Blagotvorni učinak glasbe
Subota, 14. prosinca 1991.
Sjedanje u kazalištnoj loži i mirno slušanje liepe glasbe bili su danas još jedan, ali izuzetno simboličan korak u pozitivnomu smjeru.
Prekrasni glas operne primadone Ruže Pospiš Baldani i kazalištni ambient, magično su me neko vrieme podpuno prenieli iz težke zbiljnosti u bajkovitu budućnost izpunjenu s uživanjem u umjetnosti, opuštenosti i unutarnjim mirom.
Taj osjećaj me nije bio obuzeo prije dva dana u osvietljenom salonu Liburnije, gdje se pjevalo, jelo i pilo. Osnovni razlog tomu nije bio u neuzporedivosti kakvoće glasbe i pjesme. Spontano pjevanje u prijateljskim skupinama uz jelo i piće, simpatično je i zna često biti i puno ugodnije od u biti striktno odredjenoga protokola pjevanja i slušanja na koncertima ozbiljne glasbe. Koliko sam samo puta znao u tomu sudjelovati pjevajući i svirajući gitaru. Ali bilo je to u mirnim vriemenima. Prije zločinačke agresije.
Za težku dubrovačku sadanjost kombinacija velikoga svietla, veselja, pjesme i obilja pića i hrane je ambient, kojemu se još ne mogu psiholožki prilagoditi. U kazalištu pak nije bilo ničega izim glasbe i pjevanja, i to čiste glasbe i vrhunskoga pjevanja, koje je prianjalo uz dušu poput lieka koji obnavlja i ohrabruje.
Kad je Ruža Pospiš počela pjevati “Tihu noć” sjetio sam se koliko je blizu Božić. Za jedanaest dana. Uz sve veću vjerojatnost, dapače veliku vjerojatnost kako ćemo ga doživjeti slobodni. Milozvučni glas uz pratnju orkestra osjećao se u zraku kao izuzetan simbol nečega liepoga što se približiva i izvlači nas s traumatičnoga egzistencijskoga dna koje smo doživjeli.
U nevolji je često nuždan dolazak prijatelja u pomoć. Ne samo kako bi fizički pomogli nositi teret koje su ti nevolje svalile na ledja, nego još više zbog ohrabrenja i budjenja optimizma. A svega toga nam ovih dana doista ne nedostaje. Dubrovnik je postao neka vrsta pozornice na kojoj se izmjenjuju osobe i skupine koji žele pomoći. Što mnogi od njih onako uz put nastoje osigurati osobnu promociju, nije osobito bitno. To ide jedno s drugim. Nema u tomu nečega lošega. Bitno je što simbolična svjetla pozornice obezhrabruju agresore koji nas drže u okruženju. Čini se kako ih ta svietla zasljepljuju, pa nisu sposobni ciljati i pucati.
Dubrovnik postaje pozornica i to mi sad izgleda sjajno, koliko god bih ranije na to imao primjedbi. Tu pozornicu su od sinoć popunili hrvatski akademici, koji su u kazalištu gentlemanski prepustili reflektorima vičniju opernu zviezdu, koja je doputovala zajedno s njima. Sigurno su uživali, poput svih nas dubrovačkih sretnika koji smo bili u kazalištu.
Tiekom jutra sam kao dobar domaćin pokazivao akademicima štete koje su granate ostavile u samostanu Male Braće i na Stradunu. Pokazivao sam im izgorjele kuće.
Zajedno s agilnim Božom Letunićem pokazao sam im palaču u ulici Cviete Zuzorić, koja bi mogla biti zamjena za Medjusveučilišno sriedište. Božo me je predhodno bio uputio u neke detalje, računajući kako će kod akademika moje pokazivanje imati veći učinak od njegova.
Novinari su to vriedno pratili, snimali i zapisivali. Glede snimanja srušenih i spaljenih objekata, imali su oni prigodu to učiniti i ranije. Sigurno su to i učinili. Ipak slika zgarišta je za one koji prate medije puno zanimljivija i uvjerljivija, kad se uz nju može vidjeti neka poznata osoba. Zbog toga, koliko god ovakovo pokazivanje i snimanje bilo u biti licumjerno, za nas je izuzetno vriedno. Naša nevolja se kroz slike i priče može svietu najbolje „prodati“, ako su u nju uključene poznate osobe. Akademici su zasigurno u tomu smislu dobar izbor. Ljudi i kod nas i u svietu respektiraju mišljenje pametnih siedih glava okićenih znanstvenim titulama.
Možda su ipak, izim istinske ali skromne operne dive, trebali sa sobom dovezsti još neku zviezdu iz svieta umjetnosti. To svakako treba organizirati. Slike i izjave poznatih glumaca, pjevača, športaša uz dubrovačke ruševine bile bi glede odjeka nesumnjivo još puno snažnije.
Nakon showa s ruševinama i zgarištima, odpratio sam akademike u Glasbenu školu gdje su održali tribinu. Tako su medijima nakon slika bile ponudjene i rieči.
Liepo je bilo slušati ih, premda su neka predavanja bila malo nategnuta, a teme su bile možda i malo previše raznovrstne. Najbolji su mi dojam ostavile rieči Trpimira Macana
U kazalištu sam Ruži Pospiš zajedno s cjelokupnom publikom pljeskao dugo dugo.
“Tiha noć” se zatim razliegala kazalištem još jedan put. Bio sam sav raznježen. Blažen. Nakon što je pjevanje prestalo ostao sam sjedati neko vrieme. Nije mi se dalo prekinuti čaroliju.
Tako se nastavio sjajni i poticajni niz dobrih viesti i znakova. Današnja subota se doduše nije po snazi pozitivnih stvari mogla mjeriti s onim što je donio jučerašnji petak trinaesti, ali je sigurno dala svoj snažan prinos održavanju i čak daljnjem poboljšavanju gotovo nezbiljne ugode i veselja.
Maja i Jako Ivaniš su mi večeras donieli Milov odgovor na moje pismo. Rekli su mi kako izgleda dosta dobro. To „dosta dobro“ na žalost znači i kako je robija na njega ostavila vidne tragove. Spoznao sam to i iz pisma. Razvidno se trudio zvučiti optimistički i veselo, ali se izmedju redaka jasno mogu pročitati sjeta i osjetiti posljedice torture koju je proživio. Trebati će mu, s obzirom na sve što je proživio, dosta vriemena za oporavak. Posebice iz razloga što je još okružen s tim zlotvorima sa zviezdama petokrakama i što je odvojen od obitelji.
Ja sam se pak preporodio munjevito. Nije mi potrebito nikakovo vrieme. Bratovo zarobljavanje je u ovoj cieloj noćnoj mori - bila jedna dodatna velika noćna mora. A na svojim ledjima sam osjećao golem teret i zbog krcato drugih naših ljudi koji su robijali u Crnoj gori i Bosni i Hercegovini. Svakodnevno sam bio izložen pitanjima njihove rodbine i prijatelja. Sad je sve to odjednom praktički nestalo.
A tutnjavu explozija je evo danas u kazalištu zamienila i milozvučna glasba.
Kad stvari krenu dobro, čovjeku nije nikad dosta. Tako sam nestrpljiv vidjeti brata. Kako bi bilo krasno kada bi ga pustili u Dubrovnik. Kako su se dogodjaji počeli odvijati i to bi se uzkoro moglo dogoditi. Sve u svemu sad liepo mogu mirno maštati o povlačenju neprijatelja bez duboke i težke brige za zatvorenoga brata. A povlačenje JNA je sve više izgledno. Dogodjaji jednostavno idu u tomu smjeru.
Uvečer sam otišao u Gruž izpratiti akademike. Iz Dubrovnika su s hidrogliserom otišli natrag u civilizaciju.
Neka ljudi samo dolaze i odlaze. Sve je ovo dio spasonosne Kouchnerove ideje humanitarnoga koridora, kojega je, ruku na srdce, idejni predhodnik bio prvi Konvoj.
Koliko god to bilo u neku ruku odbojno, mora se priznati golema snaga i utjecaj poznatosti osoba. Kad se stvori koncentracija poznatih, koji se u pratnji medija izmjenjuju na jednom malenomu prostoru, tomu se ne mogu oduprieti ni topovi, ni minobacači, ni rakete. Prsti na okidačima se jednostavno smrznu.
Solidarnost koja se evo izkazuje prema Dubrovniku je sve u svemu golem pomak unapried. Ovo je dapače golem, neuzporediv napredak u uzporedbi sa situacijom od prije pet mjeseci kad sam onako, dosta usamljeno i na svoj način forsirao izkazivanje solidarnosti s Vukovarom prigodom onoga nesretnoga otvorenja "Festivala".
Koliko je onda bilo žilavosti u guranju glave u piesak! Koliko neosjetljivosti za nevolje vlastitoga naroda!
Sad je situacija daleko daleko bolja, premda ipak sve nije baš idealno.
Jadran Delaš mi je danas izpričao jedan takov primjer. S računa na koji je novac bila položila "Atlantska plovitba" u Splitu je u Jugoplastiki kupovao prikrivne odore za devize i slao ih na dubrovačko područje. Jugoplastika je na taj način na nama zaradila i opravdala svoje ime Jugo ime.
Osnovni problem dakle nije bio u dostavi. Nije bio problem što odora nema. Problem je bio odore platiti, a izvan Dubrovnika nije bilo moguće, neslužbeno ili službeno, pronaći novac za plaćanje Jugoplastiki!
Sreća je što je taj račun bio otvoren!
Ruku na srdce Jugoplastiku ipak ne bi trebalo osobito obtuživati. Nije ta splitska tvornica jedina koja je pokazala neosjetljivost prema zbiljnosti. Dapače, težko je bilo i očekivati kako nam mogu dati podpuno bezplatno proizvode koje splitski radnici i radnice vriedno i uztrajno proizvode. Oni moraju od nečega živjeti i hraniti svoje obitelji. Mogli su dati popust, ali je tu trebao uzkočiti i netko drugi. Prije svega ministarstvo obrane odnosno Glavni stožer. A mogli su uzkočiti i razni humanitarci, poput Fonda Sveti Vlaho. Premda i za nesudjelovanje u nabavi vojne opreme, a vojne odore su ipak vojna oprema, humanitarci imaju duboko opravdanje. Oni se prije svega, u stvari izključivo, brinu za civilno pučanstvo, i nastoje se držati daleko od svega što ima veze s vojskom.
Možda je i dobro što mi je to Delaš u brzoglasnom razgovoru izpričao tek jučer. Inače bi vrlo vjerojatno to bio spomenuo Matošiću iz splitskoga Izvršnoga vieća, a to bi samo obteretilo naš razgovor, koji je bio izkreno srdačan.
Je li Matošiću ipak bila poznata priča u svezi s Jugoplastikom? Vjerojatno nije. Zasigurno Splićani sad imaju prigodu za popravak dojma i sigurno će je uporabiti.
Objektivno gledajući, solidarnost koja se izkazuje prema nama, trebala bi biti puno snažnija i učinkovitija. Ali sve je to ljudski. Treba se samo prisjetiti Festivala. To ukazuje na veliku vjerojatnost kako bi se i Dubrovčani vjerojatno danas ponašali slično, kad bi se Dubrovnik nalazio u miru, a napadnut je i obkoljen na primjer Split.
Uostalom trebam se samo sjetiti vlastite neosjetljivosti. Što mi je značio ratni sukob negdje u svietu, primjerice na Blizkom ili Dalekom iztoku. Zainteresiralo bi me to u početku neko vrieme, a ako bi potrajalo, postalo bi dosadno. A tamo negdje svakodnevno su patili i pogibali ljudi, žene i djeca. Ako se sve ovo sretno završi, na takove dogodjaje ubuduće ću sigurno gledati puno drugčije i s puno više sućuti.
Ipak ova razmišljanja o ljudskoj bezćutnosti vriede samo za daleke krajeve. Sućut u pravilu raste s blizinom i opada s daljinom. To je zakonitost. Ljudi u Hrvatskoj za Dubrovnik i Vukovar sigurno osjećaju daleko daleko više nego za Daleki iztok.
Na žalost ista zakonitost koja vriedi za ljubav i sućut, vriedi i za mržnju, koja je jedini pravi temelj i objašnjenje za zločinačku agresiju, kojoj smo izvrgnuti od strane naših susjeda iz Bosne i Hercegovine i Crne Gore.
Srećom eto, sve više je znakova kako kod naših neprijatelja mržnja slabi i nadomješta se sa strahom od posljedica počinjenoga zločina.
Treba se strpjeti i raditi dalje. I uživati u liepim trenutcima i povoljnim znacima.