto,“ rekao sam Hrvoju Kačiću, nakon što smo se predhodno pozdravili.
-“Dobro, nema problema. Čekam,“ reagirao je očekivano inteligentno i spustio slušalicu.
Na brzinu sam složio poruku i poslao mu je.
JNA mi je uputila poslanika, i predložila da ostvarimo neformalne kontakte, kojima bi se pomoglo u rješavanju ove naše situacije.
Prvi put sam im odgovorio da bi to moglo biti moguće i da bi mi mogli pomoći u što časnijem njihovom povlačenju dogovorenom na neformalnim, a zatim potvrdjenom na službenim pregovorima. Oni su to odmah prihvatili i ponovno mi poslali poruku i predložili tehniku kako da se ja s njima sastanem.
Tehniku sastanaka sam odbio i predložio da se ovi razgovori održe izvan ove regije. Predložio sam da admiral Jokić ili neki njegov poslanik nazove Vas u Zagreb, kako bi s Vama ostvario kontakt, po mom prijedlogu u Grazu.
Ako se slažete recite mi na telefon nakon prijema faxa. Dalje ćemo se dogovoriti. Ovo još jedino zna Vaš prijatelj. Mislim da ovo može pomoći, a u Vašu opreznost, snalažljivost i diskreciju ne sumnjam. Ovo se može upotrijebiti i samo za dobivanje na vremenu.
Ako se ne slažete recite mi telefonom nakon prijema faxa.
Srdačan pozdrav
Namierno na poruku nisam stavio ni naslov niti podpis.
Kačić me je nazvao odmah nakon priama faxa i sa “slažem se” potvrdio svoju spremnost ulazka u pregovore.
Nakon toga smo se samo pozdravili i prekinuli daljnji razgovor.
S velikom nestrpljivosti sam danas očekivao povratak pregovarača.
-“Nije mi se javio nikakov Zdravković,“ rekao mi je Obuljen čim je ugrabio prigodu.
Tko zna što se dogodilo. Možda su ti JNA golubovi odustali? A možda je ipak sve ovo bila zamka?
Za sad se treba osloniti na „ustaljenu proceduru“ kako bi to rekao Čićo. A prije svega na Kouchnera, koji je danas zajedno sa svojim gostima sudjelovao na „forumu intelektualaca“, kako je svoju tribinu u domu sindikata nazvao presretni Slobodan Lang.
Bilo je uživanje slušati te rieči stranaca koji su došli u pomoć tamo gdje se pati.
Jean d'Ormesson i Andre Glucksmann su se pokazali pravim ljudima koji su stignuli na pravo mjesto. Javno su izrazili svoje zgražanje s ovdašnjom situacijom, a uz to su i jasno identificirali njezine uzroke.
Posebice je jasan bio filozof Glucksmann. Naveo je Srbiju kao agresora i oštro je upozorio kako je odnos snaga samo privid. Ciela Europa je na strani Dubrovnika, pa je prema tomu Srbija malena u uzporedbi s Dubrovnikom, uztvrdio je.
Francuzi su se tako dobrano odmaknuli od svoje neutralnosti. Možda su Glucksmannove rieči za Kouchnera bile iznenadjenje, a možda je sve unapried bilo medju njima dogovoreno. Kouchner doduše radi brzo, ali je u pravilu izuzetno promišljen. Zasigurno se čini kako je Francuzki filozof s njemačkim prezimenom za nas doista sretni čovjek, upravo u skladu sa doslovnim njemačkim značenjem njegova prezimena.
Francuzki ministar i njegova skupinica znače nam iznimno puno. Sumnjičavost prema njima nema temelja. Iz zagrebačke perspektive to pak ne izgleda baš tako. Svjedoči tomu zapis o pozivu novinarice Branke Šeparović iz Zagreba, kojega sam takodjer vidio u dnevniku Kriznoga stožera, dok sam čitao odluku o postavljanju ministarske trojice za predstavnike Vlade u Dubrovniku.
Gospodja Šeparović je sinoć zvala iz Zagreba, kako bi najavila polazak novoga konvoja iz Rieke. Nazvala ga je „konvoj mira“ i najavila izplovljenje iz Rieke u sliedeći petak. Zatražila je žurno slanje popisa naših potreba i zamolila neka mi iz Dubrovnika viest o pokretanju novoga konvoja prenesemo fondu Sveti Vlaho, čije sjedište se nalazi u - Zagrebu.
Uz put se razpitivala o tomu „kako se moglo dogoditi pa je na brodu s kojim su doputovali francuzki ministar i njegova škvadra, bila samo zastava UNICEF-a, a ne i hrvatski barjak.
Kako smo mi ovdje u Dubrovniku mogli na to utjecati! Pa Krila Dubrovnika preplovila su Jadran! Za kontrolu barjaka trebali bi biti mjerodavni hrvatska mornarica, hrvatsko redarstvo, hrvatske vlasti na razini hrvatske države! Povrh svega ti barjaci UNICEF-a, UNESCO-a, Europske zajednice, ovdje su nam do sad bili izuzetno koristni. Bez njih ne bi bio moguć odlazak na pregovore. Ili bi možda bilo bolje na pregovore ići s bielom zastavom?
U cieloj Hrvatskoj, u Zagrebu, Splitu, Rieci i drugdje JNA na svojim vojarnama vije jugoslavenske barjake! Kako se to može tolerirati? Umjesto toga se razmišlja o barjacima Ujedinjenih naroda, koji nama ovdje predstavljaju toliko nuždnu dodatnu zaštitu.
Vjerojatno Branka Šeparović nije bila dobro promislila. Ako je čujem objasnit ću joj. Sigurno će shvatiti. Ako se mi ovdje ne borimo za obstanak Hrvatske onda se nitko i ne bori. Hrvatski barjaci lepršaju ovdje medju nama i ima nas ovdje koji smo spremni izgubiti život braneći ih! Dok je nas koji ih volimo, hrvatski barjaci će sigurno lepršati! Medjutim, kako bismo to osigurali moramo se baviti s puno drugih poslova. Jučer smo tako nastavili sjednicu Kriznoga stožera, koju sam bio prekinuo zbog dolazka Kouchnera.
Kao što u svatkomu poslu mora biti škarta, bilo ga je i ovaj put. Bezpotrebito se povela razprava o ulogi liečnika, odnosno njihovih potvrda, u pražnjenju Dubrovnika. Bezpotrebito smo zatražili popise onih koji su otišli na liečenje izvan Dubrovnika, kao i tjedna izvješća o novim potvrdama. Tko će to pregledavati i kontrolirati? Liečnici požrtvovano rade svoj posao i treba im ga u podpunosti prepustiti. Kao što obranu treba prepustiti vojnicima, a održavanje reda redarstvu. Popustio sam pod pritiskom mišljenja većine i nisam spriečio donošenje toga zaključka. Svaka snaga ima svoje granice.
Uostalom nisam ja Krizni stožer. Samo sam mu predsjednik. Neke odluke, kako i u slučaju sjednica Izvršnoga vieća, mogu biti donesene i kad sam protiv. To je demokracija. Premda se, u slučaju Kriznoga stožera, ne treba baš obterećivati razmišljanjima o demokraciji. Demokracija nije baš najpogodnija za uzpjeh u ratnim vriemenima, pa nam se neke odluke dosta težko mogu povezati s pridjevom „“demokratski“. Na primjer obćenita zabrana odlazka iz Dubrovnika daleko je od demokracije. Pa i zapoviedanje krugovalnoj postaji kakov program treba imati. To su jednostavno odluke koje je u interesu obstanka Hrvatske na ovomu prostoru – trebalo donieti i točka.
Direktor radio Dubrovnika Joško Jelavić mi je danas, kao odgovor na odluku Kriznoga stožera, dosta razpoložen i sretan donio službeni dopis, u kojemu se navodi kako ta dubrovačka krugovalna postaja nema agregat dostatnoga kapaciteta za odašiljanje cjelodnevnoga programa, pa tako ni glasbe koju smo tražili.
Nisam se obterećivao s Joškovim demokratskim pravima, nego sam odmah nazvao direktora Dubrovkinje Pava Miloglava, a on mi je obećao već sutra u Radio Dubrovnik dostaviti jedan agregat, koji bi trebao biti dostatno snažan.
Inače za danas netko je bio demokratski najavio nastup folklornoga ansambla Lindjo izpred crkve svetoga Vlaha. Možda se to organiziralo samo u znak zahvalnosti našim francuzkim gostima, tek netko me je jučer podsjetio, kako je prvog prosinca stvorena Država Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je kasnije dobila naziv Jugoslavija, što se u Srbiji danas sigurno slavi.
Kad sam saznao za te folklorne težnje, koje bi se mogle poklopiti s jugoslavenskim blagdanom, sjednica Kriznoga stožera bila je već odavno završila. Na svoju ruku sam poručio organizatorima, neka se uzdrže od plesa za jedan dan. Nisam baš postupio demokratski, ali danas izpred Svetoga Vlaha nije bilo nikakovoga poskakivanja.