Skrb za ljudska prava

Srieda, 4. prosinca 1991. 


Uobičajeno mi je svakoga jutra pred vratima Obćine nalaziti ljude, koji tu čekaju nečiji dolazak, ili pak tu dodju onako iz znatiželje. Jutros sam u takovoj skupini zateknuo Marina Gozzea. Pokretom glave dao sam mu znak neka me sliedi.  Zajedno s njim iz skupine se izdvojio i Vlaho Lonza.
Stignuli su me na stubama.
-“Može li gospar Lonza doći sa mnom,“ upitao me Gozze.
Pružio sam ruku obojici i rekao im neka me sliede.
-“Vlaho je u sve upućen. Procienili smo kako je bolje ako dodjemo zajedno, rekao mi je Gozze, kad smo ušli u ured. Krajnji oprez, koji je pokazivao prošloga četvrtka kad se prvi put pojavio u mojemu uredu, bio je gotovo podpuno nestao. Ovo je bio već njegov četvrti dolazak s porukama JNA, pa je stvorio neke navike i prilagodbe. Sad uostalom više nije bio jedini izaslanik JNA.
-“Došli smo prenieti novu poruku. Razgovarali su s Kačićem, ali nije ništa dogovoreno. Opet su se okrenuli prema vama. Tako im je i Kačić sugerirao,“ započeo je razgovor Gozze.
 -“Znam. Hrvoje Kačić me je zvao noćas. Ako sam ga dobro shvatio ta struja u JNA je odbila doći na razgovore, a on im je predlagao Austriju, Madjarsku ili Sloveniju. Je li tako?“
-“Tako je. Ali oni su njemu predlagali Titograd ili Tivat, a on ih je odbio,“ uzvratio mi je Gozze.
Dakle imali smo iste informacije. Kačić mi je rekao kako bi njegov odlazak u Crnu Goru bio previše rizičan. Nije ih podpuno odbio ali im je rekao kako mora promisliti, a i onako, zbog drugih obveza ne bi mogao to učiniti prije polovice mjeseca. Predložio mi je neka prihvatim njihov priedlog i podjem na razgovore s njima u Mokošicu.
-“Dakle sad predlažu Mokošicu umjesto Termoterapije, je li tako,“ upitao sam dvočlano poslanstvo iz Zatona.
Gozze i Lonza su mi to odmah zajednički potvrdili kimanjem glavama.
-„Oni uobće ne žale što se nisu dogovorili s Kačićem. Smatraju kako ste vi doista najpogodnija osoba,“ kimanje je glasno popratio Lonza.
Je li ovo doista želja JNA za traženjem izlaza i povlačenjem ili je to ipak samo zamka., upitao sam se.
Odlučio sam to malo provjeriti.
-“Moj odlazak u Mokošicu za sad ne mogu potvrditi,” rekao sam.
-“Trebate se odlučiti. Sve je podpuno sigurno. Oni bi se s vama htjeli u miru dogovoriti, ili barem započeti dogovor. Nema tu nikakovog rizika. Zbog toga smo i došli zajedno, kako bismo vas uvjerili,“ uzvratio mi je Gozze.
Na njegovu i Lonzinu licu  vidjelo se izkreno razočaranje s mojim riečima. Ne, nije se radilo ni o kakovoj zamki, barem ne o zamki koje su oni sviestni. Bio je to izraz razočaranja ljudi koji su se našli sa svojim kućama i dobrima pod okupacijom JNA i željeli bi se, kao i mi ovdje u Dubrovniku, čim prije vratiti u normalan život. Njihovi dobri odnosi s JNA su ipak samo borba za obstanak.
-“Shvaćam vas, ali imam riešenje koje je još puno bolje, lakše i brže će se ostvariti i čak će imati veću težinu,“ rekao sam im.
Na njihovim licima je razočaranje u trenu bilo zamienjeno s velikim očekivanjem.
-“Danas u Dubrovnik stižu tri hrvatska ministra.. Već sutra bi se u Cavtatu oni mogli i trebali sastati s JNA. Neka tamo bude admiral Jokić i neka se dogovore. To je najjednostavnije. To biste mogli prenieti u Zaton,“ rekao sam.
Moj rieči su im vidno popravile razpoloženje, što je bilo još jedna potvrda njihove izkrenosti.
-“Vaš priedlog je dobar i logičan. Samo ne znam kako će ga oni tamo prihvatiti. Pogotovo jer se radi o nekoliko ljudi, pa makar to bili i ministri. Izim toga tajni odlazak ministara u Cavtat još je teže ostvariti nego vaš u Mokošicu,“ rekao je Gozze polako, razvidno duboko razmišljajući.
-“U tomu je ljepota ciele ove zamisli. Ministri mogu otići u Cavtat podpuno javno. Za vrieme susreta jedan od njih može u zgodnomu trenutku predložiti admiralu Jokiću razgovor u četiri oka. Tko ih u tomu može spriečiti? Ostali mogu nastaviti razgovarati, dok se ova dvojica ne vrate.“
-„To što govorite ima puno smisla,“ rekao je na to Gozze.
-„A da bi se občuvala maximalna tajnost, ja mogu o ovomu reći samo jednomu od ministara, recimo Rudolfu, koji izgleda već ima izkustva u pregovorima s JNA. Tako sam čuo,“ rekao sam.
Moji sugovornici su se medjusobno pogledali, razvidno se na taj način savjetujući što im je učiniti.
-„Mislim kako smo došli do izvrstnoga riešenja. Kad se dogovore sliedeći pregovori, reći ću ministru Rudolfu neka se svakako s Jokićem povuče negdje u stranu i neka počne s njim dogovarati to nesretno častno povlačenje. Valjda će ministri danas stignuti.“ rekao sam.

-“Preniet ćemo JNA vašu sugestiju, premda bismo ipak više voljeli kad biste prihvatili naš priedlog i vi osobno došli tajno u Rieku dubrovačku”, rekao je Gozze.
-“Shvaćam vaše namiere. Vi se pouzdate u ljude iz JNA koje ste upoznali, a pouzdate se i u mene jer me takodjer poznate. Čini vam se kako bi se tu moglo nešto dogovoriti. Ali pogledajte objektivno. Ako dodje do razgovora ministra Rudolfa i admirala Jokića, i ako je Jokić doista uključen u ovu miroljubivu struju JNA, to će biti jedan daleko veći korak. Dogovor izmedju ministra i admirala ima veću težinu nego izmedju predsjednika Izvršnoga vieća i skupine častnika.”
-“Možda imate pravo. Medjutim mi smo se spremili na ovakovo riešenje. Ta druga riešenja su izvan našeg djelokruga. Voljeli bismo kad biste se vi uključili. Imamo izvrstan predosjećaj,” rekao je na to Vlaho Lonza.
-“Shvatite. Moj priedlog je za realizaciju lakši i brži, a i rezultati bi morali biti vriedniji. Ministri bi već sutra mogli biti  na pregovorima u Cavtatu,” rekao sam.
Gozze i Lonza su shvatili  kako su moji argumenti čvrsti i više nisu prosvjedovali. Obećali su prenieti JNA moj priedlog i pružili mi ruke na razstanku. Na licima im se ocrtavalo dobro razpoloženje. Izpratio sam ih do vrata.
I sam sam se razpoložio zbog nalazka riešenja:
Ovo je izvrstno. Rudolf ne će moći odbiti moj priedlog. Zašto bi ga odbio.
Pred vratima me je čekao jedan američki novinar. Predstavio se kao Dan Stets, i  rekao kako piše za "Philadelphia Inquirer".
Jedan je od nekolicine hrabrih stranih novinara koji su našli načina doći u Dubrovnik, te unatoč svim rizicima informirati svoje čitatelje o za sviet iznimno neobičnoj situaciji u kojoj se našlo jedno poznato turističko i poviestno odredište.
Činjenica je kako je ovdje sad više stranih nego domaćih novinara. Ili domaće novinare manje primjećujem. A možda su pali  pod utjecaj svojega kolege Saliha  i gledaju me kao crnu mačku na putu.
Strani novinari razvidno nisu obterećeni s našim domaćim tračevima, pa me svakodnevno salietaju, pitaju, mole za pomoć kod slanja viesti.
Neobična je to situacija. Kad bi se moje zapažanje moglo uzeti kao objektivno, strana javnost je za nas više zainteresirana nego naša. Samo moje zapažanje na ovomu području vrlo vjerojatno ipak nije mjerodavno. Salihizacija  i STizam su vrlo vjerojatno učinili svoje.
Stets mi je rekao kako je glavni razlog zbog kojega je doputovao u Dubrovnik - kršenje ljudskih prava.
Odmah mi je bilo jasno kamo smjera njegovo pitanje. Naše zaustavljanje daljnjeg odlazka iz Dubrovnika pobudilo je zanimanje u inozemstvu. Odlučio sam se praviti nevješt.
-“Kršenje ljudskih prava je blaga ocjena,” započeo sam.
Na novinarovu licu vidjelo se iznenadjenje s mojim riečima.
-“Ovdje se radi o ugrožavanju osnovnih prava na život. Radi se o bezsramnoj oružanoj agresiji, o granatiranju, ubijanju i ranjavanju civila, žena djece, staraca, o uništavanju i pljačkanju kuća, posjeda, o prekidanju obskrbe hranom, vodom i električnom energijom. Radi se o genocidu,” nastavio sam.
Iznenadjenje na licu Stetsa bilo je u trenutku zamienjeno s nestrpljivosti.
“Nisam Vas došao to pitati. Doputovao sam baš s izričitim ciljem iztraživanja kršenja ljudskih prava ovdje medju Vama,” rekao mi je
“Dragi gospodine. Mi ovdje se svi zajedno nalazimo u iznimno težkoj situaciji zbog napada koje izvodi JNA. Svi zajedno težko patimo i ljudska prava svih nas ovdje su težko ugrožena. To je istina. Medjutim, kao što sam Vam rekao, čudim se što ovu našu težku ugrozu vi nazivate tako blago, odnosno samo kršenjem ljudskih prava. To su blage rieči. Ovdje se radi o ubojstvima, ranjavanjima, ugrožavanju ljudskih života, uzkrati hrane, vode, struje, prekidanju komunikacija,” odgovorio sam mu.
“U redu, medjutim, je li istina kako ste zabranili ljudima odlazak iz Dubrovnika,” odlučio se konačno novinar biti podpuno izravan.
Nevjerojatno je kako u ovoj cieloj noćnoj mori netko može izvući kao najtežu činjenicu, našu zabranu odlazka iz Dubrovnika. Pa ona je samo jedna malena posljedica jednoga užasnoga uzroka, agresije velike vojne sile na jedan relativno slabo napučeno i još slabije naoružano hrvatsko područje. 
Najradije bih bio novinara poslao k vragu i izbacio ga iz ureda.
Umjesto toga ugladjeno i strpljivo sam mu tumačio svrhovitost i privremenost donesene mjere zabrane odlazka iz Dubrovnika. Isto tako ugladjeno upitao sam ga gdje su bili on i Sjedinjene Države i cieli zapadni sviet, kad je trebalo ovo isto pučanstvo i u Dubrovniku i u Konavlima i u Župi i u Primorju zaštititi od težke ugroze života bombardiranjem i paljenjem kuća. Upitao sam ga slaže li se kako su ljudska prava tu bila daleko ugroženija, a na naše apele iz svieta smo jedino dobivali pitanje što je sa starom gradskom jezgrom i je li bombardirana. O ljudima tada nitko ništa nije pitao. A sad, kad se s kočenjem odlazka upravo čuva Dubrovnik, pa tako i stari dio grada od uništavanja, dolazi do prosvjeda.
Na kraju sam mu rekao kako je donesena mjera bila privriemena, te kako se od nje odustalo, jer mi doista ni u ovakovoj težkoj situaciji ne želimo prakticirati bilo što, što bi  moglo sličiti ugrozi ljudskih prava. Dakle donesena mjera nikad nije ni provedena u djelo, a bila je donesena upravo zbog zaštite ljudi.
Rekao sam mu  istinu, jer odlazak iz Dubrovnika nismo zaustavili nego smo ga samo smanjili na prihvatljivu mjeru.
Novinar Dan Stets nije mi se učinio niti zločestim niti tendencioznim. Dobio je zadaću i želio ju je obaviti.  Tek je stignuo i bio je krivo informiran. Barem tako mi je rekao na kraju našeg razgovora. A što će napisati, samo on zna. To uostalom nije baš od neke goleme vriednosti. Puno vriednijim se čini dolazak trojice ministara u Dubrovnik.
Ministar trgovine Petar Kriste, ministar graditeljstva i zaštite okoliša Ivan Cifrić, te ministar pomorstva Davorin Rudolf su doputovali s brodićem lučke kapetanije iz Splita. Pero i ja smo ih dočekali u Gružu. 
Dok su pristajali kroz glavu mi je prošlo ima li njihov dolazak veze s onim mojim priedlozima Peru o pokušaju trgovanja mojom smjenom? Zaustio sam to izravno upitati Pera koji je stajao pored mene, ali sam odustao. Ako nije povezano onda nema smisla pokretati razgovor o tomu, a ako jest onda ima još manje smisla.
Zasigurno ako bi trojica ministara preuzela moje dužnosti, to bi bilo za mene sjajno. Ili je to možda  svojevrstan odgovor Vrhovničtva Hrvatske na aktivnosti francuzkoga ministraKouchnera, koji se pokazao bliži Dubrovniku nego hrvatski ministri.
A možda nije baš ništa od toga, nego su u Zagrebu razmišljali kako nam pomoći i jednostavno smislili ovaj način..
Ni jedan od ministara mi ni s jednom gestom nije dao do znanja kako je njihov dolazak povezan s mojom smjenom, što  mi je bilo malo razočaravajuće. Ipak prevladavalo je veselje zbog njihova dolazka, jer to je nesumnjivo, bez obzira na motive ili uzroke,  još jedan krupan korak u smjeru poboljšanja cjelokupne situacije. Imam takov osjećaj. U stvari nije to osjećaj nego zaključivanje na osnovu bjelodanih činjenica.
Ministri su stignuli u Dubrovnik zajedno s tri europska promatrača, pa se tako i Europska misija vratila u Dubrovnik. Medju njima je i poznati mi Danac Hvalhof.
Ministri su stignuli s jasnim instrukcijama o nastavku pregovora u ime Vlade Republike Hrvatske, što predstavlja veliko olakšanje. Dakle konačno se ovdje na simboličan način agresorskoj JNA izravno suprotstavlja Hrvatska, a ne obćina Dubrovnik. To je doista još jedan pozitivni signal. I sa strane Vlade i sa strane JNA.
Naša Vlada konačno se ozbiljno trsi u svezi s Dubrovnikom, barem na ovaj način. JNA je pak bez problema propustila brodić u Dubrovnik i spremna je pregovarati s predstavnicima Vlade.
Potvrda tomu je radiogram Sofronija Jeremića, koji je stignuo nekoliko ura prije nego je brodić s ministrima pristao u Gružu.

Za ministra Davorina Rudolfa
Sastanak s ministrom Davorinom Rudolf u Cavtatu u 10 00 časova 5.12.91. Doći će brodom Argosy 2 od luke Stari grad do Cavtata. Oficir za vezu će vas čekati.
            Kapetan fregate Sofronije Jeremić

Rudolf je došao pun optimizma. Hvali se kako je do sad dosta toga dogovorio s JNA od Rieke do Splita. Slušajući ga pomislio sam kako mu njegova ranija pripadnost Savezu komunista olakšava pregovaračku poziciju s JNA. O tomu kako je bio komunist čuo sam slučajno u jednom razgovoru u Zagrebu. Tko zna, možda su me krivo informirali.
Druga dva ministra su od samoga dolazka dali do znanja kako su sviestni svoje ministarske razine, ali isto tako kako blagonaklono i dragovoljno prepuštaju Rudolfu vodstvo ove svoje misije.
Za vrieme objeda u “Argentini” u jednomu povoljnomu trenutku uzpio sam Rudolfa, zamoliti neka pokuša razgovarati s admiralom Jokićem u četiri oka, ukratko mu objasnivši moje kontakte s JNA preko Gozzea. Prihvatio je moju sugestiju, ali poput čovjeka koji meni osobno pravi nekakovu uslugu.
Uvečer je u Krizni stožer od JNA stignuo znakovit radiogram za ministra Rudolfa:

Krizni štab Dubrovnik
gospodinu Davorinu Rudolfu
Obavješteni smo da ste stigli u Dubrovnik. Na vašu molbu i dogovor admiral Jokić će biti u Cavtatu sutra u 10 00 časova kao što smo se dogovorili. Mišljenja smo da ovom sastanku treba da prisustvuju samo predstavnici vlade Republike Hrvatske i JNA. Ako se odlučite da sastanku prisustvuju i predstavnici EZ molimo vas da povedete i vašeg prevodioca. Naš prevodioc je službeno zauzet trenutno.
                                               VPS Boka



U poruki se naglašuje kako baš Rudolfa, a ne sve ministre očekuje na pregovorima admiral Jokić. Zatim se ističe kako bi bilo pametno održati sastanak bez nazočnosti bilo koga drugoga, a kako bi se po mogućnosti izključili europski promatrači, spominje se „zauzetost prevoditelja“. Kao da se tamo u JNA i u cieloj Crnoj Gori ne može pronaći još jedan prevoditelj!
Rudolf je fax uporabio kako bi iz pregovora eliminirao Gjura Kolića i Čića Obuljena. Rekao im je to biranim riečima zahvale na vrlo liepi način za vrieme večernjega sastanka. Primili su to poput pokislih kokoši, ali bez prigovora.
Na istom sastanku su sudjelovali i Stiepo Vujnović i Aziz Suljević iz Policijske uprave, te Nojko Marinović i Ivo Šimunović iz zapoviedničtva obrane. Političko filozofske  tirade, te duge i bezplodne observacije, koje je pokušao na početku  sastanka nametnuti Stiepo Vujnović, potakavši pri tomu sličan, inače do sad prikriveni talent kod Nojka Marinovića, ostavile su na ministre slab dojam. Pokazalo se kako su im puno draže i prihvatljivije kratke i konkretne rečenice, pa se sastanak  vrlo brzo okrenuo u tomu smjeru.
Opet sam ugrabio pogodan trenutak, kad nas nije nitko mogao čuti, i još jedan put sam Rudolfu napomenuo, kako treba predložiti Jokiću razgovor u četiri oka. Odklimao je glavom poput čovjeka koji sluša iz pristojnosti, a tema mu je dosadna. Prihvatio sam to bez trunčice uzrujavanja, kao čak dobro došlu nebitnu negativnost, koja kao iznimka potvrdjuje uzpostavu pravila pojavljivanja pozitivnih znakova. 
Situacija se sve u svemu čini doista sve povoljnijom.
Jučer je Kouchner otišao uz čvrsto obećanje nastavka humanitarnoga koridora i njegovih aktivnosti u cilju održanja i obrane Dubrovnika.
Ovdje su predstavnici UNESCO-a, čije se zastave lepršaju na zidinama.
Medju nama su od danas čak tri ministra hrvatske vlade. To je dobro samo po sebi, ali je poglavito obećavajuće, glede sastanka Rudolfa i Jokića.
Sve veća aktivnost golubova u JNA koji guguću sve glasnije, vriedi više od bilo čega. 
Treba se strpjeti do sutra. Rudolf i Jokić bi mogli dogovoriti nešto izuzetno dobro.
Proces, u kojega se kao katalizator uključio pragmatični ravnatelj kazališta Marin Gozze, mogao bi se pokazati izuzetno vriednim. Vriednim našeg obstanka, odnosno naše pobjede.
Dolazak ministara je razpoložio i mene i Pera Poljanića, koji mi je priznao kako je osjetio veliko razterećenje. Rekao sam mu kako osjećam isto što i on.
Pritisak kojemu smo do sad bili izloženi doista je nevjerojatan, pa je ovo doista olakšanje kakovo se samo poželjeti moglo. Konačno se netko evo pobrinuo i za naša ljudska prava!

Nastavak