Sjajni petak trinaesti

Petak, 13. prosinca 1991.

Praznovjerni ljudi petak trinaesti drže nesretnim nadnevkom. Nikad nisam bio takovog mišljenja. Točnije rečeno takovim stvarima nisam uobće pridavao bilo kakovo  značenje. Tako će i ostati. Ipak, ako mi netko ubuduće bude spominjao kombinaciju petka i broja trinaest kao nesretnu, suprotstavit ću se.  U stvari petak trinaesti ću od danas braniti svim srdcem, čim ga netko u mojoj nazočnosti napadne kao nesretan nadnevak.

Današnji dan  ću zapamtiti kao jedan od najsretnijih u svojemu životu. Brat mi više nije u zloglasnom crnogorskom logoru! Doduše nije ni podpuno slobodan jer se nalazi u svojoj kući u Cavtatu, ali to je ipak viest za napiti se od sreće.

Ipak ni tu fenomenalnu viest nisam primio u podpunosti bez uzrujavanja. Jutros sam najprije saznao kako Milo nije medju onima koji su iz jugoslavenskoga logora u Crnoj Gori prebačeni s brodom u Split, što me je bilo na kratko vrieme težko pogodilo. Srećom odmah zatim sam saznao kako svi nisu bili ukrcani u brod, nego je dio odvezen u Cavtat, a medju njima je i moj brat.

Neko vrieme sam bio blokiran od uzhita. Svi paćenici, koje su zločinački Jugoslaveni bili zatvorili i, prema svim informacijama, držali u neljudskim uvjetima u crnogorskom Morinju, sad su na slobodi. Medju njima je i moj brat! Neki su sad na podpunoj slobodi u Splitu, a neki na ograničenoj slobodi – u Cavtatu. To je daleko najvećih dokaz, kako ne samo što se vidi svjetlo na kraju tunela, nego je vidljiv i izlaz iz tunela. 

Ništa mi nakon toga nije moglo pokvariti razpoloženje. Premda je za to bilo nekih sitnih razloga.

Održao sam sjednicu Izvršnoga vieća. Otvarajući je osjetio sam dodatni maleni razlog za poboljšanje i onako sjajnoga razpoloženja. Nemam se potrebe više brinuti o punomoćnosti. Premda je od prošle punomoćne sjednice prošlo tek dvadesetak dana, činilo mi se kako je to bilo jako davno. Sad je opet sve zakonski u redu.

Neočekivano dominantna tema sjednice je bila – popis pučanstva. Vjerni pratitelj Slobodana Langa, Branko Čulo, uz pomoć još nekoliko dubrovačkih Langovih sljedbenika, došao se pohvaliti s provedenom anketom mepu prognanicima u dubrovačkim hotelima.

Nisam u tomu vidio nešto osobito. Ovo je vrieme u kojemu mi se bavljenje s anketama ne čini nekim posebnim postignućem. Osloboditba zarobljenika je postignuće, trajni prekid vatre je postignuće. Vraćanje obskrbe sa strujom i vodom bi bilo postignuće. A kakovo bi tek postignuće bilo povlačenje JNA s našeg područja. U vriedne stvari nesumnjivo spada obskrba i zbrinjavanje prognanika i cieloga pučanstva, distribucija hrane i vode, briga o starcima, djeci, bolestnima..... A netko se sjetio anketiranja kao nečega značajnoga!

Ipak sam pohvalio napor Čula i njegove skupine. Svaka aktivnost, koja ljudima pomaže u izvlačenju iz letargije je dobro došla. Malo zatim zažalio sam što sam se upustio u pohvale, koje sam i tako rekao tek reda radi. Čulo je izjavio kako bi anketu trebalo proširiti na cjelokupno pučanstvo Dubrovnika. Drugim riečima, nakon što je u travnju ove godine, dakle prije samo šest mjeseci, proveden službeni popis pučanstva, sad bi ga poluslužbeno trebalo provesti ponovno! Ovaj put s nekim novim pitanjima. Izvršno vieće bi postupku trebalo dati službeni žig, kako gradjani ne bi anketare potjerali s vrata.

Svaki popis je sa stajališta očuvanja ljudskih sloboda i osnovnih  demokratskih načela iznimno osjetljiv posao, pa je upitnike nuždno iznimno kakvoćno izbalansirati, a popisivače dobro izabrati i poučiti načinu obavljanja popisa. Rezultate treba nepristrano i stručno obraditi. I na kraju, ali ne manje bitno, iznimno je upitna zakonska utemeljenost provedbe svojevrstnoga popisa pučanstva u jednoj obćini po nalogu Izvršnoga vieća te obćine.

Primienio sam formulu da – ali. Rekao sam kako nemam ništa protiv, ali kako treba dobro o svemu promisliti i unapried sve razčlaniti kako se ne bi ugrozile demokratske slobode gradjana, a izim toga treba dobro izpitati bi li takova iniciativa bila zakonski utemeljena.

Moje rieči je standardno najbrže shvatio Ante Stojan i suprotstavio mi se, nastavivši na taj način svoju oporbu samo radi oporbe, što je bio započeo prije nego je sa svojim biegom sudjelovao u narušavanju punomoćnosti.

Srećom na ovomu području  mi je Ante poprilično inferioran, pa se njegova podpora Čulu i družtvu svela samo na rieči bez argumenata, uz njemu svojstvene geste. Na još nižoj razini argumentacije, pridružili su mu se Jure Burić i Vlaho Lečić, iz čega je samo bilo jasno kako je ta trojna oporba i dalje aktivna.

Osjećao sam se poput izuzetno nadmoćnoga igrača u netkomu natjecanju.

Predložio sam Čulu neka za sliedeću sjednicu Izvršnoga vieća pripremi konkretan text zaključka, kojega bi po njegovu mišljenju Izvršno vieće trebalo donieti u cilju provedbe ankete kuju je predložio. Moj je priedlog jednoglasno prihvaćen, pa smo na taj način zaključili cielu priču.

Čulo će se sigurno naći u težkomu položaju, kad bude smišljao text zaključka. Morati će pronaći zakonsko utemeljenje, ako krene strogo formalno. Ako pokuša izbjeći navodbu formalno pravnih razloga, onda će se moći postaviti pitanje zbog čega je zaključak Izvršnoga vieća uobće nuždan.

Gotovo sam siguran kako se Čulo više ne će pojaviti na sjednici Izvršnoga vieća s nastavkom ove priče. Njegove namiere su vrlo vjerojatno bile dobre, ali isto tako vrlo vjerojatno nije o svemu dobro promislio. Računao je kako i ne mora puno razmišljati, ako iza njegova projekta stane obćinska vlast. Ako nešto podje po zlu odgovaralo bi Izvršno vieće. Sad sam ga stavio pred zadaću koja nadilazi njegove mogućnosti. Preostaje mu nastaviti pratiti Slobodana Langa i u večernjim urama slušati Langove diktate za Slobodnu Dalmaciju.

Lang se pak malo previše zaigrao i u svojemu kreiranju slike o situaciji o Dubrovniku nesumnjivo namierno u lošemu svjetlu pokušao prikazati vlast u dubrovačkoj obćini. Igrom slučaja baš neposriedno prije sjednice do ruku mi je došla njegova kolumna u kojoj je napisao kako su hrvatski ministri bili prvi koji su se nakon početka obsade sastali s gradjanima i kako to prije njih nije učinio baš nitko s bilo koje razine vlasti. Napisao je to onako paušalno s jasnom namierom diskvalificiranja. A ja sam dan prije ministara razgovarao s gradjanima. I to baš na tribini koju je organizirao i vodio Lang!

I opet pukom igrom slučaja, nakon što je sjednica Izvršnoga vieća bila završena Langa sam zateknuo u Velikoj viećnici!

-"Kako si mogao tako lagati Slobodane," rekao sam mu.

Nisam mu trebao objasnjivati. Znao je odmah  o čemu se radi. Nije mogao kontrolirati krv koja mu je pojurila u glavu i lice mu obojila crvenilom. Pokušao mi je, onako automatski, kao što to svi dobro školovani partijaši znaju, dati nekoliko nesuvislih objasnitba, tek toliko kako bi popunio neugodnu tišinu koju su prouzročile moje rieči.

“Žao mi je. Volio bih kad to ne bi bilo tako, ali ti jednostavno nisi mogao zaboraviti kako sam na tvojoj prvoj tribini nakon Sv. Nikole, sjedao pored tebe i dugo dugo odgovarao na pitanja gradjana.  Sjedao sam pored tebe Slobodane. A ti si me pozvao na tribinu. To jednostavno nisi mogao zaboraviti. Jedina objasnitba je kako si to učinio namierno. A to te jednostavno čini lažcem”, nastavio sam.

Sigurno  su mu to bili silno težki trenutci. Moje rieči su kao gromovi odjekivale Velikom viećnicom. Ne znam tko je bio više osupnut, Lang ili skupina ljudi, koja se tu zateknula. Zajedno sa svojim partijskim prijateljima Lang je pažljivo i uz dosta umieća i hrabrosti  marljivo iz dana u dan gradio kult svoje ličnosti, a sad mu netko u lice kaže kako je lažac, a on na to nema odgovora. Bio je jednostavno uhvaćen u bezizlaznu zamku.

"Znaš li ti da sam ja sveučilišni profesor?" upitao me nakon mučne stanke.

"To ti ne daje pravo na laž." odgovorio sam mu i ostavio sam ga osupnutoga i bez rieči.

Smijao sam se dok sam se uzpinjao stubama prema uredu. Razgovor s Langom samo je bio dodatak mojemu nevjerojatno dobromu razpoloženju. 

Uvečer sam Langa ponovno susreo u Gružu gdje sam, opet zajedno s Čićom Obuljenom, došao  dočekati brod s hrvatskim akademicima.

Lang mi je prišao i rekao s prijateljskim glasom, kako je za Slobodnu Dalmaciju izdiktirao kolumnu u kojoj mi se javno izpričava. Nakon toga smo ugodno razgovarali poput ljudi medju kojima nema ništa sporno.

Ubrzo je Slavija stignula i akademici su se izkrcali s broda.

Doputovalo je puno pametnih siedih  glava s puno najviših akademskih titula. Ivan Supek, Ivo Padovan.

S velikim zadovoljstvom sa pružao ruku hrabrim znanstvenicima. Još jedan prinos sjajnom petku, trinaestom danu u mjesecu.

Vratio sam se u grad i otišao u „Dubravku“.

“Je li Milo došao u Cavtat,“ sa strepnjom sa upitao Ivaniše.

“Kako ne. Tamo je. Svi su se vratili,“ dobio sam odgovor.

Napisao sam na brzinu bratu kratko pismo u kojemu ga izvješćujem kako mu je obitelj dobro i zdravo te mu savjetujem neka pokuša, zbog nuždnosti pregleda u bolnici, izboriti dolazak u Grad.

Kad bi to uzpio mogao bi ostati ovdje do povlačenja JNA iz Cavtata. Inače bi bio u stalnoj opasnosti, jer bi ga mogli ponovno uzaptiti.

Dao sam pismo Jaku i Maji, koji će ga sutra pokušati dostaviti Milu.

Cavtat smo povezali s redovitom dnevnom brodskom linijom, s kojom šaljemo dio humanitarne pomoći, koju smo i sami dobili.

Isto činimo za cielo okupirano područje obćine. Pomoć razvoze i nadziru aktivisti Crvenoga križa. Medju njih su se uključili spretni i marljivi Maja i Jako.

Nastavak