Glupo propuštena prigoda

Četvrtak, 5. prosinca 1991.


Sudeći po najavama od prije tjedan dana, sutra bi iz Rieke trebao prema nama krenuti novi „konvoj mira“, a mi ovdje o tomu praktički ne vodimo računa. To sam shvatio kad me je dosta kasno sinoć nazvao Čićo Obuljen.
Prije nešto više od mjesec dana dolazak konvoja smo izčekivali kao veliku stvar. Sad nam se to ne čini toliko značajnim, što je doista izvrstno jer znači kako smo u medjuvriemenu ostvarili ozbiljan napredak u učvrstitbi našega položaja. Jedna za drugom se pojavljuju sve novije i bolje mogućnosti.
Čićo Obuljen me je, na moje iznenadjenje, zvao u cilju spriečitbe dolazka konvoja! Rekao mi je kako je „takovo mišljenje“, ali nije želio biti precizniji i objasniti o čijem se mišljenju, izim njegovoga, radi.
Rekao sam mu kako osobno u dolazku konvoja ne vidim ništa loše, premda po svojoj prirodi, nisam baš sklon velikim manifestacijama.
-“Dobro, ali možeš li barem Rudolfu prenieti poruku, kako ima puno onih koji misle kako dolazak konvoja ne bi u ovomu trenutku bio primjeren,” rekao mi je na to Čićo.
Zašto se Čićo odlučio Rudolfu slati poruku preko mene, nisam ga upitao. Možda je nakon kontakta s Rudolfom procienio kako mu njegov položaj upravitelja pošte kod toga ministra, koji se pokazao punim sebe, ne bi osigurala lagan prilaz, a možda se razsrdio na Rudolfa jer ga je ovaj eliminirao iz daljnjih pregovora.
Nisam Obuljenu odgovorio ni niečno ni potvrdno. Rekao sam mu kako ću promisliti je li pametno prenositi takovu odluku. Procienio sam odmah zatim, kako nije pametno i nisam o tomu ništa rekao Rudolfu. Razmišljanja o konvoju doista u ovomu trenutku ne izgledaju prioritetna. Ako dodje, dobro došao, ako ne dodje, ništa strašno.
Najbolje bi bilo kad bi nestala potreba za organizacijom takovih stvari. To bi značilo kako smo se vratili normalnom životu.
S druge pak strane  odlazak ministra Rudolfa  i njegovih kolega u Cavtat bio je  izuzetno obećavajući korak u tomu smjeru, pa je svako spominjanje drugih tema moglo samo oslabiti fokusiranje na postizanje trajnoga mira i povlačenje JNA.
U takovim mislima me jutros prekinuo poziv iz Mokošice.
-“Major Zdravković,“ predstavio mi se glas s druge strane žice.
Na trenutak sam ostao zatečen. Bio je to prvi put od početka agresije, kako preko brzoglasa čujem nekoga iz JNA. U trenutku sam se sjetio kako je to prezime spominjao Marin Gozze kao svoju glavnu vezu.
-“Koji je razlog vašeg poziva,“ upitao sam ga nakon kratke stanke.
-“Zovem vas da vas nešto zamolim. Nismo se pre drukče uspeli da dogovorimo, pa vas evo sam zovem. Molim vas da dodjete u Mokošicu. Videt ćete, to će biti dobra stvar, da se nadjemo. Moramo da razgovaramo  u miru i u tajnosti. Uveravam vas u vašu posvemašnju bezbednost.“
-“Mislio sam kako smo to već riešili na drugi način. Zar niste dobili poruku,“ upitao sam ga.
-“Dobili smo, dobili, ali i dalje mislimo da se trebamo sa vama da sastanemo,“ odgovorio mi je.
-“Ovo riešenje je puno elegantnije i brže. A i kvalitetnije. Jeste li moju poruku prosliedili admiralu Jokiću,“ upitao sam.
-“Admiral sve zna. Ali ipak mi smatramo da vi trebate doći. U Mokošici je sve obezbedjeno. Vi ste lice s kojim se trebamo da dogovorimo. I dalje verujemo da ste taj s kojim se najbolje možemo da dogovorimo,“ nije se dao Zdravković.
-“Hvala vam na mišljenju, ali ta je priča za sad, što se mene tiče, zaključena. Ako se naš ministar i vaš admiral pametno dogovore, to će biti sigurno puno vriednije od onoga što bismo se mogli dogovoriti mi,“ rekao sam mu.
-“Ne mogu da se složim s vama,“ uzvratio je i zašutio razvidno tražeći što bi dalje rekao.
-“To je vaše pravo. Ako bude nuždno, uviek možemo aktivirati i tu mogućnost koju predlažete. Za sada pričekajmo vidjeti što će dogovoriti ministar i admiral. Je li to bio jedini razlog vašeg poziva,“ nastavio sam.
-“U vašem zatvoru se nalaze neki naši oficiri. Mi smo zabrinuti za njih. Kako su? Kako im je,“ upitao me.
Imao sam dojam kako je to učinio tek reda radi, kako se naš razgovor ne bi završio samo tako.
-“S njima se postupa humano, što po mojim informacijama nije slučaj s našim mnogobrojnim zarobljenim civilima u vašim logorima u Morinju i Bileći,“ odgovorio sam mu.
Vjerojatno je zažalio što je pokrenuo ovu temu.
-“Znate ja sa time nemam ništa. Ja sam samo vojnik koji izvršava svoje zadatke. Ali to bi sve moglo da se reši, ukoliko vi pristanete na sastanak,“ pokušao se opet vratiti početnoj temi.
-“Danas će naši ministri pokrenuti tu temu s vašim vodstvom. Ipak evo i vama na ovaj način napominjem. S vaše strane bi izuzetna gesta dobre volje bilo puštanje naših civila na slobodu. Za početak. Naravno da smo spremni odmah za razmjenu svi za sve,“ odgovorio sam mu, sviestan kako bi mi u tomu slučaju stostruko profitirali, kad bi se uzeo u obzir odnos broja zarobljenih na njihovoj i našoj strani.
Ali oni žele častno izvlačenje. Zar to ne bi bio izvrstan početak, pomislio sam.
 -“Razumem vas. Znam da je kod nas zarobljen vaš brat, pa razumem da se posebno starate za njega. Sve to treba da se reši. Samo moramo da razgovaramo,“ javio se Zdravković.
 -“Slažem se. Prenesite ove moje rieči, ako možete, vašem admiralu. On sa svoje strane može pokrenuti puštanje naših zarobljenih civila. To je gorući problem. Dobro je što ste počeli govoriti o njemu. Puštanje naših ljudi na slobodu ili brza razmjena svi za sve, po mojemu mišljenju je osnovni preduvjet za bilo kakove ozbiljne dogovore o kojima smo govorili kroz naše kontakte,“ rekao sam mu naglo shvativši kako je i ovo prigoda koja bi se mogla dobro uporabiti.
-“Preneti ću vašu poruku. Ali ja tu ne mogu sam nešto da učinim. Najbolje bi bilo da se vidimo i upoznamo. Dalje bi bilo puno lakše,“ odgovorio mi je Zdravković.
Unatoč tonu cieloga našeg razgovora koji je bio hladan i služben, u glasu mu se moglo primietiti razočaranje.
Sve je sigurnije kako taj Zdravković doista pripada "golubovima". Ali i "golubovi" su okupirali naše područje. Zašto nisu bojkotirali napadaj na Dubrovnik u početku, kao što je to na primjer učinio kapetan bojnoga broda Ivan Milišić, pomislio sam
Zdravković mi je dao broj brzoglasa u Mokošici, na kojega ga “mogu slobodno da nazovem kad god hoću“, a nakon toga smo se pozdravili i završili razgovor.
Nakon što sam spustio slušalicu, osjetio sam zadovoljstvo ne samo što sam se na taj način oslobodio  neugode slušanja glasa jugoslavenskoga majora, nego prije svega što je razgovor koji sam obavio bio još jedna ozbiljna naznaka odvijanja dogodjaja u pozitivnomu smjeru.
Možda svojim sudjelovanjem u dogovaranju pregovora Zdravković i njegova skupina žele zaslužiti više činove ili pak oprost za griehe nakon rata? Zasigurno njegovo odnosno njihovo nastojanje može dobro doći i potvrda je kako na strani JNA nesumnjivo  pušu neki novi blaži vjetrovi.
Razgovor s jugoslavenskim častnikom  samo  mi je povećao i onako veliku nestrpljivost u čekanju rezultata pregovora ministarske trojice u Cavtatu. Kad stvari krenu u dobrom smjeru čovjek je nezasitan. Pitao sam se je li u Cavtatu došlo do još jednoga velikoga pomaka, pa čak i velike prekretnice. Za tako nešto postojala je ozbiljna vjerojatnost.
Postojanje golubske struje u JNA je iz dana u dan sve sigurnije. Dapače pripadnici te struje čak pokazuju nestrpljivost jednaku našoj, glede završetka ove nesretne poviestne epizode koju su sami započeli ili su barem u njoj nečastno sudjelovali.
Kad je brod iz Cavtata pristao, Davorin Rudolf je izišao prvi kako to dolikuje glavnoj zviezdi medju ministrima. Energično sam stao  pred njega i odvukao ga u stranu izvan dometa čujnosti ljudi okupljenih na rivi, koji su na trenutak ostali zatečeni.
“Jeste li razgovarali na samo s Jokićem”, upitao sam ministra prigušivši glas kako me ne bi čuli novinari, koji su zbunjeni s mojim postupkom oklievajući stajali nekoliko koraka dalje.
“Nisam mu to predložio, jer nije bilo potrebe. Razgovori su bili izvrstni. Sve ide odlično.” odgovorio mi je Rudolf, takodjer prigušenim glasom kako bi ga čuo samo ja.
Zastao sam na trenutak ne znajući kako prihvatiti Rudolfove rieči. Zvučio je veselo i optimistički, a nije učinio ono što smo se dogovorili i što je Jokić sigurno očekivao. Nisam mu imao mogućnosti postaviti neko dodatno pitanje. Trenutna zbunjenost novinara je bila nestala i već su nam bili prišli preblizu. Drugi ministri im nisu bili zanimljivi. Zanimao ih je samo Rudolf. Moje napadno odvlačenje Rudolfa u stranu samo je pojačalo njihovu znatiželju.
I na Perovu licu vidjela se znatiželja. I on se približio zajedno s novinarima.
Ćićo i Gjuro su pokunjeno stajali sa strane. Nije bilo težko primietiti koliko su nezadovoljni zbog svojega izključenja iz pregovora. Do nedavno su njih dočekivali novinari, a sad je medijska pozornost okrenuta u novomu smjeru.
Kriste i Cifrić takodjer su prišli i stali uz Rudolfa, poput ljudi koji žele reći: Mi smo ministarska škvadra. Vratili smo se s velike misije. Trebate nas gledati kao tim. Rudolf je samo jedan od nas.
“Idemo u Obćinu. Tamo ćemo nastaviti razgovor”, rekao mi je Rudolf i okrenuo se novinarima, mikrofonima i kamerama.
Lako sam se izdvojio iz skupine i uputio se prema Obćini. Skupina ministara obkoljena novinarima polako je krenula za mnom. Nisam osobito pozorno slušao njihov razgovor, sviestan kako ću o svemu dobiti informacije za nekoliko minuta. Hodajući sam nastojao odagnati razočaranje zbog Rudolfova poteza.
Kako je mogao odbaciti mogućnost koja je mogla donieti toliko koristi? Radi li se o taštini ili strahu od sumnjičavosti njegovih kolega? Nije valjda uzrok u tomu što je moju priču shvatio neozbiljno! Ipak svejedno je, je li propustio sjajnu prigodu  iz taštine, podcjenjivanja, indolencije. Prigoda je propuštena.
Polako sam se, pritisnut mislima i slutnjama popeo uz stube. Skupina s ministarskom trojicom me je stignula pred ulazom u Perov ured.
Za razgovora, nakon što smo ušli i sjeli, lica Rudolfa, Kriste i Cifrića bila su ozarena i ponosna. Njihova priča bila je protkana s euforičnim tonovima.
Dogovorili su prekid vatre uz detaljan nadzor, uzpostavu izravne brzoglasne komunikacije JNA i naših obranbenih snaga, povlačenje s obje strane i stvaranje neutralne zone u koju spada Mokošica, odnosno ciela Rieka Dubrovačka, a u toj neutralnoj zoni bila bi naša vlast i naše redarstvo, pa bi to bio u stvari početak povratka diela okupiranoga obćinskoga ozemlja pod našu kontrolu.
Za sam grad Dubrovnik je izuzetno bitno dogovoreno povlačenje JNA s Bosanke i Žarkovice, na kojoj bi u početku doduše ostali samo njihovi izvidnici. Na taj način više gradjani u velikom dielu grada izpod Srdja više ne bi bili izravno  izloženi neprijateljskim cievima, a snajperska poigravanja zločestih ili nestašnih vojnika JNA u podpunosti bi prestala.
Što je takodjer izuzetno bitno, omogućio bi se popravak električnih instalacija, što znači povratak obskrbe Dubrovnika sa strujom i vodom.
U JNA su s druge strane dobili minimalno opravdanje pred svojom javnosti u povlačenju naših snaga sa Srdja i Sustjepana, te odlazku onih naših vojnika kojima stalno mjesto boravka nije u dubrovačkoj obćini. Na prvi pogled to može izgledati loše po nas. Ali samo na prvi pogled. Jer nisu predvidjeni nikakovi kontrolni mehanizmi koji će to provjeravati. Dakle radi se o formalnomu povlačenju, baš kao što sam bio počeo dogovarati s Gozzeovim golubovima.
Naši vojnici bi se po ovomu mogli povući samo fiktivno iz Sustjepana i Srdja, na kojemu i onako ostaje naša promatračka postaja, a sve to bi kontrolirali naši redarstvenici koji i tako i tako predstavljaju veliki dio naših obranbenih snaga. Neki naši vojnici iz drugih krajeva Hrvatske, pa i iz Dubrovnika bi čak zbiljno mogli otići, kako bi uzeli predah i odmorili se. Sa sobom bi po sporazumu mogli odnieti svoje oružje, što ne znači i obvezu. Uostalom oružje nije vlastničtvo vojnika, pa bi dakle ostalo tu, a vojnici koji otidju bili bi lako zamienjeni sa svježim snagama, jer se JNA obvezala ne kontrolirati ljude nego samo teret brodova koji dolaze u Dubrovnik. Tako bismo se u stvari lako mogli još i bitno pojačati u ljudstvu.
Previše je liepo kako bi bilo istinito. Možda je Rudolf doista imao pravo zaključiti kako  mu razgovor s Jokićem u četiri oka nije nuždan. Ipak, to je trebao učiniti. Sve bi bilo još puno bolje i sigurnije, prolazilo mi je kroz glavu dok sam ih slušao.
-“Je li uz Jokića na pregovorima bio pukovnik Svićević,” upitao sam ministre u jednom trenutku. To prezime su mi u pamćenje bili ranije utisnuli Čićo i Gjuro opisujući ga kao glavnoga jastreba “suprotne strane”.
-“Ne sjećam se kao smo čuli to ime, što vi kažete,” upitao je Rudolf svoje kolege ministre.
-“Siguran sam kako nam nije bio predstavljen nitko s takovim prezimenom,” odgovorio je Kriste.
-“Ni ja se ne sjećam. Zašto vas to zanima,” okrenuo se k meni Cifrić.
-“Tek tako mi je palo na pamet. Taj pukovnik je do sad bio redovito na pregovorima. Spada medju jastrebove,” odgovorio sam.
U JNA, sad je to gotovo sto posto sigurno, doista postoji blaža struja, a u njoj je Jokić! Rudolf je lakoumno odbacio  mogućnost razgovora s Jokićem oči u oči. Pored onoga pokušaja s eliminacijom europskih promatrača, Jokić je vjerojatno namierno eliminirao Svićevića iz pregovora, kako bi lakše i bez nadzora dobio prigodu za razgovor na samo s Rudolfom. A ovaj to nije inicirao, premda smo se tako bili dogovorili.
Zašto je Rudolf ostao samo na službenoj razini razgovora uz nazočnost  Europskih promatrača? Zašto nije uporabio prigodu koja mu se nudila na pladnju? Ipak, pun je optimizma. Ustmeno je dogovoreno puno toga dobroga, nevjerojatno puno! A sutra na novomu sastanku u Cavtatu sve bi trebalo i pismeno potvrditi., prolazilo mi je kroz glavu.
Dogovorena je deblokada Gružke luke, povlačenje sa Žarkovice u prvomu stupnju, zatim do zračne luke u drugomu stupnju i sl. Sve je to Rudolf izpričao novinarima, pa se Dubrovnikom sad zasigurno proširio val optimizma., koji je sigurno nadmašio loše razpoloženje nastalo s današnjim ranjavanjem šestorice ljudi u vratima od Ploča i u Solitudu. Pogodili su ih snajperisti JNA sa Žarkovice i iz Lozice.
Pokušavao sam iz glave izbaciti razmišljanje o Rudolfovoj propuštenoj prigodi. Slušao sam  optimističke ministarske priče i nastojao na sebe prenieti taj njihov optimizam, koji je, razumije se, već snažno bio zahvatio Pera.  Nije mi to bilo lako postignuti. Previše sam težkih preokreta doživio ovih mjeseci. Zebnju su mi podkriepile  rieči Hrvoja Macana, kojega sam kao jednoga od dosadanjih pregovarača bio pozvao na sastanak s ministrima.
“Izražena dobra volja JNA na pregovorima ne sluti na dobro, jer svaki put, nakon što obećaju primirje, udare još jače”, rekao je smrknuti Hrvoje, na kojega  razvidno nije bio prešao ni trunak ministarskoga optimizma.
Ali ni njegove rieči nisu na ministre ostvarile baš nikakov učinak. Primili su ih kao nekakov bezkoristni šum i vratili se prepričavanju i komentiranju  dogodjaja iz Cavtata.
Ostavio sam tu  skupinu  ljudi zanesenih u priče i otišao u pokrajnji ured, te munjevito, sukladno onome što sam  čuo od Rudolfa i njegovih kolega, sastavio priedlog sporazuma s JNA
Vratio sam se s tiskanom inačicom nakon dvadesetak minuta i našao družtvo u jednako dobromu razpoloženju.
Dao sam Rudolfu papir s priedlogom sporazuma.
“Dobro, dobro”, rekao mi je  ministar, “doista je vrieme za sastavljanje sporazuma. Ipak je najbolje kad bih ga ja sam sastavio.”
“Bilo bi najbrže i najbolje kad biste dobro pogledali ovo što sam napisao i izpravili ono što držite netočnim ili nebitnim, a dodali ono što sam možda  izostavio” rekao sam mu.
“Neka, neka. Ipak ću to ja sam najbolje napisati, odgovorio mi je Rudolf, uzeo  kemijsku olovku i komad papira, te počeo pisati.

Njegov postupak je bio uvriedljiv, ali sam se pretvarao kako to ne primjećujem. Nije vrieme za osjećaje i uvriedljivost. Previše toga je u igri. Jedino mi je bilo žao što Rudolf gubi vrieme.
Bilo mu je lakše izpraviti moju inačicu, koja je već u računalu. Ovako će njegov rukopis treba utipkati od početka, pomislio sam i zajedno sa svima ostalima izišao iz ureda kako bi Rudolf mogao na miru završiti svoje pisanje.
Pojavio se  na vratima nakon iznenadjujuće kratkoga vriemena.
“Dajte ovo netkomu da pretipka”, obratio se meni i Peru.
Pero mu je odmah objasnio kako u Obćini nema ni jedne tajnice ili tipkačice, jer radi sigurnosti ljudi, a pogotovo žene, moraju dolazkom večeri biti u svojim domovima. U tomu trenutku Rudolf je vjerojatno shvatio kako je ovo jedan drugi planet, planet Dubrovnik. Izgubljen i osamljen. Izobćen iz normalnoga svieta.
Od cieloga družtva samo sam ja bio sposoban utipkati sporazum u računalo i tiskati ga.
U nekoj drugoj situaciji bih za sigurno uporabio prigodu i na nos nabio Rudolfu njegovo bahato odbijanje uporabe moje inačice sporazuma. Medjutim, pred očima mi je bio samo sutrašnji odlazak na pregovore, na koje se mora donieti pripremljen sporazum o čijem možebitnom uzpjehu ovisi naša sudbina.  Odlučio sam se ministru ponuditi za ministranta!
“Dodjite sa mnom. Ja ću to utipkati,” rekao sam mu.
Otišli smo u ured s računalom. Dok sam prepisivao i formatizirao sporazum prema  Rudolfovu rukopisu, on je sjedao pored mene i čekao. Nakon tiskanja zajedno smo  pregledali text tražeći pogrieške.
Bilo je lako uočljivo kako je Rudolfova umotvorina samo nešto lošije sročena inačica onoga što sam predhodno bio pripremio ja.
Nisam to spočitnuo Rudolfu. Nije to spomenuo ni on premda sam dobio čvrst dojam kako je zaključio isto što i ja. Moglo se to lako primietiti po izpričavajućemu tonu njegova glasa.
U tomu trenutku su nam se pridružili Pero i druga dva ministra. Zajedno smo izišli iz obćinske zgrade u tamnu noć.
-“Valjda ne će i noćas pucati. Sigurno ne će. Mrkli je mrak. Ipak pazite i ne palite svjetla tamo preko Ploča, upozorio je Pero svojega i mojega vozača koji su čekali odpeljati ministre i prateće osiguranje u “Argentinu”.
-“O čemu se radi,” upitao je Rudolf.
-“Danas su na putu kojim trebate proći snajperisti JNA sa Žarkovice pogodili četvoricu ljudi,” odgovorio mu je Pero.
-“Možda bi bilo pametno kad biste prenoćili ovdje u Gradu. Naći ćemo za vas sobe u hotelu Dubravka. Nije udobno kao u Argentini, ali je sigurnije. Naći ćemo sigurno i nešto za pojesti,” nastavio je.
-“To mi se čini dobrom idejom,” odgovorio mu je Rudolf.
-“Nema smisla. U Argentini su naše stvari. Tamo smo se smjestili. Ne možemo se smještati na dva mjesta u isto vrieme. Idemo u Argentinu. Sad je mrak. Tko će nas vidjeti,” uključio se Pero Kriste.
-“Slažem se. Bolje je ići u hotel. Ovdje ne bismo imali ni četkice za zube,” podržao je Cifrić Kristu.
Obojica su odmah zatim ušla u samovoz. Rudolf je nevoljko ušao za njima.
Nakon što su ministri otišli, a Pero se zaputio prema Dubravki, ostao sam sam u mrkloj noći. Mogao sam Matu reći neka se vrati po mene, ili pak otići s ministrima, medjutim u trenutku se nisam snašao.
Krenuo sam praznim mračnim Stradunom. Malo prije crkve Male braće sam se zaustavio i posegnuo u žep.  Ključ od samostana je bio tamo, a moja soba me je sigurno čekala.
Umor je bio odlučujući. Skrenuo sam prema samostanu, tiho odključao ulazna vrata i na prstima došao do svoje sobe. U slučaju mojega ranijega dolazka častne sestre bi me  sigurno bile ponudile s nekim skromnim obrokom. Srećom nisam osjećao glad i ubrzo sam tvrdo zaspao.

Nastavak