Splitski dokumenti
Četvrtak, 19. prosinca 1991.
“Predsjedniče evo mene konačno natrag,“ srdačno mi je pružio ruku visoki Jadran Delaš, predhodno prešavši u tri koraka razdaljinu od vrata do mojega stola. Ustao sam, prihvatio pruženu ruku i pozvao ga neka sjedne preko puta.
Unatoč srdačnosti, imao sam dojam kako se osjeća malo nelagodno. Možda me je dojam prievario, jer sam na odredjeni način Delaša gledao s predrasudom zbog njegova dugoga izbivanja iz Dubrovnika i boravka na sigurnomu području. Delaš je bio svojevrstni prvi „diplomatski“ predstavnik Dubrovnika u Splitu. S vriemenom mu se tamo u različitim „diplomatskim“ ulogama pridružilo još puno Dubrovčana, koji su nam pomagali iz sigurne udaljenosti.
Zamjenik pokojnoga Miljenka Bratoša zateknuo se u Splitu u vrieme napada na Dubrovnik, pa je odlučio ostati tamo, kako bi mogao prikupiti i poslati što je moguće više pomoći u oružju i opremi. Bio je u stalnom kontaktu s Miljenkom Bratošem. Nakon Miljenkove smrti, po automatici zamjenjivanja, postao je čelni čovjek sekretarijata za narodnu obranu. Medjutim, odlučio je i dalje ostati u Splitu i nastaviti svoj novi posao.
“Da samo znate kako mi je drago što vas ponovno mogu vidjeti,“ nastavio je Delaš sa svojom srdačnošću, koja je izgledala doista krajnje izkrenom.
“I meni je drago što vas vidim. S vašim dolazkom mi se smanjuje briga o sekretarijatu. Sad ćete to vi liepo preuzeti i voditi, kad smo već ostali bez Miljenka,“ rekao sam mu sa sjetom u glasu.
“Znam kako vam je težko zbog Miljenkove smrti. Znam koliko ste veliki prijatelji bili. I vjerujte, meni je i danas težko prihvatiti kako Miljenka nema. To je bio sjajan čovjek,“ prisjetio se Delaš svojega šefa.
“O radu sekretarijata sam se kroz cielo ovo vrieme informirao i bio s njima u kontaktu. Poznato mi je sve što se tamo dogadjalo. Najviše sam se čuo s Rudijem Butkovićem. Tamo je, sigurno sve u redu. Ne će mi se biti težko uklopiti, vjerujte. A dobro sam upoznat i s drugim stvarima u svezi s obranom. Često sam se čuo s Nojkom Marinovićem,“ nastavio je.
Zatim je otvorio fascikl koji je donio sa sobom.
„Evo ovdje sam vam donio nešto na pismeno, pa možete pročitati što sam u svezi sekretarijata radio kroz ovo vrieme. Zapisao sam sve. Sekretarijat je s moje strane cielo vrieme bio nadziran.“
Pružio mi je na to list papira na kojemu je rukopisom bile navedene njegove aktivnosti u svezi sa Sekretarijatom za narodnu obranu. Dok sam prielazio pogledom po papiru nastavio je:
„Prije nego sam se vratio, zatražio sam u Splitu ocjenu mojega rada. Dobio sam je od Boža Teskere i admirala Letice. Budite dobri pa pogledajte što su napisali.“
Pružio mi je još tri lista papira.
Na brzinu sam preletio očima po textu. Ocjena splitskoga načelnika Boža Teskere je bila dosta obširna, a ocjena admirala Letice kratka, ali im je zajedničko izuzetno pozitivno mišljenje o Delašu.
Delaš se s pravom brinuo za svoju sudbinu po povratku u Dubrovnik. Izbivao je s radnoga mjesta gotovo tri mjeseca i formalno mu je prietio odkaz.
“Dobro je što ste ovo donieli. Može se uporabiti u slučaju, ako netko bude postavljao pitanja. Ja sigurno ne bih bio taj, ali puno je ljudi koji nisu bili tu i još nisu tu, a nisu se ni javili. A vi ste cielo vrieme bili u kontaktu s nama ovdje i znalo se gdje ste i kako se trudite poslati pomoć,“ rekao sam na to.
“Hvala vam zbog vašeg mišljenja. Vjerujte radio sam puno i napravio sam puno. Za vas sam evo pripremio, kako biste samo mogli dobiti osjećaj o koliko se toga radilo, popis onoga što sam poslao na ovo područje,“ rekao mi je na to vidno sretni Delaš i pružio mi još nekoliko papira.
Popis poslane opreme i oružja Delaš je podielio prema mjestu slanja. Izim u Dubrovniku Delaševe pošiljke su završavale i u Stonu, na Pelješcu i na Mljetu.
“Koliko vidim poslali ste preko tisuću odora. Jeste li sve to nabavili u Jugoplastiki i plaćali devizama,“ upitao sam ga.
“Jesam. Kako sam vam bio rekao. To je tragedija, ali je tako,“ odgovorio mi je.
“A dosta toga je zapelo na Pelješcu?“
“Vodio sam računa o cieloj obćini. Izim toga tamo se uzimalo ono što se htjelo. Sve što je išlo za Dubrovnik prošlo je preko Stona. A i Mljet je trebalo pomoći,“ pokušao mi je objasniti.
“Slažem se. Sve u svemu vidi se kako je preko vas dosta toga stignulo. Jeste li provjeravali, je li sve stignulo na odredište“ upitao sam ga.
„Ovo što sam vam napisao je provjereno. Pazio sam na to,“ odgovorio mi je.
Uz odjeću i obuću na popisu se nalazilo dosta oružja.
Prvi put sam bio u prigodi vidjeti jedan popis onoga s čime su sve kroz ovo vrieme razpolagale naše obranbene snage. A oružje i oprema su nesumnjivo stizale i iz drugih izvora, a ne samo preko Delaša, koji je izmedju ostalog samo u Dubrovnik poslao dvanaest minobacača, beztrzajni top, dva Browninga 12,7 mm, jednaka onima koje sam ja bio dopremio iz Ploča i Metkovića, a što je izuzetno vriedno, na popisu su se našle i rakete i lanseri raketa! Priča Željka Kulišića s Bosanke je tako dobila još čvršće utemeljenje.
Pelješčani i Stonjani su takodjer preuzeli svoj dio, što je sigurno bilo od pomoći u zaustavljanju JNA na tomu području naše obćine.
Koliko god sve to bilo bezznačajno u uzporedbi s naoružanjem koje ima JNA, vojnici s petokrakama su se ipak opravdano bojali za svoje živote i nastupali polagano, sada su se evo, kako izgleda, ako Bog dade, trajno zaustavili.
„Dobro je što ste ostali u Splitu. Ovdje medju nama je bio jedan čovjek manje, ali je naoružano, po ovomu što vidim, stotine vojnika više.“
„Pa i vojnika je bilo više. Formirao sam i četu dragovoljaca. Ne smiete to zaboraviti,“ dopunio me Delaš.
Početnu napetost i nelagodu je na njegovom licu u podpunosti zamienilo olakšanje i zadovoljstvo.
“Ovo što ste mi donieli je dobro kako bih dobio dojam, koji inače ne bih imao. Ali recite mi jeste li za sve trebali plaćati kao za odore u Jugoplastiki. I koliko ste potrošili,“
“Sve je precizno evidentirano. Potrošeno je oko tristo tisuća dolara,“ odgovorio mi je.
“Imate li o tomu neke priznanice?“
“Imam sve. Mogu vam i to donieti,“
“Odnesite priznanice u Atlantsku. Neka tamo ostane sve točno definirano. To je njihov novac. Neka se zna u što je utrošen. A sad moramo prekinuti. Čeka me puno posla,“ rekao sam mu i pružio mu ruku.
“Hvala. I sam sam mislio učiniti to što ste mi rekli. Možete računati na mene,“ uzvratio mi je Delaš.