Smjena za spas Dubrovnika
Petak, 22. studenoga 1991.
Potaknut s onim što sam jučer saznao od Nojka Marinovića, nazvao sam jutros načelnika glavnoga stožera generala Antona Tusa. Javio mi se odmah.
-“Zovem vas jer ne mogu shvatiti što se dogadja. Umjesto dolazka svježih snaga nama u pomoć, odlaze nam i oni koji su bili tu. Molim vas poduzmite nešto. Koliko su god naše veze sa slobodnim područjem slabe, ipak je moguće dopremiti i ljude i oružje. Uostalom na isti način kao što se iz Dubrovnika može otići, može se i doći. Trebali smo se u ovomu klimavom primirju učvrstiti, a postali smo još slabiji,“ prepričao sam Tusu Nojkove rieči.
-“Razumijem vas. Činimo sve što možemo, ali takove su okolnosti,“ odgovorio mi je.
Tusov glas je djelovao obezhrabrujuće. Načelnik Glavnoga stožera je zvučio poput dobronamierne osobe koja je nemoćna bilo što poduzeti.
-“Zašto onda ne započnete s protunapadajom. Možda preko Popova polja. Admiral Letica mi je nešto takovo najavio već prije dosta vriemena,“ upitao sam ga.
-“O protunapadu razmišljamo. Planiramo ga na jednomu drugomu mjestu, ali će vam i to sigurno pomoći,“ odgovorio mi je.
Možda je taj njegov odgovor ipak bio izraz opreza, kako prisluškivači ne bi nešto odkrili. Možda sam sa svojim zahtjevom o protuudaru sa zapadne strane u smjeru Dubrovnika pogodio njegovu ili Tudjmanovu namieru. Ipak, to je malo vjerojatno jer se u njegovu glasu osjećala nemoć.
Ipak dobro je što je umjesto otišlih boraca, u Dubrovnik stignulo još nešto oružja. A i Nojko više nije malodušan. Prestao je prietiti sa svojim odlazkom.
Malo nakon razgovora s Tusom, pojavio se Luka Korda.
-“Jesi li vidio onaj sastavak u ST-u? Ovo je postalo nepodnošljivo. Trebali bismo nešto poduzeti,” rekao mi je odmah s vrata.
Osjetio sam olakšanje što je konačno netko od ljudi koji su mi puno bliži i koji me poznaju puno dulje i puno bolje od Slobodana Langa, došao izraziti svoju solidarnost. Premda su mi Langove jučerašnje rieči, baš iz razloga što ih je izgovorio meni relativno nepoznat i neutralan čovjek, bile liek za dušu. Šteta što mi se Lang, unatoč obećanju, nije javio ni danas. U onomu trenutku je imao nešto dobro na umu. U medjuvriemenu se razvidno pojavila neka preprjeka.
Korda je izgledao već uobičajeno utučeno, a takovo njegovo razpoloženje doista je utemeljeno. Treba priznati kako mu nije ni malo lako. Do nedavno se kao predsjednik Družtveno političkoga vieća skupštine i predsjednik obćinskoga odbora HDZ-a vjerojatno osjećao kao čovjek koji je postignuo daleko više nego je to mogao i u snu očekivati, a sad su se sva njegova postignuća urušila i samo što se nisu srušila do temelja. Kad se sve zbroji Luka se još dobro i drži. Ostao je praktički bez svega. U Konavlima mu je sve zasigurno podpuno uništeno, a kroz dosadanji život znao je dosta toga priskrbiti. Prije upada JNA u Konavle nalazio se u postupku izgradnje svoje nove kuće.
Sad je obustavio bilo kakovu javnu aktivnost obćinskoga odbora HDZ-a. Kao izbjeglica iz Konavala uglavnom provodi dane šećući uokolo i osluškujući što se o komu priča.
Nakon što je sjeo preko puta mojega radnoga stola, Luka je zašutio promatrajući me upitno.
-“Čini mi se kako si opet nešto smislio. Izgledaš mi veselo,” progovorio je.
Lukino (ne)razpoloženje nije srećom priešlo na mene, nego mi je čak potaknulo stvaranje jasne zamisli o tomu što bi se moglo poduzeti.
-“U opravu si. Upravo mi je pala na pamet jedna sjajna zamisao,” odgovorio sam mu.
-“Daj, reci mi onda o čemu se radi,“ javio se Korda znatiželjno primakavši stolicu bliže.
-“Ova situacija bi se u stvari mogla dobro uporabiti. Sa svih strana sam definiran kao uzročnik svih nevolja. Za JNA sam primjer zlotvora koji tlači nedužni dubrovački puk, puk kojega JNA inače izuzetno voli, pa mu ljubav pokazuje s granatiranjem...“
-“Dobro, molim te predji na stvar,“ požurio me Korda nestrpljivo.
-“Za ovdašnje Jugoslavene sam najomraženiji čovjek u Dubrovniku, kako to definira njihov novinski glasnogovornik Salih. Zašto im ne udovoljiti? Ako je moj odlazak preduvjet za prestanak razaranja i za odlazak JNA s područja naše obćine, onda je to doista malena ciena. Ako JNA i domaći Jugoslaveni misle kako bi to bio samo prvi korak, nakon čega bi usliedila rekonstrukcija bratstva i jedinstva, neka tako misle,“ objasnio sam mu.
-“Čekaj, o čemu ti to govoriš. Kakova Jugoslavija? Kakovo bratstvo i jedinstvo,“ prekinuo me Korda začudjeno.
-“Ne boj se. To će im se težko ostvariti sa mnom i bez mene. JNA je jednostavno priešla granicu i tu im nema povratka. Ljudi, koji su prepatili sve ovo do sad, zasigurno dugo ne će moći sudjelovati u prijateljstvu s barbarima koji su ih ovako težko ugrozili. Glavno je zaustavljanje daljnje agresije, odlazak JNA i normalizacija života. Koliko god se Jugoslaveni unutar i izvan Hrvatske nadali, nema im rekonstrukcije njihove Jugoslavije! Medjutim, ni od Hrvatske na ovomu području ne će biti ništa, ako se ne poduzme nešto pametno. Pametan potez je moj odlazak kao podloga normalizacije života, uz odlazak JNA,“ odgovorio sam mu.
-“Dobro, sad razumiem. Činilo mi se kako govoriš bez veze. Nema im više Jugoslavije. Ali to s tvojim odlazkom nema smisla. Samo bismo mi bili još slabiji,“ rekao je na to Korda.
-“Promisli dobro! Pametan potez je bilo prihvaćanje Kouchnera, a ovo bi bio sliedeći lukav potez. Jedino to treba izvesti na mudar način. I za mene prihvatljiv. A meni je prihvatljivo svako riešenje izim biega. Ne mogu pobjeći i ostati tako zabilježen u poviesti. Neka se družtvo s naše i njihove strane dogovori. Hrvatska vlada i predsjednik Tudjman me jednostavno mogu smieniti, a uz to još ponetkoga što strši s naše hrvatske strane. Možda tebe kroz HDZ, Gjura preko ministarstva, još ponetkoga. Ali ne treba ići previše u širinu. Ako sam ja dostatan, onda bi bilo najbolje smieniti mene i na tomu ostati.“
-„Stani, ali zašto bi nas se smjenjivalo tek tako? Što bi se dobilo na taj način,“ upitao me Korda.
-“U tomu i jest ljepota ove ideje. U Zagrebu, a i ovdje kontaktira se i pregovara s JNA. Može im se predložiti moja ili naša smjena kao ustupak i znak dobre volje u zamjenu za njihovo povlačenje s ovoga područja.“
-“Dobro, a što bi ti tad učinio,“ prekinuo me opet Korda.
-“U tomu slučaju bih mogao poći po svoju obitelj i vratiti se kasnije natrag u Dubrovnik, kao običan gradjanin. Mogao bih se pokušati opet vratiti u IBM, ali to nije osobito bitno. Svaki posao bi bio bolji od ovoga. Koliko bi samo, na primjer, bilo liepo obavljati častni posao smetlara. Valjda bi me primili, ako se javim za taj posao,“ odgovorio sam mu veselo i zastao s daljnjim tumačenjem.
-“Možda si prestrog prema sebi, ali to što si rekao ima smisla. Izim ovoga sa smetlarem,” komentirao je Luka.
-“Nemaš pojma kako baš to ima najviše smisla što se mene osobno tiče. Miran i sriedjen posao umjesto ove noćne more! Cieli problem je u tomu, što bih želio svoj odlazak uporabiti za dobro dubrovačkoga pučanstva. Ako pobjegnem, što ne želim i ne ću, ili dadem ostavku samo tako, mogu samo oslabiti našu obranu. Moglo bi doći do kaotične situacije koju bi JNA mogla uporabiti za ulazak u Grad. A ako oni udju, nikad više ne će izići. Dakle treba sve izvesti promišljeno i lukavo. Zamisao dapače nikako ne bi smjela biti prikazana kao moja. Kao svoju treba je plasirati netko drugi,” rekao sam i zastao razmišljajući.
-“Pero,” rekao sam nakon kratke stanke.
-“Pero,” ponovio je za mnom Luka. “Trebamo to kazati Peru. Neka on to pokrene, kao svoju zamisao. Uostalom, možda mu je to i samomu na pameti. Ako mu pri tomu predložimo i moju smjenu, onda će mu se to još puno više svidjeti,” nastavio je vidno živnuvši.
-“Nemamo što čekati. Idemo do njega,” rekao sam mu.
Nazvao sam Pera.
-“Luka i ja bismo željeli doći do tebe zbog jedne izuzetno bitne stvari. Naravno ako si slobodan, jer čujem kako si ovih dana izuzetno zauzet,” rekao sam mu.
-“Dodjite odmah, ako hoćete,” odgovorio mi je ravnodušno. Činilo se kako nije primietio moj sarkazam, ili ga nije želio komentirati.
-“Čujem kako si ovih dana raztrgnut od razgovora s različitim dubrovačkim strujama. Od SDP-a dalje,” rekao sam mu kad smo ušli u njegov ured. Nisam mu se želio niti izrugivati niti prigovarati. Htio sam ga jednostavno okrenuti jače protiv sebe, kako bi on što lakše prihvatio moju zamisao.
-“Ako misliš kako sam razgovarao o nečemu što je upereno protiv tebe, onda se jako varaš. Ljudi su dolazili i dolaze razgovarati. Moram ih primiti i to je sve. Nema ništa što bih ti kao zanimljivo mogao izpričati o tim razgovorima,” odgovorio mi je Pero.
-“I Luka i ja smo takodjer razgovarali, ali smo na sreću došli i do nekih zaključaka i evo odmah ih želimo tebi izpričati,” rekao sam mu.
Pogledao me upitno i bez rieči.
-“Ovo su vriemena u kojima treba donositi pametne odluke. Treba povlačiti hrabre poteze i obavljati promjene tamo gdje se to ukaže nuždnim,” počeo sam okolišajući.
-“Na primjer Tudjman je promienio Vladu prije tri mjeseca. Stavio je na čelo bivšeg komunista, uključio je kao dopredsjednika Tomca koji je drugi do Račana. Samo kako bi se svidio Jugoslavenima. I mi ovdje bismo morali nešto učiniti u tomu smjeru,“ nastavio sam.
-“Ne znam o čemu govoriš,” rekao mi je Pero.
-“Željko, ostavi te priče i reci o čemu se radi,” uključio se Luka.
-“Pusti me Luka, malo uvoda nikad nije suvišno,” odvratio sam.
-“Vjerojatno znaš kako je onaj tvoj prijatelj Alikafić opet bacio hrpu blata na mene u najnovijem ST-u,“ rekao sam Peru.
-“Čuo sam nešto o tomu, ali nisam imao mogućnosti pročitati. Uostalom to me uobće ne zanima. Ta vrsta novine.“
-“Zanimalo bi te kad bi se o tebi pisalo na način kako se piše o meni. Tvoj prijatelj Salih naravno o tebi nema što loše reći,” provocirao sam ga. Želio sam kod njega postići što je moguće veću odbojnost prema meni, kako bi što lakše prihvatio priedlog mojega odlazka.
-“Nema ti to smisla Željko. Taj čovjek nije nikakov moj prijatelj. Samo sam se jedan put s njim vidio. Zanimljiv je čovjek, to sam ti čini mi se već rekao, i to je sve. S njim i s njegovim pisanjem ja nemam ništa. Ne znam zbog čega te je uzeo na zub” odgovorio mi je.
Glas mu je bio miran i sjetan.
Pero se pita zašto me je Alikafić uzeo na zub. O Alikafiću govori kao o profesoru, koji je mene, svoga učenika, uzeo na zub, jer je o meni dobio krivi dojam ili jer sam učinio nešto što je protivno njegovoj volji! Pero se ponekad postavi doista na zanimljiv način, pomislio sam i odlučio ne forsirati dalje priču o ST-u.
-“Sve je to u redu, Željko. Možemo o tomu pričati koliko god hoćeš, ali trebamo najprije reći Peru zbog čega smo zbiljno do njega došli,” javio se u tomu trenutku Korda.
-“Kad se Željka i mene već toliko napada, ti bi trebao potaknuti našu smjenu, a jugoslavenska vojska bi za uzvrat trebala prestati napadati i povući se. To je ono što smo ti došli reći,” nastavio je Luka na svoj jednostavni način.
Kad je već spreman otići onda bi i Luka želio otići u velikomu stilu. Čini se kako bi volio neka ga se napada jednako intenzivno kao mene. Luka ne voli biti u sporednoj ulozi.
Na Perovu licu pojavio se onaj njegov specifični začudjeni izraz s uzdignutim obrvama:
-“Ne razumijem te Luka. Svih se nas napada. E kad bi moj odlazak bio uvjet za odlazak JNA, ja bih odmah otišao. I ovako jedva sebe prisiljavam biti ovdje. Kad bih se samo mogao za stalno prebaciti do mojega Trstenika!”
-“Luka je sve rekao prebrzo i prejednostavno“ uključio sam se. “Treba razčlaniti situaciju i cielu zamisao. Činjenica je kako sam od strane JNA prikazan kao jastreb, a ti si za njih golub. Činjenica je kako u ST-u sustavno napadaju mene, a ne tebe. Činjenica je kako sam ja na čelu i Kriznoga stožera i Izvršnoga vieća, a to su krovni obćinski organi koji rade i koji predstavljaju odredjenu formalnu protutežu napadačima. Činjenica je kako u Izvršnomu vieću nema komunista, a na čelu JNA su sami komunisti i u našoj hrvatskoj vladi su sad komunisti koalicijski partneri HDZ-u. Dakle, činjenica je kako sam identificiran kao nekakov element koji narušava mogući idilični razplet ove drame. Logičan je zaključak. Treba me eliminirati. Luku prepoznaju, a i on sam sebe prepoznaje, kao dio ove narušavajuće opcije, pa logički treba eliminirati i njega. E sad tu treba biti pametan i cielu tu smjenu dobro naplatiti i naš odlazak povezati s dolazkom mira i odlazkom vojnika JNA s područja obćine. Zamisao je jasna, samo treba pronaći mudar način za njezinu realizaciju,” nastavio sam.
-“Dobro, razumio sam. Ali onda bismo trebali otići svi,” rekao je na to Pero.
-“To je ono što trebamo pokušati izbjeći. Trebamo uporabiti činjenicu što ti nisi u žarištu napada. Šalu na stranu, ali onaj Alikafić te na primjer ne napada. JNA te ne spominje po zlu. Tebi, a ne meni dolaze SDP-ovci u posjet. Uostalom i medju njima je bio jedan Salih...“
-“Salih Hrustić. To je krasan čovjek. Nema ti ga smisla u bilo što loše uplitati,“ prekinuo me Pero.
-“Nisam to rekao zlonamierno, nego čisto iz šale. I ja na Hrustića gledam kao na doista finoga čovjeka. Oprosti, ali eto omaknulo mi se. Samo sam uočio koincidenciju s imenom i to je sve. Nego vratimo se bitnomu. Mene se napada a ti si poštedjen. To su činjenice koje treba uporabiti! Ti se dapače trebaš snažno distancirati od mene. I od Luke naravno. Ciela zamisao treba biti prikazana kao tvoja. Preko Čića i Gjura ti bi trebao poslati poruku JNA. U stvari oni bi jednostavno, ali taktički pametno, trebali upitati tu njihovu suprotnu stranu, koliko bi joj godio moj odlazak. JNA se nastoji prikazati zaštitnikom dubrovačkoga pučanstva, ugroženoga od ljudi poput mene. Uostalom već u onomu prvomu ultimatumu su tražili predaju Kriznoga stožera. Sad treba trgovati. Predsjednik Kriznoga stožera, najomraženiji čovjek u Dubrovniku i njegovi istomišljenici bit će smienjeni, ako vi kao suprotna strana prestanete pucati i povučete se. Takovu bi poruku Čićo i Gjuro trebali prenieti i vidjeti kakov bi bio odgovor.“
-“Pa što im to ti ne kažeš,” upitao me Pero.
-“Ako im to ja kažem oni to ne će prihvatiti, jer će pomisliti kako igram neku igru. A tu nema nikakove igre. Ovo je jedan zdrav priedlog, koji bi svima mogao donieti koristi. I meni samomu. Ja doduše nemam takovo mjesto za otići kao ti svoj Trstenik, ali bih opet došao do svoje obitelji. Zarobljenici, a onda i moj brat, bili bi pušteni na slobodu. Dakle sve su to veliki mogući rezultati. Samo ti to moraš prihvatiti kao svoju ideju i povlačiti konce. Ja ću ti biti na razpolaganju koliko god ti želiš, a to nitko ne mora primietiti. Je li ti sad jasno?”
-“Dobro, a kako to ti misliš? Tko bi tebe mogao smieniti. Skupštinu ne mogu sazivati u ovakovim uvjetima. Ako je i sazovem ne bi bilo punomoćnosti. Družtvo se razbježalo na sve strane,” upitao me je Pero.
-“Može se to izvesti i bez Skupštine. To bi ti trebao dogovoriti s Tudjmanom ili Gregurićem.” Oni u Zagrebu uviek mogu izmisliti neko riešenje. Medjutim, bitno je naš odlazak naplatiti s odlazkom JNA. Inače sve skupa nema puno smisla. Premda bih, kad bih sve gledao samo osobno, rado otišao bez ikakovih uvjeta.
-“Moram priznati kako zamisao ima smisla. Premda ne vjerujem kako ju je moguće realizirati,” rekao je na to Pero.
-“Samo ti pokušaj,” uključio se Luka.
Ostali smo razgovarati još neko vrieme i razstali smo se neuobičajeno dobro razpoloženi. U stvari najrazspoloženiji sam bio ja, pa je moje razpoloženje priešlo i na Luku i Pera. Na Luku nešto više nego na Pera.